četvrtak, 11.01.2007.

Nedjelja kod susjeda

U nedjelju smo odlučili posjetiti susjedstvo - Bratislavu.



Glavni motiv posjete neću vam još odati (nije ništa strašno, časna riječ ), a dodatni su motivi bili da tamo živi nekoliko mojih dobrih frendova i bila je to dobra prilika da se vidimo. Ne znam imate li u glavi kartu Europe i možete li zamisliti gdje je koji grad, pa za one koji to ne mogu reći ću da je Bratislava udaljena od Beča tek nekih 55-60 kilometara (na izlazu iz Beča piše 56 km do Bratislave, a na izlazu iz Bratislave piše 63 km do Beča ), niz tijek Dunava, koji se kasnije spušta prema Budimpešti. Dakle, nekih sat vremena lagane vožnje.


Na žalost, frendica mi je javila da je bolesna i da ne mrda iz kreveta, no zato smo se našli s jednim drugim frendom koji nam uvijek pokaže neki kutak grada za koji prije toga nismo znali, a ovaj put nas je odveo na ručak u ooooodličan restoran Woch, koji se nalazi tek koji metar od Muzeja, na glavnom gradskom trgu (praktično nazvanom Glavni trg ). Ako planirate posjetiti Bratislavu, svakako vam preporučam da navratite tamo, klopa je i više nego izvrsna. I tako smo sjedili i papali, na opće veselje naše obje nasljednice. Frend, naime, također ima malu curku, vršnjakinju moje mlađe nasljednice, a rođenu točno na rođendan starije. Baš se zgodno potrefilo, zar ne?



Male curke su se jedna drugoj glasno smijale, a starija je među njima, naravno, bila neprikosnovena šefica. Bile su totalno slatke, a najmlađa garnitura i podjednako proćelava.

Nakon ručka krenuli smo u šetnju. Dan je bio prelijep, uopće nije djelovao kao prvi vikend u siječnju, već poput pravog travanjskog poslijepodneva, pa je bilo šteta sjediti u zatvorenome.


Ovo je Glavni trg, tj. Hlavne namesti i molim vas da obratite pažnju na kafić iza Maximilianove fontane. Bit će važan za kasniji razvoj događaja.




Ušli smo u atrij Muzeja, obično natrpan turistima koje smo ovaj put izbjegli, mudro sačekavši da izađu. Iduće skupine nije bilo dosta dugo, pa smo mogli uživati u miru i tišini.




Prođete li kroz atrij i izađete na suprotnu stranu, dočekat će vas prizori poput ovog.




I tako, dan je prolazio, mlađa nasljednica je prela od zadovoljstva i milo gledala iz svojih kolica, a starija je trčala Glavnim trgom i zajedno s domaćom klinčadijom osvajala vrhunce daskama zazidane Maximilijanove fontane. Naravno da se nije umorila, pa smo je, kako bismo malo sjeli i odmorili, morali namamiti čokoladom. Večer se polako spuštala, a nebo je postalo... Upravo ovakvo.








Umorni i promrzli, jerbo mi, naravno, nismo trčali trgom (a možda smo trebali ), sjeli smo u nešto što se zove čokoladokafić Maximilian. Ne zezam se, ime mu je na njemačkom i zaista je Schokocafe. Riječ je o nevelikoj kavani s galerijom dosta zgodno uređenoj, na prvi pogled klasično austrougarski kičenoj, dok vam drugi pogled zapinje na nezgonim detaljima po kojima se vidi da je riječ o, khm, kako bih rekla, malo jeftinijoj izvedbi građevinskih, a prvenstveno dekoraterskih radova. Ali nema veze, pogled na čokolade koje popunjavaju police doslovce od poda do stropa bio je dovoljan da se prebacimo u instant vedro&veselo raspoloženje i prestanemo biti sitničavi.

Ima u tom Maximilianu nešto što smo nazvali čokoladoskokom i što je starija nasljednica promatrala s neskrivenim divljenjem.




Moram se pohvaliti da mi je dijete karakter, samo me jednom pitala smije li umočiti prstić i nakon što sam joj objasnila da ne smije, nije pokazivala prevelike znakove tuge. Hm, možda zato što sam joj potkupila ranije obećanom čokoladom. Najprije je dijete detaljno proučilo izlog s belgijskim pralinama, no budući da najmanja, veličine otprilike mog nokta na palcu (ruke, a ne noge) košta tridesetak kuna, a one tek nešto veće idu i do stotinjak (po komadu ), nisam joj mogla ispuniti izvornu želju, te sam je odvela do dijela trgovine s čoksama namijenjenim nama običnim smrtnicima.




Tu je dijete ugledalo nekakve prefine švicarske čokolade umotane u zlatne, plave i zelene papire, a budući da je zelena srcu njenom najdraža boja, tražila je tetu prodavačicu zelenu čokoladu. Ova je u međuvremenu izvadila zlatnu i mrtva-hladna nam rekla da su unutra iste, samo je pakiranje drugačije. Nasljednica je, naravno, bila silno nesretna, pa sam pokušala razveseliti tužne oke ponovnom molbom teti prodavačici da nam ipak udijeli zelenu, a ne zlatnu čokoladu. Budući da je to zahtijevalo dodatna dva pokreta rukom, naime, vraćanje zlatne i uzimanje zelene čokolade, teti prodavačici bilo je lakše i praktičnije ponovno nam objasniti, ovaj puta polako i razgovjetno, kao kad se obraćate ljudima u čije mentalne sposobnosti niste pretjerano sigurni, da su unutra jednake čokolade, bez obzira na boju omota. Onda sam ja, nešto polakše i nešto razgovjetnije od nje, ali s vrlo širokim osmijehom posred face, ponovila da bih ja ipak lijepo molila zelenu, pa je teta kapitulirala, okrenula očima i dala nam našu zelenu čokoladu koju smo s guštom smazali.

Pala ne noć, kući smo morali poć.


Putem smo sreli one man band koji je svirao Forever young of Alphavillea.




I konačno smo stigli do garaže, one ispod Carltona, točno preko puta Slovačkog narodnog kazališta - ako vas zanima zbog čega je toliko slično zagrebačkom, pročitajte moje prethodne putopise iz Bratislave, tu su vam na desnoj strani - sjeli u autek i...




...svugdje pođi, kući dođi.




* * *

I da vas malo šokiram za kraj: ovo je vjerojatno posljedni post koji pišem iz Beča. Ok, možda ću još koji put u životu postati iz ovog grada, ali to će onda biti iz nekog internet-kafića, hotelske sobe ili s mobitela. Kako i zašto saznat ćete u idućim postovima. Velika pusa svima!

Oznake: Bratislava, Slovačka

ponedjeljak, 08.01.2007.

Najduža noć i mi u njoj

Kad su svi pisali o dočeku, ja sam vas obradovala tmurnom i depresivnom temom, a sad kad se svi vraćaju u svakodnevne filmove, evo mene sa slikama dočeka.

Dakle, iako smo mužić i ja ponosni roditelji dvije male mrve, ipak smo odlučili izviriti nosiće na čak ne ni prohladni, nego sasvim ugodan bečki noćni zrak i vidjeti kako izgleda doček na ulicama grada. Istina, ja sam ga davnih dana već doživjela, no otkako zadnje dvije i pol godine živimo u Beču svake godine za blagdane odlazimo u Zg, pa familijca nije imala to zadovoljstvo.

U Beču je cijelo središte grada zapravo jedan veliki doček, no ulice i trgovi tematski su podijeljeni, pa tako na samo par koraka udaljenosti možete uživati u dočeku s klasičnim plesovima poput valcera i polke, pozornici s latinoameričkom mjuzom, pa u jednoj s aktualnim hitovima, znate ono, komercijala s vrha top-lista s nastupima uživo, pa u technu i ostalim majstorijama poznatih DJ-eva, da ne nabrajam dalje. Budući da smo znatiželjni, obišli smo gotovo sve lokacije, pa pogledajte kako je to izgledalo.


Najveća je masa ljudi na trgu ispred Vijećnice, na mjestu gdje je bilo podignuto najviše kućica u kojima se mogla kupiti fina vruća kapljica za zagrijavanje, kobasa za kalorijsko bombardiranje organizma i pokoji suvenirčić. Pogađate, naravno, da je ovaj elegantni prostor bio rezeviran upravo za klasične plesove. Zgodan je taj spoj naizgled nespojivog, ta bečka nonšalancija kad se uz valcer jedu kobase ili kad elegantno odjeveni ljudi na nekom balu ili u pauzi kazališne predstave svom snagom navale na ljuti gulaš. Naravno, kad si u Rimu... znate već kako to ide, pa smo si u to ime i mi krknuli masnu kobasu na jednom zgodnom štandu.








Zatim smo se malo utoplili u jednom od obližnjih kafića, no pretpostavljam da vas taj dio ne zanima. Nakon što nam je krvca ponovno projurila tjelesima, izašli smo u silvestarsku noć i došli do mog omiljenog mjesta u središtu grada, prekrasnog malog trga imenom Freyung.







Osim što smo malo čagali na neki latino-bend, na obližnjem smo štandu mužić i ja, zakleti nepušači, užicali majice neke antipušačke kampanje, namijenjene isključivo pušačima. O da, o da, gotovo me sram priznati koliko je moja ljubav prema freebiejima jaka, pa sam potpisala da želim prestati pušiti, jer pušenje nije dobro za zdravlje i sva sretna strpala majicu u košaru kolica mlađe nasljednice. Mužić je krenuo mojim stopama i užicao svoj primjerak, a starija nasljednica je, uz sažalne poglede aktivista - jerbo su, naravno, mislili da je riječ o sirotom djetetu čija oba roditelja nemilice uništavaju cigaretu za cigaretom - dobila brdo balona.


U produžetku Freyunga nalazi se Am Hof, na kojem je bila užasna gužva zbog pozornice na kojoj su nastupali najpoznatiji hit-izvođači. Tek koji korak dalje nalazi se Graben, jedna od nekoliko najšminkerskijih ulica u gradu, prepunjena ekskluzivnim trgovinama. Naravno, gužva je bila nevjerojatna, a ljudi su uglavnom bili odlično raspoloženi.




S Grabena smo skenuli na Kohlmarkt, kratku uličicu u kojoj su koncentrirane skupe trgovine - od Armanija, preko LV-a do Ferragama, Guccija ili Choparda, ovdje nema što nema.






Ispred poznate slastičarnice Demel na licu su mjesta pekli i ukrašavali minijaturne Sacher-torte koje su ljudi kupovali brže no što su ih vješti slastičari uspijevali proizvesti. Ja sam se pak zainatila da ću popiti kuhano vino iz šalice na kojoj je otisnut službeni logo dočeka u gradu, no te su se šalice već bile rasprodale, pa sam se, iskreno dirnuta te duboko pogođena , požalila teti na Demelovom štandu koja mi je - pazite sad - poklonila svoju vlastitu! Uzela ju je, rekla "pričekajte trenutak", otišla ju je oprati i kad se vratila u nju mi je natočila kuhano vino. Dakle, sve pohvale ljubaznoj teti iz Demela, živjela još sto godina i sretna joj nova!




I, kaj da vam velim - atmosfera je u gradu bila odlična. Bilo je puno pirotehnike, ali ne i pucanja iz zračnica, pištolja, omanjih minobacača i zolja, kao što je to običaj u našim krajevima. Sutradan nije bilo vijesti o nesrećama poput izgorjelih očiju ili petardama raznesenih šaka, jedino je na žalost u starogodišnjoj noći umrla ministrica unutarnjih poslova, sasvim iznenada.

No, vratimo se mi revijalnom tonu: mlađa nasljednica je širom otvorenih očiju promatrala sve oko sebe, da bi tek koji metar od kuće zaspala u svojim toplim kolicima, dok je starija s puno žara slušala mjuzu, zadivljeno gledala raznobojne reflektore, žicala klopu i slatkiše i, iznad svega, uživala u vatometu. Ona, naravno, nije zaspala sve do kuće, a tamo smo je dobili na foru da Djed Mraz neće doći djeci koja su budna , pa se tek pod prijetnjom nedobivanja poklona pristala ubaciti u krevet.


Za kraj teksta evo i prigodne fotke - s jedne je strane Mozartova godina, koja je upravo završila, a s druge najljepše želje za novu, koja nam tek počinje.

Oznake: nova godina, Silvestrovo

srijeda, 03.01.2007.

Grozan kraj i tko zna kakav početak

Par dana pred kraj prošle godine na uličnom asfaltu, točno ispod prozora naše dnevne sobe, primijetila sam ogromnu krvavu fleketinu. Kad sam je tog ranog jutra, dižući rolete, prvi put usnimila, mrlja je bila ogromna i relativno kompaktna, a vidjelo se da je preko nje prešlo više auta, pa su se još dvadesetak metara od njezinog epicentra vidjeli krvavi tragovi s otiscima guma.

Usprkos pranju ulice, kao i laganoj kišici, taj se trag na ulici zadržao još nekoliko dana, a da vam budem iskrena, nekako sam se bojala uopće saznati odakle ta krv na cesti te sam se zadovoljila samozavaravajućim objašnjenjem da je auto lupio nekog psa lutalicu ili tako nešto.

Međutim, nakon što sam nekoliko puta dnevno, prilikom dizanja i spuštanja rolete, pa prilikom provjetravanja stana, pa bacajući usputni pogled kroz prozor, htjela-ne htjela morala vidjeti krvavu mrlju, odlučila sam sjesti za komp, otići na austrijski google, upisati ime ulice te nekoliko riječi tipa nesreća, unesrećen, napad, krv i naravno da sam u roku od sekunde dobila popriličan broj linkova koji su mi bez okolišanja i uljepšavanja objasnili što se dogodilo.

Ukratko: trojica neidentificiranih muškaraca napali su kolportera, Indijca, kad se, oko četiri ujutro, biciklom vraćao kući nakon odrađene noćne šihte. Prestrašno. Ne zna se jesu li bili pijani, nadrogirani ili nešto treće, je li napad bio zbog tih par desetaka eura koliko je taj siroti čovjek mogao imati kod sebe ili je pak bio motiviran rasnom netrpeljivošću. Štogod da se dogodilo, zaista je užasno. Ulični prodavači novina u Beču uglavnom dolaze iz redova najveće sirotinje, mahom stranaca, najčešće Indijaca. Za taj posao, naime, nije potrebno imati radnu dozvolu, pa se mnogi iz puke nužde odlučuju na noćno bdijenje po uglovima ulica, gdje rijetkim noćnim prolaznicima nude novine i časopise, za koje po prodanom primjerku dobivaju sramotno malo, tek pokoji cent. Riječ je, gotovo u pravilu, o očevima brojnih obitelji čije žene ne rade, a koji s njima i povećim brojem djece žive u zaista groznim uvjetima.

I tako, spomenutog je prodavača novina junačka trojka bjegunaca izbola po cijeloj lijevoj strani, od vrata do stopala, nakon čega je netragom nestala, a ovaj se jadnik uspio nekako dovući do prve prometnije ulice, na kojoj mu je neki prolaznik pozvao policiju i hitnu.

Grozno, užasno i prestrašno.

Beč glasi za jedan od najsigurnijih gradova Europe, pa je lako uljuljkati se u osjećaj da vam se ništa ne može dogoditi, iako je očigledno da gradom u svako doba dana i noći lutaju ljudi kojima je sasvim dovoljno naći se u mirnoj ulici kako bi napali i ne samo opljačkali, nego se i okrutno iživljavali nad prvim slučajnim prolaznikom. A činjenica da se sve to dogodilo direktno ispod prozora kraj kojeg i sad sjedim tjera me da si uvijek iznova vrtim film događaja te noći. Ja sam vam, naime, jako dugo budna, do tri-pola četiri, a ponekad i duže. Tada odlazim u kupaonicu na tuširanje i ostale noćne higijenske rituale, pa ulijećem u krevet, koji se nalazi u spavaćoj sobi, točno do dnevne i čiji prozori također gledaju na spomenuto mjesto, tek su par metara dalje. I ne mogu vam reći koliko sam puta, otkad sam pročitala vijest, razmišljala o tome zašto sam baš taj dan oko četiri bila u kupaonici - u kojoj ne mogu čuti što se događa na ulici - i koliko bi stvari bile drugačije - i bi li uopće bile - da sam čula što se događa, otvorila prozor, počela vikati, nazvala policiju...

Ma, baš grdo.

Novih vijesti o tom događaju nema, pa vam ne mogu reći što je s napadnutim Indijcem i jesu li uhvatili počinitelje. Jadni čovjek i njegova obitelj imali su grozan kraj godine. Nadam se da će im početak nove biti bolji.

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31