Sve je počelo prije otprilike godinu dana, kad smo, naivno-optimistični, kupili svijetlobež dvosjed i dvije fotelje od eko-kože. I stvar je besprijekorno funkcionirala sve do prije neki dan, kad je tijekom moje manje-od-jednominutne nepažnje nasljednica doživjela svoj trenutak inspiracije koji je izrazila kemijskom olovkom po gorespomenutom dvosjedu.
I što sad? Požalila sam se frendicama i zamolila ih za savjet. Na kraju je ispalo da užasno puno ljudi kod kuće ima namještaj od te eko-kože, da je on često vrlo svijetlih boja, kao i da sva dječica imaju trenutke inspiracije, pri čemu je kemijska omiljeno sredstvo izražavanja. Drugim riječima, no big deal, nikakav razlog za paniku ili zabrinutost.
Alkohol! - odlučno je pao prvi prijedlog.
Ok, alkohol. Niš, odem ja u ljekarnu i kupim bočicu alkohola, misleći da će problem biti već istog dana riješen. Ali nisam ja te sreće. Ribala sam i trljala, no boja je tek malo posvijetlila.
Objavljujući privremeni poraz, ali duboko vjerujući u svoju pravednu pobjedu, zatražila sam nove savjete.
Vlažne baby-maramice! - odlučno je reklo nekoliko njih, jednoglasno. Čula sam da su bolje od Domestosa, kao i da muž jedne od frendica redovno s eko-kože iste boje briše tragove umjetničkog izražavanja svoje nasljednice.
Ok, vlažne baby-maramice, to bar nije problem. Već za desetak minuta mukotrpnog ribanja (ovaj put čak nisam morala izaći iz kuće) izvjesila sam bijelu zastavu kratkotrajne predaje, duboko uvjerena u konačnu pobjedu.
U međuvremenu je mužić vidio da od silnog bapskog iskustva s flekama nema neke pomoći pa je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Iz svoje zavidno velike kolekcije raznih lakova, boja i sličnih potrepština izvadio je tri različita razrjeđivača koji, usput budi rečeno, skidaju i najtvrdokorniju boju s materijala poput drva ili metala. Moram li vam reći da je i mužić objavio poraz, prilično ljutim i iziritiranim glasom? Pa ne moram, do sad je valjda jasno da su fleke jače od svega.
Ovdje u priču uliječe Kokica, koja mi šalje vrlo prigodnu priču Roberta Munscha na koju se još uvijek cerekam od uha do uha, pa vam je jednostavno moram iskopirati.
Ljubičasto, zeleno i žuto
Brigita je prišla svojoj mami i rekla, “Trebam flomastere. Svi moji prijatelji imaju flomastere. Njima slikaju predivne slike. Mamice, trebaju mi flomasteri.”
“O, ne!” rekla je njena mama. “Ja sam čula o tim flomasterima. Klinci crtaju po zidovima, crtaju po podu, crtaju po sebi. Ne možeš dobiti flomastere.”
“Ali,” rekla je Brigita, “postoje ovi novi flomasteri. Mogu se oprati sa vodom. Ne mogu upasti u nikakvu nevolju sa perivim flomasterima. Kupi mi neke od tih.”
“Hm,” rekla je njena mama, “u redu.”
I tako je njena mama otišla i kupila Brigiti 500 perivih flomastera.
Brigita je otišla u svoju sobu i naslikala predivne slike. Nacrtala je limune koji su bili žutiji od limuna, i ruže koje su bile crvenije od ruža, i naranče koje su bile narančastije od naranča.
Njena majka je bila oduševljena. Rekla je, “Ajme! Moja klinka je umjetnica.”
Ali nakon tjedan dana Brigiti je dosadilo. Otišla je kod svoje mame i rekla, “Mama, jesam li crtala po zidu?”
“Nnnneee,” rekla je njena mama.
“Jesam li crtala po podu?”
“Nnnneee,” rekla je njena mama.
“Jesam li crtala po sebi?”
“Nnnneee,” rekla je njena mama.
“Dakle,” rekla je Brigita, “nisam upala u nikakvu nevolju a trebaju mi novi flomasteri. Svi moji prijatelji ih imaju. Mamice, ima flomastera koji mirišu. Ima onih koji mirišu kao ruže i limuni i naranče i čak i onih koji smrde kao kravlja kakica. Mama, imaju flomastere koji mirišu kao što god želiš! Mama, trebaju mi ti flomasteri.”
Njena mama je otišla i kupila 500 mirišljavih flomastera. I onda je Brigita otišla na kat i crtala. Crtala je limune koji su mirisali kao limuni, i ruže koje su mirisale kao ruže, i naranče koje su mirisale kao naranče, i kravlje kakce koji su smrdili kao kravlja kakica.
Njena mama je rekla, “Ajme! Moja klinka je umjetnica.”
Ali nakon tjedan dana Brigiti je opet postalo dosadno. Rekla je, “Mama, jesam li crtala po podu?”
“Nnnneee,” rekla je njena mama.
“Jesam li crtala po zidu?”
“Nnnneee,” rekla je njena mama.
“Jesam li crtala po sebi?”
“Nnnneee,” rekla je njena mama.
“Dakle,” rekla je Brigita, “trebam nove flomastere. Ovi su najbolji. Svi moji prijatelji ih imaju. Oni su super-neizbjeljivi-nikad-ne-operivi-dok-si-živ-a-možda-i-dulje flomasteri. Mama, trebaju mi.”
I tako je njena mama otišla i kupila 500 super-neizbjeljivih-nikad-ne-operivih-dok-si-živ-a-možda-i-dulje flomastera. Brigita ih je uzela i s njima crtala tri tjedna. Crtala je limune koji su izgledali bolje od limuna, i ruže koje su izgledale bolje od ruža i naranče koje su izgledale bolje od naranča i zalaze sunca koji su izgledali bolje od zalaza sunca.
I onda joj je dosadilo.
Rekla je, “Dosta mi je crtanja po papiru. Ali neću crtati po zidovima i neću crtati po podu i neću crtati po sebi - ali svi znaju da je u redu bojati svoje nokte. Čak i moja mama boja svoje nokte.”
I tako je Brigita uzela ljubičasti super-neizbjeljivi-nikad-ne-operivi-dok-si-živ-a-možda-i-dulje flomaster, i obojala nokat na svom palcu ljubičasto.
I to je izgledalo tako lijepo da je obojala sve nokte ljubičasto, crno i žuto.
I to je izgledalo toliko lijepo da je obojala svoje ruke žuto, zeleno i crveno.
I to je tako lijepo izgledalo da je obojala svoje lice ljubičasto, zeleno, žuto i plavo.
I to je izgledalo toliko lijepo da je obojala svoj pupak plavo.
I to je izgledalo tako lijepo da je obojala sebe svakojakim bojama skoro po cijelom tijelu.
Onda je Brigita pogledala u ogledalo i rekla, “Što sam to učinila! Moja mama će me ubiti.” Pa je otrčala u kupaonu i prala svoje ruke pola sata. Ništa se nije skinulo. Njene ruke su još uvijek izgledale kao pobrčkane duge.
Onda je dobila odličnu ideju.
Uvukla je ruku na dno flomastera i izvukla flomaster posebne boje. Bio je iste boje kao i ona. Uzela je taj flomaster i obojala se po cijelom tijelu dok nije opet bila svoje normalne boje. Dapače, izgledala je čak i bolje nego prije - skoro predobro da bi bilo istinito.
Sišla je niz stepenice i njena mama je rekla, “Hm, Brigita, izgledaš jako dobro danas.”
“Baš,” rekla je Brigita.
Onda je njena mama rekla, “Vrijeme je za pranje ruku prije večere.”
Ali Brigita se bojala da se posebna boja neće držati za boje ispod nje pa je rekla, “Već sam oprala moje ruke.”
Ali njena mama je pomirisala njene ruke i rekla, “Ahhh. Bez sapuna!” Povela je Brigitu do kupaone i oprala njene ruke i lice. Sva posebna boja se je isprala i Brigita je izgledala kao pobrčkana duga.
“O, ne!” rekla je njena mama. “Brigita, jesi li bojala svoje ruke sa perivim flomasterima?”
“Nnnneee.”
“Brigita, jesi li bojala svoje ruke sa mirišljavim flomasterima?”
“Nnnnnneeeeee”
“Jesi li ih bojala sa super-neizbjeljivim-nikad-ne-operivim-dok-si-živ-a-možda-i-dulje flomasterima?”
“Da!”
“Ajme!” viknula je njena mama.
Pozvala je liječnicu i rekla, “U POMOĆ! U POMOĆ! U POMOĆ! Moja kćer se obojala sa super-neizbjeljivim-nikad-ne-operivim-dok-si-živ-a-možda-i-dulje flomasterima.”
“Ajoj,” rekla je liječnica. “Ponekad se nikad ne skinu.”
Liječnica je došla i dala Brigiti veliku, narančastu tabletu. Rekla je, “Popij ovu tabletu, pričekaj pet minuta i onda se okupaj.”
I tako je Brigita popila tabletu, pričekala pet minuta i skočila u kadu. Njena mama je stajala vani pored vrata i vikala, “Da li radi? Da li radi?”
“Da,” rekla je Brigita. “Sve se skida.” I Brigita je bila u pravu, sve se skinulo. Kada je Brigita izašla iz kupaone bila je nevidljiva.
“O, ne,” viknula je njena mama. “Nećeš moći ići u školu ako si nevidljiva. Nećeš moći ići na fakultet ako si nevidljiva. Nećeš nikada dobiti posao ako si nevidljiva. Brigita, uništila si svoj život!”
“Nemoj brinuti,” rekla je Brigita. Otrčala je u svoju sobu, uzela svoj poseban flomaster i cijelom se obojala dok se nije više mogla vidjeti razlika. Dapače, izgledala je čak i bolje nego prije – skoro i predobro da bi bilo istinito.
Ali njena majka je rekla, “Brigita, ne možeš tako živjeti život. Ti si samo slika. Svi će znati da nešto nije u redu.”
“Ne, neće,” rekla je Brigita.
“Da, hoće,” rekla je njena majka.
“Ne, neće,” rekla je Brigita. “Obojala sam tatu dok je drijemao i nisi još ništa primjetila!”
“Bože moj!” viknula je njezina majka, otrčala u dnevni boravak i pogledala tatu. Izgledao je čak i bolje nego prije – skoro i predobro da bi bilo istinito.
“Zar ne izgleda odlično?” pitala je Brigita.
“Ne primjećujem nikakvu razliku,” rekla je njena majka.
“Točno,” rekla je Brigita, “a neće ni on...
...dok god se ne namoči.”
Ok, šalu na stranu, idemo dalje na posao. Vjerujući u pravednost svoje borbe, posegnula sam za posljednjim od svih sredstava: posebnom tekućinom za uklanjanje ne bilo kakvih mrlja, nego baš mrlja od kemijske, kojime je potrebno natopiti mrlju na deset do petnaest minuta i zatim je čarobnim pokretom ruke obrisati vlažnom krpicom, čime mrlja odlazi u povijest, a novoočišćena površina blista novim sjajem. Da skratim priču, svemoguće je sredstvo stajalo na umjetničkim djelima moje nasljednice ukupno sedamdeset minuta u tri uzastopna pokušaja. Fleke nisu promijenile čak ni nijansu.
Izgleda da je nasljednica koristila kemijsku koja traje zauvijek, ako ne i duže, a ja zauzimam novu taktiku: dijete javno proglašavam the slikarskim genijem 21. stoljeća i na javnu dražbu stavljam njezino prvo djelo originalnog naziva Dvobojna apstrakcija u plavom.
P.S. Zgodna je i simbolika te neizbrisive kemijske: radi se, naime, o olovci s našeg vjenčanja. Vječna, ha?