četvrtak, 30.05.2013.

Smeće je smeće nije smeće - Hundertwasserova Spalionica smeća

Smeće razdvajamo po vrstama, recikliramo, bacamo u posebna spremišta, a ono što ostane, takozvani opći otpad ide u toplanu, gdje se spaljuje, čime se istovremeno dobiva topla voda i grijanje za velik dio grada. Što bi se reklo, win-win situacija.

Ovaj post, međutim, neće se baviti ekologijom, nego arhitekturom. Želim vam, naime, pokazati zgradu jedne od tri spalionice smeća koje posluju pod kapom gradske Toplane, izgrađenu još početkom sedamdesetih, a krajem osamdesetih obnovljenoj prema ideji poznatog umjetnika i arhitekta Friedensreicha Hundertwassera. Riječ je o Spalionici smeća Spittelau.


Najuočljiviji i samim time najpoznatiji dio Spalionice jest toranj; dio s pogonom i tehnikalijama koji se nalazi na njegovom podnožju obično nećete pronaći ni na jednoj fotki s razglednica ili prospekata, vjerojatno zato što se takve stvari ne daju dobro zamaskirati i uklopiti u šarenu estetiku zgrade.








Naravno da Spalionica nije samo toranj; tu su i prilično velike zgrade s ogromnom garažom, prilaznim putovima za dovoz otpada i uredima. I one su bile obuhvaćene Hundertwasserovim renoviranjem iz 1987. godine.









(Primijetit ćete da zgrada nije na svim slikama jednako osvijetljena, to je zato što sam neke slike fotkala prijepodne, a druge predvečer... Ali snaći ćete se.)


Na balkonima, terasama i krovu raste drveće; zgodno, zar ne? (Zamišljam si pauzu za kavu na ovakvoj krasnoj zelenoj terasi.)






Ovako izgleda cijeli kompleks, promatran s mjesta suprotnog od onog na kojem sam stajala kad sam slikala prve dvije fotke.




Žao mi je što nemam nijednu noćnu snimku; zlatni je dio prepun žaruljica koje svijetle, a postoji i dio koji se pali-gasi, tako da je posljednje počivalište našeg otpada prilično slično lunaparku.




Cijela je stvar, inače, smještena u 9. okrugu (Alsergrundu), na samoj obali Dunavskog kanala, u kvartu imenom Spittelau. Kraj Spalionice je prije par godina obnovljen i biciklističko-pješački put kojim se iz tog dijela grada bez ikakvih barijera, ugodnom vožnjom ili šetnjom, stiže ravno u 1. okrug, točnije, na potez od Schwedenplatza do Uranije, što je za bicikliste, rolere, rekreativce, roditelje s dječjim kolicima, invalide u kolicima i šetače vrlo lijep i ugodan način dolaska u centar grada.


Kraj je svibnja, temperature su tek nešto iznad 10°C, tako da najiskrenije zahvaljujem smeću što nas grije. O, da. U nadi da će nastavak (nekima produženog) vikenda ipak biti ugodniji, topliji i sunčaniji od trenutačnog vremena, sve vas najsrdačnije pozdravljam!


Za zaboravne... Klik... Lajk!

Oznake: Spalionica smeća, Hundertwasser, Toplana, Fernwärme, Spittelau, Beč

srijeda, 22.05.2013.

Dan jahanja pataka ili Familypark na Nežiderskom jezeru

Volim proljeće u Austriji, svako malo je neki blagdan, pa još ako bude naslonjen na vikend, što ćeš bolje... Tako nam je i prošli vikend bio produžen, pa smo ga, koliko su nam to vremenske prilike dozvoljavale (a jesu), proveli na otvorenom.

Vrhunac zabave bio je u ponedjeljak, kad smo otišli u Familypark na Nežiderskom jezeru (ili, na njemačkom, Neusiedlersee) u austrijskoj saveznoj državi Gradišće. Riječ je o najvećem austrijskom parku na otvorenom, pravom malom raju za dječicu sitnog zuba, a bome i roditelje koji se ne boje viška adrenalina u žilama.


Krenimo ispočetka... Prognoza je bila lijepa, trebalo nas je dočekati 25 stupnjeva i poluoblačno nebo, dakle, idealno vrijeme za boravak u prirodi. Nebo je, doduše, bilo i više nego poluoblačno (ali cijelo smo se vrijeme tijekom vožnje od Beča nadali da će se razvedriti, ipak je Gradišće poznato kao "najsunčanija država Austrije", tako kaže službeni slogan), a ni stupnjeva nije bilo koliko su nam meteorolozi obećali, no ništa nas nije moglo smesti. I da ne duljim, nakon nešto manje od sat vremena vožnje, stigosmo...




Park je podijeljen u nekoliko većih tematskih dijelova; oni bliže ulazu namijenjeni su manjoj djeci, iako su sprave izdržljive, budući da je predviđeno da se djeci mlađoj od tri godine (ili, ovisno o spravi, nižoj od x centimetara) pridruže i roditelji. Cijeli je park prekrasno uređen, doduše za moj ukus prilično kičasto, ali mora se priznati da su vodili računa o svakom, i najmanjem, detalju i da je svaki kvadratni centimetar njegovan redovito i pažljivo, to se jednostavno vidi. Osim šarenog cvijeća, tu su najrazličitije figurice, od ogromnih keramičkih zečeva do divovskih crva (kišnih glista?), jezerca s ribicama, vidikovci i još sto čuda.










Ove patkice vesele uglavnom najmlađu kategoriju pikavaca (što nas uopće nije omelo da se provezemo koji krug).




A ovi pak baloni djeluju vrlo nevino i pitomo, ali kad jednom sjednete u njih, shvatite da se vrte vrlo brzo i prilično visoko. Dakle, samo još jedan dokaz da izgled vara.




Još jedna napast koja djeluje bezopasno, a zapravo će vam priuštiti par minuta prisilnog potresa mozga jest ovo strašilo, na koje me je nagovorila starija nasljednica, a ja sam naivno pristala.




Da vas sad ne zatrpavam slikama tog tipa, dio za male klince vrlo je velik, slikovit i šaren, prepun različitih autića, vlakića, traktora i sličnih vozila.


Zatim postoji dio posvećen bajkama, u kojemu su po šumi razbacane figure koje bi trebale dočarati pojedine bajke, a stiskom na gumb pali se snimka, pa bajku možete i čuti. Mali prigovor tom konceptu su vrlo glasni zvučnici, tako da se dvije susjedne bajke tuku za vašu pažnju, pa na kraju ne čujete nijednu, a drugi prigovor jest što su - iako je ostatak parka višejezičan i sve je prevedeno na engleski, slovački i mađarski - samo na njemačkom, bez mogućnosti izbora jezika. Bajki je stvarno mnogo, a cijela stvar izgleda otprilike ovako...





(Ajmo nagradna igra... O kojim je bajkama riječ?)


Nakon što smo obišli ta dva dijela, počeo je pljusak svih pljuskova, iako je prognoza bila suho, a mogućnost padalina procijenjena na 0 %. Khm. Da ne duljim, uspjela sam uhvatiti slobodan stol pod krovom, mužić i nasljednice otišli su po ručak i tako smo sjedili, jeli i pili kavu sve dok kiša, nekih sat vremena kasnije, nije posve prestala. (Usput budi rečeno, nakon što je kiša padala skoro sat vremena i taman koju minutu prije nego što je prestala, prognoza se promijenila u kišu s grmljavinom koja je trebala trajati od 16 do 20 sati, a ubrzo nakon toga kiša je prestala i dan je postao prekrasan. Jesam li paranoična ako se pitam pišu li se lažno lijepe prognoze u ime turizma i motiviranja ljudi da svaki slobodni dan provedu na izletu?) Ovdje smo se sklonili od kiše...




Kad već spominjem hranu, na svakom koraku (ovo shvatite doslovno - gdje god se okrenete) nalaze se restorani, zalogajnice, kafići, slastičarnice, mjesta na kojima možete kupiti kavu, donate, slatkiše, sokove u bocama različitih oblika... Uglavnom, park je dizajniran tako da vam svakih par metara izbaci koji euro iz džepa. Ovako, recimo, izgleda jedan od zatvorenih restorana, slikan nakon što je kiša prestala, zato je prazan...




...a ovako izgleda "antička taverna" u rimskom dijelu parka.



(Ovo je pak prazno jer smo slikali doslovce par minuta prije zatvaranja, ostali smo do zadnje sekunde i onda još malo.)

Cijene nisu visoke, dapače, očekivala sam da će biti mnogo opakije, ali nisu ni nezanemarive. No, da budem poštena, park je također odlično opremljen klupicama i stolovima koji se ne nalaze u krugu nijednog restorana, nego su postavljeni kako bi omogućili ljudima da pojedu svoju donesenu hranu, ukoliko ne žele konzumirati restoransku (što je apsolutno dozvoljeno i vidjeli smo da mnogi to rade - mi smo, recimo, sa sobom donijeli domaći kuglof kojeg smo isto tako u slast pojeli).


A sad slijedi dio sa životinjama... Ima tu koza, magaraca i svega živoga, a posebno su lijepi - i neočekivano pitomi - jeleni.




Cijeli park nalazi se u velikoj i zaista lijepoj šumi, tako da je, čak i ako ne volite to kičasto šarenilo, moguće uživati u sjenovitoj prirodi.




Ovo je labirint, ali ne bilo kakav, nego ne vodi!




Put nas je doveo do - vjerovali ili ne - dvorca s duhovima!






Ima i dosta raznih atrakcija s vodom, od parkića namijenjenog djeci sitnog zuba do raznih jurilica ili sprava koje od vas zahtijevaju da prođete put od točke A do točke B dok vas, pazite sad, publika šprica mlazovima vode. No, vrhunac vodene zabave bilo je spuštanje čamcima niz ogromni tobogan...




Želite li dati djeci da se igraju, a vi u miru popiti kavu, učinite to ovdje... Riječ je, naime, o prilično zapletenoj mreži puteva i puteljaka u koju je lako ući, ali bome ne i izaći.




I sad konačno dolazimo do roller coastera (bit će ih još, jedan se upravo gradi), hali-galija i drugih ludorija za veću djecu i odrasle (ne, nemojte misliti da ih nasljednice nisu isprobale - jesu, sve do jednog!). Tema tog dijela parka su antički svjetovi i more, tako da je sve uređeno u antičko-morskom stilu...




...čak i prostorije za prematanje beba.




I to vam je, dragi moji, manje-više to. Što da vam još kažem, osim možda kojeg praktičnog detalja... Ulaznicu plaćaju svi stariji od tri godine, a iznosi 19,50 eura. Za tu ćete lovu uživati u velikoj većini sprava besplatno, a tu je ujedno i najveća kritika parku; neke se atrakcije, naime, dodatno plaćaju, što mi se čini toliko apsurdnim i bezobraznim da stvarno nemam riječi... Te su atrakcije ujedno i poluprazne, jer posjetitelji očito nisu blesavi. Ne znam koji je matematičko-ekonomski lumen izračunao da će im se to isplatiti, no vjerujem da bi većina ljudi radije u startu platila dodatnih par eura više za dnevnu kartu, nego imala osjećaj da vas pelješe na svakom koraku. Što je najbitnije, nije riječ o spravama koje bi dale naslutiti da su skuplje ili atraktivnije od ostalih, a na sreću vrlo ih je malo, čak bih rekla manje od pet, ako sam dobro brojala.

Na svakoj se atrakciji možete provozati jednom, a želite li ponoviti vožnju, morate ponovno stati u red (naravno, broj vožnji koje ćete na taj način odvoziti doslovce je neograničen), što znači da ne možete, recimo, sjesti na roller coaster i voziti se unedogled, dok drugi čekaju u redu i okreću očima, što mi se čini dobrom organizacijom, zbog koje ljudi prilično brzo cirkuliraju kroz park i zbog koje objektivno ni na jednoj spravi nije bilo pretjerano dugačkog reda. Mislim da nam je najduže čekanje bilo kraće od pet minuta, a pritom je park bio dupkom pun (parkiralište je bilo toliko popunjeno da su brojni auti bili parkirani i izvan označenih mjesta). Na svakom se koraku nalaze uredni i čisti zahodi, a uz njih je obavezno prostorija za prematanje beba. Tu i tamo nalaze se i obični parkići s pješčanicima, namijenjeni u prvom redu bebama koje još ne mogu ili ne žele ići na sprave.

Parkiralište je veliko i sjenovito; žao mi je što ga nisam slikala pri dolasku, pa evo jedne slike polupraznog parkirališta, fotkane pri odlasku (da, da... kao što vidite, otišli smo među zadnjima, skoro smo im ostali prespavati).




I to je to... Ostajte mi dobro i veselo do idućeg puta!

(Što čekate? Klik... Lajk!)

Oznake: Familypark, Nežidersko jezero, Neusiedlersee, Gradišće, Burgenland, izlet, zabavni park

nedjelja, 12.05.2013.

Torta u bojama duge

Kao što možda znate, prije par tjedana moje su nasljednice imale rođendane, a proslavili smo ih ovaj i prošli vikend (svaka sa svojim društvom, naravno). Budući da sam ih htjela iznenaditi, odlučila sam im napraviti nešto što je, ako je vjerovati internetu, u Americi i Britaniji prilično uobičajeno, a kod nas još uvijek manje-više nepoznato - torte u bojama duge. Vjerojatno ste navikli na to da na mom blogu nalazite foolproof recepte za jela čija je priprema brza i jednostavna - e, pa ovo će biti iznimka. Sam recept nije kompliciran, ali cjelokupni proces je pipkav i traje sa-ti-ma. Dakle, nemate li strpljenja i jaaaako puno vremena, nemojte se upuštati u ovu avanturu.

Za one koji su odlučni i hrabri, evo nekih osnovnih napomena: riječ je o torti koja se sastoji od šest (!) slojeva biskvita, pa imajte na umu da je i količina sastojaka dvostruko veća od uobičajene, stoga tortu pripremajte u najvećoj zdjeli koju imate. Želite li raditi tortu normalne veličine (s tri sloja biskvita), jednostavno prepolovite količinu sastojaka (a što se tiče jaja, budući da sam koristila pet velikih, za pola smjese uzimite tri manja). Kalup je promjera 26 cm, iako će dobro ispasti i u manjem (24 cm), ali imajte na umu da će tada biskvit biti osjetno deblji i torta razmjerno viša.

Pri kupovini prehrambenih boja pazite na to da su boje namijenjene pečenju; naime, velik broj boja lijepo će obojati kreme i file, ali u pečenju će izblijediti. Za ove sam torte koristila AmeriColor boje u gelu kupljene u online dućanu Cukermanija, za čiju ljubaznu vlasnicu imam samo pohvale. Evo i koje sam konkretno boje koristila: fuchsia, nebesko plava, električno zelena, električno žuta, narančasta i super crvena.


Potrebno vam je:
350 g maslaca
300 g bijelog šećera (kristal šećera)
5 velikih jaja
3 vrećice vanilin šećera
750 g glatkog brašna
2 vrećice (30 g) praška za pecivo
žličica soli
350 ml mlaćenice (buttermilcha)
325 ml mlijeka
boja


Priprema:
Dobro je da maslac i jaja neko vrijeme prije početka pripreme budu na sobnoj temperaturi, bolje će se povezati s drugim sastojcima.

Maslac miksajte sa šećerom i vanilin šećerom dok smjesa ne postane pjenasta, a zatim dodajte jaja i ponovno miksajte.

U jednoj posudi promiješajte brašno, prašak za pecivo i sol, a u drugoj mlaćenicu i mlijeko, te ih naizmjenično dodajte smjesi maslaca i jaja, uz temeljito miksanje.

Nakon što smjesa postane posve glatka, podijelite je u šest porcija što sličnije težine (u svakoj bi trebalo biti oko 400 g smjese - bilo bi dobro da ih stavite u šest identičnih posudica te ih na kraju izvažete, jer ako u nekoj ima više smjese, te će boje biti više u torti).




Sad umiješajte boju - najbolje je da dodate najprije malo boje, temeljito promiješate, pa ako vam se čini nedovoljno intenzivnom, dodate još.




Kalup za tortu prekrijte papirom za pečenje tako da rubovi papira vire van, a unutarnji (okomiti) rub kalupa premažite maslacem. Pažljivo izlijte smjesu jedne boje u kalup, pazeći da je što ravnomjernije raspoređena. Budući da se tijesto pri pečenju uvijek malo digne u sredini, bolje je da na rubove stavite mrvicu više smjese. Pecite 12-15 minuta na 170°C.

Čim pečeni biskvit izvadite iz pećnice, odmah skinite okvir kalupa i budite pažljivi prilikom odvajanja rubova. Pečeni biskvit stavite na rešetku da se hladi, za to vrijeme operite okvir, dobro ga osušite, maknite donji dio kalupa s pečenog biskvita (koji i dalje ostaje na rešetki dok se posve ne ohladi), prekrijete ga papirom za pečenje i tako ponovite postupak za svaki sloj iznova. Naravno, imate li dva ili više kalupa identičnog promjera, možete peći više slojeva odjednom, što osjetno ubrzava cijelu stvar.


Nakon što ste gotovi s pečenjem, imate ćete šest raznobojnih biskvita, ovako nekako... (Na žalost, roza/ljubičasti biskvit nije pretjerano fotogeničan; uživo je izgledao odlično!)




Sad je vrijeme da ih spojite...

Varijanta prva:

Za rođendan mlađe nasljednice pripremila sam tortu u bojama duge čiji su slojevi spojeni marmeladom od marelice, budući da mlada dama voli sachericu, u kojoj marelica također igra važnu ulogu. Ta je marmelada vizualno neutralna i vrlo se brzo upije u biskvit, tako da se slojevi ne vide, ali biskvit je sočan i ima finu voćnu notu. Umjesto marmelade od marelice možete koristiti bilo koju svijetlu marmeladu; koristite li tamnu, ostavit će ružne tragove u biskvitu i uništit će efekt duge.




I sad je vrijeme da tortu ukrasite. Naravno, ovdje su jedina granica vaša mašta i vještina. Ja sam se odlučila za vrlo jednostavnu varijantu; uzela sam parfe kremu od vanilije Dr Oetkera, pripremila je prema uputama, obložila njome tortu sa svih strana, dodala šarene bombončiće i to je bilo to.


Torta je izgledala ovako...




...a odrezani komad torte na tanjuru ovako:




Varijanta druga:

Tjedan dana kasnije radila sam istu tortu za proslavu rođendana starije nasljednice, koja nije ljubiteljica voćnih torti, pa sam njezinu tortu ispunila tim istim parfeom od vanilije. Po mom mišljenju (ali, naravno, ukusi se razlikuju), torta puno ljepše izgleda sa slojevima bijele kreme između biskvita.

Izvana i odozgora napravila sam vrlo jednostavnu, ali izuzetno ukusnu čokoladnu kremu, za koju vam je potrebno 500 g tamne čokolade i 500 ml slatkog vrhnja. Ukoliko se odlučite za nju, imajte na umu da ju je potrebno početi raditi prije nego što počnete raditi biskvit, jer se hladi doslovce satima.

Dakle, u jednu posudu stavite čokoladu usitnjenu na kockice i slatko vrhnje te grijte, uz stalno miješanje, dok ne provri. Pustite da kratko kipi te maknite s vatre i ostavite da se ohladi na sobnu temperaturu. (Da, da... To traje jedno tri-četiri sata.) Nakon što se ohladi stavite čokoladnu smjesu na pola sata-sat u hladnjak.

Kad je izvadite iz hladnjaka, smjesa bi trebala biti zaista hladna, ali još uvijek će biti tekuća. Miksajte je na najvećoj brzini sve dok ne postane čvrsta i nešto svjetlija. Tada njome premažite tortu, a posebnu pažnju obratite na to da ispunite rubove između pojedinih slojeva biskvita u kojima možda nema dovoljno bijele file. Tortu ukrasite po želji i gotovo!


Ovako je ispala torta starije nasljednice:






Nakon što završite pripremu, tortu svakako stavite na nekoliko sati (ili preko noći) u hladnjak.


* * *


Nadam se da je svima jasno da su ove boje čista kemija (bez obzira na to što kaže proizvođač) i da hranu tog tipa ne bi trebalo konzumirati prečesto (ovo je disclaimer unaprijed za sve one kojima je pri vrhu prstiju da mi prigovore za nezdravu hranu ).

Naravno, ne morate raditi tortu u bojama duge, možete je raditi u kojoj god kombinaciji i visini želite; u bojama slavljenikovog omiljenog nogometnog kluba, u nijansama plave boje za rođendan koji se slavi na moru ili u cvjetnim bojama za rođendan osobe koja je vrsna vrtlarica... Ne promiješate li boju dobro, dobit ćete mramorni efekt, možete se igrati s intenzitetom iste boje... Imate li talent za oblikovanje figurica od marcipana ili ticino mase, takva će torta biti pravo malo umjetničko djelo, iako imajte na umu da pretjerano ukrašavanje nije potrebno; tajna ove torte je u iznenađenju koje slijedi nakon što se prereže i nakon što prva šnita završi na nečijem tanjuru. Rekla bih da je čak i bolje da torta izgleda relativno obično, tada je i iznenađenje veće, no to je zaista stvar osobnog ukusa.

Dakle... Želim vam puno sreće, dobar tek i svakako mi javite rezultat.


I da, ako još niste... Klik... Lajk!

Oznake: torta u bojama duge, rainbow cake, recept

nedjelja, 05.05.2013.

Nedjelja u parku dvorca - Schönbrunn

Dvorac Schönbrunn sigurno je jedna od nezaobilaznih točaka na popisu svakog posjetitelja Beča. U njemu nisam bila već, pa, neugodno mi je reći koliko godina (to je onaj sindrom kad nešto što vam je pod nosom zanemarite pod geslom "to uvijek stignem"), ali put nas često nanese do Dječjeg muzeja u sklopu dvorca i još češće do Zoološkog vrta. Ovaj smo vikend oba dana proveli tamo; u subotu je mlađa nasljednica u Dječjem muzeju slavila svoj sedmi rođendan (primamo čestitke; hvala, hvala!), a u nedjelju je jedna frendica mojih kćeri slavila svoj rođendan u Zoološkom vrtu, pa smo mužić i ja iskoristili prigodu da za to vrijeme popijemo kavu, a ja kasnije i prošetam parkom dvorca. Nisam obišla cijeli, nisam bila na Glorietti i u labirintima, ali šetnja je svejedno bila divna, pa mi se pridružite.


Neki dan negdje sam pročitala da kava nije piće, nego vitamin. U to ime, šetnju smo započeli na kavi, upravo na ovoj terasi.



Dan je bio prekrasan, djelomično sunčan, a djelomično poluoblačan; bilo je dovoljno ugodno da možete sjediti u laganoj majičici i sandalama, ne prevruće, a oblaci su na nebu povremeno stvarali predivne formacije. Uglavnom, pravi proljetni dan.


Nakon što smo se vitaminizirali, mužić je morao nešto obaviti, a ja krenuh u pravcu dvorca i vidjeh najprije vlakić koji vozi kroz park...




...a zatim i zgradu Lutkarskog kazališta.




U sklopu parka postoji dosta kafića i restorana, a ovo je terasa kavane "Residenz", vrlo lijepe, ali i prilično paprenih cijena.




Evo i dvorca...






Pogledajte ove prekrasne oblake.




Prošla sam dvorac i krenula prema Zoološkom vrtu... U subotu smo s prozora Dječjeg muzeja promatrali neko vjenčanje koje se održavalo upravo na ovom mjestu. Sehr romantisch!








Uvijek me fasciniraju boje bilja i njihov prekrasan sklad.








A sad želim da duboko udahnete i osjetite miris!




Otmjeni put za otmjene kočije... Nekoć davno. Danas za razigranu dječicu i joggere.




Maćuhice & cvjetnjak u nastajanju (zbog lošeg vremena, ove godine sve nekako kasni).




Ovo je Palmenhaus, trenutačno se preuređuje. Prekrasna, prekrasna građevina. Ispred nje su travnjak i cvjetnjak po kojima je zabranjeno hodati, pa po njima skakuću vjeverice, uljuljane u osjećaj sigurnosti da im nitko ništa ne može.




I evo nas, konačno, na ulazu u Zoološki vrt. (Danas nisam išla unutra, nego sam na ulazu pričekala da dječica dođu s rođendanskog slavlja.)




A dok sam čekala dječicu, ubijala sam vrijeme u suvenirnici. Evo, za one kojima zmijetine u ljudskom obliku nisu dovoljne u životu, ovdje si mogu kupiti i gumene, šarene, garantirano bezopasne.




I dajte zamislite, ja velika protivnica plišanih živina otkrila sam u sebi ljubav prema istima. Naime, kaj. U suvenirnici Zoološkog vrta prodaju se plišane životinje u liku svih mogućih i nemogućih životinja, prekrasne izrade i naaaajmekše na svijetu. Stoga obavijestih mužića da moramo osvojiti popriličan dobitak na lotu, kupiti ogroman stan i jednu sobu namijeniti isključivo plišanim životinjama. Eto.

Zvjerad opće prakse...




Plamenci i nilski konji:




Gore hobotnice, dolje krokodili:




I za kraj najdražesniji plišići svih vremena... Pogledajte ih kako vas milo gledaju!





Kao i obično: Klik... Lajk!

Oznake: Beč, Schönbrunn, dvorac, park, šetnja

<	svibanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31