Sve je počelo prije otprilike godinu dana, kad smo, naivno-optimistični, kupili svijetlobež dvosjed i dvije fotelje od eko-kože. I stvar je besprijekorno funkcionirala sve do prije neki dan, kad je tijekom moje manje-od-jednominutne nepažnje nasljednica doživjela svoj trenutak inspiracije koji je izrazila kemijskom olovkom po gorespomenutom dvosjedu.
I što sad? Požalila sam se frendicama i zamolila ih za savjet. Na kraju je ispalo da užasno puno ljudi kod kuće ima namještaj od te eko-kože, da je on često vrlo svijetlih boja, kao i da sva dječica imaju trenutke inspiracije, pri čemu je kemijska omiljeno sredstvo izražavanja. Drugim riječima, no big deal, nikakav razlog za paniku ili zabrinutost.
Alkohol! - odlučno je pao prvi prijedlog.
Ok, alkohol. Niš, odem ja u ljekarnu i kupim bočicu alkohola, misleći da će problem biti već istog dana riješen. Ali nisam ja te sreće. Ribala sam i trljala, no boja je tek malo posvijetlila.
Objavljujući privremeni poraz, ali duboko vjerujući u svoju pravednu pobjedu, zatražila sam nove savjete.
Vlažne baby-maramice! - odlučno je reklo nekoliko njih, jednoglasno. Čula sam da su bolje od Domestosa, kao i da muž jedne od frendica redovno s eko-kože iste boje briše tragove umjetničkog izražavanja svoje nasljednice.
Ok, vlažne baby-maramice, to bar nije problem. Već za desetak minuta mukotrpnog ribanja (ovaj put čak nisam morala izaći iz kuće) izvjesila sam bijelu zastavu kratkotrajne predaje, duboko uvjerena u konačnu pobjedu.
U međuvremenu je mužić vidio da od silnog bapskog iskustva s flekama nema neke pomoći pa je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Iz svoje zavidno velike kolekcije raznih lakova, boja i sličnih potrepština izvadio je tri različita razrjeđivača koji, usput budi rečeno, skidaju i najtvrdokorniju boju s materijala poput drva ili metala. Moram li vam reći da je i mužić objavio poraz, prilično ljutim i iziritiranim glasom? Pa ne moram, do sad je valjda jasno da su fleke jače od svega.
Ovdje u priču uliječe Kokica, koja mi šalje vrlo prigodnu priču Roberta Munscha na koju se još uvijek cerekam od uha do uha, pa vam je jednostavno moram iskopirati.
Ako ste pročitali prošli post, znate da smo bili u Bratislavi na jednom vjenčanju. Ako ga niste pročitali, to ste upravo saznali. Uglavnom, osim što smo se divili kravicama koje su bile na ispaši po cijelom središtu grada, malčice smo prošetali prije ručka, papali i vratili se kući.
Evo kako izgleda šetnja od Katedrale do restorana. Najprije, Katedrala i njezina okolica.
Ovo je pravi austrougarski grad, nema pravog natpisa ako osim na slovačkom nije na mađarskom i njemačkom.
Na ulicama Bratislave možete popiti kavicu...
...ili odigrati partiju šaha.
Ovo je gospodin Hviezdoslav na vlastitom trgu.
Slovačko narodno kazalište - ako vam djeluje poznato, to je zato što ga je projektirao razvikani arhitektonski dvojac Fellner i Helmer, koji je izgradio hrpe kazališta po Austrougarskoj Monarhiji. Između ostalih, prema njihovim nacrtima sagrađene su kazališne zgrade u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu, a potpuni popis, zajedno s izabranim slikama, naći ćete na linku. Inače, bratislavsko je kazalište dosta manje od zagrebačkog i interijer mu je nešto skromnije uređen, iako su inače ta dva kazališta vrlo, vrlo slična.
Zgrada Filharmonije, odmah preko puta Kazališta.
Nisam mogla odoljeti, ovo je spomenik Sovjetima u najužem središtu grada, između Kazališta i Filharmonije.
I, za kraj, tko o čemu, ja o papici. Bratislava nije neki ludi partijanerski grad u kojem ćete doživjeti ne znam kakve pustolovine, dapače, riječ je o mirnom i pomalo uspavanom gradu koji ima neki svoj interni ritam. Bečani vole subotom doći u Bratislavu, kako bi gospođe otišle frizeru i kozmetičaru (što je u Beču užasno skupo, a u Bratislavi prihvatljivih cijena), a gospoda za to vrijeme obave tjedni shopping i time si ušparaju priličnu svoticu. Predvečer odu u neki fini restoran (grad ih je prepun, a ima i nekoliko zgodnih na brodovima usidrenima na obali Dunava), zatim u kazalište, zaokruže noć dobrim koktelima ili kavicom i vrate se u Beč, koji je udaljen tek šezdesetak kilometara.
Sad, nas su frendovi tijekom godina i naših brojnih dolazaka u Bratislavu vodili u hrpe tamošnjih restorana i ne mogu reći da sam u Bratislavi ikad loše (ili skupo) jela, no mužić i ja jako volimo restoran koji se nalazi u hotelu Carlton i ni po čemu nije tipičan slovački, dapače, nudi međunarodnu kuhinju, pa ne znam koliko bih ga preporučila nekom tko je prvi, a možda i zadnji put u tom gradu. U svakom slučaju, u tom restoranu nema što nema, uključujući i perverzije poput odreska od krokodilovog mesa. Niš me ne pitajte, nisam ga probala, ali zato mužić i ja toplo preporučamo krem juhu od maslina. A da ne lutate, restoran vam je u ovoj zgradi.
Mi smo pojeli svoj jako fini ručak, a nasljednica je trčala po polupraznom restoranu i zašarmirala ne samo sve konobare, nego i kuhare, koji su izašli iz kuhinje kako bi se igrali s njom. Ah, veselje ponosnih roditelja vam ni ne moram opisivati.
Inače, opći dojam o Bratislavi mijenja mi se svakom novom posjetom. Od vrlo ružnog i pohabanog socijalističnog poluprovincijskog središta nastao je doslovce preporođeni glavni grad s ušminkanim centrom u kojem se ubrzano gradi, što nove i moderne zgrade, a što infrastruktura (npr. u tijeku su radovi na obilaznici). Popnete li se na Stari grad, osim na razgledničasti Dunav, pogled će vam pasti i na nimalo lijepa siva socijalistička naselja prepunjena betonskim zgradurinama, a dolazite li u Bratislavu autom iz smjera Beča, prvo što ćete vidjeti je Petržalka, ružno naselje-spavaonica iz komunističkih vremena. Ali, grad se polako mijenja, pa nam jedino preostaje strpljenje i živi bili pa vidjeli stav.
Oznake: Bratislava
Bijasmo pretprošli vikend u Bratislavi. Jedna moja frendica, pogađate, Slovakinja, udala se za svog dugogodišnjeg dečka, Austrijanca, koji je za ljubav svoje drage odlučio preseliti se u glavni grad susjedne mu zemlje. S neskrivenim vas ponosom obavještavam da sam ih ja upoznala, a s obzirom na to da se ovih dana žene još jedni moji frendovi za čiju sam vezu kriva, aktivno razmišljam o tome da promijenim tek jedno ali vrijedno slovo u svom nicku i od kulerice postanem kuplerica. Također razmišljam i o naplaćivanju usluga te profesionalizaciji svoje intuicije.
Dan je bio lijep i sunčan, vjenčanje se održalo u Katedrali i bilo je dvojezično (kako mladoženja ne bi ne-daj-Bože mogao jednog dana reći da nije razumio što mu svećenik priča ili, još gore, da nije znao što točno potpisuje). Nakon vjenčanja mladenci su se u brum-brum-bemveju odvezli u nepoznato, a mi smo prošetali gradom s ciljem da završimo u jednom od naših omiljenih restorana, što nam je, izjelicama, bez greške i uspjelo.
Usput smo vidjeli puno simpatičnih kravica čiju je šetnju središtem grada sponzorirao određeni telekomunikacijski monopolist. Ako niste skužili koji, skužit ćete kad pogledate slike, jerbo je nekoliko kravica suptilno pofarbano u prepoznatljive boje tog velikodušnog i nadasve poštenog pružatelja telefonskih, mobilnotelefonskih i internetskih usluga.
Ovdje vam, zapravo, sve piše.
A evo i nekoliko kravica. Nisu li simpa?
A ova je zakon, priznajte!
Više o Bratislavi obećajem u idućem postu. Do tada ne zaboravite piti puno mlijeka, papati jogurta i sira z vrhnjem. To vam je navodno jako zdravo.
Oznake: Bratislava
Jedne lijepe subote ukrcaše nas u dva autobusa i krenusmo za Nottingham, grad Robina Hooda. Bili smo u busu broj dva, čiji je vozač očigledno patio od nekog težeg oblika osjećaja manjeg vrijednosti, jer se od početka do kraja vožnje utrkivao s vozačem busa broj jedan, pri čemu je vozio otprilike kao što bi to činio Michael Schumacher da se kojim slučajem prekvalificira u vozača autobusa. Vrhunac vožnje bio je kad smo uletjeli u totalan zastoj na autoputu, točno kraj znaka na kojem je pisalo da je do našeg cilja preostalo još 36 milje i tek koji metar od izlaza za odmorište. Naš je vozač pravi dasa spretno iskoristio izlaz te skrenuo na njega, projurio kraj benzinske pumpe i pripadajućeg restorana ostavljajući zaprepaštenim prolaznicima vjetar u kosi i sleđene izraze lica, da bi konačno nepromijenjenog izraza lica ušao na izlaz na kojem je stajao čitak i uočljiv znak zabranjenog smjera i, kao kraj te iznenadne vratolomije, izvezao nas na neku idiličnu seosku cesticu.
I tako smo se našli na uskoj cesti koja je vijugala po zelenom krajoliku, seocima i ušminkanim gradićima koji su me toliko podsjetili na lokacije britanskih kriminalističkih serija (znate ono, mirno selo, svi se znaju, dogodi se tajanstveno ubojstvo i na vidjelo izlazi pomno čuvana tajna najcjenjenije obitelji u grofoviji) da sam samo čekala da nas presretne crni policijski auto, kao fol undercover, na tajnom zadatku. No, to se nije dogodilo, nego smo se vozili, vozili i vozili, a naš kamikaza-drajver ulijetao je u zavoje zavidnom brzinom, što su naši želučići pak sasvim lijepo podnijeli. Nakon pola sata takve vožnje kroz slikovitu englesku provinciju vratismo se na autoput. Nekako nam se činilo da smo nadomak Nottinghamu, jerbo u normalnim uvjetima vožnja traje tek pola sata, koliko smo se mi vozili samo po zavojitoj cestici, ne računajući vrijeme provedeno na autoputu, no idući je znak pokazao da pred sobom imamo još 32 milje. Dakle, vožnja u zabranjenom smjeru i polusatno divljanje po lokalnim cesticama za samo četiri milje, ugh!
Kad smo konačno stigli, vodili su nas na ručak u Pitcher & Piano, što ne bi bilo neko čudo (budući da se radi o lancu restorana razmještenih po cijeloj Britaniji) da se dotični ne nalazi u preuređenoj crkvi! Sad, ja o crkvi kao građevini, iako sam rimokatolkinja, dijelim mišljenje protestanata, koji je ne smatraju svetom ni nedodirljivom, nego zaista građevinom u pravom smislu te riječi. Prema njihovom vjerovanju, Bog je svugdje gdje su i vjernici, pa se tako i misa može održati u crkvi, u nečijem dnevnom boravku ili u vrtu, pod krošnjom drveta. I stoga su, kad u toj župi više nije bilo dovoljno vjernika, odlučili spasiti crkvu od rušenja prenamijenivši je u restoran. Meni osobno izgleda odlično, a hrana i cuga su bile skroz ok. Niš posebno, ali posve u redu.
Ovu sliku stavljam s posebnom ljubavlju prema blogerskim čistunicama, svojim istomišljenicama, strogim provoditeljicama nemilosrdnih zakona, beskompromisnim istrebljivačicama proizvođača smeća.
Ovo je crkva svetog Petra...
...a u njoj se očigledno događalo nešto bitno, jer su iz nje izlazili ovako odjeveni ljudi... Hej, pa ja sam mislila da je ova moda izumrla zajedno s princezom Dijanom i Kraljicom Majkom, lol!
I, za kraj, još malo neobaveznih slički iz središta grada.
Ako ovo nije retro-nostalgija, ne znam što je...
Prozori ove trgovine su mi se ful svidjeli.
Vožnja u Sheffield bila je mnogo miroljubivija od vožnje u Nottingham, osim što je naš vozač pravi dasa već poslovično pretekao vozača busa broj jedan, pa smo si u prolazu veselo mahali. Bit će da smo i mi počeli pokazivati simptome brzinskog ludila, što god ime upravoizmišljene bolesti značilo.
Oznake: Nottingham
< | kolovoz, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Brojim vas...
od ljeta 2010.!
NOVO!
Pratite me na fejsu!
Kulerica na FB-u. Klik... Lajk!
Sezonski adventski kutak
Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio
Pišite mi na
kulerica@hotmail.com
VAŽNO
U ovaj je blog uloženo previše slobodnog vremena, truda i volje da bi služio kao platforma za besplatne oglase. Komentari koji sadrže linkove na druge web stranice ili bilo koji drugi oblik reklame bit će bez iznimke brisani.
Želite li na mom blogu objaviti oglas ili reklamu, javite mi se na kulerica@hotmail.com i dogovorit ćemo se na obostrano zadovoljstvo.
© kulerica, 2004.-2014., sva prava pridržana. Zabranjeno kopiranje, umnožavanje, objavljivanje ili bilo koja druga uporaba teksta i fotografija s bloga u bilo koje svrhe bez dozvole autorice. Za dogovor o bilo kakvom korištenju materijala s ovog bloga javite se na kulerica@hotmail.com.
Fotoputopisi:
Brno
Prag, prvi dio
Prag, drugi dio
Prag, treci dio
Salzburg 2005.
Krumbach
Beograd, prvi dio
Beograd, drugi dio
Crikvenica
Sheffield
Nottingham
Bratislava, 2005., prvi dio
Bratislava, 2005., drugi dio
Rodos, prvi dio
Rodos, drugi dio
Rodos, treći dio
Faliraki
Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio
Salzburške Alpe, prvi dio
Salzburške Alpe, drugi dio
Hallein
Bad Ischl
Preduskrsni Beč
Borj Cedria, Tunis
Hammam Lif, Tunis
Nabeul, Tunis
München, prvi dio
München, drugi dio (Oktoberfest)
Bratislava 2007.
Konakli, Turska
Alanya, Turska
Oldenburg
Bremen, prvi dio
Bremen, drugi dio
Metković i okolica
Rim, 1. dio
Rim, 2. dio (Vatikan)
Rim, 3. dio (Explora)
Bleiburg 2010.
Petzen 2010.
Klagenfurt 2010.
Kemer, Turska
Tahtali Dagi, Olympos, Turska
Antalya, Turska
Petzen 2011.
Klagenfurt 2011.
Sisak
Mondsee
Bad Gastein
Stubnerkogel
Salzburg 2011.
Istra, 1. dio (Pula i Rovinj)
Istra, 2. dio (Brijuni i Fažana)
Bratislava 2011.
Bled, 1. dio
Bled, 2. dio
Postojnska jama
Venecija
Poreč i Rovinj
Minimundus, Austrija
Petzen 2013.
Graz
Familypark Neusiedlersee/Nežidersko jezero
Budimpešta, 1. dio
Budimpešta, 2. dio
Miramare, Italija
Trst, Italija
Styrassic Park, Austrija
Bad Vöslau, Austrija
Chiemsee, Bavarska, Njemačka
Legoland, Bavarska, Njemačka
Hohenschwangau i Neuschwanstein, Bavarska, Njemačka
Linz, Austrija
Željezno/Eisenstadt, Austrija
Najprije, zato jer su sva pametnija imena koja sam imala na umu već bila zauzeta. Blogera očito ima puno previše. A zatim i zato jer se trudim ne živcirati se oko mnogih stvari, ponajviše oko ljudske gluposti. Be cool životni stav najbolje je što mogu učiniti za svoj miran san i nježni probavni sustav.