četvrtak, 29.12.2005.

Za džep duboki i oči radoznale

Kao što rekoh u prošlom postu, danas šećemo u blizini Freyunga. Krenete li samo ravno, proći ćete trgom Am Hof, na kojem se također nalazi adventski sajam. On uglavnom nudi antikvitete i budući da me takve stvari ne zanimaju - barem dok se dobro ne obogatim - obično njime samo prođem ne stajući. Zanimljivo je da je na najuočljivijem dijelu trga podignuto božićno drvce koje je donirala Bank Austria - Creditanstalt, tako da ono nije, poput ostalih borova, ukrašeno blagdanskim ukrasima, već stiliziranim logotipom spomenute banke. Kao što dobropoznata pjesma kaže, money makes the world go round, the world go round, the world go round...


A da je zaista tako lako je uvjeriti se već iza idućeg ugla, iza kojega nas čeka početak ili kraj, ovisno o gledanju, poznate bečke ulice Graben na kojoj se, osim na susjednom Kohlmarktu, nalaze najelitnije prodavaonice najskupljih proizvođača nakita, satova, odjeće, obuće i drugih luksuznih proizvoda.




Riječ je o relativno kratkoj ulici na čijem je jednom kraju smještena prodavaonica Julius Meinl am Graben koja se ponosi naslovom najluksuznije trgovine živežnih namirnica u Europi. Osim prekrasnog interijera i pažljivo biranih proizvoda, razmaženim se kupcima i znatiželjnim turistima nudi zaista jedinstveni ugođaj za kupovinu, od posebno dizajniranih kolica i košarica s kožnim drškama do elegantnih liftova i nevjerojatno uslužnih prodavača, a nije problem pronaći pakiranje neke fine paštete od 50 grama za ciglih pedesetak eura. Preko puta Meinla nalaze se prodavaonice Cartiera s basnoslovno skupim nakitom i satovima te Mont Blanca, u kojoj možete birati između kemijskih olovaka od 150 eura do naliv-pera koja koštaju i po četiri tisuće nofčeka iste valute. I tako se nastavlja niz kojeg možete dopuniti po volji, da bi ulica završila neuobičajeno povoljnim trgovinama poput Stefanela, Zare i h&m-a, no rekla bih da je riječ o najljepšoj i najelegantnijoj h&m-ovoj filijali koju sam ikad vidjela.


Naravno da je tako elegantna ulica jednako elegantno ukrašena. Prošlih su nekoliko godina zaredom u uporabi bili isti ukrasi koji su ove godine donirani Sofiji, da bi Graben zasjao novim sjajem, figurativno i doslovno: tisuće malih žaruljica osvjetljava ovu neveliku uličicu iz konstrukcija koje podsjećaju na elegantne salonske lustere.




Naravno da nije riječ tek o ulici za luksuznu kupovinu, već i o okupljalištu te jednom od glavnih mjesta društvenog života boljestojećih Bečana, koji se kod Meinla tradicionalno okupljaju kako bi na dobrotvornim štandovima popili vrući punč ili kuhano vino nakon što su za najobičnije namirnice iskrcali lovu od koje bi prosječna četveročlana obitelj jako solidno mogla živjeti par tjedana.




Graben i njegova najbliža okolica često su metom kritika zbog nevjerojatno visokih cijena, luksuznih trgovina i ogromne količine love koja se ovdje vrti, okreće i troši na, kako se to obično kaže, snobovske gluposti. Iskreno, iako mi je nedostižno ušetati u Ferragamovu trgovinu na Kohlmarktu i kupiti si torbicu za tri i pol soma eura, obožavam se prošetati tim dijelom grada, čak i brojnim turistima usprkos. :-)))



Ovdje je stalno neki moving, moguće je sresti prijatelje koje niste vidjeli sto godina, a ljeti su ulice ukrašene brojnim terasama na kojima se dokono piju kavice. Za ljubitelje arhitekture i must-see dijelova grada Graben je zaista neizostavan, ne samo zbog poznatih Haas Hausa i katedrale sv. Stjepana koji se nalaze na suprotnoj strani od Mainlove trgovine, već i zbog brojnih drugih građevina i priča koje se uz njih vežu.

I tak. Ja vam jako volim Graben, a možda ću jednog dana moći ući u Chanel i ne gledajući cijenu kupiti haljinu koja mi se sviđa.

Kako je ono išlo? Dragi Djede Mraze...

Oznake: Beč, Advent, Božić, Graben

nedjelja, 25.12.2005.

Malo okupljalište, okrijepilište i papalište

U samom središtu grada, ali nekako ipak izvan glavnih turističkih puteva nalazi se Freyung, mali trg najpoznatiji po odličnoj galeriji BA-CA, odnosno Bank Austria - Creditanstalt, u kojoj redovno gostuju vrhunske izložbe. Kao što ste vjerojatno pretpostavili nakon prošlog teksta, namjera mi je prošetati vas popularnim bečkim, a ne prvenstveno turističkim blagdanskim okupljalištima, pa ako vas put nanese u Beč u ovo adventsko vrijeme da znate gdje ćete se moći pomiješati s domaćima.



Uglavnom, oko Freyunga nalaze se sjedišta brojnih dobrostojećih firmi, tako da je taj trg i zbivanja na njemu poznat kao okupljalište poslovnjaka, da ne kažem yuppieja, jer oni su navodno izumrli još osamdesetih godina prošlog stoljeća zajedno s vatiranim ramenima i loše izvedenim mini-valom (iako bih rekla da je riječ o lažnoj glasini, budući da se preživjelih primjera te čudne i rijetke vrste još uvijek može naći ne samo na bečkim ulicama).

Na tom se nevelikom prostoru redovno odvijaju razni sajmovi, a između štandova koji tradicionalno nude prave obrtničke rukotvorine širi se ugodan miris tople hrane i vrućih pića.


Za razliku od šminkerskog Schönbrunna ili umjetničkog Spittelberga, ovdašnji vam štandovi nude zaista prave rukotvorine; riječ je o širokom izboru proizvoda, od ručno pletenih košara do blagdanskih ukrasa.








Naravno, kao i na većini sličnih sajmova, glavna se pažnja pridaje piću i hrani. Osim što i ovdje, kao i svugdje drugdje, možete popiti kuhano vino ili prefini punč u već poznatim vrati-me-ne-vrati-me šalicama ili pojesti vruću kobasu uz odličan domaći kruh, postoji i brdo štandova na kojima možete kupiti hranu koju ćete ponijeti kući - a jako je lijepo što većina trgovaca nudi degustaciju, tako da zaista znate što kupujete.




A tek koji korak dalje, iza dva ugla, nalazi se tema idućeg teksta i iduće šetnje...


Drage moja čitateljice i dragi moji čitatelji, redovni posjetitelji, slučajni prolaznici, hvalitelji i kritičari, od srca vam želim sretan Božić! Provedite ga u miru i što ljepšoj atmosferi, uživajte i dobro se odmorite!

Oznake: Beč, Advent, Božić, Freyung

srijeda, 21.12.2005.

Petica za umjetnički dojam

Naravno da Schönbrunn nije jedni dio Beča koji se može pohvaliti adventskim sajmom. Jedan od većih i Bečanima najomiljenijih svakako je Spittelberg, tek par koraka udaljen od široke i užurbane Hilferice s jedne strane i Ringa s druge.





Riječ je o četvrti koja se nalazi u Sedmom okrugu, odnosno središtu grada, no djeluje sasvim izdvojeno, ne samo prostorom, nego i vremenom. Naime, tek nekoliko desetaka metara od izlaza Volkstheater na liniji U3 podzemne željeznice nalazi se splet uskih malih uličica koje lagano podsjećaju na zagrebački Gornji Grad, no od njega je mnogo manji. Te su ulice cijele godine pješačka zona i u njima se često održavaju prigodni sajmovi, no svakako je najpoznatiji božićni, na kojemu se, za razliku od pomno odabranih sadržaja pred velebnim Schönbrunnom, može naći mnogo labaviji izbor suvenira, ukrasa, raznih proizvoda, ića i pića.

Budući da se taj dio grada i inače smatra svojevrsnim hibridom umjetničkog i gastronomskog jerbo se u njemu skrivaju neke od najpopularnijih malih galerijica, prodavaonica antikviteta i staretinarnica, kao i najposjećeniji restorani (među kojima je nezaobilazni Lux), kafići i pivnice, ni izbor proizvoda koji se nude ne odmiče od tog imidža.


Dakle, mnogobrojni umjetnički proizvodi od keramike, stakla ili tekstila, sezonski ukrasi, nakit, ali i điđe uvezene iz Azije i drugih trenutno visokokotirajućih dijelova svijeta ponuđeni su bok uz bok vrućim pićima i tradicionalnoj bečkoj klopi koja se jede s nogu. Osmijeh ovog gospodina mogao bi se protumačiti kao zadovoljstvo poslom koji mu u ovo doba godine skroz dobro ide.




Kao i u Schönbrunnu, i ovdje možete dobiti prigodnu šalicu ako odlučite ne vratiti onu iz koje ste pili i tako dobiti svoja dva eura natrag. U tim je uličicama ogromna gužva bez obzira na doba dana pa ni ružno vrijeme, vjetar ili negativni supnjevi ne mogu obeshrabriti vojske znatiželjnika, šetača i dokonih uživatelja u finom kuhanom vinu.



I za kraj, da ne mislite da je sve u Beču svečano i dostojanstveno poput pažljivo njegovanog Schönbrunna - ukusi su različiti, kao i publika; Bečani ovdje rado dolaze jer Spittelberg još nije postao poznat turistima, a iz samo njima znanih razloga smatraju da je lakše, ljepše ili poželjnije gurati se kroz gomile domaćih, nego stranaca, a u obožavanju ove četvrti ne mogu ih omesti čak ni kičasti ukrasi poput bora koji vašim očima nudi garantiranu bol i patnju

Oznake: Beč, Advent, Božić, Spittelberg

subota, 17.12.2005.

Božić na carski način

Ako je Beč poznat po ičemu, onda je to po posebnom ugođaju u predbožićno doba. A ako je ikoji europski grad poznat po čarobnom Adventu, onda je to Beč. I kad već počinjem pisati o carskom gradu, red bi bio da započnem baš s Adventom i to nigdje drugdje doli ispred carske palače.

Naime, ulice i trgovi Beča pred Božić su nakićene adventskim sajmovima koji su više-manje ugodni, lijepi, atraktivni, kičasti i prigodničarski, a uglavnom sve do navedenog. Iako se glavnim, a turistima svakako i najnezaobilaznijim smatra kičeraj ispred Vijećnice kojeg se jedne godine odrekla čak i Crkva, svoju ću šetnju bečkim adventskim sajmovima započeti ispred Schönbrunna. Kad je carski grad, nek' je i carski sajam, je l' tako?


Prošle smo subote nezaobilaznu podnevnu kavicu odlučili zamijeniti nečim konkretnijim, sjeli na podzemnu i našli se u gomili što Bečana, a što turista koji su hrlili put Schönbrunna. Dan je bio prekrasan - sunčan i hladan, jedan od onih kad vam britki zrak gricka bradu i obraze, a vama to ni najmanje ne smeta. Prošle smo godine predbožićni punč na ovom istom mjestu popili u mirne sate predvečerja, kad su bjelkaste žaruljice osvjetljavale dvorac i u njegovim sjenama pružale utočište duhovima prošlih Božića, a ove nas je gotovo zaslijepilo blještavilo velebne građevine iznad koje su sunčeve zrake rezale nebo.




Međutim, ispred dvorca sakupilo se dosta ljudi koji su razgledavali štandove, papali finu hranu i okrijepljivali se toplim, uglavnom alkoholnim pićima.








Jako mi se sviđaju ti bečki prigodni sajmovi, bili oni božićni, uskrsni ili kakvi god. Nema tu sve-za-deset-kuna kiča iz Kine niti lažiranih levisica s Tajvana. Gradske su vlasti ili tko već dodjeljuje štandove jako pažljive te prednost daju lokalnim obrtnicima koji prodaju svojih ruku djela, a ponekad i nedjela, pazeći pritom na ravnotežu svih mogućih djelatnosti i prigodni karakter ponuđenih stvari.


I tako, ima tu nezaobilaznih kuglica, anđelčića i drugih rukotvorina koje bi vaš dom trebale pretvoriti u oazu božićnog mira ili pak pakao sezonskog kiča, ovisno o željama, preferencama i osobnom ukusu, no i mnogih drugih proizvoda poput kolačića, alkoholnih pića, proizvoda na bazi meda i njima sličnih.










Austrijanci su inače poznati po spremnom sudjelovanju u najrazličitijim dobrotvornim akcijama i bez obzira bile one potaknute božićnim duhom i sezonskim naletima dobre volje i svekolike ljubavi prema cjelokupnom čovječanstvu ili pak elitističko isfuravanje raznih Lions, Rottary i njima sličnih klubova, mora se priznati da je odaziv uvijek velik. I tako, po cijelome su gradu ili barem njegovim atraktivnijim dijelovima, postavljeni štandovi na kojima možete kupiti piće ili neku sitnu klopu u korist djece iz Afrike, raznih SOS-sela, područja stradalih u prirodnim katastrofama, itd. Bečki se šminkeri svih dobnih skupina rado okupljaju oko takvih štandova i dokono ispijaju svoja pića, a običaj se, naravno, proširio i na štandove koji s dobrotovornim radom nemaju apsolutno ništa zajednčko i iako Schönbrunn nije baš najpraktičnije mjesto u gradu za takva okupljanja (pritom prvenstveno mislim na relativnu udaljenost od središta grada), i tu se nađe Bečana koji dođu tek lagano prošetati, popiti pićence, pojesti koju kobasu i tako provesti subotnje prijepodne.


Kao što vidite, i ekipica prodavača tekuće i krute okrijepe uveseljava se čekajući iduće mušterije, a veseli im osmijesi govore da se ne griju tek toplim čajevima i trljanjem ruke o ruku, ak' me kužite.




Nije austrijska izmišljotina, ali mi se sviđa - svaki put kad kupite piće, natoče vam ga u šalicu s prigodnim natpisom i slikom. Kaucija za šalicu je dva eura i ne morate je vratiti, nitko neće trčati za vama. Dakle, sviđa li vam se, jednostavno je ponesete sa sobom i imate uspomenu na božićnu cugu, a ako želite, vratite je na bilo koji štand koji prodaje pića i dobit ćete natrag svoju lovu. Mi smo na tu foru sakupili šalica i šalica s božićnih sajmova diljem Europe, tako da pozdravljam ideju, duboko joj se klanjam i toplo je preporučam zagrebačkim sajmotvorcima.




A kaj se pije? Pije se uglavnom vrući alkohol. Punča ima hrpa vrsta, a meni je najdraži Beerenpunsch, tj. punč u kojem su se kuhali najrazličitiji jagodičasti plodovi - jagode, maline, ribizl, brusnice, borovnice i tako dalje. Tu je i neizostavno kuhano vino, kao i Jagatee, što bi naivci nazvali čajem s rumom, a zapravo je rum s čajem. Ako ne volite, ne smijete ili ne želite piti alkohol, uvijek možete popiti dječji punč koji je također odličan.

O hrani neću previše - možda u jednom od idućih javljanja, a do tada vam preporučam da zaronite nosićima u kotlove i tavice te odaberete ono od čega vam se ustašca najobilnije vlaže.

I to bi za danas bilo to.

Oznake: Beč, Advent, Božić, dvorac Schönbrunn

nedjelja, 11.12.2005.

Pare na sunce, evo ti papiri

Prije nekog vremena mi je frend pričao kako je njegova žena, inače diplomirana stručnjakica s jednog ne-pretjerano-perspektivnog fakulteta, u naletu kombinacije očaja zbog duge nezaposlenosti i elana uzrokovanog početnim kapitalom kojeg je nenadano dobila, odlučila otvoriti frizerski salon, misleći da taj tip posla uvijek ide i da nemre propast. Međutim, iako ona sama nije imala namjeru dolaziti u bliske susrete s kosom svojih budućih klijentica, već joj je želja bila biti vlasnicom i voditeljicom poslovanja dotičnog objekta svejedno je morala položiti neke stručne ispite, što je riješila elegantnim i za našu zemlju tipičnim načinom - kupovinom lažne svjedodžbe. I tako je dotična kupila, opremila i vodila frizerski salon nikad ne umočivši ruke u vodu sa šamponom, imajući tim profesionalki koje su to jako dobro radile i za to bile jednako dobro plaćene.

Slična se stvar dogodila i jednoj poznanici koja je odlučila otvoriti butik s odjećom. Njezina je zamisao bila zaposliti vlastitu kreatoricu te nekoliko švelja koje bi njezine ideje pretvarale u odjevne predmete koje bi svaka žena željela imati u svom ormaru. Međutim, i ona je, kao ponosna vlasnica sveučilišne diplome, također morala položiti nekoliko ispita iz programa srednje tekstilne škole i nikakvo uvjeravanje da će jedini njezin angažman biti poslovne, a ne kreativne ili izvedbene prirode, nije pri birokratima urodilo plodom.

Da ne mislite da je samo u Hrvatskoj tako, sličan slučaj imamo i u krugu prijatelja ovdje u Beču. Jedna mlada ekonomistica zaljubljena u kozmetiku, dobar izgled i trendove odlučila je otvoriti svoj kozmetički salon. Dozvolu je dobila odmah, no unutar prve godine poslovanja morala je položiti hrpe stručnih ispita, iako joj ne pada na pamet čistiti lica, čupkati dlake ili masažom tjerati celulit iz debelih nogu - njezin je interes isključivo poslovni. I tako, budući da je konkurencija jaka, a mobbinga i straha ostarjelih i ne-baš-konkurentnih kvazistručnjaka pred mladim snagama fala Bogu ima di se god okreneš ona, koja je svoje fakultetske ispite polagala od prve s najboljim ocjenama, nekoliko je puta uspjela pasti neusporedivo lakše stručne ispite koji joj objektivno uopće ne trebaju, da bi ih tek nedavno i uz puno muke položila.

Ok, ako su takva pravila, treba ih poštovati, zar ne? Međutim, nedavno sam saznala nešto što me šokiralo. Jedna frendica mi je pričala kako je njezina poznanica, koja je također studirala na našem fakultetu (Filozofskom u Zagrebu), no zasad još uvijek neuspješno, otvorila agenciju za prevođenje iako od diplome još nema ni d. I tako, da biste smjeli uložiti svoj vlastiti novac u frizeraj morate položiti teške predmete poput kako smućkati boju za kosu, a da ne ispadne zelena ukoliko ste htjeli blond ili pranje kose bez po' muke, no da biste pružali intelektualne usluge iz struke za koju postoji pripadajući fakultet ne samo da ne morate imati diplomu, nego vas nitko niš ne pita. Ispuni papire, daj lovu, plati biljege i vozi miško.

Naravno, dotična prevodilica na diplomu gleda s visine, kao i većina ljudi koji izgube desetljeće svog života na fakultetskim hodnicima i na kraju ne uspiju diplomirati. Naravno, diploma je za nas konvencionalne glupane koji žive sitne, male, standardne i suhoparne živote u kojima sve ide k'o po špagi. Ona je slobodna, umjetnička duša koja se okovima birokracije te nesuvislih kriterija vezati ne da. Ona je iznad nas običnih jadnika. Ona bi, na kraju krajeva, samo da želi mogla diplomirati lijevom rukom u roku keks, ali za to nema volje zato jer, pogađate, ne želi trošiti svoju velecijenjenu energiju te još velecjenjenije vrijeme na takve banalne gluposti. Ako ste sagriješili bludno mišlju da je desetogodišnje studiranje rezultat nesposobnosti dotične ili ste čak dovoljno bezobrazni te drski pa posumnjali u njezine intelektualne snage, moram vas razuvjeriti. Sposobnost ili pamet nemaju veze s neuspješnim studiranjem. Naime, i ona bi to obavila, ali joj nije važno.

A ne da joj se, kao što se na web stranici njezine agencije jasno vidi, ni savladati osnovna pravila hrvatskog pravopisa i gramatike. Naime, ta prevodilica u usponu previše je neopterećena prizemnim banalnostima poput nekakvih tamo jezičnih pravila da bi trošila svoje vrijeme savladavajući ih. Koliko je savladala ista pravila drugih jezika na koji prevodi ne znam, jer je hrvatski još uvijek jedini jezik na kojem se njezine usluge nude.

I sad se ja pitam na koju foru odvjetnik ne može biti čovjek koji nije završio pravo, medicinu ne može prakticirati nezavršeni student, pa čak ni običan butik ne možete otvoriti ako ne znate koristiti iglu i konac, ali svaka šuša može prevoditi, pa i prevodi. Dovoljno je otputovati na mjesec dana nekog ljetnog tečaja na kojem ćete, mamurni od napijanja i tulumarenja, možda pokupiti neku frazu koju do tada niste čuli, a par semestara studiranja (hej, ne govorimo o položenim ispitima, već samo o muvanju po faksu) pretvorit će vas u legitimni lingvistički autoritet.

I tako, glupani bez smisla za samokritiku u službene si životopise stavljaju aktivno znanje četiri-pet svjetska jezika uz pasivno poznavanje barem jednog poluegzotičnog, svi znaju engleski, a prevoditeljsku je agenciju lakše otvoriti nego frizeraj.

Pa eto, ako ne znate što sa sobom, a mislite da razumijete radnju prosječnog holivudskog filma ili možete naručiti piće u inozemstvu bez da konobar dobije vidljivi grč na faci, a vi pivo umjesto koktela, to vam je dobra ideja za privatni biznis. Prevođenje. A kad zaradite prvu lovu sjetite me se i počastite me cugom. Naručenom na hrvatskom, ziher je ziher.

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31