petak, 23.09.2005.

U revoluciju, u boj!

Razmišljala sam bih li nastavila pisati o Rodosu, ali zaključila sam da nekako nemam više volje, barem privremeno. Bečku hladnoću zamijenili su sunčani, pa čak i ugodni dani, no sjećanje na toplu mediteransku klimu prebolno je za moju nježnu dušu. A ne treba ni smetnuti s uma da mi se blog užasno sporo učitava kad na njemu ima previše fotki.

Stoga ću vas danas povesti u revoluciju, dragi moji. Aha, u revoluciju, a post će ipak na ovaj ili onaj način biti povezan s morem. Naime, tamo mi je pala na pamet spomenuta ideja o svekolikom puču kojeg bi digao bijesni puk. A zašto? Pa, zbog maskare i drugih neispunjenih obećanja.

Naime, već godinama pokušavam kupiti dobru vodootpornu maskaru. Nema koju nisam probala, pogotovo iz jeftinijeg dijela ponude, onog što možete naći u dm-u i sličnim trgovinama. I uglavnom ništa ne valjaju. Ili se uopće ne vide na trepavicama ili se razmazuju nakon pet minuta boravka na suncu ili odu k vragu čim stupe u platonski kontakt s vodom. Vrhunac je ovogodišnji zez s Niveinom revolucionarnom maskarom koju sam već nakon tri dana neuspjelog nanošenja rezignirano dala nasljednici za igru (ona još ne zna otvoriti maskaru, a superluda fora je igrati se nečime s čim se mama šminka), a čija se jedina revolucija sastoji u činjenici da je revolucionarno loša i da je revolucionarni bezobrazluk uopće prodavati tako nešto naivnom te lakovjernom puku.

Sjetite se još revolucionarnih obećanja iz televizijskih i tiskanih reklama i vjerojatno ćete se iskreno i toplodušno solidarizirati s mojom patnjom.

Neke je stvari lakše doživjeti u Hrvatskoj nego u Austriji - naime, neki se proizvodi u obje zemlje prodaju pod istim imenom, no u Hrvatsku dolazi njihova drugorazredna varijanta. I tako, obećaju vam sniježnobijeli veš, a iz perilice vadite golubljesive gaćice koje možete nositi samo kad vam je muž na službenom putovanju ili ako imate sreće pa ste udane za daltonista. Obećaju vam deterdžent koji čuva boje, a nakon drugog pranja vaša jarkocrvena majica djeluje kao neuspjeli rezultat genetskog miješanja ružičaste i narančaste. Obećaju vam pouzdano uklanjanje mrlja, no nakon tretmana svijetle flekice s vaše bijele majice poprimaju jarkonarančastu boju. Obećaju vam tisuću opranih tanjura sa samo jednom bočicom deterdženta za suđe, no da biste uspjeli ukloniti nimalo nesvakodnevne masnoće na spužvicu morate isipati barem trećinu boce. Obećaju vam sredstvo čija jedna kap laganim pokretom ruke uklanja i najtvrdokorniji kamenac, a dobijete neku sumnjivu tekućinu nepodnošljivog mirisa od koje vam koža s ruku trenutačno dezertira, oči prosuze, a kamenac vam se naceri u facu.

I tako dalje, i tako dalje.

Bezobrazluk škvadre koja nam servira sve te reklame nema granica. Od jedne virtualne poznanice saznala sam da na tržištu kozmetičkih proizvoda postoje kreme koje u nazivu imaju retinol, za kojeg se vjeruje da igra veliku ulogu u očuvanju kože mladolikom, dok od retinola u popisu sastojaka nema ni r, pa čak ni u nekoj od varijanti lagano smo mu promijenili ime i zaštitili ga copyrightom. Poznata linija jednog skupog kozmetičkog lanca posvećena proširenim porama u svom sastavu nema niti jedan sastojak koji ima bilo kakve veze s porama, a kamoli proširenim. Postoje kreme koje se reklamiraju kao sve što vam treba da zaštitite kožu od starenja, ali nemaju čak zaštitu od sunčevih zraka, a kamoli nešto drugo.

I tako dalje, i tako dalje.

Svojevremeno sam čitala kakvim se sve trikovima koristi škvadra koja snima reklame. Recimo, umak od čokolade nije fotogeničan, pa umjesto njega na sladolede stavljaju motorno ulje, koje je gušće i ljepše se presijava pod reflektorima. Normalno je da djevojke od devetnaest-dvadeset godina poziraju u reklamama za kozmetiku namijenjenu ženama srednje dobi, a ako se kojim slučajem omakne model stariji od tri banke, bit će tako retuširan da ga ni članovi uže obitelji neće prepoznati. O raznim crtićima u kojima nas Mr. Proper, Mr. Musculo i kako se sve zovu ti silni misteri koji se čine zainteresiranima za kvalitetu našeg življenja te čistoću i miomirise po stanu, neću ni pričati.

I tako dalje, i tako dalje.

Reklame, zapravo, osim prodaje proizvoda imaju dva osnovna cilja: ako nas ne žele uvjeriti da nemamo pojma kako živjeti, onda nam pak vrijeđaju inteligenciju. Recimo, dugonogi komad u minici kojem dečko dolazi doma. Ona, odjevena za izlazak, kaže daj pričekaj samo tri minute te odjuri u kupaonu, gdje se brzinski izdepira, da bi tako glatka i poželjna, nonšalantnog osmijeha i nadmoćnog pogleda, stigla frajeru koji je upravo prevrnuo vazu i sad se s nelagodom smije. Poruka broj jedan: vi se ne možete izdepilirati za tri minute? Luzerice! Poruka broj dva: vi biste zaflekale obleku u kojoj se depilirate, a kreme bi bilo po pola kupaonice? Luzerice! Poruka broj tri: zar uopće postoji netko tko može povjerovati da proizvođač kreme, ujedno i naručitelj debilane zvane reklamna poruka, poštuje svoje potrošače? Luzerice!

Slična uvreda zdrave inteligencije jest i reklama o postojanosti boje za kosu ako je perete baš tim šamponom. Uvjerljivo tamnokosi komad gustih crnih obrva pofarban je u plavo. Ok, neka im bude. Međutim, istu sliku istog komada iste boje kose trude nam se podmetnuti kao realno stanje stvari za tjedan, dva, tri i četiri. Halo, pa dotična bi dama za četiri tjedna imala prst debeo izrast. Ili naručitelj reklame u kompi s tvorcem iste misli da su žene preglupe da bi to shvatile?!

Nadalje, čini se da niste normalan muškarac ako komadu u kinu ne ulijećete komplimentima o mekoći te postojanosti boje njezinog pulovera. Svaka pak normalna žena koja drži do sebe iste će sekunde iz svoje torbice izvući kutiju svog omiljenog praška za veš i umiljato vas gledajući objasniti vam da je to djelo dotičnog, koji uza sve svoje vrline još i daje vešu dugotrajan miris. Ako ne prilazite ženama takvim izjavama pitajte se što nije u redu s vama. A posebno se zapitajte jeste li normalni ako ste žena koja u kino ide bez kutije praška za veš.

I tako dalje, i tako dalje.

I sad se ja pitam, je l' tko za revoluciju? Kako bi bilo kad bismo jednom dobro sročenom i odlučnom grupnom tužbom opalili svakog proizvođača koji nam u svojim reklamama obećava nemoguće rezultate? (Znam za društvo Potrošač, nema frke.) Recimo, kupim kremu koja mi nudi uklanjanje 80% celulita unutar samo četiri tjedna, a naravno da nakon isteka ta četiri tjedna sve moje potkožno blago ostane vjerno i trajno zakačeno za moje noge. I sad se ja i meni slični odlučimo tužiti proizvođača zbog lažnih obećanja. Bi li bilo promjene? Bi li kreme protiv bora konačno reklamirale nefotošopirane četrdesetogodišnjakinje, bi li deterdžente za suđe reklamirali pravi, a ne crtani ljudi s koncentriranim izrazima lica dok žicom trljaju zapečenu koricu mesa s dna tavice, bi li umak od čokolade zaista bio umak od čokolade?

Nemam pojma. Što vi mislite?

utorak, 20.09.2005.

Stupovi, jahte i trgovine

Evo nas konačno i u nečemu što bih nazvala suvremenim dijelom Rodos-grada. Zapravo je u takvom gradu jako teško govoriti o suvremenoj ili nekoj drugoj četvrti, jer se svakim korakom možete popiknuti na neki komad povijesti, pa recimo stoga ovako: dio grada koji se ne nalazi na Akropoli ili blizu nje i nije unutar srednjovjekovnih zidina.


Počnimo s ulazom u luku, u kojoj su osim privatnih jahti usidreni brojni izletnički brodovi koji uglavnom nude vožnje na okolne otoke ili u turski Marmaris. Ovdje se nalaze poznate rodoske vjetrenječe, nekoliko crkvi, zgrada biskupije i legendarni stupovi na kojima je nekoć stajao Kolos, jedno od svjetskih čuda.








Nastavite li šetnju prema vrhu rta, odnosno prema špicu i grada i otoka, doći ćete na gradsku plažu. Izdaleka izgleda jako fensi-šmensi, ali izbliza je dojam drugačiji. Ljudi su nakrcani jedni na druge, ležaljke stare, suncobrani ofucani. Istina, more je prekrasno i čisto i jednostavno je nevjerojatno da može biti takvo u neposrednoj blizini luke.




Preko puta gradske plaže nalaze se nizovi hotela, većinom malo boljih. Njihovi su restorani i bazeni otvoreni za javnost i za divno čudo uopće nisu skupi.






I, konačno, evo pogleda na istu plažu s vrha grada, s ceste koja vodi k Akropoli. To je strana otoka koja gleda na zapad, prema Europi, rekla bih.




Suvremeni Rodos užurban je i dinamičan grad. Iako se unutar srednjovjekovnih zidina prodaju kopije skupe odjeće i dizajnerskih torbica, u središtu grada postoje autorizirane trgovine koje nude sve te stvari u originalu za desetak, pa i više puta višu cijenu. Međutim, iako su te trgovine skupe i roba je u njima ekskluzivna (a nema čega nema), opći je dojam oronulost i pohabanost. Ne znam, da imam love za sat koji košta desetak tisuća eura nikad ga ne bih kupila u nekoj poluprljavoj špelunkici. Usput budi rečeno, sve te markirane stvari osjetno su skuplje nego u Austriji.






Sjećate li se da sam dva posta niže napisala da je Rodos otok suprotnosti? E, pa...

Prave pješačke zone gotovo da i nema. Promet je zabranjen u nekoliko manjih ulica koje povezuju glavne, no one su toliko kratke da ih uopće ne možete shvatiti kao neku pješačku zonu. Asfalt na pločnicima i cesti je totalna poderotina i morate dobro paziti kako i gdje stajete da ne iščašite zglob. Općenito, bili smo na neki način razočarani mnogim stvarima. Nisam mogla ne uspoređivati viđeno s posjetom Grčkoj od prije gotovo šesnaest godina, a usporedba sa susjednom Turskom, u kojoj smo također bili više puta, nametnula se sama od sebe. Znajući da se Grčka još odavno izborila za članstvo u EU, moram priznati da sam očekivala da se u posljednjih šesnaeest godina dogodio određeni napredak, barem u smislu da je Grčka prihvatila neke osnovne standarde javnog ponašanja. Međutim, ništa, nada, nula, zip, zero, zilch.

Vozači i dalje voze kao da su sami na cesti. Motoristi se ne obaziru ni na znakove ni na semafore ni na aute ni na pješake, a voze užasno brzo. Semafori se poštuju vrlo rijetko i po zakonitostima koje nismo uspjeli otkriti (ali sa sigurnošću mogu reći da nemaju veze s trenutačno upaljenim bojama). Recimo, ako se radi o semaforu koji nije postavljen na križanje, nego postoji na nekoj prometnoj cesti samo radi pješaka, nema šanse da će itko stati na crveno svjetlo, pa čak ni usporiti prilikom projurivanja kroz crveno. Obilaženje preko dvostruke linije je nešto posve normalno, isto kao i pokazivanje srednjeg prsta svima koji vam se nađu na putu, a o tome da grčki auti očigledno nemaju ugrađene žmigavce neću ni početi pričati. Parkiranje posred uskih ulica u središtu grada svakodnevna je stvar, a policija se za cijelog trajanja našeg godišnjeg niti jedan jedini put nije ukazala ni na jednom jedinom mjestu na kojem su vozači bez prestanka kršili ne jedno, nego cijeli niz prometnih pravila odjednom. Budući da smo svaki put kad smo išli na plažu morali prijeći magistralu na kojoj, naravno, nema zebre iako prolazi usred mjesta, svako je kupanje počinjalo i završavalo stresom. Da ne kažem da magistrala nema pločnik, a na uskim neasfaltiranim rubovima često su parkirani auti, tako da zaista morate izaći među bijesnojureće aute, što je s kolicima i bebom posebno veselo i opuštajuće iskustvo.

Čini se da među javnim službama otoka Rodosa ne nedostaje samo prometna policija, već i čistoća. Naime, sve je toliko puno smeća da nismo mogli vjerovati, čak smo ga i slikali. Od onog običnog poput papira, opušaka i limenki pića do ostavljenih poluraspadnutih motora. U našem su hotelu odmah na ulazu danima gomilali smeće u vrećama koje nisu stale u kontejner, a koje su razvlačile mačke lutalice i koje je po onim vrućinama možete misliti kako mirisalo. No, to nije bilo sve: smeće u krugu hotela, neredovito mijenjanje ručnika, mačke koje vam se noću uvlače u sobu i koje nalazite u svom krevetu, užasna, loše pripremljena i uvijek ista klopa do konačnog užasa u vidu živih crva veličine prsta u dječjem bazenu... Sve to u nimalo jeftinom hotelu mjesta koje se fura na jedno od najboljih ljetovališta na otoku i čije plaže ponosno ističu plave zastave.

Njemačke i austrijske televizijske kuće ovog su ljeta više puta emitirale priloge u kojima su upozoravale da su grčki hoteli debelo ispod europskog standarda i da im treba oduzeti najmanje dvije zvjezdice želite li dobiti sliku realnog stanja stvari. Tada mi se to činilo pretjeranim i nemogućim. Sad mislim da je savjet skroz u redu i dobro bih razmislila prije no što se ponovno zaputim u Grčku (ok, imam još neke destinacije u Grčkoj koje bih voljela posjetiti, no tempo Grčka jednom u deset godina čini mi se sasvim zadovoljavajućim). I sad se ja pitam, ako je ta Grčka članica EU-a, na koju foru nije potpala pod neke zajedničke standarde? Pa dobro se zna kako funkcioniraju javne službe, policija, zakonodavstvo i drugo u EU i stvarno sam se znala naljutiti kad sam vidjela da se u Grčkoj ne poštuju ni osnovni prometni ili higijenski propisi, dok se od Hrvatske očekuje ispunjenje nekih suludih zahtjeva - ali ok, ovo nije post o tome.

Zanimljvo je da službene statistike prikazuju Rodos kao mjesto s najviše sunčanih dana godišnje u cijeloj Europi - preko tri stotine. Međutim, nekoliko ogromnih trgovina u središtu grada prodaju isključivo kišobrane, a može ih se naći i na svakom štandu sa sitnicama i glupostima. Stvarno mi je nevjerojatno da su ljudi u takvoj sunčanoj i toploj sredini u tolikoj mjeri opsjednuti kišom i kišobranima. Zapravo, zabavno, nije li?

Također je čudno da u takvoj zemlji, koja obiluje ovcama, kozama i drugim domaćim životinjama, poznatoj po izradi bundi i kožnih odjevnih predmeta, teško možete naći kožne cipele. Željeh kupiti bež sandale ili natikače, ali sve što sam uspjela naći bila je jeftina plastik-fantastik varijanta. Kožnih cipela ima vrlo malo, modeli su izuzetno demodirani, a cijene toliko preuveličane da u prvi trenutak ne možete povjerovati da na stalku piše ono što piše. Najbolja fora mi je bila u samoproglašenoj finoj trgovini u kojoj sam konačno našla i kožne cipele, uz nepregledan izbor plastičnih - prekrasno aranžirane sandale s velikim natpisom na nekoliko svjetskih jezika: ne dirajte cipele! Bez molim, bez navedenog razloga. Ne znam dozvoljavaju li da ih uopće probate prije no što ih kupite ili morate biti zahvalni što ste uopće dobili priliku kročiti svojim poganim nogama u to svetište obuće, no tamošnji su prodavači očigledno impresionirani tim komadićima kože, pa i od vas očekuju isto. Zapravo, pretjerujem. Ako želite kožne cipele, imate velik izbor isusovki. Grcima očigledno nitko nije rekao da se one više ne nose.


Da ne potonem u pretjerano kritizerstvo, evo još nekoliko lijepih sličica, jer mi smo, usprkos svemu, vrlo, jako i intenzivno uživali. Dakle, u produžetku jahto-izletničke luke nalazi se i pristenište velikih brodova, uglavnom megalomanskih brodova za krstarenje, onih s teniskim terenima, košarkaškim igralištima i kino-dvoranama.




Sasvim netipično za grčku neorganiziranost bilo je planiranje naselja u neposrednoj blizini našeg hotela. Naime, izgradili su najprije infrastrukturu (ceste, javnu rasvjetu i sl.), a tek potom će dodati i kuće. Mudro i pametno. To je inače njemački sistem i ne znam kako se Grkljanima omak'o.




I za kraj još jedna fotka s napornog uspona na Akropolu. Točno ispod nas nalaze se prekrasne pješčano-stjenovite plaže, a u daljini se vidi Ixia, grad u kojem je počeo rodoski turizam izgradnjom elegantnih talijanskih vila prije nešto manje od stotinu godina. Sad Ixia više nije na glasu kao prije iz jednostavnog razloga što se u te hotele tijekom godina ulagalo malo ili ništa, pa je od nje ostala tek stara slava i iracionalno visoke cijene, no zbog jakih vjetrova (koji inače tu stranu otoka čine neomiljenom za obične kupače) ovdje dolaze surferi, pogotovo početnici, jer je more plitko, a struje ih zadržavaju blizu obale.




To be or not to be continued?! Ovisno o budućoj inspiraciji!

Oznake: Rodos, Grčka

petak, 16.09.2005.

Mračno doba usred Egejskog mora

I tako, u želji da vas malo provedem Rodosom držat ću se kakve-takve kronologije i iz antike prijeći u srednji vijek, od milja zvan the Dark Ages. Da ne bi bilo zabune moram već na početku napomenuti da kad kažem Rodos mislim na grad, a ne na cijeli otok. Na njemačkom ga zovu Rhodos-Stadt, pa sam ga i ja zvala Rodos-grad, poštujući staru ilirsku tradiciju doslovnog prevođenja s njemačkog na hrvatski. :-)))

Uglavnom, središtem Rodos-grada dominira ogroman srednjovjekovni grad, odlično sačuvan i ušminkan, koji vjerno svjedoči o bogatoj povijesti ovog otoka. U odokalnoj usporedbi s Dubrovnikom i njegovim Gradom rekla bih da je rodoski otprilike dvostruko, ako ne i više, veći. Naravno da su stilski gotovo posve različiti - povijesno razdoblje u kojem su nastali jedna im je od rijetkih dodirnih točaka, a Dubrovnik spominjem zato što pretpostavljam da je većina vas bila u njemu i da si možete lakše predočiti o čemu pričam ako vam dam neku konkretnu usporedbu.

Fortifikacijski i obrambeni sustav srednjovjekovnog grada izvrstan je i izuzetno temeljit. Grad je okružen s nekoliko razina kanala i zidina, pa pretpostavljam da je osvajačima bilo vrlo teško, ako ne i nemoguće, osvojiti ga.


Pogled na zidine izvana:




Ovo je jedan od međuprostora između zidina:




A ovo je idući (istina, ove dvije fotke slikane su na drugom kraju grada, ali u principu nema nekih bitnih razlika):




Tko tebe kamenom, ti njega kruhom starim barem deset dana.




O da, o da, antike ima i u srednjovjekovnom dijelu grada. Odmah po ulazu naići ćete na Afroditinu kupelj.




A preko puta nje je Općinski muzej.




Srednjovjekovni je grad gotovo jedina pješačka zona u cijelom Rodos-gradu, no ni tamo niste sasvim sigurni. Iako je kao zabranjen ulaz svim vrstama vozila, motoristi će se bez kompleksa provesti među pješacima i to priličnom brzinom, uopće se ne obazirući na zabranu, kao ni na činjenicu da bi možda trebali razmisliti o tome da voze malo sporije ili opreznije. Inače, u tom se dijelu grada nalazi cijeli splet malih uličica prepunih trgovina, kafića i restorana. Trgovine su dijelom prepunjene lažiranim Lacosticama i D&G majicama i doimaju se poput turskog bazara (iako su te stvari osjetno skuplje nego u Turskoj), no dobrim dijelom se prodaju i autentični grčki proizvodi poput maslinovog ulja, meda (Rodos je posebno poznat po medu) s orasima, bademima i lješnjacima, navodno prirodne kozmetike na bazi maslinovog ulja, fete, voćnih bombona, keramike, krznenih i kožnih kaputa i jakni te, naravno, suvenira. Na slici je jedna od glavnih ulica na čijem je vrhu Sulejmanova džamija.




Naravno da možete kupiti i antičke kipove i stupove koji će se posebno dobro smjestiti u vaš životni prostor pogotovo ako vam ulazna vrata već od prije ukrašavaju betonski lavovi opasnog izraza lica. Uz malo truda i muke, ove se ljepote sasvim dobro daju uklopiti i u vrtove s patuljcima i lažnim vodoskocima u kojima krekeću plastične žabe na baterije.




Ovo je jedan od glavnih trgova, prepunjen restoranima.



Inače, što se tiče restorana posebno preporučam Romea, koji ima prekrasnu terasu s prirodnom sjenom i nalazi se na putu iz glavne ulice prema Sulejmanovoj džamiji, a za kavicu i sladoled posjetite Socratous Garden, smješten točno u glavnoj ulici. Osim što je riječ o ogromnom vrtu prepunom divne vegetacije (prekrasni plodovi šipka, naranči i limuna vise vam iznad glava i šire neizrecivo ugodne mirise), na samom ulazu sjedi ogromna lijena papiga s kojom se nasljednica sprijateljila u trenu.


Turska kupelj nalazi se pri vrhu grada, na trgu na kojem su smješteni najpopularniji cocktail i lounge barovi, fenomenalno uređeni. Ovdje cvate noćni život. Baš ovdje.




Pa, kad već spomenuh noćni život, evo par fotkica istog dijela grada, ali iz drugog doba dana. Na žalost, stativ smo uspjeli zaboraviti u Beču, tako da slike nisu precizne kao što su mogle biti, a s flešom se pak gotovo ništa ne vidi. Ovo je najbolje što smo mogli izvući.






Sulejmanova džamija i dio tornja sa satom na koji se možete popesti i s kojeg se pruža fantastičan pogled (naravno, sve do Turske).




Grci su stvarno profitirali kao članovi EU. Iako su po mnogočemu iza Hrvatske, i to debelo (o tome u idućem postu), uspjeli su se izboriti za svoje mjesto u sretnoj obitelji bogatih i privilegiranih europskih država i sad na svakom koraku restauriraju svoju baštinu uz debelu podršku Bruxellesa. Na tablama stoji da EU financira 75%, a grčko Ministarstvo kulture tek 25% radova, iako nigdje ne piše o kakvim se svotama radi. Budući da je riječ o megalomanskim zahvatima, pretpostavljam da je i lova odgovarajuća.




I, naravno to be continued sa suvremenim dijelom grada.

Oznake: Rodos, Grčka

ponedjeljak, 12.09.2005.

Iz antičkog svijeta u užurbanu europsku vrevu

Evo i mene. Bio je red da se i mi malo odmorimo, a sad je godišnji gotov i evo nas natrag u začaranom krugu zvanom red, rad i disciplina.

Bili smo na Rodosu i bilo nam je super. Odmorili smo se, puno se kupali i jako malo sunčali (zato izgledamo kao da smo ljeto proveli na Islandu), fino papali, odlično se provodili i skoro svakodnevno razgledavali zanimljiva mjesta, o čemu ćete moći čitati idućih dana. Nasljednica je došla na svoje: čini se da je rođena za more i ljeto. Neustrašivo je trčala u vodu, bilo bazensku, bilo morsku, bez imalo obaziranja na dubinu ili udaljenost od dragih joj roditelja, sagradila nekoliko plaža-pijesak-građevina koje će Povijest zasluženo uvrstiti u remek-djela grčke arhitekture, postala avionska rutinerka i sa svojih šesnaest i pol mjeseci posjetila svoju jubilarnu desetu državu, pa smo ju proglasili mini-globetrottericom.

Hotel nam je bio smješten u mjestu Kallithéa, samom po sebi prilično nezanimljivom, osim možda po termama koje su na njegovu rubu tridesetih godina dvadesetog stoljeća izgradili Talijani, koji su u to doba i inače okitili otok nekim od najljepših klasicističkih vila. Međutim, udaljenost od samo tri kilometra do središta grada Rodosa omogućila nam je da zaista dobro upoznamo taj grad, koji mi se ful svidio. Kao i Grčka općenito (u sjećanje mi dolaze slike s putovanja po Grčkoj od prije gotovo dvadeset godina), i Rodos je pun suprotnosti i koliko god vam neke od njih ponekad znaju ići na živce, čini mi se da su upravo one srž njegova šarma.


Antički Rodos

Prošetate li elitnim rezidencijalnim četvrtima grada i savladate li strmu uzbrdicu, serpentinastu cestu i jake vjetrove koji i inače bez iznimke pušu te su od otoka napravili razvikano surfersko okupljalište, stići ćete do Akropole. Vaš će trud biti nagrađen spektakularnim pogledom na grad Rodos s jedne strane i Ixiju s druge (slike stižu u jednom od idućih postova), dok ćete sa same Akropole, gledajući prema istoku, bez imalo problema vidjeti Tursku, koja je od Rodosa udaljena tek sedamnaest kilometara.


Nešto prije no što dođete do Akropole očekuje vas spiljsko svetište nimfi.







Na žalost, naša knjiga-vodič nije nam pružila baš previše podataka o njemu, a i samo nalazište je relativno skromno obilježeno. Tek se tu i tamo nalaze dvojezični znakovi na alfabetu i engleskom koji šturo kažu sad ste ovdje. Inače, ja sam naravno osjetila potrebu pentrati se po tom kamenjaru da što bolje vidim kako je to izgledalo, a kad sam bila gotova s pionirskim otkrivanjem prošlih svjetova to je učinio i mužić, koji je usput otkrio i debelu smotanu zmijetinu koja bi vjerojatno bila dugačka dva metra da se ispruži. Dotična se dama sunčala odmah pokraj staze kojom smo se oboje penjali i dobro je da je ja nisam vidjela, jer bi se od mojih urlika vjerojatno probudili duhovi pradavnih nimfa i njihovih štovatelja.


Koji korak dalje nalazi se Akropola. Za vas koji ste bili u Ateni naglašavam da joj rodoska nije nimalo slična. Mnogo je manja, tek sporadično uređena, i iako je s jedne strane dobro što nije krajnje iskomercijalizirana i prepuna nametljivih švercera razglednicama i jeftinim suvenirima, ne bi bilo loše da se na tu golet postavi koji kioskić na kojem bi putnik-namjernik mogao naći okrepu u vidu dobro rashlađenih pića. Da ne kažem da je pogled toliko divan da bih na nekoj sjenovitoj terasi smještenoj na Akropoli mogla provesti pola dana.

Akropolom dominiraju ostaci Apolonovog hrama.






Ispred antičkog stadiona uređen je obnovljeni amfiteatar.




A u njegovom produžetku je ogroman stadion.




To be continued sa srednjovjekovnim dijelom grada.

Oznake: Rodos, Kallithea, Grčka

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30