Marketing
Robin Hood i vesela ekipa
Jedne lijepe subote ukrcaše nas u dva autobusa i krenusmo za Nottingham, grad Robina Hooda. Bili smo u busu broj dva, čiji je vozač očigledno patio od nekog težeg oblika osjećaja manjeg vrijednosti, jer se od početka do kraja vožnje utrkivao s vozačem busa broj jedan, pri čemu je vozio otprilike kao što bi to činio Michael Schumacher da se kojim slučajem prekvalificira u vozača autobusa. Vrhunac vožnje bio je kad smo uletjeli u totalan zastoj na autoputu, točno kraj znaka na kojem je pisalo da je do našeg cilja preostalo još 36 milje i tek koji metar od izlaza za odmorište. Naš je vozač pravi dasa spretno iskoristio izlaz te skrenuo na njega, projurio kraj benzinske pumpe i pripadajućeg restorana ostavljajući zaprepaštenim prolaznicima vjetar u kosi i sleđene izraze lica, da bi konačno nepromijenjenog izraza lica ušao na izlaz na kojem je stajao čitak i uočljiv znak zabranjenog smjera i, kao kraj te iznenadne vratolomije, izvezao nas na neku idiličnu seosku cesticu.
I tako smo se našli na uskoj cesti koja je vijugala po zelenom krajoliku, seocima i ušminkanim gradićima koji su me toliko podsjetili na lokacije britanskih kriminalističkih serija (znate ono, mirno selo, svi se znaju, dogodi se tajanstveno ubojstvo i na vidjelo izlazi pomno čuvana tajna najcjenjenije obitelji u grofoviji) da sam samo čekala da nas presretne crni policijski auto, kao fol undercover, na tajnom zadatku. No, to se nije dogodilo, nego smo se vozili, vozili i vozili, a naš kamikaza-drajver ulijetao je u zavoje zavidnom brzinom, što su naši želučići pak sasvim lijepo podnijeli. Nakon pola sata takve vožnje kroz slikovitu englesku provinciju vratismo se na autoput. Nekako nam se činilo da smo nadomak Nottinghamu, jerbo u normalnim uvjetima vožnja traje tek pola sata, koliko smo se mi vozili samo po zavojitoj cestici, ne računajući vrijeme provedeno na autoputu, no idući je znak pokazao da pred sobom imamo još 32 milje. Dakle, vožnja u zabranjenom smjeru i polusatno divljanje po lokalnim cesticama za samo četiri milje, ugh!
Kad smo konačno stigli, vodili su nas na ručak u Pitcher & Piano, što ne bi bilo neko čudo (budući da se radi o lancu restorana razmještenih po cijeloj Britaniji) da se dotični ne nalazi u preuređenoj crkvi! Sad, ja o crkvi kao građevini, iako sam rimokatolkinja, dijelim mišljenje protestanata, koji je ne smatraju svetom ni nedodirljivom, nego zaista građevinom u pravom smislu te riječi. Prema njihovom vjerovanju, Bog je svugdje gdje su i vjernici, pa se tako i misa može održati u crkvi, u nečijem dnevnom boravku ili u vrtu, pod krošnjom drveta. I stoga su, kad u toj župi više nije bilo dovoljno vjernika, odlučili spasiti crkvu od rušenja prenamijenivši je u restoran. Meni osobno izgleda odlično, a hrana i cuga su bile skroz ok. Niš posebno, ali posve u redu.
Ovu sliku stavljam s posebnom ljubavlju prema blogerskim čistunicama, svojim istomišljenicama, strogim provoditeljicama nemilosrdnih zakona, beskompromisnim istrebljivačicama proizvođača smeća.
Ovo je crkva svetog Petra...
...a u njoj se očigledno događalo nešto bitno, jer su iz nje izlazili ovako odjeveni ljudi... Hej, pa ja sam mislila da je ova moda izumrla zajedno s princezom Dijanom i Kraljicom Majkom, lol!
I, za kraj, još malo neobaveznih slički iz središta grada.
Ako ovo nije retro-nostalgija, ne znam što je...
Prozori ove trgovine su mi se ful svidjeli.
Vožnja u Sheffield bila je mnogo miroljubivija od vožnje u Nottingham, osim što je naš vozač pravi dasa već poslovično pretekao vozača busa broj jedan, pa smo si u prolazu veselo mahali. Bit će da smo i mi počeli pokazivati simptome brzinskog ludila, što god ime upravoizmišljene bolesti značilo.
Post je objavljen 02.08.2005. u 10:13 sati.