Marketing
Stupovi, jahte i trgovine
Evo nas konačno i u nečemu što bih nazvala suvremenim dijelom Rodos-grada. Zapravo je u takvom gradu jako teško govoriti o suvremenoj ili nekoj drugoj četvrti, jer se svakim korakom možete popiknuti na neki komad povijesti, pa recimo stoga ovako: dio grada koji se ne nalazi na Akropoli ili blizu nje i nije unutar srednjovjekovnih zidina.
Počnimo s ulazom u luku, u kojoj su osim privatnih jahti usidreni brojni izletnički brodovi koji uglavnom nude vožnje na okolne otoke ili u turski Marmaris. Ovdje se nalaze poznate rodoske vjetrenječe, nekoliko crkvi, zgrada biskupije i legendarni stupovi na kojima je nekoć stajao Kolos, jedno od svjetskih čuda.
Nastavite li šetnju prema vrhu rta, odnosno prema špicu i grada i otoka, doći ćete na gradsku plažu. Izdaleka izgleda jako fensi-šmensi, ali izbliza je dojam drugačiji. Ljudi su nakrcani jedni na druge, ležaljke stare, suncobrani ofucani. Istina, more je prekrasno i čisto i jednostavno je nevjerojatno da može biti takvo u neposrednoj blizini luke.
Preko puta gradske plaže nalaze se nizovi hotela, većinom malo boljih. Njihovi su restorani i bazeni otvoreni za javnost i za divno čudo uopće nisu skupi.
I, konačno, evo pogleda na istu plažu s vrha grada, s ceste koja vodi k Akropoli. To je strana otoka koja gleda na zapad, prema Europi, rekla bih.
Suvremeni Rodos užurban je i dinamičan grad. Iako se unutar srednjovjekovnih zidina prodaju kopije skupe odjeće i dizajnerskih torbica, u središtu grada postoje autorizirane trgovine koje nude sve te stvari u originalu za desetak, pa i više puta višu cijenu. Međutim, iako su te trgovine skupe i roba je u njima ekskluzivna (a nema čega nema), opći je dojam oronulost i pohabanost. Ne znam, da imam love za sat koji košta desetak tisuća eura nikad ga ne bih kupila u nekoj poluprljavoj špelunkici. Usput budi rečeno, sve te markirane stvari osjetno su skuplje nego u Austriji.
Sjećate li se da sam dva posta niže napisala da je Rodos otok suprotnosti? E, pa...
Prave pješačke zone gotovo da i nema. Promet je zabranjen u nekoliko manjih ulica koje povezuju glavne, no one su toliko kratke da ih uopće ne možete shvatiti kao neku pješačku zonu. Asfalt na pločnicima i cesti je totalna poderotina i morate dobro paziti kako i gdje stajete da ne iščašite zglob. Općenito, bili smo na neki način razočarani mnogim stvarima. Nisam mogla ne uspoređivati viđeno s posjetom Grčkoj od prije gotovo šesnaest godina, a usporedba sa susjednom Turskom, u kojoj smo također bili više puta, nametnula se sama od sebe. Znajući da se Grčka još odavno izborila za članstvo u EU, moram priznati da sam očekivala da se u posljednjih šesnaeest godina dogodio određeni napredak, barem u smislu da je Grčka prihvatila neke osnovne standarde javnog ponašanja. Međutim, ništa, nada, nula, zip, zero, zilch.
Vozači i dalje voze kao da su sami na cesti. Motoristi se ne obaziru ni na znakove ni na semafore ni na aute ni na pješake, a voze užasno brzo. Semafori se poštuju vrlo rijetko i po zakonitostima koje nismo uspjeli otkriti (ali sa sigurnošću mogu reći da nemaju veze s trenutačno upaljenim bojama). Recimo, ako se radi o semaforu koji nije postavljen na križanje, nego postoji na nekoj prometnoj cesti samo radi pješaka, nema šanse da će itko stati na crveno svjetlo, pa čak ni usporiti prilikom projurivanja kroz crveno. Obilaženje preko dvostruke linije je nešto posve normalno, isto kao i pokazivanje srednjeg prsta svima koji vam se nađu na putu, a o tome da grčki auti očigledno nemaju ugrađene žmigavce neću ni početi pričati. Parkiranje posred uskih ulica u središtu grada svakodnevna je stvar, a policija se za cijelog trajanja našeg godišnjeg niti jedan jedini put nije ukazala ni na jednom jedinom mjestu na kojem su vozači bez prestanka kršili ne jedno, nego cijeli niz prometnih pravila odjednom. Budući da smo svaki put kad smo išli na plažu morali prijeći magistralu na kojoj, naravno, nema zebre iako prolazi usred mjesta, svako je kupanje počinjalo i završavalo stresom. Da ne kažem da magistrala nema pločnik, a na uskim neasfaltiranim rubovima često su parkirani auti, tako da zaista morate izaći među bijesnojureće aute, što je s kolicima i bebom posebno veselo i opuštajuće iskustvo.
Čini se da među javnim službama otoka Rodosa ne nedostaje samo prometna policija, već i čistoća. Naime, sve je toliko puno smeća da nismo mogli vjerovati, čak smo ga i slikali. Od onog običnog poput papira, opušaka i limenki pića do ostavljenih poluraspadnutih motora. U našem su hotelu odmah na ulazu danima gomilali smeće u vrećama koje nisu stale u kontejner, a koje su razvlačile mačke lutalice i koje je po onim vrućinama možete misliti kako mirisalo. No, to nije bilo sve: smeće u krugu hotela, neredovito mijenjanje ručnika, mačke koje vam se noću uvlače u sobu i koje nalazite u svom krevetu, užasna, loše pripremljena i uvijek ista klopa do konačnog užasa u vidu živih crva veličine prsta u dječjem bazenu... Sve to u nimalo jeftinom hotelu mjesta koje se fura na jedno od najboljih ljetovališta na otoku i čije plaže ponosno ističu plave zastave.
Njemačke i austrijske televizijske kuće ovog su ljeta više puta emitirale priloge u kojima su upozoravale da su grčki hoteli debelo ispod europskog standarda i da im treba oduzeti najmanje dvije zvjezdice želite li dobiti sliku realnog stanja stvari. Tada mi se to činilo pretjeranim i nemogućim. Sad mislim da je savjet skroz u redu i dobro bih razmislila prije no što se ponovno zaputim u Grčku (ok, imam još neke destinacije u Grčkoj koje bih voljela posjetiti, no tempo Grčka jednom u deset godina čini mi se sasvim zadovoljavajućim). I sad se ja pitam, ako je ta Grčka članica EU-a, na koju foru nije potpala pod neke zajedničke standarde? Pa dobro se zna kako funkcioniraju javne službe, policija, zakonodavstvo i drugo u EU i stvarno sam se znala naljutiti kad sam vidjela da se u Grčkoj ne poštuju ni osnovni prometni ili higijenski propisi, dok se od Hrvatske očekuje ispunjenje nekih suludih zahtjeva - ali ok, ovo nije post o tome.
Zanimljvo je da službene statistike prikazuju Rodos kao mjesto s najviše sunčanih dana godišnje u cijeloj Europi - preko tri stotine. Međutim, nekoliko ogromnih trgovina u središtu grada prodaju isključivo kišobrane, a može ih se naći i na svakom štandu sa sitnicama i glupostima. Stvarno mi je nevjerojatno da su ljudi u takvoj sunčanoj i toploj sredini u tolikoj mjeri opsjednuti kišom i kišobranima. Zapravo, zabavno, nije li?
Također je čudno da u takvoj zemlji, koja obiluje ovcama, kozama i drugim domaćim životinjama, poznatoj po izradi bundi i kožnih odjevnih predmeta, teško možete naći kožne cipele. Željeh kupiti bež sandale ili natikače, ali sve što sam uspjela naći bila je jeftina plastik-fantastik varijanta. Kožnih cipela ima vrlo malo, modeli su izuzetno demodirani, a cijene toliko preuveličane da u prvi trenutak ne možete povjerovati da na stalku piše ono što piše. Najbolja fora mi je bila u samoproglašenoj finoj trgovini u kojoj sam konačno našla i kožne cipele, uz nepregledan izbor plastičnih - prekrasno aranžirane sandale s velikim natpisom na nekoliko svjetskih jezika: ne dirajte cipele! Bez molim, bez navedenog razloga. Ne znam dozvoljavaju li da ih uopće probate prije no što ih kupite ili morate biti zahvalni što ste uopće dobili priliku kročiti svojim poganim nogama u to svetište obuće, no tamošnji su prodavači očigledno impresionirani tim komadićima kože, pa i od vas očekuju isto. Zapravo, pretjerujem. Ako želite kožne cipele, imate velik izbor isusovki. Grcima očigledno nitko nije rekao da se one više ne nose.
Da ne potonem u pretjerano kritizerstvo, evo još nekoliko lijepih sličica, jer mi smo, usprkos svemu, vrlo, jako i intenzivno uživali. Dakle, u produžetku jahto-izletničke luke nalazi se i pristenište velikih brodova, uglavnom megalomanskih brodova za krstarenje, onih s teniskim terenima, košarkaškim igralištima i kino-dvoranama.
Sasvim netipično za grčku neorganiziranost bilo je planiranje naselja u neposrednoj blizini našeg hotela. Naime, izgradili su najprije infrastrukturu (ceste, javnu rasvjetu i sl.), a tek potom će dodati i kuće. Mudro i pametno. To je inače njemački sistem i ne znam kako se Grkljanima omak'o.
I za kraj još jedna fotka s napornog uspona na Akropolu. Točno ispod nas nalaze se prekrasne pješčano-stjenovite plaže, a u daljini se vidi Ixia, grad u kojem je počeo rodoski turizam izgradnjom elegantnih talijanskih vila prije nešto manje od stotinu godina. Sad Ixia više nije na glasu kao prije iz jednostavnog razloga što se u te hotele tijekom godina ulagalo malo ili ništa, pa je od nje ostala tek stara slava i iracionalno visoke cijene, no zbog jakih vjetrova (koji inače tu stranu otoka čine neomiljenom za obične kupače) ovdje dolaze surferi, pogotovo početnici, jer je more plitko, a struje ih zadržavaju blizu obale.
To be or not to be continued?! Ovisno o budućoj inspiraciji!
Post je objavljen 20.09.2005. u 01:22 sati.