srijeda, 03.01.2007.

Grozan kraj i tko zna kakav početak

Par dana pred kraj prošle godine na uličnom asfaltu, točno ispod prozora naše dnevne sobe, primijetila sam ogromnu krvavu fleketinu. Kad sam je tog ranog jutra, dižući rolete, prvi put usnimila, mrlja je bila ogromna i relativno kompaktna, a vidjelo se da je preko nje prešlo više auta, pa su se još dvadesetak metara od njezinog epicentra vidjeli krvavi tragovi s otiscima guma.

Usprkos pranju ulice, kao i laganoj kišici, taj se trag na ulici zadržao još nekoliko dana, a da vam budem iskrena, nekako sam se bojala uopće saznati odakle ta krv na cesti te sam se zadovoljila samozavaravajućim objašnjenjem da je auto lupio nekog psa lutalicu ili tako nešto.

Međutim, nakon što sam nekoliko puta dnevno, prilikom dizanja i spuštanja rolete, pa prilikom provjetravanja stana, pa bacajući usputni pogled kroz prozor, htjela-ne htjela morala vidjeti krvavu mrlju, odlučila sam sjesti za komp, otići na austrijski google, upisati ime ulice te nekoliko riječi tipa nesreća, unesrećen, napad, krv i naravno da sam u roku od sekunde dobila popriličan broj linkova koji su mi bez okolišanja i uljepšavanja objasnili što se dogodilo.

Ukratko: trojica neidentificiranih muškaraca napali su kolportera, Indijca, kad se, oko četiri ujutro, biciklom vraćao kući nakon odrađene noćne šihte. Prestrašno. Ne zna se jesu li bili pijani, nadrogirani ili nešto treće, je li napad bio zbog tih par desetaka eura koliko je taj siroti čovjek mogao imati kod sebe ili je pak bio motiviran rasnom netrpeljivošću. Štogod da se dogodilo, zaista je užasno. Ulični prodavači novina u Beču uglavnom dolaze iz redova najveće sirotinje, mahom stranaca, najčešće Indijaca. Za taj posao, naime, nije potrebno imati radnu dozvolu, pa se mnogi iz puke nužde odlučuju na noćno bdijenje po uglovima ulica, gdje rijetkim noćnim prolaznicima nude novine i časopise, za koje po prodanom primjerku dobivaju sramotno malo, tek pokoji cent. Riječ je, gotovo u pravilu, o očevima brojnih obitelji čije žene ne rade, a koji s njima i povećim brojem djece žive u zaista groznim uvjetima.

I tako, spomenutog je prodavača novina junačka trojka bjegunaca izbola po cijeloj lijevoj strani, od vrata do stopala, nakon čega je netragom nestala, a ovaj se jadnik uspio nekako dovući do prve prometnije ulice, na kojoj mu je neki prolaznik pozvao policiju i hitnu.

Grozno, užasno i prestrašno.

Beč glasi za jedan od najsigurnijih gradova Europe, pa je lako uljuljkati se u osjećaj da vam se ništa ne može dogoditi, iako je očigledno da gradom u svako doba dana i noći lutaju ljudi kojima je sasvim dovoljno naći se u mirnoj ulici kako bi napali i ne samo opljačkali, nego se i okrutno iživljavali nad prvim slučajnim prolaznikom. A činjenica da se sve to dogodilo direktno ispod prozora kraj kojeg i sad sjedim tjera me da si uvijek iznova vrtim film događaja te noći. Ja sam vam, naime, jako dugo budna, do tri-pola četiri, a ponekad i duže. Tada odlazim u kupaonicu na tuširanje i ostale noćne higijenske rituale, pa ulijećem u krevet, koji se nalazi u spavaćoj sobi, točno do dnevne i čiji prozori također gledaju na spomenuto mjesto, tek su par metara dalje. I ne mogu vam reći koliko sam puta, otkad sam pročitala vijest, razmišljala o tome zašto sam baš taj dan oko četiri bila u kupaonici - u kojoj ne mogu čuti što se događa na ulici - i koliko bi stvari bile drugačije - i bi li uopće bile - da sam čula što se događa, otvorila prozor, počela vikati, nazvala policiju...

Ma, baš grdo.

Novih vijesti o tom događaju nema, pa vam ne mogu reći što je s napadnutim Indijcem i jesu li uhvatili počinitelje. Jadni čovjek i njegova obitelj imali su grozan kraj godine. Nadam se da će im početak nove biti bolji.

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31