nedjelja, 11.12.2005.

Pare na sunce, evo ti papiri

Prije nekog vremena mi je frend pričao kako je njegova žena, inače diplomirana stručnjakica s jednog ne-pretjerano-perspektivnog fakulteta, u naletu kombinacije očaja zbog duge nezaposlenosti i elana uzrokovanog početnim kapitalom kojeg je nenadano dobila, odlučila otvoriti frizerski salon, misleći da taj tip posla uvijek ide i da nemre propast. Međutim, iako ona sama nije imala namjeru dolaziti u bliske susrete s kosom svojih budućih klijentica, već joj je želja bila biti vlasnicom i voditeljicom poslovanja dotičnog objekta svejedno je morala položiti neke stručne ispite, što je riješila elegantnim i za našu zemlju tipičnim načinom - kupovinom lažne svjedodžbe. I tako je dotična kupila, opremila i vodila frizerski salon nikad ne umočivši ruke u vodu sa šamponom, imajući tim profesionalki koje su to jako dobro radile i za to bile jednako dobro plaćene.

Slična se stvar dogodila i jednoj poznanici koja je odlučila otvoriti butik s odjećom. Njezina je zamisao bila zaposliti vlastitu kreatoricu te nekoliko švelja koje bi njezine ideje pretvarale u odjevne predmete koje bi svaka žena željela imati u svom ormaru. Međutim, i ona je, kao ponosna vlasnica sveučilišne diplome, također morala položiti nekoliko ispita iz programa srednje tekstilne škole i nikakvo uvjeravanje da će jedini njezin angažman biti poslovne, a ne kreativne ili izvedbene prirode, nije pri birokratima urodilo plodom.

Da ne mislite da je samo u Hrvatskoj tako, sličan slučaj imamo i u krugu prijatelja ovdje u Beču. Jedna mlada ekonomistica zaljubljena u kozmetiku, dobar izgled i trendove odlučila je otvoriti svoj kozmetički salon. Dozvolu je dobila odmah, no unutar prve godine poslovanja morala je položiti hrpe stručnih ispita, iako joj ne pada na pamet čistiti lica, čupkati dlake ili masažom tjerati celulit iz debelih nogu - njezin je interes isključivo poslovni. I tako, budući da je konkurencija jaka, a mobbinga i straha ostarjelih i ne-baš-konkurentnih kvazistručnjaka pred mladim snagama fala Bogu ima di se god okreneš ona, koja je svoje fakultetske ispite polagala od prve s najboljim ocjenama, nekoliko je puta uspjela pasti neusporedivo lakše stručne ispite koji joj objektivno uopće ne trebaju, da bi ih tek nedavno i uz puno muke položila.

Ok, ako su takva pravila, treba ih poštovati, zar ne? Međutim, nedavno sam saznala nešto što me šokiralo. Jedna frendica mi je pričala kako je njezina poznanica, koja je također studirala na našem fakultetu (Filozofskom u Zagrebu), no zasad još uvijek neuspješno, otvorila agenciju za prevođenje iako od diplome još nema ni d. I tako, da biste smjeli uložiti svoj vlastiti novac u frizeraj morate položiti teške predmete poput kako smućkati boju za kosu, a da ne ispadne zelena ukoliko ste htjeli blond ili pranje kose bez po' muke, no da biste pružali intelektualne usluge iz struke za koju postoji pripadajući fakultet ne samo da ne morate imati diplomu, nego vas nitko niš ne pita. Ispuni papire, daj lovu, plati biljege i vozi miško.

Naravno, dotična prevodilica na diplomu gleda s visine, kao i većina ljudi koji izgube desetljeće svog života na fakultetskim hodnicima i na kraju ne uspiju diplomirati. Naravno, diploma je za nas konvencionalne glupane koji žive sitne, male, standardne i suhoparne živote u kojima sve ide k'o po špagi. Ona je slobodna, umjetnička duša koja se okovima birokracije te nesuvislih kriterija vezati ne da. Ona je iznad nas običnih jadnika. Ona bi, na kraju krajeva, samo da želi mogla diplomirati lijevom rukom u roku keks, ali za to nema volje zato jer, pogađate, ne želi trošiti svoju velecijenjenu energiju te još velecjenjenije vrijeme na takve banalne gluposti. Ako ste sagriješili bludno mišlju da je desetogodišnje studiranje rezultat nesposobnosti dotične ili ste čak dovoljno bezobrazni te drski pa posumnjali u njezine intelektualne snage, moram vas razuvjeriti. Sposobnost ili pamet nemaju veze s neuspješnim studiranjem. Naime, i ona bi to obavila, ali joj nije važno.

A ne da joj se, kao što se na web stranici njezine agencije jasno vidi, ni savladati osnovna pravila hrvatskog pravopisa i gramatike. Naime, ta prevodilica u usponu previše je neopterećena prizemnim banalnostima poput nekakvih tamo jezičnih pravila da bi trošila svoje vrijeme savladavajući ih. Koliko je savladala ista pravila drugih jezika na koji prevodi ne znam, jer je hrvatski još uvijek jedini jezik na kojem se njezine usluge nude.

I sad se ja pitam na koju foru odvjetnik ne može biti čovjek koji nije završio pravo, medicinu ne može prakticirati nezavršeni student, pa čak ni običan butik ne možete otvoriti ako ne znate koristiti iglu i konac, ali svaka šuša može prevoditi, pa i prevodi. Dovoljno je otputovati na mjesec dana nekog ljetnog tečaja na kojem ćete, mamurni od napijanja i tulumarenja, možda pokupiti neku frazu koju do tada niste čuli, a par semestara studiranja (hej, ne govorimo o položenim ispitima, već samo o muvanju po faksu) pretvorit će vas u legitimni lingvistički autoritet.

I tako, glupani bez smisla za samokritiku u službene si životopise stavljaju aktivno znanje četiri-pet svjetska jezika uz pasivno poznavanje barem jednog poluegzotičnog, svi znaju engleski, a prevoditeljsku je agenciju lakše otvoriti nego frizeraj.

Pa eto, ako ne znate što sa sobom, a mislite da razumijete radnju prosječnog holivudskog filma ili možete naručiti piće u inozemstvu bez da konobar dobije vidljivi grč na faci, a vi pivo umjesto koktela, to vam je dobra ideja za privatni biznis. Prevođenje. A kad zaradite prvu lovu sjetite me se i počastite me cugom. Naručenom na hrvatskom, ziher je ziher.