KRVAVI PLES KOMUNISTA

11.10.2010., ponedjeljak

Poštovani čitatelju

Šezdest je i pet godina prošlo od surove i ratne zime 1945. godine, zime koja je hrvatskoj Hercegovini donijela smrt, pogibelj, nedaće i stradanja njenih najboljih sinova. U znak sjećanja na njih nastao je i ovaj blog. Ništa drugo nego jedan skromni znak male skupine ljudi koji na ovaj način pokušavaju očuvati uspomenu na nevino pobijene katoličke svećenike u Hercegovini. Na one koji su nas jako puno zadužili.
Nadamo se da ćete nam se javiti kako bi Vašim svjedočenjima, fotografijama ili izjavama Vaših bližih, iz dana u dan, dopunjavali sliku o ovoj, još uvijek, neistraženoj temi.

zapaljena gimnazija
Širokobriješka gimnazija u veljači 1945.


Pošalji mail autoru bloga!

- 15:02 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Široki Brijeg: Održan 2. simpozij "Stopama pobijenih"

Jučer, 10. listopada, održan je na Širokom Brijegu 2. simpozij »Stopama pobijenih« što ga priređuje Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata da bi jednoga dana mogli biti proglašeni blaženima i svetima.

Photobucket

Program je započeo u 11.00 sv. misom u franjevačkom samostanu koju je predvodio gvardijan i član Povjerenstva Vicepostulature za prikupljanje i istraživanje građe fra Sretan Ćurčić. Sumisili su fra Ante Marić i fra Miljenko Stojić. Prostrana samostanska crkva bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a neki su ostali i vani. Gvardijan fra Sretan propovijedao je o zahvalnosti i o hercegovačkim pobijenim franjevcima. Pozvao je domaći puk i sve ljude dobre volje da i dalje čuvaju uspomenu na njih i na sve koji su tih godina nepravedno ubijeni.

Odmah nakon sv. mise započela su predavanja na simpoziju. Prvo je održao fra Ante Marić, član Povjerenstva Vicepostulature za prikupljanje i istraživanje građe. Govorio je o »Stanju i djelovanju Hercegovačke franjevačke provincije tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata«. Nakon njega nastupile su prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović i doc. dr. sc. Davorka Sutlović. Njihova je tema bila »Sudska medicina i Drugi svjetski rat, s posebnim osvrtom na pobijene hercegovačke franjevce«. Zajedno sa svojim suradnicima one su, inače, 30. prosinca 2005., na odjelu Sudske medicine KBC Split, identificirale fra Melhiora Prlića. To je prva žrtva nekoga iz Drugog svjetskog rata identificirana pomoću DNK metode na području bivše Jugoslavije. Treće predavanje održao je Pero Kožul, pročelnik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg. Govorio je o radu ovog povjerenstva kroz proteklo vrijeme.

Sudeći po licima i izjavama nazočnih simpozij je urodio plodom. Došli su bliže u doticaj s radom Vicepostulature i još bolje shvatili da pobijeni fratri i puk u Drugom svjetskom ratu i poraću nisu zaboravljeni, unatoč nebrige i nedemokratskog ponašanja vlasti s obje strane hrvatske granice.

Svatko tko se pobliže želi upoznati s radom Vicepostulature i pročitati predavanja sa simpozija može to postići posjetivši portal Pobijeni.info


- 12:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.10.2010., petak

Ljubuški: Nastavljeno iskapanje masovnih grobišta

Jutros su nastavljena iskapanja na drugoj od četiri masovne grobnice na području Ljubuškog – na lokalitetu Bare iznad starog komunalnog poduzeća u Ljubuškom. Pripremni radovi traju već od 27. rujna. Nakon čišćenja i skidanja asfaltnog sloja uočena su određena mjesta gdje bi masovna grobnica ili više njih mogli biti. Danas bi se konačno moglo doći i do prvih posmrtnih ostataka. Podsjećamo kako je iskapanjima u srpnju ove godine, na lokalitetu Tomića njiva, pronađeno 28 tijela koja će uskoro ići na DNK analizu.

Dubrava_radovi

Odlukom i Rješenjem Općinskoga vijeća Ljubuški, s kraja prošle godine, utemeljeno je Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški. U Povjerenstvo su imenovani Vice Nižić – predsjednik, te članovi Nevenko Barbarić, Ivan Herceg, Drago Grgić, fra Miljenko Stojić, fra Ante Marić, Ante Čuvalo, Ante Paponja i Gojko Grbavac.

Radio Ljubuški nazočio je početku iskapanja na lokalitetu Bare gdje smo razgovarali s predsjednikom povjerenstva Vicom Nižićem, fra Miljenkom Stojićem i fra Andrijom Nikićem koji godinama prikuplja i bilježi svjedočanstva o stradalima. Tonski zapis navedenih razgovora možete poslušati na stranicama Radiopostaje Ljubuški.

Iz Povjerenstva još jedanput pozivaju sve građane koji imaju saznanja o grobištima na području Ljubuškog da im se obrate. Po dostupnim svjedočenjima, članovi Povjerenstva smatraju kako će ovo grobište biti veće od prethodnog na lokalitetu Tomića njive. Lokacije preostale dvije masovne grobnice na području općine Ljubuški su prostor iza zgrade Općine te iza zgrade MUP-a Zapadnohercegovačke županije.


Pobijeni.info / HRsvijet

- 23:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.08.2010., četvrtak

Kraška vrtača nedaleko od Kozice skriva tajnu o smrti jedne skupine širokobrijeških franjevaca

Istočni obronci Biokova, preko kojih stara cesta, iz sela Kozice, vodi prema Makarskoj, po svemu sudeći skrivaju tajnu nestanka jedne skupine širokobrijeških franjevaca koje su 08. ili 09 veljače 1945. partizani odveli „Via Spalato“.

Zaključak je to jedne skupine istraživača koja se bavi prikupljanjem povijesnih dokumenata i svjedočenja očevidaca vezanih za komunističke zločine nad hercegovačkim franjevcima i civilnim pučanstvom.

Prema podatcima kojima raspolažemo, mikrolokalitet te masovne grobnice je lociran a nalazi se u jednoj kraškoj vrtači, nedaleko od stare cestovne komunikacije između Kozice i Makarske.

Spomenuta masovna grobnica prekrivena je betonskom pločom, koju je tamošnje lokalno pučanstvo, pod pritiskom komunističkih prvaka, postavilo negdje oko 1948. godine.

Sudeći prema izjavama očevidaca, u spomenutoj masovnoj grobnici nalazi se oko šezdesetak tijela. Riječ je o zarobljenicima koje su dalmatinski partizani sa sobom doveli iz Širokog Brijega i Ljubuškog.

Vicepostulator Vicepostulature „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ fra Miljenko Stojić potvrdio je kako i on osobno raspolaže tim saznanjima, dodavši kako je, ipak, prerano govoriti o bilo kakvim detaljima vezanim za taj zločin.

S druge strane već je napravljena i sama rekonstrukcija pokreta dalmatinskih postrojbi na povratku iz Hercegovine, zahvaljujući kojom imamo točan pregled postrojbi i zapovjednika, koji su po svemu sudeći izravno sudjelovati u pripremi i samom izvršenju ovog zločina.

Prema podatcima iznesenim u spomenutoj rekonstrukciji, rađenoj na temelju dostupne arhivske građe i izjava očevidaca, odgovornost za ovaj zločin izravno leži na zapovjednoj strukturi II. dalmatinske brigade i njenom zapovjedniku Bruni Vuletiću, dugogodišnjem bliskom suradniku Josipa Broza Tita i nekadašnjem vojvodi sinjskih alkara.

Josip Broz i Bruno Vuleti

Josip Broz i Bruno Vuletić

Ta je postrojba, prema tvrdnjama povjesničara, sve do siječnja 1945. bila u sastavu II. crnogorskog korpusa. Tek u siječnju 1945., na zapadnim je prilazima Širokom Brijegu, na temelju zapovjedi Vrhovnog štaba, bila izravno uključena u strukturu 9. dalmatinske divizije.

U bojevim djelovanjima s početka veljače 1945., vođenim sjeverno od Širokog Brijega i Mostara, zahvaljujući isključivo grubim pogreškama zapovjednika i katastrofalno lošoj procjeni, II. dalmatinska brigada razvučena je na dosta velikoj zemljišnoj prostoriji, što je u konačnici dovelo do velikih ljudskih gubitaka.

Zbog tih gubitaka, ali i određenih unutarnjih problema, u koje neki izvori ubrajaju i pobunu zbog zločina koje su pripadnici ove postrojbe počinili nad šestoricom franjevaca u Mostarskom Gracu, Vuletićeva je brigada bila prebačena u korpusnu pričuvu, i prije službenog okončanja Mostarske operacije.

Upravo u pobrojanim činjenicama treba tražiti i odgovor na pitanje zbog čega su ovoj postrojbi i njenom zapovjedniku Bruni Vuletiću bili povjereni ratni zarobljenici, zaključuju autori ove rekonstrukcije.

Međutim, postoje i iskazi očevidaca prema kojima je u izravna ubojstva zarobljenika bio osobno umješan i Ivan Gaće iz Zagvozda, koji je u to vrijeme bio zapovjednik IV. splitske brigade, što na neki način dodatno usložnjava čitav ovaj slučaj.

Obadvije ove postrojbe nalazile su se u zapovjednom lancu 9. dalmatinske divizije, na čijim su se najistaknutijim zapovjednim pozicijama u to vrijeme isticali: Ljubo Truta, Ilija Radaković i Andro Kovačević, koji su izravno bili podređeni dvojcu Petar Drapšin-Boško Šiljegović, suverenim vladarima u štabu 8.dalmatinskog korpusa i podređenim mu postrojbama.

Rekonstrukcija puta do mjesta zločina

Nakon povlačenja iz Širokog Brijega, II. dalmatinska brigada je sa sobom povela dio ratnih zarobljenika koji su se zadesili u nekoliko improviziranih partizanskih zatvora u tom mjestu i okolnim selima, uključujući i zatvor u Knešpolju, gdje je skupina franjevaca iz franjevačke hidrocentrale, čak, i zanoćila jednu noć.

„Dok je novoimenovani komandant obrane Ljubuškog Marijan Primorac, tadašnji gospodin života i smrti u ovom djelu Hercegovine, uz političku i obavještajnu potporu svoga „rojaka“ Jure Galića, ljudskim tijelima punio masovne grobnice u okolici ovog mjesta, iz pravca Širokog Brijega u ovaj je gradić stigao jedan bataljun II. dalmatinske brigade koji je sa sobom vodio skupinu od šezdesetak zarobljenika“, kaže se također u rekonstrukciji.

Nakon razgovora obavljenih sa Perom Jelčićem i Marjanom Primorcem, pripadnici štaba II. dalmatinske brigade, iz zatvora u Ljubuškom, sa sobom odvode i nekoliko ratnih zarobljenika, uključujući i fra Julijana Kožula, te fra Zdenka Zubca.

Sudeći prema zaključcima rekonstrukcije, jedan se bataljun iz sastava II. dalmatinske brigade, vodeći sa sobom tu istu skupinu zarobljenika, iz Ljubuškog uputio prema vrgoračkom selu Kozici, gdje su kraće vremensko razdoblje i boravili.

Sudeći prema određenim svjedočenjima, nitko od nazočnih partizanskih oficira nije na sebe želio preuzeti odgovornost za njihovu sudbinu. Čekale su se, naime, upute s viših zapovjednih instanci.

Nakon kraćeg vremenskog razdoblja, i očito primljenih uputa, dvije su se partizanske čete, vodeći sa sobom manji dio zarobljenika, zaputile prema Zagvozdu.

Prema zaključcima autora rekonstrukcije, spomenuti je podatak ujedno ključan za rasvjetljavanje enigme - kako su u istoj masovnoj grobnici u Zagvozdu pronađena tijela fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zubca, odvedenih iz zatvora u Ljubuškom, te fra Melhiora Prlića, za koga se pouzdano zna da je uhićen 08. veljače na Širokom Brijegu.

`irokobrijeaki franjevci - koncem 1944

Širokobriješki franjevci - snimljeno koncem 1944.

Druga skupina partizana, brojnosti jedne pješačke čete, iz Kozice se starom cestom uputila prema Makarskoj. Sa sobom su poveli i šezdesetak zarobljenika, među kojima je bio i ostatak skupina širokobrijeških franjevaca, koji su se u vrijeme žestokih borbi bili sklonili u franjevačku hidrocentralu pored rijeke Lištice.

Prema izjavi jednog i danas živućeg partizanskog vojnika iz sastava Vuletićeve II. dalmatinske brigade, ta je skupina zarobljenika pobijena u jednoj kraškoj vrtači nedaleko od ceste koja od Kozice vodi prema Makarskoj.

Samu egzekuciju obavila su dvojica vojnika od posebnog povjerenja, kazao je očevidac, dodajući kako je jedan od njih bio Srbin iz Imotskog, a drugi Hrvat iz jednog dalmatinskog mjesta na jadranskoj obali, što je samo po sebi ironičan pokazatelj funkcioniranja bratstva i jedinstva u zločinu.

Naravno, podatci koje je spomenuta rekonstrukcija ponudila - svakako raduju. Na potezu je sada Vicepostulatura »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, ali i općinska povjerenstva u Ljubuškom i Širokom Brijegu. Njihove naredne aktivnosti svakako trebaju ići ka suradnji sa službenim tijelima Republike Hrvatske, što bi u konačnici trebalo dovesti do eshumiranja ove masovne grobnice južno od sela Kozice.

Tajnu mučeničke smrti fra Radoslava Vukšića, fra Fabijana Paponje, fra Andrije Jelčića, fra Leonarda Rupčića, fra Bonifacija Majića, fra Fabijana Kordića i fra Miljenka Ivankovića treba naime razriješiti i na dostojanstven ih način pokopati.


Damir Šimić / HRsvijet.net


- 12:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.07.2010., subota

Novi prilozi za životopis Budimira Lončara

Umro je akademik Adolf Dragičević. Vijest o smrti uglednog znanstvenika prosječnom građaninu naše zemlje ili prosječnom pripadniku hrvatskog naroda neće značiti ama baš ništa. Poznato je da znanstvenici ni kod nas, kao ni drugdje u današnjem globalnom selu nisu populističke zvijezde i uglavnom su nepoznati širokim masama.
Dakle, iako su vijest o smrti akademika Adolfa Dragičevića prenijeli i elektronski i pisani mediji, ta će vijest dotaći naravno njegove kolege akademike, više generacija njegovih studenata, ekonomiste, te naravno rijetke čitače njegovih knjiga, znanstvenih članaka i intervjua u okvirima njegovog znanstvenog rada.
Ponekad se u biografskim podacima Adolfa Dragičevića vrlo šturo navodi i to da je od 1943. bio sudionik NOB-a. S obzirom na to da kratka prosta rečenica sudjelovanja u II. svjetskom ratu implicira da u navedenom razdoblju nema ništa dodatno zanimljivo ili atipično. Međutim, odgovara li to činjenicama ?
Rijetki povjesničari, ali i amaterski istraživači povijesnih događaja na području bivše Jugoslavije krajem i u poraću II. svjetskog rata, dobro znaju da je sada nažalost pokojni Adolf Dragičević bio potencijalni rezervoar mnogih zanimljivih podataka i potencijalni informacijski prilog brojnih kontroverzi vezanih uz partizanski pokret na srednjodalmatinskom (biokovskom) području, te u završnim ofenzivnim vojnim operacijama 8 dalmatinskog korpusa (malo kasnije preimenovanog u IV. jugoslavensku armiju), koja je sudjelovala u zauzimanjima Knina, Širokog Brijega, Mostara,Gospića, Trsta i završno sve do Klagenfurta (Celovca), dakle zaključno sa južnom Austrijom.

Kuriri ataba 11. dalmatinske brigade

U prvom dijelu kronološko navedenih povijesnih zbivanja Adolf Dragičević je sudjelovao kao vojnik doguravši do vrlo visoke vojno-političke dužnosti političkog komesara 3. čete, 4. bataljuna, 11. dalmatinske brigade.
U bitci za Mostar, u veljači 1945., navodno je ranjen te je izgubio potkoljenicu. Ukoliko je ovaj podatak točan onda u daljnjim ofenzivnim operacijama nije mogao sudjelovati, iako u Rako-Družijanićevoj knjizi 11. dalmatinska brigada nije navedeno njegovo istupanje iz bojevog rasporeda ove postrojbe, kao što je učinjeno u slučajevima nekih njegovih tadašnjih kolega.
Dakle, logički gledano, Dragičevića se moglo pitati o poznatom slučaju ratnog zločina nad širokobriješkim franjevcima, jer knjiga 11. dalmatinska brigada otkriva da je njegov 4. bataljun 11. dalmatinske brigade izravno napadao širokobriješki samostan, te je osobno kao politički komesar čete spadao u neposredno zapovjedno odgovorne za taj zločin.
S obzirom na svoj tadašnji vojno-politički čin, Dragičević je morao znati, ili bar procijeniti, s koje je više zapovjedne razine, kao i zbog kojih je motiva, donesena odluka za realizaciju tog masovnog zločina.

fratri pobijeni u samostanu 07. velja<br />
e 1945

Heterogenost ideoloških opredjeljenja među tadašnjim širokobriješkim franjevcima izravno implicira zaključak da je bilo više, a ne jedan, motiva odluke o likvidaciji, te o zatiranju svakog traga ubijenim hrvatskim hercegovačkim franjevcima.
O tome bi i danas dosta toga mogao kazati tadašnji Dragičevićev nadređeni, zamjenik političkog komesara 26. divizije Veljko Kadijević, poznat kao posljednji ministar obrane SFRJ, kojeg su današnji gospodari svijeta poštedjeli od haaške optužnice, a kojeg ispostave tih istih gospodara svijeta u Republici Hrvatskoj, kao i u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, štite od simboličke optužnice po neposrednoj zapovjednoj odgovornosti za zločine Jugoslavenske armije iz 1945., ali i JNA iz 1991. godine.

Veljko Kadijevi i Drago Gali

Naime, poznato je da je Veljko Kadijević bio zamjenik Dušana-Dule Koraća, jednog od završnih nadglednika masovnih zločina počinjenih od strane jednog dijela pripadnika 11 dalmatinske brigade na Kočevskom rogu i Širokom Brijegu.

Zbog čega istraživačko novinarstvo uporno šuti?

Dakle, s obzirom na činjenicu da je današnji ruski državljanin Veljko Kadijević perverzno pošteđen u praktičnom značenju ovog kriminalnog čina te nagrađen od najviših misteriozno nevidljivih razina današnje svjetske moći, uopće ne čudi što propagandne elektronsko-pisane ispostave tih gospodara suvremenog svijeta u današnjoj Republici Hrvatskoj imaju vrlo snažnu „auto“cenzuru na objavljivanje bilo kakvih biografskih podataka jugoslavenskog ratnog zločinca u bijegu Veljka Kadijevića.
Ili ne daj Bože, da kojim slučajem netko od „nezavisnih“ novinara pokuša na ovu temu intervjuirati neke njegove kolege – npr. Dragu Galića koji živi u Splitu, Milku Planinc, ili javnosti dobro poznatog i danas politički vrlo utjecajnog Budimira Lončara?!
Dodatne indicije u prilog ovakvim tvrdnjama informativno-promidžbenog monopola, nevjerojatnog za 21 stoljeće i neovisnu Hrvatsku državu, mogla bi biti i informacija da je i otac sadašnjeg hrvatskog predsjednika Ante Josipović bio pripadnik Biokovskog partizanskog odreda od 1942., a Adolf Dragičević i Veljko Kadijević u sastav istog tog odreda ušli su 1943.godine.
Po svemu sudeći, Ante Josipović je bio je pripadnik biokovske-čete, u čijem su sastavu bila četiri voda: baćinski, gradački, vrgorački i makarski.
Vrlo se mogućom čini i teza kako je starijeg Josipovića u članstvo KPJ primio, i bio mu neposredno nadređeni, upravo Danijel Dane Vilović (1919.-2009.), iz Baške Vode, nećak Đure Vilovića poznatog književnika i još poznatijeg četnika-ORJUNA-ša, bliskog suradnika zloglasnog četničkog zapovjednika kraljevske jugoslavenske vojske u otadžbini Draže Mihailovića.
Zajedno su i suđeni, 1946. u Beogradu, a iznimno niska kazna Đuri Viloviću u potpunosti se uklapa u tadašnji trend brzog integriranja goleme većine pripadnika orjunaškog-četničkog režima monarhističke Jugoslavije u donekle retuširani novi jugokomunistički režim nove komunističke Jugoslavije.
Zasada je nepoznato je li skupina Danijela Vilovića sudjelovala i u jednodnevnom osvajanju Vrgorca 15 lipnja 1942., kada je u odmazdi na vrgoračkom groblju strijeljano 32 ljudi uglavnom civila, nešto imućnijih mještana i 9 žena?
Nepoznato je također, da li je u suvremenoj Republici Hrvatskoj bilo kaznenih prijava vezanih uz taj masovni ratni zločin, kao što je nepoznato da li je još uvijek netko živ od političko-vojnog rukovodstva nekadašnjeg biokovskog partizanskog odreda „Josip Jurčević“, koje je izravno odgovorno za taj zločin, a čija je predumišljajna odluka, navodno, izazvala raskol među tadašnjom biokovskom komunističkom vrhuškom.

Mesić: Istraga ratnih zločina s konca II. svjetskog rata je protuzakonit čin ?

Na današnjoj evidentno iznimno brižno nadziranoj medijskoj ploči, naravno, neće pisati da je ime Adolfa Dragičevića bilo zapisano u dokumentaciji koju su nadležna tijela Republike Hrvatske dobila u listopadu 2006., u dodatno proširenoj kaznenoj prijavi protiv nekadašnjeg zamjenika načelnika operativnog odjeljenja IV. jugoslavenske armije majora Sime Dubajića (1923.- 2009.), i njemu podređene komesarke čete za vezu 11 dalmatinske brigade poručnice Milke Malade, kasnije udane Planinc, uz to i bivše premijerke bivše SFRJ. Prijava nije odbačena do danas.
Po tadašnjim neslužbenim informacijama, kriminalistička policija je većinu svog posla profesionalno obavila, izvršila obavijesne razgovore sa mnogim preživjelim pripadnicima 11 dalmatinske brigade, a surađivali su i kolege iz srbijanskog MUP- a, kojima je u to vrijeme teško bolesni Dubajić ponovno dodatno pojasnio svoju ulogu u partizanskim zločinima u Sloveniji.
Dakle, nadležna tijela Republike Hrvatske surađivali su s više država. U Australiji je u to vrijeme identificiran i lociran ključni svjedok pokolja na Kočevskom rogu Ivan Gugić. Razgovori su obavljeni temeljem sužene dokumentacije temeljene na knjizi 11 dalmatinska brigada, navodno uz bučno protivljenje ispitanih osoba, kao i članova njihovih obitelji.
Među naravno vrlo rijetkim poznavateljima ove teme tada su kružile glasine kako nevidljiva ruka priječi nadležnim policijskim službenicima da obave obavijesni razgovor i sa kazneno prijavljenom Milkom Planinc.
Razgovor navodno nije obavljen niti do danas, iako su javnosti dostupni vrlo argumentirani demantiji tadašnjeg intervjua Milke Planinc, kao i vrlo otvorena pitanja njenim kolegama Petru Mioču (u međuvremenu umro), Jerku Nobilu, Slavku Družijaniću, Dragi Galiću, Anti Bogdaniću, Petru Bogunoviću, Jakovu Deletisu za kojeg se usporedbom dostupne dokumentacije opravdano sumnja da bolje poznaje odabranu i dobrovoljačku egzekucijsku četu unutar 11 dalmatinske brigade nego sam Simo Dubajić.

Tito, Milka, Bla~evi, Na, Bakari

Za Deletisa je također utvrđeno da je u zapovjednom lancu bio važna poveznica između majora Dubajića i poručnice Planinc
Naravno, ni i dan danas tzv. neovisnim hrvatskim novinarima ne pada na pamet pokušati napraviti intervjue sa navedenim osobama.
Istog dana kada su inicijali A.D., u veljači 2008., osvanuli na naslovnici Večernjeg lista, uz natuknicu da je riječ o partizanskim zločinima, došlo je do vrlo burnog primitivno-ostrašćenog verbalnog ispada tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, uperenog protiv službenike Ministarstva unutrašnjih poslova, koji su obavljali obavijesne razgovore sa prijavljenim osobama.
S obzirom na to da je famozni zagrepčanin A.D, gotovo sigurno Adolf Dragičević, ispitan punih četrnaest mjeseci nakon prijave, dakle naknadno, nameće se zaključak kako su nadležna istražna tijela jako dugo vremensko razdoblje imala crveno svjetlo na postupanje u skladu sa zakonom.
Uz kazano, treba istaknuti da su se neki, ipak, malo snažnije oduprli ovim pritiscima, usudivši se proslijediti nalog za ispitivanje prijatelja i stranačkog kolege tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, s kojim je u razdoblju između 1963. i 1967. bio čak i saborski kolega.
Zanimljivo je da je upravo spomenuto razdoblje obilježeno Mesićevom antihrvatskim i rigidno jugounitarističkom prosrbijanskom orijentacijom, što je više puta pokazao u svojim javnim istupima o navodnim hrvatskim teroristima u inozemstvu, kao i skandaloznim velikosrpskim izlaganjem u kojem traži kazneni progon potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967 godine.
Zanimljivo je napomenuti i to da je poveznica između Mesića i Dragičevića njihovo zajedničko prijateljstvo sa akademikom Dušanom Bilandžićem. Prema tome gotovo je sigurno da su tih dana u veljači 2008. „užareni“ telefoni prema Uredu predsjednika, odnosno opstrukcija pokušaja funkcioniranja pravne države u bili užurbano intenzivirani.
Navedene indicije potvrđene su primitivnom, nestručnom i netočnom tvrdnjom Stjepana Mesića o navodnim protuzakonitim aktivnostima službenih državnih tijela. Verbalni napad izveden je javno, pod sredstvom televizije, istog dana kada su inicijali A.D osvanuli na naslovnici tiražnih dnevnih novina.
Navedene teze mogle bi biti i jedan od ključnih razloga za pojašnjenje činjenice – zbog čega se zloglasni Veljko Kadijević našao na tjeralici MUP a tek od 2007. godine?

Budimir Lončar - poveznica između hrvatskog državnog vrha i Veljka Kadijevića

.Logična interesno-ideološko-osobna poveznica između prošlog predsjednika Mesića sadašnjeg Josipovića i jugoslavenskog zločinca Veljka Kadijevića sažima se u liku i djelu Budimira Lončara donedavno Mesićevog a sada i Josipovićevog bliskog suradnika
Usluge Budimira Lončara, posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ, predlagatelja međunarodnog embarga na naoružavanje nesrpskih naroda u krvavom rujnu 1991, čime je zacementirana srbijanska oružana premoć, aktivnog jugoslavenskog lobistu i protivnika međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, koriste dvojica hrvatskih predsjednika.
Ne treba se zavaravati, Budimir Lončar je savršeno dobro znao što, zbog čega i za koga to radi. Njegove su djelomične praktično-vojne i diplomatske kompetencije neupitne.
Dostupna dokumentacija nepobitno potvrđuje da poznanstvo Budimira Lončara i Veljka Kadijevića datira još od kraja 1944 godine. Također, dostupna dokumentacija pokazuje kako je Lončar, u svojstvu omladinskog rukovodioca grada Splita, prisustvovao i sastancima samog vrha 8. dalmatinskog korpusa, kasnije preimenovanog u IV. jugoslavensku armiju, u čijem su zapovjedništvu bili Dušan Korać, Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović i mnogi drugi, a pod čijom su se zapovjednom nadležnošću nalazile posebno odabrane i dobrovoljačke egzekucijske čete unutar dalmatinskih brigada.

Drapsin, Siljegovi<br />
, Bozovic i Korac

Najspominjanija među njima svakako je egzekucijska četa unutar 11 dalmatinske brigade, čijim je pripadnicima Budimir Lončar, kao domaćin omladinski rukovodilac grada Splita, održao pozdravni govor na omladinskoj konferenciji 11 dalmatinske brigade, održanoj u splitskom kazalištu 15 siječnja 1945.

Budimir Loncar

Sumirajući ovako poredane podatke stječe se dojam da najviši državni vrh Republike Hrvatske sustavno onemogućava njenu transformaciju u pravnu i uređenju državu.
Štiteći osumnjičenike za ratne zločine, počinjene nad hrvatskim narodom na okončanju II. svjetskog, kao i na početku Domovinskog rata, dio hrvatskog državnog vrha zapravo štiti svoje dugogodišnje prijatelje i suradnike.
Zbog svega toga ne treba nikoga posebno čuditi spoznaja što je Veljko Kadijević trenutačno na slobodi a general Ante Gotovina u pritvoru.
Iz istih razloga ne treba čuditi niti spoznaja da aktualni hrvatski predsjednik otvoreno veliča simbole komunizma, iste one pod kojima je JNA razarala Vukovar, Škabrnju i Dubrovnik.

ivo josipovi

Upravo zbog pobrojanog, hrvatskoj se javnosti pokušava prodati „patka“ o navodno plemenitim i lošim zločinima, odnosno o dobrim i lošim zločincima.
Međutim, hrvatski narod i ovaj puta mora pokazati zrelost. Mora se izdići iznad ove situacije, te se unatoč opstrukciji koja dolazi iz najvišeg državnog vrha izboriti za istraživanje vlastite bliske prošlosti.
Ne zbog revanšizma, nego poglavito zbog nasušne potrebe kako bi se ispod te neistražene prošlosti, napokon, podvukla crta i neopterećeno krenulo dalje.


Mirko Matić / Hrsvijet.net

- 16:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.07.2010., srijeda

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 9.

Ljubuški, 28. srpnja 2010. – Ovo bi trebao biti posljednji, 9. dan po redu, našeg iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u samom središtu Ljubuškog. Zbog načina pokopa ubijenih iznenađenja su uvijek moguća. Oni su ovdje jednostavno ubijani na rubu jame i gurani niz strminu. Zbog toga muku mučimo s određivanjem koja kost pripada kojem tijelu.
Hvala javnim glasilima koja su ovih dana na svoj način popratile ove djelatnosti. Svi znamo da je moglo i više i drukčije, ali su prilike očito takve. Razna zakulisna središta moći ne žele dopustiti pravu sliku povijesti, već neku svoju. Tako jučer na nekom tzv. ustanku trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović reče da je lijepa partizanska kapa i da nosi poruku ljubavi. Ako je ljubav ono što je ta kapa učinila ovim ljudima koje otkopavamo, onda...
Negdje oko 9.00 prilazimo vađenju posmrtnih ostataka drugog franjevca. Potpuno smo oslobodili prilaz do njih. Imali smo jučer pravo, to je tijelo kojem smo dodijelili br. 12. Noge u cipelama, iako nismo znali da su njegove, pronašli smo mu na samom početku rada na masovnoj grobnici, ali su se ostali dijelovi tijela gubili u šumi kostiju.

krunica, naocale....

Nalaženjem ostataka franjevačke krunice dobili smo čvrst trag. Danas vidimo što se s njim dogodilo. U jamu je ubačen naglavačke. Okrenuli su ga licem prema njoj, pucali mu u zatiljak i gurnuli ga niz strminu. Križ s moćima ostao mu je na vratu, naočale su mu pale nedaleko od glave, pasić i franjevačka krunica poletjeli su prema prsima. I neki drugi umirali su na sličan način. Nešto više doznat ćemo tek kad se na patologiji sastave dijelovi lubanja koje smo im pronašli.
Netko je od ubijenih uz sebe imao i krojačke škare. Je li bio krojač? Začuđuje nas nazočnost predmeta koje uhićenici nisu trebali imati uz sebe: spomenute škare, nožići, pribor za pušenje... Ili su ih traljavo pregledavali ili su ih na prijevaru ovamo dovodili? Mogući još živući iz streljačkog voda mogli bi nam barem to reći.
Jedna naša obitelj koja se davno odselila u Ameriku redovno nam donosi osvježavajuća pića. Ne razgledavaju i ne raspituju se nešto posebno, nego samo donose. Kažu da ne žele smetati i da im je čast to što čine. Zaista im od srca hvala, kao i svima drugima koji su nam ovih dana učinili bilo kakvu uslugu.
Ponovno nas je posjetio i načelnik općine Nevenko Barbarić. Čini sve što je u njegovoj moći da svi ovi poslovi idu dobro i da se polako pripremamo za nastavak radova na području općine Ljubuški. Tu je i pročelnik Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški Vice Nižić. Zajedno smo ovih dana bdjeli da sve prođe u najboljem redu. Podrazumijeva se, surađivat ćemo i dalje.
U 12.00 mogli smo reći da je završeno iskapanje ove masovne grobnice. Arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš, koji je vodio iskapanje i pripremanje tijela za vađenje te forenzičarka prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović, koja je vodila vađenje tijela, još mjere opseg masovne grobnice. Njezina je veličina 5,10 x 4,18 x 2,54 m. Komunisti su ubili i u nju nabacili 28 tijela, kako smo uspjeli zaključiti tek na kraju došavši do najdublje točke masovne grobnice koja se nalazila u škripu.

Na dnu jame

A jučer smo mislili da će ih biti 26. Pozorno smo još jedanput pretražili prostor masovne grobnice. Ne, tu više nema tijela, samo zemlja crvenica i kamen živac.
Dogovaramo se za nošenje na stručnu obradu predmeta koje smo pronašli ovih dana uz ubijene. Bit će vrlo brzo. Nakon toga prići ćemo ustrojavanju tijeka postupka DNK analize. Dok je ne dovršimo, svi oni koji misle da se netko njihov nalazi ovdje trebaju to prijaviti Povjerenstvu. Isto tako svi ljudi dobre volje imat će priliku novčano pomoći ove djelatnosti jer su skupe i nije lagano iznijeti taj teret.

Oni vise nisu ovdje

Pomolili smo se još za pokoj duše ubijenih i s mislima punih dojmova razišli se na svoje uobičajene poslove. Naravno da sve ovo nismo morali raditi, ali bilo je tako dostojanstveno i hvala ubijenima što su nam dopustili dirati im u mir ispod gomile smeća koju su komunisti u onom sustavu poticali stvarati na ovom mjestu. Čim prođu svi potrebni postupci dostojno ćemo ubijene pokopati da u miru Božjem počivaju do Sudnjeg dana.

Filmić s iskapanja možete pogledati na kanalu Stopama pobijenih

fra Miljenko Stojić

- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2010., utorak

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 8.

Ljubuški, 27. srpnja 2010. – U državi hrvatskoj, preko granice, danas se slavi podizanje nekog komunističkog ustanka. A u Ustavu zapisaše drukčije. Ne ćemo sad o tome, kao ni o bezbrojnim svjedočenjima i povijesnim dokumentima da se radilo tek o zločinu nad civilnim pučanstvom i katoličkim svećenicima. Samo mi se u umu povezaše današnje dvije stvari: taj nesretni »ustanak« i ova masovna grobnica u kojoj do jučer nabrojismo 25 tijela civila i franjevaca. Očito isti rukopis ruke koja bi htjela ispisivati i našu sadašnjost.

Zica kojom su im vezali ruke

Gledamo s koje strane danas započeti. Vrijeme je za vađenje posmrtnih ostataka. S nama je forenzičarka Marija Definis Gojanović. U jednom kutu grobnice hrpica je kostiju koje izgledaju nekako manje nego kod odraslog čovjeka. Nisu valjda dječje? Ne mogu se sjetiti nijednog svjedočanstva koje bi barem natuknulo nešto o tome. Možda je samo dotični bio nižeg rasta? Ustanovit će se to na patologiji kamo će tijela biti odvezena.
Dvije su hercegovačke općine već osnovale povjerenstva za istraživanje ovakvih masovnih grobnica. Hercegovina ih je, naime, puna. Onih 28 tijela koje smo pronašli u Knešpolju i ovih otprilike toliko ovdje samo su djelić svega toga. A i da je samo to bilo bi previše. Vicepostulaturi nije bilo teško potaknuti zamisao povjerenstava, a općinama odazvati se. Još kad bi se Sveučilište u Mostaru priključilo ovim naporima! Bio bi to dostojan dug našim pobijenima i dostojna cigla u spomeniku komunističkim žrtvama.
Stalno gledam ima li još kakav predmet po kojemu bismo nekoga mogli prepoznati. Uspjeli smo to samo za dvojicu franjevaca zahvaljujući posebnim franjevačkim krunicama koje im nisu oduzeli. Uspoređujem u glavi sve ono što su mi obitelji ubijenih govorile i ovo što vidim. Ne, ništa do sada. Svaki ovaj predmet mogao je pripadati bilo kome od ubijenih i po njemu ne možemo doći do imena i prezimena. A bilo bi tako lijepo, najprije za njihove obitelji, onda i za nas koji 8. dan radimo na ovoj masovnoj grobnici.
Danas mislimo da smo shvatili zbog čega ostatci pepela na dva kraja masovne grobnice s lijeve strane. Ne vidi se da je neko tijelo paljeno, a ovaj pepeo je na litici koja je dno masovne grobnice. To bi moglo značiti da su se stražari grijali, ta bila je veljača, dok su uhićenici kopali sami sebi grob. Koje su misli bile kod jednih, koje kod drugih i ima li danas preživjelih s obje strane?

na dnu jame

Lubanja br. 10 mislili smo da bi mogla pripadati franjevcu. Kad smo raščistili slojeve ubijenih iznad nje, spoznali smo da to nije tako. Moglo bi se raditi o lubanji br. 12 i pripadajućim posmrtnim ostatcima do kojih još uvijek ne možemo doći. Čistimo, naime, škrip u samoj jami u koji su pobijeni nabacani ili bolje rečeno jednostavno gurnuti nakon ubijanja. Danas vidimo da postoji i 26. tijelo, čak ima nekih naznaka i za više. Ne žurimo to saznati, radimo stručno i pozorno dopuštajući si dovoljno vremena za posao. Izvadili smo još 4 tijela pa ih je sada ukupno 19.
Odlučujemo prekinuti u 14.00. Odmorit ćemo se, a onda sutra uz Božju pomoć završiti započeti posao. Gdje i kakav ćemo im spomenik postaviti? Ne znam, znam samo da će sve biti dostojanstveno i po danu, a ne po noći kao kad su ih vodili na ubijanje, negdje tamo u ponoć.

Filmić s iskapanja možete pogledati na kanalu Stopama pobijenih

fra Miljenko Stojić

- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.07.2010., ponedjeljak

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 7

Ljubuški, 26. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Konačno svježiji dan. Ne će biti potrebe za traženjem načina kako se zaštititi od sunca. Jedan smo šator, naime, već potrošili. A nije nam još puno ostalo za uraditi.
Masovnu grobnicu zatječemo kako smo je i ostavili. Čuvali su je policija, mještani, podrazumijeva se i Bog zajedno s onima koje su ovdje pobili. Odmoreni nedjeljnim počinkom još marljivije prianjamo poslu.
Danas je na redu čišćenje oko posmrtnih ostataka i njihova priprema za sutrašnje vađenje. Do sada smo izvadili sveukupno 15 tijela. Ne znamo koliko ih još ima, jer još nismo uspjeli doći do zadnjeg sloja ubijenih. Ipak, po vanjskim pokazateljima računamo da ih ima oko 25. Valjda se taj broj ne će dalje peti, jer što više radimo on je sve veći.
Prvo mjesto gdje nastavljamo kopati jest ono na kojem je ležalo tijelo jednog od franjevaca pod br. 18. Učinilo nam se da je ispod njega još samo jedan sloj te će nam tako ta strana biti omeđena. Kopali smo najviše oko jednog velikog kamena. Pretpostavljali smo da je on, kao i mnogi drugi, jednostavno navaljen na pobijene. Vrlo brzo pojavile su se prve kosti. Bile su uz sami vrh kamena tako da nas je to malo začudilo. Što smo više kopali sve smo više spoznavali tragičnost trenutka te 1945. Dotični kao da je nakon dospijeća u jamu zagrlio kamen živac koji je tu našao. Možda je još pokazivao znakove života ili su ga krvnici zgurali uz njega da i drugi mogu biti ubačeni u istu jamu? Previše je bolno da bih se do kraja u to uživio. Neka mu je pokoj vječni, a i njegovom ubojici.
U jedne žrtve koljena su tako zgrčena da su došla do glave. Drugoj glavu tražimo, izgleda da je bačena naglavačke. Ostatci cipela svjedoče o nekome tko si ih je mogao priuštiti u to vrijeme, ali si nije mogao priuštiti mir od sijača nemira. Nailazimo i na jednu žrtvu kojoj su svezali čak i noge.

Noge vezane zicom
Noge vezane žicom

Do sada, naime, na to nismo nailazili. Moralo je to biti ovdje pred jamom, nisu ga valjda nosili dovde? Žica je telefonska, kao i svugdje u ovom dijelu masovne grobnice. Tek im je nje nestalo pri samom završetku krvavog posla pa su rabili i drugu vrstu, kako smo vidjeli na žrtvama koje smo prve podigli iz zemlje.
Jučer čitam presudu nad jednom žrtvom koja je, kako misli njegova obitelj, ovdje ubijena. Po njoj, najprije su ga strijeljali, a onda su ga optužili. Između ostalih u tijelu koje ga je sudilo spominje se i komandant grada Marijan Primorac. U knjizi Vrijeme i ljudi Jure Galić opisuje kako su njih dvojica opljačkali trgovinu Jakiše Kovača ovdje u Ljubuškom (str. 103. - 106.) i domogli se, između ostaloga, pisaćeg stroja. Je li presuda pisana upravo na njemu?

Jure Galic
Jure Galić

A da je taj dokument stigao do nas, treba zahvaliti žrtvinoj obitelji. Još tamo devedesetih godina prošlog stoljeća bili su uporni i domogli ga se, ne tako daleko, u Splitu. Jesu li i drugi, barem provizorno ili nakon što su bili ubijeni, suđeni i nalaze li se i njihove presude tamo? U presudi jasno stoji da žrtva ima sedmero djece. Isto tako stoji da treba biti lišena imovine. Koju godinu kasnije netko izvješćuje da se to nije moglo sprovesti jer dotični imovine jednostavno nema, ili drukčije rečeno, ništa svojoj obitelji nije ostavio u nasljedstvo. Dobro znamo da to nije zbog toga što nije bio radišan, nego zbog mnogih drugih razloga. A i da je imao, bilo bi svejedno za njegovu obitelj. Komunisti su jasno rekli da bi mu to odnijeli, kao što su mnogo toga odnijeli raznim obiteljima i Crkvi. Danas neke obitelji i Crkva traže povrat svoje imovine. Međutim, presporo to izgleda ide u države s obje strane granice.
Posjetila nas je danas i HTV. Navodno će prilog od 2,5 minuta biti u jednoj od religioznih emisija. Hvala im na tome i čast toj emisiji, ali zar ovih oko 25 ubijenih nevinih ljudi nije zavrijedilo i drugu satnicu i drugu minutažu? Na zaboravimo, to je javna, ne privatna televizija. Znači, morala bi služiti zanimanju i probitcima javnosti. Da sad ne govorimo o istraživačkom novinarstvu. Tako mnogo ovdje ima za istraživati, ali ono prepušta mjesto vijesti i ništa više.
Po nekim svjedočenjima izgleda da su grobnicu kopali uhićenici. Nije im rečeno za što je, ali su slutili da bi mogla biti upravo za njih. Bilo je to na samom početku rada tamnice. Komunističke vlasti nisu znale imaju li u rukama krivce za ovo ili ono, ali su znale da će ubijati. Kakav bi to bio »narodni sud« da se nije u tome iskazao?
Zanimanje puka i dalje ne jenjava, kao ni ljudi iz Crkve. Neki se nanovo vraćaju, neki dolaze po prvi put. To je prava javnost koju nitko ne može prevariti i koja će istinu širiti dalje.

fra Miljenko Stojić


- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.07.2010., subota

U MASOVNOJ GROBNICI U SREDIŠTU LJUBUŠKOG PRONAĐENA DVA FRANJEVCA

Na lokalitetu "Tomića njiva", u samom središtu Ljubuškog, do danas, nakon šest dana iskapanja, otkriveni su posmrtni ostaci 21 osobe, među kojima su zacijelo dvojica franjevaca, žrtava komunističke represije. Kako je priopćeno, uz tijelo br. 10. i tijelo br. 18 pronađene su franjevačke krunice i ostaci tkanine koja neodoljivo podsjeća na habit.

Ostatci krunice, habita i monika

Ostatci krunice, habita i moćnika

Jedan od franjevaca, po nekim drugim pronađenim predmetima i svjedočanstvima svjedoka, trebao bi biti fra Slobodan Lončar, a drugi bi mogao biti fra Paško Martinac ili fra Martin Sopta.

Nakon obavljene DNK analize dvojica franjevaca bit će pokopana u franjevačkoj samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu gdje već leže kosti 22-ojice njihove subraće koje su komunisti ubili.

Na drugim poznatim mjestima leže kosti još njih devet. Tako je poznato počivalište 31 hercegovačkog franjevca od 66 ubijenih, navodi u priopćenju Vicepostulatura.

Vicepostulatura postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće", na čelu s fra Miljenkom Stojićem, i Povjerenstvo za obilježavanje i utvrđivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, na čelu s Vicom Nižićem, 19. srpnja počeli su otkopavanja na lokalitetu "Tomića njiva".

Tu je, prema svjedočanstvima, ubijeno i više od 20 osoba, žrtava komunističkog režima. Većina ih je bila ispitivana i određena za ubojstvo u obližnjoj zloglasnoj "Ozninoj kući", čiji podrum-tamnica i danas jezivo izgleda.

Nakon što je bagerom uklonjen površinski sloj zemlje dubine oko 1,5 metara, prešlo se na ručno kopanje pod stručnim nadzorom arheologa Tihomira Glavaša. Prvi dan su pronađeni nepotpuni dijelovi dvaju tijela, što upućuje na to da nakon strijeljanja nisu zakopani nego su ubačeni u jamu koja je tu bila, ali kako su bili blizu površine, životinje su ih rastrgale. Uskoro se počelo pojavljivati sve više kostiju tako da je drugoga dana otkopavanja određen i opseg masovne grobnice 3,5 X 4,5 metara.

Daljnja otkopavanja i pronalazak potpunih posmrtnih ostataka pojedinih osoba i predmeta koji se nalaze u ovoj masovnoj grobnici pomažu pomalo složiti i mozaik događaja koji su se tu odvijali.

Žrtve su ubijane puškama i strojnicama, nakon toga još im je jedanput pucano iz pištolja u glavu te su gurane niz strminu jame dok se nije napunila.

Osim žice kojom su bili vezani te ponekog metka, uz tijela su nađene i neke osobne stvari, primjerice nožić, puce, dijelovi naočala, osatci obuće i odjeće, ostaci krunica i drugo.

DNK analiza obavit će se na Patologiji u Splitu pod vodstvom prof. dr. sc. Marije Definis Gojanović i prof. dr. sc. Davorke Sutlović.

One sa suradnicima od početka rade na identifikaciji pronađenih posmrtnih ostataka iz Drugog svjetskog rata i poraća za koje se pretpostavlja da bi mogli pripadati nekome od ubijenih hercegovačkih franjevaca.

Otkopavanja još nisu gotova i bit će nastavljena sve dok ne budu pronađeni posmrtni ostatci svih osoba koje se nalaze na ovome mjestu. Nakon toga će biti napravljena DNK analiza, a oni koji misle da se među pronađenim kostima nalaze ostaci i nekoga od njihove rodbine moći će dati krv te će njihov DNK biti uspoređen s DNK uzorkom pobijenih.

- Tada će te kosti ponovno prestati biti broj, dobit će svoje ime i identitet, osobnu prošlost, na jedan način ponovno će biti dio povijesti, mogli bismo reći gotovo oživljeni. Položit će se dostojanstveno u grob kao osobe. Vjerujemo da toliko svatko zaslužuje, a pogotovo oni koji su ubijeni zato što nisu bili po volji određenom političkom sustavu, njegovim čelnicima ili agentima toga sustava, navodi se u priopćenju.

U gradu Ljubuškom nalazi se još nekoliko masovnih grobnica u kojima su zatrpani ljudi pobijeni krajem Drugog svjetskog rata ili u poraću. Istraživanja će biti nastavljena i na tim lokalitetima, kao i na drugim manjima, kaže se na kraju današnjeg priopćenja iz Vicepostulatura.

(Fena)

- 19:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 6

Ljubuški, 24. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Danas smo odlučili još ranije doći na otkopavanje masovne grobnice, u 6.00. Tjeraju nas na to ne samo nesnosne vrućine već i želja što prije saznati što krije masovna grobnica i reći joj »bivša«. Zaista se divim skupini koja ovih dana to radi. Jučer smo na terenu proveli gotovo 14 sati. Nitko nije postavljao pitanje tko će i kako to platiti. Svi smo puni zanosa i doživljavamo sve ovo više od posla koji trebamo obaviti.

Vadjenje posmrtnih ostataka

Iz zemlje vire gumeni potplatci za opanke. Kome su pripadali? Nekom Hercegovcu koji je na šrktoj zemlji mukom prehranjivao svoju obitelj? Na takve misli nagone nas nebrojena svjedočenja ovih dana. Spominju određenog ubijenog i redovito govore da je iza njega ostalo između 5 i 10 djece. Bio je to zaista pravi zalog za budućnost. Komunisti nisu uspjeli zatrti sjeme katoličanstva i hrvatstva na ovim prostorima.
Ponovno dolaze fratri iz samostana na Humcu. Spominjali smo već njihova imena i dolazak im je postao uobičajen pa ćemo to sada preskočiti. Zanimaju se, naravno, za napredak radova i pitaju treba li nam štogod. A nama samo treba što više uspjeha u ovome što činimo i ništa više.
On i dođe. Oko 9.30 kraj tijela br. 18, koje je bilo obmotano pelerinom za koju zaključismo da je mogla biti iznad habita nekog fratra, pronašli smo i ostatke franjevačke krunice kao i dijelove habita, različite od pelerine. Ubrzo pronađosmo i dijelove moćnika koji je dotični imao kod sebe. Je li to fra Paško Martinac, fra Martin Sopta ili neki drugi ubijeni franjevac za kojeg nismo ni pretpostavljali da bi mogao biti ovdje? DNK analiza kazat će nam o kome se točno radi.
Iznenadilo nas je otkriće kod tijela br. 16. Za razliku od drugih ubijenih koji su bili vezani ili oko šaka ili oko mišica ili na obadva ta načina, ovaj ubijeni imao je žicu i oko vrata. Je li se trzao i borio pa su ubojice tako učinile da budu sigurne? Bilo što bilo nalaz je jezovit, posebno kad znaš da je dotični nevin.

Zica oko vrata

Vrijeme najviše prolazi u vađenju posmrtnih ostataka. Zadovoljni smo da je došlo do toga. Vadimo i tijelo br. 18, tijelo jednog od franjevaca. Ostatci su stručno pokupljeni, pohranjeni u prikladne kutije i ubrzo će biti poslani na obradu. Žao nam je da danas ne možemo pokupiti i posmrtne ostatke drugog franjevca. Put do njega kroz šumu kostiju još nije potpuno otvoren. Čuvamo mu posebno krunicu, naočale i zubalo sa zlatnim zubima. U slučaju da zbog istrošenosti kostiju ne bude moguća DNK analiza to će biti glavni pokazatelji o kome bi se moglo raditi.
Mislili smo završiti i prije 14.00, ali podizanje posmrtnih ostataka jednoga tijela budilo je u djelatnicima želju da podignemo još samo jedno tijelo. I tako na kraju dođosmo do 7 tijela. S onim prijašnjima to je ukupno 15. Brojevima smo ih označili sveukupno 21, iako ima velikih naznaka da to nije kraj. Sutra, u nedjelju, pomolit ćemo se Bogu, a onda u ponedjeljak, ako Bog da, ponovno nastavljamo. Jesmo umorni, ali i jesmo zadovoljni. Ne samo zbog pronađenih posmrtnih ostataka, nego i zbog hrvatskog zajedništva koje ćutimo ovih dana. Samo se treba prihvatiti prave stvari i ništa više.

fra Miljenko Stojić
- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jurišić: Bez suda su ubijeni na mučki način

LJUBUŠKI - Prije nekoliko dana počeli su radovi na otkopavanju masovne grobnice Tomića njiva u središtu Ljubuškog, u kojoj su, po pričanju očevidaca, komunisti sredinom veljače 1945. ubili i pokopali nekoliko svojih žrtava, među kojima se nalazi i nekoliko hercegovačkih franjevaca. Jučer je ovu lokaciju posjetio premijer Vlade ZHŽ-a Zvonko Jurišić koji je na licu mjesta upoznat s dosadašnjim radom.

Zvonko Jurisic_tomica njiva

Ubijeno 20.000 Hrvata

Tom prilikom Jurišić je kazao kako je osjećao potrebu i obvezu obići ovu lokaciju, na kojoj su otkriveni posmrtni ostaci tijela nevinih žrtava drugog svjetskog rata i poraća.
“Ove radnje oko iskopa i identifikacije žrtava pokrenula je vicepostulatura na čelu s fra Miljenkom Stojićem i drago mi je da je u općini Posušje pri općinskom vijeću formirano povjerenstvo koje će se baviti iskapanjem ovakvih masovnih grobnica“, kazao je Jurišić, dodajući kako je ovdje moguće vidjeti posljedice klasičnog ratnog zločina koji su počinili tadašnji osloboditelji ovih prostora i prikazana su najgrublja kršenja ženevskih konvencija o ljudskim pravima. Do sada je otkriveno 15 tijela ubijenih žrtava, a pretpostavka je da ih ima 18, od čega je jedan broj fratara. Premijer Vlade je kazao da je potrebno upoznati domaću, ali i svjetsku javnost da je na području Hercegovine nevino ubijeno 66 fratara i oko 20.000 Hrvata, koji su stradali uglavnom u razdoblju od 1945. do 1948.
“Više od devedeset posto njih nikad nisu vidjeli sudnice ni rješenja o sudskim presudama nego su ubijeni na jedan mučki način voljom pojedinih pripadnika tadašnjih osloboditelja”, kazao je Jurišić.

Uključenost MUP-a i Tužiteljstva

Na upit treba li se i Županijsko tužiteljstvo angažirati oko ovog pitanja, Jurišić je kazao kako su već i MUP, Služba krim policije i Županijsko tužiteljstvo uključeni u ovaj rad, i potrebno je poduzeti određene korake. Hrvati imaju pravo na istinu, jer mi smo u bivšoj državi bili okarakterizirani kao prostor opasan za bivšu državu i još jednom ponavljam da su ljudi nevino stradali. “Neki koji su sudionici ovih zlodjela možda su živi i danas. S obzirom da se u današnje vrijeme hrvatskoj Oslobodilačkoj vojsci, kako HV-u, tako i HVO-u, sudi zbog obrane identiteta i domova, Tužiteljstvo se treba intenzivno uključiti u ovo, a mi kao županijska Vlada inicirat ćemo da se i u drugim općinama oforme ovakva povjerenstva, jer na prostoru Hercegovine ima velik broj ovakvih grobnica. Ja, kao premijer, založit ću se da se osiguraju dodatna sredstva koja će biti namijenjena ovim ljudima koji rade na otkapanju masovnih grobnica“, kazao je na kraju premijer Vlade ZHŽ-a Zvonko Jurišić.

Z. Volarević / Dnevni list
- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2010., petak

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 5

Ljubuški, 23. srpnja 2010. – Vozim se prema Tomića njivi, lokalitetu masovne grobnice, a u glavi mi odjekuju riječi da će danas biti najvrući dan do sada. Ne, nisam gledao pogađanje vremena, to mi rekoše sinoć u razgovoru. Ono što zacijelo znam jest da će ovaj dan biti dug. Danas mislimo početi vaditi tijela i raditi što dulje možemo. Sve je ostalo nebitno.

Tijela prije vadjenja

Došla je i forenzičarka Marija Definis Gojanović. Konačno smo u punom sastavu. Arheolog Tihomir Glavaš vodio je dosadašnji tijek iskapanja, a samo vađenje tijela preuzima Marija uz pomoć svih ostalih. Znam da će to biti profesionalno urađeno, kao i u Zagvozdu, Vrgorcu, Knešpolju.
Gledam dosadašnje nalaze: češalj, naočale, okvirovi za naočale, nožić, puce, naboji, čahure, obilje žice, ostatci rukavica na rukama dva tijela, kopče na remenu, ostatci obuće, ostatci odjeće, dijelovi krunice... ma puno je toga. Iza svakog predmeta stoji neka ličnost. Prema svim dosadašnjim spoznajama nitko ovdje nije bio djelatna vojna osoba. Ipak, ubijeni su jer je netko tako htio. Svjedok potvrdi da su najprije pokošeni rafalom, a onda je svatko od njih još dobio naboj u glavu. Ubojice su pritom govorile da je to za glavu toga i toga, naravno njihovoga, koji je negdje ubijen. Čista, dakle, osveta. A svjedok nije ubijen, jer ga je jedan od ubojica poznavao i izdvojio iz skupine dovedene na ubijanje.
Negdje oko 10.30 obradovali smo se još jednom pronalasku. Iz zemlje je izvirio križ koji neodoljivo podsjeća na onaj s franjevačke krunice, kao i tkanina koja se pripila za njega. Nije još vrijeme za dublje kopanje pa ne možemo potvrditi nalaze li se uz njega još i ostatci krunice.

kriz s krunicom

Bili bi to drugi posmrtni ostatci koji po vanjskim znakovima govore da pripadaju nekom franjevcu. Istom tijelu pripada i drugi križ nađen uz ovo tijelo koji ima oblik nekog relikvijara. A tu su u blizini i naočale koje neodoljivo podsjećaju na one fra Slobodana Lončara. Nakon stručnog čišćenja i zaštite moći ćemo reći jesmo li bili u pravu. DNK analiza također će sa svoje strane dopuniti taj mozaik. Bude li pronađen netko od franjevaca, bit će pokopan u franjevačkoj samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu gdje već leže kosti 22 hercegovačka franjevca koje su komunisti ubili. Na drugim poznatim mjestima leže kosti još njih 9. Tako sveukupno znamo za posljednje počivalište 31 franjevca od njih 66 ubijenih.
Danas nas je posjetila sva sila hercegovačkih franjevaca. Zbog poslova nisam ih ni uspio sve popisati, tek sam se s njima pozdravio. Istaći ću samo njih nekoliko. Posjetio nas je provincijal fra Ivan Sesar, kao i gvardijan humačkog samostana fra Miro Šego. Ponovno je došao fra Vinko Dragićević i fra Dobroslav Begić. Oni pamte sve pobijene fratre. Ne smijem preskočiti ni fra Slavka Soldu, meštra novaka koji ih je doveo da spoznaju koja je naša prava povijest. Tu je i fra Ivan Strmečki, podrijetlom Hrvat, rođen i odrastao u SAD-u. Došao je na odmor i moći će braći u franjevačkom samostanu u Chicagu, koji također pamte pobijene, pričati o viđenom.

jedno od tijela

U 12.30 počeli smo s vađenjem tijela. Dobro su očišćena pa to ne ide baš teško, ali nesnosna vrućina ne da misliti. A htjeli bismo ne pogriješiti. Udaljili smo na pristojnu razdaljinu i sve one koji nastoje uživo pratiti događanja na lokalitetu. Najteže mi je bilo reći to nekome čiji je netko ovdje pokopan. Ipak, nitko se ne ljuti, svi su svjesni da želimo samo dobro.
Nešto se izgleda događa i na političkom polju. Oko 13.00 posjetio nas je dr. Zvonko Jurišić, predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke županije i predsjednik HSP-a BiH, kao i Stanko »Ćane« Primorac, dopredsjednik Glavnog stana i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Novinari su naravno tu i uzimaju izjave od političara. Ne ćemo se miješati u njihov posao. Jedino bi mi bilo drago da sve stranke, odnosno političari, ovo prihvate kao svehrvatsku stvar i prema svemu se dostojanstveno odnose.
Nastojimo se oduprijeti vrućini. Načelnik općine Nevenko Barbarić i pročelnik Povjerenstva Vice Nižić izražavaju zadovoljstvo napredovanjem radova. Drago mi je da smo surađivali kroz proteklo vrijeme i zajedničkim snagama prišli otvaranju ove masovne grobnice. Dogovaramo se i o daljnjim koracima. Tu je i Povjerenstvo iz Širokog Brijega, na čelu s pročelnikom Petrom Kožulom i načelnikom općine Mirom Kraljevićem. Sve što možemo činimo zajednički jer nam je namjera ista. Još dvije općine s hrvatskom većinom krenule su našim stopama. Hoće li i ostale?
Umorni sjedamo uhvatiti zraka. Želimo danas uraditi što više. Zbog toga odlučujemo u 14.00 prekinuti poslove i nastaviti ih u 17.30. Budemo li radili po suncu malo ćemo uraditi i ne ćemo biti sposobni raditi po večernjoj hladovini.
Odmor nam je dobrodošao. Nastavili smo raditi punom parom. Podižemo posmrtne ostatke ubijenih, danas ih je 6. Sveukupno, dakle, 8 do sada. Međutim, nismo ni blizu kraja ili mišljenja koliko ih je sveukupno. Nekoliko njih nam se ukazalo ispod ovih podignutih, a da ih prije nismo primijetili.
Ima i novih nalaza. U jednoj vilici vidljivo se ističu 3 zlatna zuba. Tu je i dio lule. Zanimljivo, i na desnom kraju masovne grobnice, gledajući od mjesta gdje su žrtve ubijane, pronalazimo ostatke krunice. Slični su onima od neki dan. Proviruju i još neke nove naočale. Jesu li žrtve, za tadašnje vrijeme, bolje stojeće?
Pred kraj za danas određenog radnog vremena posjećuje nas don Tomo Vukšić. On je biskupov izaslanik pri Crkvenom sudu ustrojenom u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji za ispitivanje još živućih svjedoka glede pobijenih hercegovačkih franjevaca. Zaista lijepo od njega. Pozorno je saslušao podrobnosti o ovoj masovnoj grobnici. Vjerujemo da će mu ova saznanja biti od pomoći u radu.
U 20.30 odlučujemo prestati s radom. Dogovaramo se da sutra počnemo još ranije, u 6.00. Danas smo zaista umorni, ali nas raspoloženje ne pušta. Prodiremo u povijesnu tminu i na svjetlo dana iznosimo nevine žrtve za koje su sve učinili da budu zaboravljene.

fra Miljenko Stojić

- 21:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zvonko Jurišić: U ovaj se proces moraju uključiti sva županijska istražna tijela

LJUBUŠKI - Predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke dr. Zvonko Jurišić sa suradnicima posjetio je danas, 23. srpnja 2010. godine, općinu Ljubuški, gdje se već peti dan obavljaju iskopni radovi na masovnoj grobnici na lokalitetu Tomića njiva.

Zvonko Jurisic_tomica njiva

Tijekom razgovora s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom Vicepostulature postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće", predsjednik Jurišić je naglasio kako je riječ o ratnom zločinu koji ne zastarijeva, naglasivši pri tom kako je to sasvim dovoljan razlog da se u čitav ovaj proces uključe sva županijska istražna tijela.

Također, Jurišić je biranim riječima iskazao zahvalnost članovima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, kao i vicepostulatoru fra Miljenku Stojiću, podupirući ovaj proces na način da se sve mjerodavne institucije djelatno uključe u smjeru istrage i završetka procesa.

Tomica njiva_23 srpnja

Predsjednik Jurišić je, u ime Vlade Županije Zapadnohercegovačke, naglasio da su mu poznati troškovi postupka identificiranja i DNA analize, pa je i obećao financijsku potporu Vlade u realizaciji ovog procesa.

Vicepostulator postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće", fra Miljenko Stojić, upoznao je predsjednika Jurišića o dosadašnjim aktivnostima ovog tijela, kao i o detaljima vezanima za aktivnosti na ovoj masovnoj grobnici gdje je, sudeći po pronađenim ostacima franjevačke pelerine, krunice i naočala, pronađeno tijelo fra Slobodana Lončara, ubijenog u veljači 1945. godine.

Uz kazano, fra Miljenko je izrazio posebnu zahvalnost kako predstavnicima vlasti Županije Zapadnohercegovačke, tako i općine Ljubuški, na nesebičnom angažmanu u čitavom ovom složenom procesu, naglasivši kako je ovo put da Hercegovačka franjevačka provincija napokon pronađe svoje članove nestale na koncu Drugog svjetskog rata, a mnoge obitelji na dostojanstven način napokon pokopaju svoje najbliže za koje desetljećima nisu smjeli ni pitati.

www.vladazzh.com

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.07.2010., četvrtak

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 4

Ljubuški, 22. srpnja 2010. – I danas sunce nemilice peče. Bilo bi lijepo otići na more, ali kome ostaviti pobijene? Kolikogod zvučalo čudno, s njima je lijepo. Darovali su svoj život da bismo mi danas imali slobodu. Svjesni smo toga dok otkrivamo masovnu grobnicu pripremajući se za današnji nastavak posla.

Nedugo nakon početka radova dolazi čovjek kojemu su ovdje ubili oca. Saznao je i ime jednoga od ubojica. Još je živ. Ne zna kome se obratiti da ga se propita o događajima na ovom lokalitetu. Htio bi saznati što više pojedinosti o posljednjim očevim časovima. Ne mogu mu na to odgovoriti. U Hrvatskoj, iako za to postoje zakonske uredbe, nema se kome prijaviti zločin iz Drugog svjetskog rata koji su počinili komunisti. Kad su ustaše u pitanju, onda je druga priča. Izgleda da je i s ove strane granice isto. Tek malobrojne županije, ali ne i one s hrvatskom većinom, imaju pri MUP-u odjele za ratne zločine. Čovjek je svega toga svjestan pa nastavlja svoju daljnju priču. Kao mladića jednoga dana poziva ga komandir SUP-a. Potjecao je iz kruga onih koji su haračili po Ljubuškom pri kraju i u poraću Drugog svjetskog rata. Mislio je da mu se loše piše. Na njegovo iznenađenje nudi mu posao. Može birati. I dobio ga je za petnaest dana, a nedugo poslije toga zaposlili su mu i ženu. Nisu ništa tražili zauzvrat, pa im je oprostio velike kvadrate zemljišta koje su njegovoj obitelji oteli u središtu grada. Zaključio je da je očito nekoga pekla savjest.

Rupa u lubanji

Rupa u lubanji

Čišćenje posmrtnih ostataka ubijenih lijepo napreduje pa već rekonstruiramo kako su ih ubijali. Izgleda da su to činili s one strane rupe koja je okrenuta prema Ozninoj kući. Pokosili bi ih rafalom puškama i strojopuškama i gurnuli niz strminu. Rupa se na taj način uspješno punila tako da su tijela došla do pred sam vrh strmine. Istina, neke su očito ubijali i nabojem u glavu. Na jednoj lubanji pronašli smo veliku, pravilnu izlaznu rupu. Rekli smo već da su žrtve bile vezane, posvuda proviruju ostatci žice.

Ostatak franjeva<br />
ke pelerine

Ostatak franjevačke pelerine

Ukazao se iz zemlje i jedan ostatak krunice. Neodoljivo podsjeća na onu franjevačku. Međutim, može se raditi i o krunici s drvenim zrncima koja su istrula. Tu je i jedan deblji lanac. Možda je od džepnog sata, vidjet ćemo to kad još malo očistimo tijela. Našli smo i jedan češalj, kao i još jedne naočale. Ono što najviše privlači našu pozornost svakako jest ostatak neke tkanine koja sliči na pelerinu koju su fratri znali nositi iznad habita. Tu su i puce većeg oblika za koje mi stariji fratri prilikom povratka u samostan rekoše da su slične bile na tim pelerinama. Nastojimo sve pomno sačuvati za čas vađenja. Bit će teško, jer tkanina ne samo da se stopila sa zemljom, već se i rasipa u dodiru sa zrakom.

Pred samu stanku za ručak, oko 11.30, posjećuju nas fra Velimir Mandić i fra Stjepan Neimarević. Donose nam piće za osvježenje. Imamo toga dosta, ali smo im svejedno zahvalni na njihovu daru. Kasnije, oko 13.00, stiže i fra Žarko Ilić. Tu je i dosta onih koji se zanimaju za napredak rada, ali i onih koji prijavljuju nekog svog ubijenog na ovom ili nekom drugom mjestu u Ljubuškom.

Navratiše i dva krim tehničara iz županijskog MUP-a ZHŽ. Profesionalno obaviše svoju zadaću. Očito ministar Ivica Gašpar nije kroz protekle dane ovamo navraćao iz obične znatiželje. Čini što je u njegovoj trenutnoj moći i hvala mu na tomu. Nešto razmišljam, kako bi bilo da navrati i još koji političar. Bilo bi nam svima tada lakše ispisivati prave stranice povijesti. Jesu li sazrela vremena za nešto takva?

Javna nas glasila nisu ni danas zaboravila. Šire istinu o povijesti kako se je uistinu događala. Hvala im u ime pobijenih.

Posao polako privodimo kraju. Zadovoljni smo učinjenim. Sutra stiže forenzičarka Marija Definis Gojanović. Kutije za pohranu posmrtnih ostataka pobijenih su spremne. Još ne možemo utvrditi koliko ih ima. Po svemu sudeći do sada smo izbrojili 14 tijela. Ali sve su prilike, da ih ima još ispod ovih posmrtnih ostataka koje smo oslobodili od zemlje. Slikamo masovnu grobnicu, pokrivamo je i odlazimo na zasluženi odmor.

fra Miljenko Stojić

- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.07.2010., srijeda

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 3

Ljubuški, 21. srpnja 2010. – Grad se polagano budi. Već je 7.00. Nekada je ovdje bila šikara, jedino je Oznina kuća trebala spadati u civilizaciju, ali je nažalost otišla onkraj nje.
Razmišljamo što danas raditi. Oslobodili smo pristup do nekoliko tijela, ali smo primijetili da ispod 2 tijela ima još njih. Nisu čitava. Očito su bila na površini pa su im divlje zvijeri pojele gornji dio. Netko je to primijetio pa ih je zasuo zemljom da im se sačuva barem donji dio. Slaže se to s pričom tadašnjeg dječaka, sada starca, koji je vidio kako iz zemlje viri ruka u fratarskom habitu i kako divlje ptice kljucaju nečiju glavu. Odlučujemo raditi na daljnjem čišćenju pristupa tijelima pa ćemo naknadno vidjeti što s njima učiniti.

fra Pasko Martinac

fra Paško Martinac

Negdje na području Ljubuškog ubijen je fra Paško Martinac, kao i fra Martin Sopta. Neki misle upravo ovdje. Pada mi na um ono što je o fra Paški Martincu i njegovu istražitelju Petru Jelčiću zapisao fra Janko Bubalo u svojim memoarima Apokaliptični dani. Kad je fra Paško opazio Petrovu bezbožnost, rekao mu je: »Mladiću, meni se čini da Vi ni u Boga ne vjerujete«. »Ta usta to više nikada ne će izustiti«, bio je Petrov zaključak dok je ovo pričao fra Janku istražujući njegovu navodnu krivicu. Možemo samo zamisliti taj trenutak! Fra Paško je očito pobijedio unatoč smrti strijeljanjem.
Oko 9.30 posjećuju nas fra Velimir Mandić i fra Stjepan Neimarević. Naravno da se zanimaju za sve što se događa ovih dana. A nama nije teško ispričati im, kao i drugima. Neka se istina širi i osvjetljava tamu koju su komunisti nemilice sijali.
Gledam ostatke naočala. Pripadaju onoj staroj, okrugloj modi. Takve je nosio, barem prema slici, i fra Slobodan Lončar. Presmiono nam je zaključiti da su ove pripadale upravo njemu. Međutim, kako jučer zapisasmo, svjedok govori da je fra Slobodan ubijen u zadnjoj skupini odvedenoj na ovo stratište. To znači da bi mu se tijelo trebalo nalaziti na vrhu masovne grobnice. Ipak, zaključke ostavljamo našem daljnjem istraživanju i DNK analizi. I njega, ako bude ovdje, i sve druge jednoga ćemo dana dostojno pokopati makar nikada ne saznali njihova imena.

Slomljene nao<br />
ale

Ostatak naočala

U 10.00 ponovno nas obilazi načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić. Očito da sve ovo ne radi iz dužnosti, nego mu je i osobno stalo da se napori ovih dana što bolje privedu svome kraju.
Nešto iza 12.00 stiže, također po drugi put, ministar policije ŽZH Ivica Gašpar. I njemu je ovo očito više od dužnosti. Primjećujem da je okupljenima drago da je to tako. Uostalom, demokracija je i ovo bi zaista trebale biti »narodne vlasti«, a ne kao nekada.
Konačno smo odlučili da moramo podići ona dva spomenuta tijela. Njihovo je stanje potpuno jasno. Ono što je od njih ostalo odvojeno je jedno od drugoga i nemamo nikakvih poteškoća odgonetnuti koja kost pripada kojem tijelu. Arheolog Tihomir Glavaš postavlja brojeve i marljivo zapisuje potrebne podatke. Čini to na isti način sa svim pronalascima ovih dana. Zaista ne smijemo ništa prepustiti slučaju.
Djelatnici koje imamo na raspolaganju marljivo oslobađaju zemlju i kamenje koje je bilo ispod ovih tijela. Polako se počinju ugledati nove kosti. Znali smo to i otprije po rupicama koje su se otvarale prilikom kopanja, ali nas sad zanima radi li se o jami ispod ovih tijela punoj posmrtnih ostataka ili o dubljoj rupi u koju su tijela nabacana slojevito. Još to ni po čemu ne možemo odgonetnuti. Sutra bi trebao biti jedan od ključnih dana. Nadam se da ćemo uspjeti saznati pravi obim masovne grobnice i pripremiti sve za što laganije vađenje posmrtnih ostataka ubijenih.

Tijela_Tomica njiva

Tijela u masovnoj grobnici Tomića njiva

Iz franjevačkog samostana na Humcu posjećuje nas poveća skupina: fra Hadrijan Sivrić, fra Slavko Soldo, fra Milan Jukić i fra Mate Logara. Izdvojio bih fra Hadrijana. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je đak na Širokom Brijegu. Uspio je izbjeći smrt prilikom pada Širokog Brijega, ali ne i Križni put i prisilno novačenje u vojsku »osloboditelja«. Danas se pod svoje stare dane sjeća ubijenih profesora, kolega, svećenika na svojoj rodnoj župi.
Ljudi i dalje neumorno pitaju što je s tužiteljstvom? Uvijek im odgovaram da ne tražimo krvnike, nego žrtve. A hoće li društvene vlasti slušati bilo puka i pokrenuti nešto u tom smjeru, nije na nama na to odgovoriti. A i pitanje je zna li itko u ovoj državi, koju je sklepala tzv. međunarodna zajednica kao i nesretnu Jugoslaviju, na koje se tužiteljstvo odnosi spomenuti upit? I ima li uopće neko tužiteljstvo snagu istraživati događaje iz Drugog svjetskog rata? Druga je priča što bi trebalo i kako bi trebalo biti.
U uobičajeno vrijeme, u 15.00, završavamo svoj današnji posao. Posjetitelji koji su još tu, bez da im išta govorimo, pomažu nam spremiti stvari za sutrašnji nastavak. Ponovno me raduje taj ugođaj, puk koji ni nakon toliko godina nije zaboravio što se ovdje dogodilo. I kako da ga netko pobijedi?

fra Miljenko Stojić

- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.07.2010., utorak

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 2

Ljubuški, 20. srpnja 2010. – Poučeni jučerašnjom nesnosnom žegom danas smo počeli ranije s poslovima na masovnoj grobnici na lokalitetu Tomića njiva u Ljubuškom. Točno u 7.00 bili smo svi na mjestu. Međutim, živa u termometru ubrzo se popela iznad 30 C0. Unatoč svemu dali smo se predano na posao.
Sve više i više osobnih predmeta pobijenih počinje isplivavati na površinu. Najviše smo se obradovali dijelovima krunice.

Krunica_ljubuski

Krunica pronađena u masovnoj grobnici Tomića njiva

Bijele je boje, nije ona posebna franjevačka i ne će nam pomoći u identificiranju moguće ubijenog franjevca, ali nam kazuje da su ubijeni vjerovali u Boga. S tim u svezi treba spomenuti i svjedočanstvo koje smo danas čuli. Fra Slobodan Lončar je zajedno s drugima bio zatočen u tzv. Ozninoj kući. Krišom je ispovijedao uhićenike koji su ubijani noću prethodno protrsivši kroz draču i trnje put do stratišta, prirodnog ulegnuća ili rupetine u zemlji. Ubrzo je i fra Slobodana popila noć.

fra Slobodan Lon<br />
ar

fra Slobodan Lončar

Od rane zore zvoni mobitel, javljaju se djelatnici raznih javnih glasila. Nastoje izvijestiti puk o onome što se ovih dana događa na ovome mjestu. Neki koji su nas posjetili rekoše da su im upravo javna glasila dojavila o ovome otkopavanju i u njima pobudila nadu da će konačno pronaći svoje najmilije koji su pobijeni kao nevini, bez bilo kakvog oružja u rukama. A da je trebalo imati sreću, govori nam i sljedeći slučaj. Ispitivač u Ozninoj kući poznavao je dobro brata uhićenog. Čim je shvatio da su braća, oslobodio ga je. On danas zahvaljuje Bogu da nije dospio u ruke drugom istražitelju, jer bismo danas i njega tražili u ovoj masovnoj grobnici. Hvala, dakle, svim javnim glasilima koji prema svojim mogućnostima izvješćuju o našim naporima ovih dana.
Nije trebalo dugo čekati da počnemo pronalaziti i ostatke žice kojima su ubijeni bili vezani. Za razliku od drugih mjesta ovdje su po dvojica bili vezani za mišice. Ubojice na žici i na njezinom vezanju nisu nimalo štedjele. Slično je bilo i sa streljivom. Pronalazimo naboje, čahure, ali i neispaljene naboje koje je tek udarila igla.

zica i kosti

Žica i kosti - ubojstva po Staljinovom receptu

Negdje oko 9.00 posjećuju nas i različiti franjevci iz humačkog samostana. Tu je gvardijan fra Miro Šego, zatim fra Dražan Boras, fra Žarko Ilić, fra Milan Jukić, fra Andrija Nikić. Posebno treba spomenuti fra Vinka Dragićevića. Ima 93 godine, ali to mu nije smetalo da po ovoj žegi dođe na mjesto o kojemu zna različite stvari. Njega su komunisti mislili ubiti iz zasjede na Kočerinu gdje je bio ž. vikar, ali je to doznao i uspio se na vrijeme skloniti. Danas je dragocjeni izvor informacija za mnoge ubijene fratre.
Ustrajnim radom na masovnoj grobnici počinju se pojavljivati i prve lubanje. Ne vadimo ih još, ali nam pomažu u određivanju ozemlja same masovne grobnice. Jedna je slomljena kamenom koji je nabačen na nju.

Lubanja zdrobljena kamenom

Lubanja zdrobljena kamenom

Po svemu sudeći učinili su to ubojice. Na kraju brojimo 5 lubanja i mjerimo opseg masovne grobnice. Iznosi 3,5 x 4,5 m. Zadovoljni smo da smo uspjeli to odrediti. Moći ćemo se više usredotočiti na otkopavanje i pripremanje posmrtnih ostataka za vađenje koje bi trebalo biti u petak dolaskom forenzičarke Marije Definis Gojanović.
Ukazuju se i ostatci obuće i odjeće. Kopče s remena, puce, nožić, slomljene naočale... svjedoče o ubijenima i kao da ih nekako čine življima u našoj svijesti.
Dok razmišljam o tome, napola slušam čovjeka koji je došao po prvi put. Nije puno govorio, ali kad reče da traži oca nekako sam se trznuo. Obično su oni koji dolaze tražili djedove, bake... U jednom trenutku glas mu zadrhta zbog suza. Kad se primirio, nadoda da se još nije bio ni rodio kad su mu ubili oca. Sada sam ga zaista slušao punim umom. Nije se tu imalo puno reći, moglo se samo pozvati na Boga i obećati da ćemo ovaj posao savjesno obaviti do kraja. Otišao je zahvaljujući nam na ovome što radimo, a mi smo ostali zahvaljujući njemu što nas je smatrao dostojnima pustiti nas u djelić svoje životne sudbine.
Nismo mogli odgonetnuti odakle hrpa pepela u donjem dijelu grobnice. Jesu li ih pokušali paliti, što li je bilo? Možda to uspijemo sutradan kad još više otkopamo okolne zemlje.
Oko 15.00 spoznali smo da smo dovoljno iscrpljeni žegom i radom. Istina je da su nas opet obilato častili, naročito osvježavajućim pićima, ali niti smo imali vremena za odmaranje niti je to moglo pobijediti ovo sunce. Najveće nam je zadovoljstvo i najveći odmor posao koji lijepo napreduje. Radujemo se onom danu kad ćemo pobijene nakon identifikacije s njihovim najbližima dostojno pokopati.

Fra Miljenko Stojić


- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2010., ponedjeljak

DNEVNIK: TRAGOM KOMUNISTIČKIH ZLOČINA U LJUBUŠKOM, 1

Ljubuški, 19. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Jutros smo počeli otkopavanje masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata i poraća u samom središtu Ljubuškog. Radi se o lokalitetu Tomića njiva. U veljači 1945. komunisti su, kako tvrde svjedoci, ovdje smakli 15-ak osoba. Među njima trebao bi biti barem jedan hercegovački franjevac. Mislimo da se radi o fra Slobodanu Lončaru. Fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani svjedoči da je vjerojatno strijeljan oko ponoći 12. ili 13. veljače. Taj dan vidio ga je kroz špijunku na vratima i uspio mu udijeliti sakramentalno odrješenje.

Tomica njiva_obiljezje

Obilježje na masovnoj grobnici Tomića njiva

Radom smo započeli u 8.00. Sa stručne strane radove vodi arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš. Tu je i pročelnik Povjerenstva za obilježavanja i uređivanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški Vice Nižić, kao i vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić. Ove dvije ustanove nositelji su svih radova.
Puno nam u radu pripomaže bagerist, djelatnik Javnog komunalnog poduzeća u Ljubuškom. Uz njegovu pomoć vrlo smo brzo skinuli veliki površinski sloj zemlje i kamenja u visini od oko 1,5 m. Bila je to rupa u zemlji pa su priroda i neodgovorni pojedinci učinili svoje. Na prve kosti nailazimo već oko 10.00. Otada se počinjemo više oslanjati na ruke četvorice kopača.

Tomica njiva_kosturi

Prvi kosturi

Sva okolica ove masovne grobnice načičkana je novim lijepim privatnim kućama. I na ovom zemljištu gdje kopamo vide se ostatci započetih temelja kuće. Nije izgrađena zbog toga što je vlasnik odustao od te namisli saznavši za masovnu grobnicu koja se ovdje nalazi. Za neupućene, radimo na zemljištu koje se nalazi 100-ak m nasuprot Doma zdravlja.
Tijekom komunizma milicija je revno privodila one koji bi se usudili pohoditi ovo mjesto i barem se kratko na njemu zadržati. Međutim, padom komunizma puk je sve događaje nastojao otrgnuti od zaborava. O njima se počelo javno govoriti i zahvaljujući poglavito fra Vladimiru Kozini iz franjevačkog samostana na Humcu podignut je na mjestu masovne grobnice željezni križ s natpisom tko je i kada učinio ovaj zločin i zazivom za pokoj duše pobijenih. Mi naravno ne tražimo zločince, nego tražimo žrtve. Državi, ako hoće, prepuštamo njezin dio posla. I različiti je pojedinci tjeraju na to, kao jučer Damir Šimić na portalu hrsvijet.net.
Sunce nemilice peče unatoč tome što je sinoć naletio pljusak i grad koji su prilično ohladili okoliš. Bilo je to samo časovito i od svega osta samo šteta u poljodjelstvu.
Oko 11.00 posjetio nas je načelnik općine Nevenko Barbarić. Hvala mu na tome, kao i na svemu onome što je dolaskom slobode činio za nevino pobijene na području općine Ljubuški. Nije se bojao u novije vrijeme pokrenuti spomenuto Povjerenstvo kao i zauzeti se da što prije dođe do otkopavanja masovne grobnice na području Vrgorca. U njoj, naime, ima ubijenih 40-ak uhićenika iz ljubuške tamnice.
Nekako u isto vrijeme posjetio nas je i fra Ante Marić. On ne samo da je član Povjerenstva, već je i prvi koji je kao pročelnik Povjerenstva za pripremu kauze mučenika pobijenih hercegovačkih franjevaca počeo tragati za njihovim kostima. Vodio je iskapanje u Zagvozdu gdje je, uz ostale, pronađen i kasnije, 30. svibnja 2005., na Patologiji u Splitu identificiran fra Melhior Prlić. To je prva identifikacija neke žrtve iz Drugog svjetskog rata pomoću DNK analize na području Hrvatske, Bih i Slovenije. Ujedno je to početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu. Spomenimo da su to uradili forenzičari prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović, prof. dr. sc. Davorka Sutlović i njihovi suradnici.
Zadovoljno pratimo napredovanje radova. Nismo se nadali ovoliko napraviti u ovako kratkom vremenu. Nakon što smo našli prve kosti pokušavamo omeđiti područje masovne grobnice. Tek nakon toga pristupit ćemo pomnom čišćenju posmrtnih ostataka pobijenih. Po završetku tog posla trebala bi stići forenzičarka Marija Definis Gojanović i uz pomoć spomenutih povaditi tijela. Ona će nakon toga biti pohranjena u prikladne sandučiće i poslana na DNK analizu. Tek nakon nje svi oni koji misle da je netko od njihovih najbližih među ubijenima mogu u nekom domu zdravlja dati uzorak krvi za DNK analizu. On će se kasnije usporediti s rezultatima DNK analize ubijenih.
Inače čitavo jutro dolaze oni koji misle da su baš tu sahranjeni njihovi najmiliji. Dolaze i svjedoci koji su ili sami vidjeli pobijene u ovoj masovnoj grobnici ili im je netko o tome pričao. Koliko samo teških ljudskih sudbina, a zbog čega?
Posjetio nas je oko 13.00 i ministar policije ŽZH Ivica Gašpar. Lijepo od njega. Policija inače uredno osigurava masovnu grobnicu i ostat će je čuvati kad završimo posao za danas.
Treba spomenuti i ljude u susjedstvu. Nesebično nam pružaju svaku vrstu pomoći. Baš kao i u Knešpolju prije mjesec dana. Ne trebamo nešto posebno, ali nam je drago osjetiti tu povezanost.
Kolikogod se trudili nismo uspjeli ustanoviti obim masovne grobnice. Jedino sve više i više kostiju izvire iz zemlje. Izgleda da se masovna grobnica prostire u dužinu. Mislimo ipak da smo uspjeli ustanoviti dvije strane. Posao prekidamo u 16.00. Nastavljamo sutradan.

Ljubuski_tamnica

Tamnica iz koje su zatočenici vođeni na pogubljenje

Vraćajući se prema samostanu na Humcu prolazim pokraj kuće gdje su bili tamničari i uhićenici. Podrum u kojem su žrtve držane i odabirane za odstrjel i danas jezovito izgleda.

fra Miljenko Stojić


- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.07.2010., nedjelja

Hoće li biti pokrenuta istraga protiv Jure Galića ?

Aktivnosti na iskapanju masovne grobnice Tomića njiva, koja se nalazi nedaleko od OŠ Marka Marulića i Trgocoopa, u samom središtu Ljubuškog, otpočinju sutra. Riječ je o aktivnosti koju već dugo pripremaju tamošnje Općinsko vijeće i Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu sa vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem.
Zeleno svijetlo za početak ovih aktivnosti dalo je Općinsko vijeće Ljubuški, usvojivši osnovne akte i formiravši povjerenstvo čija je prva zadaća premještanje ove masovne grobnice nastale u veljači 1945.

Tomia njiva

Sudeći prema izjavama osoba uključenih u istraživanje ratnih i poratnih žrtava na području općine Ljubuški, u masovnoj grobnici Tomića njiva nalaze se ostaci sedamnaest osoba, koje su pripadnici OZNE likvidirali u veljači 1945. godine.
Prema određenim prosudbama upravo na tom mjestu mogli bi biti pronađeni posmrtni ostatci nekoliko franjevaca, koji su u veljači 1945. prošli „obradu“ zloglasne OZNE u Ljubuškom i njenog tadašnjeg šefa Petra Jelčića, koji je ujedno bio i član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.
Prosudbe o broju franjevaca ubijenih na ovom mjestu su različite. Prema nekima od njih na lokalitetu Tomića njiva sigurno bi mogli biti pronađeni posmrtni ostatci fra Slobodana Lončara. Riječ je o župnom vikaru u Drinovcima, koga su partizani-komunisti uhiti 09. veljače 1945. u Drinovcima, te odmah zatim proveli u zatvor u Ljubuškom.
Uz kazano, postoji i velika mogućnost da upravo na ovom mjestu budu pronađena i tijela fra Paške Martinca, tadašnjeg župnog vikara u Veljacima, kao i fra Martina Sopte, profesora na mostarskoj bogosloviji.
Dragocjena saznanja o uvjetima koji su veljači 1945. vladali u zloglasnom zatvoru OZNE u Ljubuškom ostavio nam je pokojni fra Janko Bubalo, koji je i sam u to vrijeme bio zatočenik ove represivne ustanove o kojoj su i te kakvu brigu vodili OZNA, KNOJ, kao i Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu.
Prema fra Jankovim zapisima, objavljenim u knjizi „Apokaliptični dani“ (str. 140.), upravo je na hodnicima tog zatvora 10. veljače 1945. posljednji put osobno vidio fra Slobodana Lončara, izmijenivši s njim nekoliko riječi.
Kroz prizmu vlastitih sjećanja na zatvorska ispitivanja, koja je nad njim provodio tadašnji šef OZNE Petar Jelčić, fra Janko nam je ostavio iznimno dragocjene podatke o sudbinama nekolicine franjevaca koji su prošli kroz ovu ustanovu.
Tako se zahvaljujući fra Jankovim zapisima (Apokaliptični dani, str.152 i 153.) sa sigurnošću može kazati da je ured OZNE u Ljubuškom bio izravno upleten u smrt fra Slobodana Lončara, fra Paške Martinca, fra Filipa Gašpara i fra Ćirila Ivankovića.
Zahvaljujući nekim drugim iskazima, pak, može se dokazati neizravna upletenost ureda OZNE u Ljubuškom u smaknućima fra Zdenka Zubca i fra Julijana Kožula, koji su boravili u ovom zatvoru ali su njihova tijela pronađena u Zagvozdu, kao i u slučajevima ubojstva fra Martina Sopte i fra Jakova Križića.

Photobucket

Uz odgovornost Petra Jelčića, Ćazima Dizdarevića i Ante Barbira-Kralja, tadašnjih čelnika ureda OZNE u Ljubuškom, neupitna je i odgovornost podređene im postrojbe KNOJ-a, na čelu sa Marjanom Primorcem, čiji su pripadnici većinu ovih ubojstava osobno obavili.
Međutim, pri tome se nikako se ne smije smetnuti sa uma gdje je u biti bio stvarni motiv ovih zločina. Većina trezvenijih analitičara smatra da se ti motivi trebaju tražiti u djelovanju tadašnjeg Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, što u svojoj knjizi „Vrijeme i ljudi“ izravno priznaje i sadašnji predsjednik SUBNOR-a BiH Jure Galić. Sudeći po Galićevim zapisima i izjavama – on osobno je, zajedno sa Antom Barbirom-Kraljem i Marijanom Primorcem, dobar dio rata proveo u ilegalnom prikupljanju podataka o političkim istomišljenicima na području općine Ljubuški. Izvješće Okružnog komiteta KPJ za Zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945., koje se, pod brojem Og.19.-587., čuva u Historijskom arhivu u Mostaru jedan je od dragocjenijih dokaza te vrste, koji u potpunosti razobličava ulogu komunističkih vlastodržaca s područja Hercegovine u planiranju i prikrivanju tragova zločina nad franjevcima.

Jure Galic

Međutim, i danas je to najvećim dijelom prekriveno velom tajne. Odgovor na mnoge nejasnoće iz tog vremena mogu dati danas živući svjedoci tih stravičnih događanja. Ključna osoba u svemu tome zasigurno je i danas živući Jure Galić. Da kojim slučajem živimo u normalno uređenoj državi u kojoj svatko radi posao za koji je plaćen već bi davno bila pokrenuta istraga o ovim događajima i Galićevoj ulozi u njima. Na žalost, izgleda da iskapanje masovnih grobnica nije dovoljan razlog MUP-u i nadležnom tužiteljstvu za pokretanje istrage o ovim zločinima. Umjesto vijesti o otvaranju istrage, obično nas Federalna televizija u ovakvoj i sličnim prigodama „počasti“ ugošćavanjem Jure Galića u jednoj od svojih emisija. Ukoliko hrvatski političari nemaju nikakvih ingerencija nad tom televizijom, onda svakako imaju nad županijskom policijom i tužiteljstvom.

Kakve će biti njihove reakcije po osnovu iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u Ljubuškom, gdje se nalazi i sjedište županijskog MUP-a, doznat ćemo već ovaj tjedan.

Damir Šimić

- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.07.2010., subota

I SAMO JEDAN UZDIGNUT NA ČAST OLTARA OSVIJETLIT ĆE NEVINU ŽRTVU TOGA VREMENA

Fra Miljenko Stojić, član Hercegovačke franjevačke provincije i ugledni hrvatski književnik, već je nekoliko godina vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Ovih dana Vicepostulatura je, zajedno s Povjerenstvom za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg, u Knešpolju iskapala tri masovne grobnice tražeći neke nestale hercegovačke franjevce na ovom području.

fra Miljenko Stojic

fra Miljenko Stojić

Fra Miljenko, kad je utemeljena Vicepostulatura »Fra Leo Petrović i 65 subraće«?

Početak rada Vicepostulature samo je plod dugogodišnjeg upornog rada hercegovačkih franjevaca da na svjetlo dana iznesu činjenice o nevinim, po mnogima mučeničkim, žrtvama svoje ubijene braće tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Prisjetimo se da je još tijekom rata provincijal, a kasnije i sam žrtva, fra Krešimir Pandžić naredio da se bilježe žrtve i stradanja, kako franjevaca tako i puka. Nakon ubojstva 12 franjevaca na Širokom Brijegu, po preporuci Ordinarijata i naredbi Provincijalata, fra Bonicije Rupčić skuplja svjedočanstva, ali ih UDBA u listopadu 1945. odnosi, uhićuje svjedoke i zabranjuje svaki daljnji rad na skupljanju. Međutim, mnogi u iseljeništvu se ne predaju. »Hrvatsko proljeće« ponovno otvara vrata te, između ostalih, fra Andrija Nikić skuplja oko 400 stranica svjedočanstava i šalje ih u pismohranu Franjevačkog reda u Rimu. Službeno, pak, sustavno istraživanje započinje 2004. Na poticaj tadašnjeg provincijala fra Slavka Solde Uprava Hercegovačke franjevačke provincije ustanovljuje Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Nastojanja se zahuktavaju pa 2006. Vrhovna uprava franjevačkog reda imenuje fra Luku de Rosa postulatorom za postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. On, sukladno zakonu, 19. rujna 2007. imenuje fra Miljenka Stojića vicepostulatorom i tako dolazimo do kraja službenog sustavnog ustrojavanja rada na području pobijenih hercegovačkih franjevaca.

Mnogi naši čitatelji ne znaju koliko je fratara ove provincije stradalo u Drugom svjetskom ratu i poraću. Kažite, uz to, kad su i gdje stradali?

U Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeno je 66 hercegovačkih franjevaca. Njima treba pribrojiti 3 franjevca koji su ubijeni ili su umrli zbog podnesenih muka u tamnici, one koji su teško obolili zbog toga i one koji su proganjani. Sveukupno je, naime, na kraće ili duže tamničke godine osuđen 91 hercegovački franjevac. Prekratak je prostor da bismo spomenuli gdje su sve stradavali. Stoga oni koje to zanima mogu to pročitati na portalu www.pobijeni.info. Recimo kratko da je to bilo od Kupresa, Vrgorca, Hercegovine do Bleiburga i Križnog puta. Prvi je ubijen 1942., drugi krajem listopada 1944., a svi ostali, njih 64, ubijeni su od siječnja do srpnja 1945. Očito nimalo slučajno.

Značajan broj ubijenih fratara rođen je ili je djelovao u župi Međugorje. O kojim fratrima je riječ?

U župnom uredu u Međugorju 30. listopada 1944., dok je molio časoslov, ubijen je fra Križan Galić. Tada su se komunisti ispričavali da je to bilo pogrješkom, međutim kasniji događaji su ih vrlo brzo opovrgli.

Iz Međugorje je izbjegao župni vikar fra Anđelko Nuić i ubijen negdje u Sloveniji na Križnom putu.

U župi Međugorje rođeno je 5 ubijenih franjevaca. Fra Jozo Bencun, u mirovini na Širokom Brijegu, ubijen je u Mostaru 14. veljače. Fra Marko Dragićević, profesor na Širokom Brijegu, odveden je sa sv. mise u Izbičnu i ubijen negdje na putu prema Knešpolju. Fra Mariofil Sivrić, vikar samostana na Širokom Brijegu, najvjerojatnije je ubijen 9. veljače u Knešpolju. Fra Grgo Vasilj, gvardijan i župnik u Mostaru, ubijen je u tom gradu 14. veljače. Fra Jenko Vasilj, kateheta u Konjicu, ubijen je u svibnju oko Klanjeca.

Usuđujem se primijetiti da je žrtva ovih franjevaca, kao i svih drugih pobijenih iz Hercegovine i drugih hrvatskih zemalja, bio jedan od važnih čimbenika da se Kraljica mira ukaže upravo u ovom kraju. Ne zaboravimo da je Hercegovina uvijek bila vjerna Bogu i da je u Drugom svjetskom ratu izgubila oko 10% svoga pučanstva.

Dakle, »osloboditeljska« komunistička vlast poglavito je »oslobađala« od života, kako zarobljene vojnike, tako i civile i svećenike i redovnike?
Upravo tako. Sve više i više izlaze na svjetlo dana činjenice da se ništa nije događalo slučajno. Uzmimo za primjer samo Široki Brijeg. Iz tamošnje samostanske zajednice komunisti su ubili 30 fratara, a još 4 sa samostanskog područja, dakle više od polovice. Pobili su i mnoštvo vojnika i puka. Do sada na Širokom Brijegu imamo prijavljeno preko 70 stratišta i grobišta, a taj broj se neprestano povećava. Naredba za ubijanje stigla je »odozgo«. Širokim Brijegom prošla je XI. dalmatinska brigada i mnogi od njih nisu htjeli ubijati, ali su zbog toga i sami ubijani. Kad se pročulo što su uradili, počela je nesmiljena paljba po Širokom Brijegu kao nekom neprijateljskom uporištu, i to kod jugonostalgičara i komunista traje do danas.

Istražujući okolnosti i način ubijanja, stekli ste uvid u ustroj te vlasti. Što su tim svojim masovnim zločinima htjeli postići?

Oni su jednostavno željeli vlast da bi svijet mogli oblikovati po svojim izopačenim pogledima. Zbog toga su nemilice micali ispred sebe svakoga tko im je u tome smetao. Tako su pobili ne samo pripadnike Crkve iz raznih staleža, nego i izvorne antifašiste. Komunističke vođe željeli su stvoriti novog čovjeka po uzoru na ono što su im pričali na revolucionarnom sveučilištu u hotelu Lux u Moskvi. Tu je bilo rasadište svih komunističkih revolucionara. Odatle su krenuli u poslanje osvajanja svijeta. Ne, nisu Rusi krivi za to. Komunizam su stvorila tajna društva nastala na ozemlju Engleske. Lenjin s punom riznicom novca, u zatvorenom vagonu, stiže u Rusiju dignuti bunu. I tako sve započinje. U to vrijeme u Njemačkoj se uzdiže Hitler sa svojim nacionalsocijalizmom kojeg su također financirala tajna društva. Za njegovo se zna i ime: Thula. Posljedice su više od stotinu milijuna mrtvih, a ista tajna društva djeluju i danas.

Već ste istražili neka grobišta u Zagvozdu i Vrgorcu, a sada je u tijeku istraživanje u Širokom Brijegu. Dosadašnji rezultati: koliko ste žrtava otkrili i koliko je fratara među njima?

U Zagvozdu smo identificirali 3 hercegovačka ubijena franjevca, u Vrgorcu 1, a što će biti s Knešpoljem još ćemo vidjeti. Po svjedočenju još živih svjedoka tamo bi trebao biti barem 1 franjevac. Međutim, 3 franjevca su uhićena u Izbičnu tijekom sv. mise, povedene prema Knešpolju i negdje su nestala. Možda, dakle, i oni budu među ovima. Vidjet ćemo to nakon DNK analize iskopanih žrtava. Kad će ona početi, točno još ne znamo, jer zbog pronađenih ubijenih njemačkih vojnika moramo stupiti u doticaj s Nijemcima i dogovoriti se o svemu.

Prošlo je 65 godina od tih strašnih godina. Na koji način dolazite do podataka o grobištima – od lokalnog stanovništva, pripadnika postrojba koje su to činile, preživjelih svjedoka?

Najjednostavnije rečeno na različite načine. Ali u svemu najviše pomaže Bog. Često prepoznam kako se događaji tako poslože da to ne može biti slučajno. Očito su nevino pobijeni. Iskoristio bih priliku i zamolio svakoga da nam javi bilo koji podatak koji zna. Isto tako voljeli bismo da nam bude javljeno ako je netko zadobio neko čudo po zagovoru pobijenih hercegovačkih franjevaca ili je doživio neko uslišanje ili milost. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s Vicepostulaturom mogu se naći na spomenutom portalu. Uz ostalo tamo se mogu naći u pdf obliku i stari brojevi glasila Vicepostulature Stopama pobijenih.

Hercegovački fratri su stradali ne samo u Hercegovini već i na Križnim putovima. Za koliko ste ih utvrdili barem šire mjesto stradanja?

Trenutno znamo za grobove njih 31. Od toga 22 su pokopana na Širokom Brijegu, 3 u Maclju, 3 na Čitluku, 2 na Kočerinu i 1 u Međugorju. Za većinu ostalih znamo barem gdje su zadnji put viđeni. Jedino za jednoga, fra Anđelka Nuića, do sada baš ništa ne znamo. Jednostavno je nestao.

Naravno da želite identificirati zemne ostatke svakog pronađenog fratra. Kakva su dosadašnja iskustva Vicepostulature glede identifikacije?

Posao identifikacije je dugotrajan i skup. Ali zahvaljujući odluci Provincije, dobročiniteljima i prijateljima to nezaustavljivo napreduje. Drago nam je da je identifikacija fra Melhiora Prlića 30. studenoga 2005. početak identifikacije pomoću DNK metode nekoga iz Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i BiH. Učinila je to prof. dr. Marija Definis Gojanović, prof. dr. Davorka Sutlović i njihovi suradnici na Patologiji u Splitu. Ujedno je to i početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu.

Svi se čvrsto nadamo da će naši redovnici, žrtve II. svjetskog rata i poraća jedanput biti uzdignuti na čast oltara. Kakav je daljnji tijek Vašega rada?

Barem za neke već smo skupili dovoljno građe da budu proglašeni blaženima i svetima. Zbog objektivnih okolnosti bit će to teško učiniti za sve njih. Međutim, neka samo jedan od njih bude uzdignut na čast oltara, on će osvijetliti nevinu žrtvu iz tih vremena ne samo franjevaca nego i čitavog vjernog puka. Trenutno je u tijeku borba s vremenom kako doći do što više živućih svjedoka i ispitati ih pod prisegom. Nakon toga dolazi razvrstavanje sve prikupljene građe i njezino predstavljanje mjesnom biskupu. On će je razmotriti i ako bude uvjeren u njezinu kakvoću dopustit će službeni početak postupka mučeništva na biskupijskoj razini. Budući da su još živući svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, nešto od svega toga je već počelo. Mjesni biskup don Ratko Perić ustanovio je Crkveni sud koji marljivo ispituje takve svjedoke. Zaista smo mu na tome zahvalni, kao i svima onima koji rade u tom sudu.

Krešimir Šego, Glasnik mira, V., 7, Međugorje, srpanj 2010., str. 28. – 29.
- 15:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.07.2010., nedjelja

Nijemci će u BiH praviti groblje za svoje ubijene


ŠIROKI BRIJEG - Tek razasute kosti po dalekim zemljama svjedoče da jednom su tu živi stajali, i onda više nisu, nikad više.
Drugi svjetski rat donio je velike žrtve na obje strane. Nevine žrtve, tek nevini promatrači u vihoru rata koji se, htjeli ili ne, preselio na prostore i njihova ognjišta i s druge strane - vojnike koje je upravo rat odveo u neke njima nepoznate zemlje.

Zarobljeni hrvatski vojnici_`iroki Brijeg_07. velja<br />
e 1945


Iza krvoprolića ostali su neoznačeni grobovi u kršu koji je nijemo šutio, grobnice o kojima nitko nije pričao, zbog straha od tadašnje vlasti, osim svjedoka tog ratnog vremena koji su se tek ponekad u tišini išli moliti i paliti svijeće za pokoj duša koje u hercegovačkoj zemlji počivaju.

Prekinuta tišina

Nakon raspada Jugoslavije i završetka komunističkog režima napokon je progovorilo kamenje. U nekim općinama u BiH, među kojima je prva s procedurom oko obilježavanja i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata započela općina Široki Brijeg, otvorilo se u povijesti ovog kraja novo poglavlje. Naime, dvije godine se radilo na prikupljanju podataka, izjava svjedoka, čime se došlo do brojke od 70-ak grobišta samo na području ove općine. Nedavno je započeo i proces ekshumacije koju provodi Povjerenstvo i Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” na mjestu Dubrava u Knešpolju pokraj Širokog Brijega, a gdje je i pronađeno sedam kostura s vojnim pločicama koje pripadaju njemačkim vojnicima.

medalja_dubrava


Upravo zbog toga odaslan je i dopis i poziv Veleposlanstvu Njemačke u Sarajevu u kojem su ih izvijestili o pronađenim zemnim ostacima vojnika te traže pomoć u daljnjem rješavanju slučaja. Kako nam je kazao Pero Kožul, predsjednik širokobriješkog Povjerenstva, vjeruje se da se na prostoru općine nalaze na stotine njemačkih vojnika. Nedavno su dobili i odgovor od njemačkog Veleposlanstva gdje stoji kako su u kontaktu s njemačkom organizacijom koja se brine o grobovima njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata.

Presedan za BiH

- Jedan od stručnjaka iz ove organizacije Harmut Kroll namjerava krajem srpnja ili početkom kolovoza posjetiti BiH kako bi se uvjerio u stanje na tom području BiH, stoji u dopisu. Kožul nam je nadalje kazao kako je čuo da inače Njemačka već traži neke lokacije na prostorima nekih država da se kosti vojnika ne prenose u Njemačku nego da ih se ukopa gdje su i stradali te bi onda to bilo njemačko groblje u toj državi. - Ništa ne možemo unaprijed ocijeniti dok oni ne dođu u Hercegovinu, ali smo za sve ekshumirane kosti, tako i od njemačkih vojnika, osigurali mjesto na groblju Mekovac u Širokom Brijegu, do njihove identifikacije, kazao je Kožul. Ovo bi bio zasigurno presedan u BiH, u kojoj bi bila i njemačka groblja. Međutim, kako su u navedenom dopisu kazali iz njemačkog Veleposlanstva, kako do sada još uvijek nemaju potpisan sporazum o ukopu žrtava rata između Njemačke i Bosne i Hercegovine, niti imaju središnju grobnicu za ukop njemačkih vojnika, tako da još uvijek ne mogu odlučiti o sljedećim koracima. Ali jedno je sigurno, izgubljene kosti civila i vojnika više neće negdje skrivati zemlja nego će konačno biti pokopani.

A.Buntić / VLM

- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.07.2010., subota

Tribina HIZ-a u BiH o temi Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću


U srijedu 30. lipnja 2010. godine u 19 sati u Galeriji kraljice Katarine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru održana je tribina Hrvatskog intelektualnog zbora u BiH o temi Stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću u BiH (1).

Na tribini su govorili:

Dr. sc. fra Robert Jolić: Kratki presjek stradanja hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću

Stanislav Vukorep: Stradanje svećenika i pučanstva istočne Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i poraću

Stojan Miloš: Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća SredišnjeBosne s posebnim osvrtom na Travnik

Dr. sc. don Ivo Balukčić: Stradanje Hrvata odžačko-modričkog kraja u Drugom svjetskom ratu i poraću

Dr. sc. Mile Lasić: Stvaranje zakonodavnog okvira za dekomunizaciju

Tribina je rezultirala zaključcima koje su svi nazočni prihvatili.

Pozivajući se na Opću deklaraciju o pravima čovjeka UN-a usvojenu i proglašenu na Općoj skupštini UN-a, 10. prosinca 1948., kojom je utvrđeno: svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja; zabrana mučenja ili okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja; pravo svakoga da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu; svatko je jednak pred zakonom i ima pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije; pravo na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i nepristranog suda; pravo optuženog za kazneno djelo da ga se smatra nevinim dok se njegova krivnja zakonski ne utvrdi u javnom postupku u kojemu su mu pružena sva jamstva za obranu, te druga prava utvrđen a u ovoj Deklaraciji;

Pozivajući se na Rezoluciju 1096 o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojenu na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 27. lipnja 1996., kojom je Parlamentarna skupština pozvala zemlje Srednje i Istočne Europe da osude teška kršenja ljudskih prava od strane i za vrijeme totalitarnih komunističkih režima u njima, javno izraze žaljenje zbog toga, jasno se ograde od tih zločina, te poduzmu mjere na uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava;

Pozivajući se na Rezoluciju 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o međunarodnoj osudi zločina totalitarističkih komunističkih poredaka (režima); kojom Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina; Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i kojom Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude;

Pozivajući se na Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu prihvaćenu u Europskom parlamentu 30. ožujka 2009., s nadnevkom od 2. travnja 2009., kojom Europski parlament izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi; naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja; poziva na jačanje postojećih relevantnih financijskih instrumenata s ciljem pružanja podrške za profesionalno povijesno istraživanje o pitanjima gore navedenim i kojom poziva na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, da se komemorira s dostojanstvom i nepristranošću;

Pozivajući se na Rezoluciju Doma naroda Parlamenta Federacije BiH o osudi totalitarnih režima iz 2006. (Sl. n. FBiH, br. 44/06)., kojom je Dom naroda osudio masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izrazio sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina, te pozivao Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine i županijske/kantonalne skupštine da to isto učine, i poduzmu konkretne mjere na uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, jer se Bosna i Hercegovina koja je sada članica Vijeća Europe, zauzima se za zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava kao osnovnih vrijednosti;

Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom Unijom 2008. dobila i pravnu obvezu da svoje zakonodavstvo uskladi s europskim pravnim stečevinama i relevantnim međunarodnim pravom, a što je uvjet za pristupanje članstvu u Europskoj uniji;

Uzevši u obzir, konstatirajući, te imajući na umu sve prethodno spomenuto, na tribini Hrvatskog intelektualnog zbora u Bosni i Hercegovini pod nazivom „STRADANJA HRVATA U II. SVJETSKOM RATU I PORAĆU U BIH (1)“ održanoj 30. lipnja 2010. u Mostaru, nakon uvodnih izlaganja i obavljene rasprave, usvojeni su sljedeći

Z A K LJ U Č C I

1. Pozivamo Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine na donošenje: Rezolucije o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima; Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina; utvrđivanje zakonodavnog okvira za lustraciju, rehabilitaciju, restituciju, te otvaranje arhiva u svrhu znanstvenog, stručnog i objektivnog istraživanja i vrednovanja ovih pitanja.

2. Tražimo od Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Narodne skupštine Republike Srpske donošenje Rezolucije o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima.

3. Zahtijevamo od mjerodavnih tijela županija/kantona, kao i entiteta, utvrđivanje zakonodavnog okvira (zakon o grobljima) kojim će omogućiti pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina;

4. Tražimo od općinskih i gradskih vijeća, da sukladno svojim ovlastima, donesu potrebne odluke i imenuju mjerodavna povjerenstva za pronalaženje, obilježavanje, uređivanje i održavanje grobišta iz II. svjetskog rata i poraća i komunističkog sustava, jer je ovo pitanje u nadležnosti lokalne vlasti i nije neophodno čekati mijenjanje zakonodavnog okvira, ako za to postoji politička volja lokalne vlasti.



HRVATSKI INTELEKTUALNI ZBOR U BIH


- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.06.2010., ponedjeljak

Tajna mučkog ubojstva fra Petra Sesara napokon može biti razriješena

Žitelji mnogih naših gradova ni danas ne znaju gotovo ništa o neobilježenim masovnih stratišta iz II. svjetskog rata, koja se nalaze u njihovoj neposrednoj blizini. Jedno od takvih mjesta zasigurno je hercegovački gradić Čapljina. Prema izjavama živućih svjedoka, u samom središtu današnje Čapljine nalaze se, čak, dva stratišta koja skrivaju tajnu mnogih ljudskih sudbina, žrtava komunističkog terora u Hercegovini.
Jedno od tih stratišta nalazi se na mjestu današnje robne kuće. Na tome mjestu, koje se nalazi u neposrednoj blizini „Duhanske stanice“ ranije je raslo jedno stablo brijesta. Upravo po tom stablu čitav je taj predio zvan Brist.
Prema iskazima i danas živućih očevidaca ratnih i poratnih događanja, oficiri OZNE i KNOJ-a ovo su stablo koristili za vješanje svih onih u čiju su odanost komunističkom režimu i Jugoslaviji posumnjali. Ti svjedoci kazuju kako je za okončanje života na tom „bristu“ bila dovoljna i jedna prijava, pa makar i anonimna, o suradnji sa „okupatorom“.
U neposrednoj blizini tog brijesta postojalo je nekoliko iskopina u koja su ubacivana tijela obješenih. Znajući za ovu masovnu grobnicu, čapljinski su komunisti, još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, donijeli odluku o izgradnji robne kuće, upravo, na tom mjestu.
To je, ujedno, razlog da će do otvaranja ove masovne grobnice, kao i eshumacije tijela koja se u njoj nalaze, teško doći.
Druga masovna grobnica nalazi se u neposrednoj blizini današnje crkve sv. Franje. Prema određenim procjenama, u toj masovnoj grobnici nalaze se tijela 117 osoba, a prema svemu sudeći jako su veliki izgledi da upravo ta masovna grobnica skriva i posmrtne ostatke fra Petra Sesara, nekadašnjeg župnika u Čapljini.
Tragajući za podatcima o ubojstvu fra Petra Sesara (1895.), na službenim stranicama Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, pronađoh da su ga „početkom veljače 1945. partizani nekamo odveli iz župnog stana. Vratili su ga noću u zvonik, podmetnuli mu strjeljivo u džepove i ubili ga pod izlikom da je bio naoružan..“ Kao nadnevak njegove smrti uzima se 02. veljače 1945.

fra Petar Sesar

fra Petar Sesar

Prije nekoliko mjeseci, tragajući za nekim drugim podatcima, slučajno sam u dvjema „partizanskim“ knjigama otkrio neke detalje, zahvaljujući kojima, kako se čini, tajna ubojstva fra Petra Sesara, napokon, može biti razriješena.
Dajući svoj doprinos u kreiranju komunističke povijesti, kao u romanima o „Mirku i Slavku“, ratni politički komesar 2. čete, 2. bataljuna, 4. splitske brigade Mate Šalov, u svojoj je knjizi „Četvrta dalmatinska splitska brigada“, na stranici 286., o borbama u Čapljini, vođenim 29. siječnja 1945., napisao je: -Oko 14. sati susreo sam se sa Mijan Paškom, koji mi je dao zadatak da s četom čvrsto držim okolinu mosta. Oko 16. sati ponovo je u Čapljini počela jaka borba. Ustaše kao da su izvirale iz zemlje, pojavljivali su se gdje ih nismo očekivali, pa smo čak ovdje čas ondje likvidirali po neku grupicu. Pred mrak sam sa mitraljescem Listeš Jozom pretresao željezničku stanicu. Zatekli smo tamo 20-30 ljudi, s petokrakom, a uspostavilo se da su to maskirane ustaše. Razoružali smo ih i zarobili. Na omanjem trgu nas je sa zvonika crkve gađao mitraljez. Upali smo u crkvu i tamo našli dva fratra koji su priznali da su oni pucali. Nismo vjerovali dok nismo pretražili crkvu i u zvoniku našli puškomitraljez i dva sanduka bombi. Fratre i zarobljenike je odveo jedan tenkista, mislim major, i predao ih nekoj hercegovačkoj jedinici, kojoj su pripadali i ti tenkovi. …… pred veče je major povukao tenkove na lijevu obalu Neretve.

Capljina_crkva

Crkva u Čapljini


Pokušavajući rekonstruirati ove Šalovljeve navode dao sam se u potragu za drugim izvorima. Većina dostupnih operativnih izvješća, kako njemačkih tako i hrvatskih, baca sasvim drugo svijetlo na ove navode. Naime, tih dana u Čapljini uopće nije bilo njemačkih postrojbi. Nešto manjih ustaških postrojbi iz sastava 9. hrvatske gorske divizije, kojom je zapovijedao bojnik Vlado Majer, nalazilo se tih dana na prostoru između Čapljine i Ljubuškog. Međutim, sudeći po tim izvorima u samoj Čapljini nije bilo značajnijih ustaških snaga.
I danas živući očevidac tih događaja I..J. iz Čapljine, govoreći o tim teškim danima, koji su uslijedili nakon operacije „BURA“ (28-29. siječnja), naglašava: - „Nije to bila nikakva borba. To je bila pljačka, otimačina, osveta i ubijanje svega što se micalo. Razlog toj odmazdi je partizanski poraz i „bižanija“ koji su partizani pretrpjeli nekoliko dana ranije.“
Identitet majora „tenkiste“ koji je u nepoznatom pravcu „odveo“ fra Petra Sesara, tadašnjeg župnika u Čapljini, otkrio mi je prijatelj koji se dugi niz godina bavi izučavanjem bojevih djelovanja u Hercegovini. On me je uputio na zbornik radova za znanstvenog skupa „Mostarska operacija“, održanog u veljači 1986. u Mostaru, odnosno na referat Jovana Andrića sa tog skupa.
Govoreći o ulozi 3. brigade KNOJ-a u borbama oko Čapljine, ratni zapovjednik ove postrojbe Jovan Andrić, Srbin iz Bileće, tom je prilikom izrekao i ovo: - Oko 10 časova, 28. janura 1945. godine, komandant 29. udarne divizije, koji je tada bio u Trebinju, pozvao me je i naredio mi da iz Ljubinja, gdje sam se nalazio sa štabom brigade, najhitnije otputujem u rajon Čapljine, jer je obavješten da je tamo situacija vrlo kritična. …………Naređenje komandanta 29. divizije, iako brigada nije bila pod njegovom komandom, nego komandom OZNE, shvatio sam kao neodložno i najhitnije sam sa obavještajnim oficirom brigade krenuo krenuo za Čapljinu. Pri prolasku kroz selo Tasovčiće susreo sam neke delove 4. brigade 9. udarne divizije, u jačini većeg dela jednog bataljona kako se iz Čapljine, preko mosta, povlači i dalje kreće ka s.Klepci i s. Višići. Sa delom tog bataljona bio je i njegov polit komesar. ….. Tada sam saznao da na prilazima Čapljini od s. Trebižat i na brdima iznad Čapljine vodi borbu prvi bataljun narodne obrane, i da je po naređenju komandanta 29. divizije u Čapljinu već stigla jedna četa tenkovske brigade NOVJ, koja je do tada bila u rezervi u Stocu. ……. Budući da je most bio ugrožen, tenkovskoj četi sam naredio da napusti obranu Čapljine i da se povuče preko mosta na levu obalu Neretve, tako da omogući prihvat ostalih naših delova. Došao sam do pošte, koja se nalazila nedaleko od železničke stanice, da bi o situaciji obavestio komandanta 29. divizije. U toku razgovora u zgradu pošte ušao je obaveštajni oficir brigade sa kurirom i obavestio nas da je neprijatelj blizu i da se vodi borba oko mosta. Uspeli smo da se probijemo pored duvanske stanice do mosta, zahvaljujući podršci naših tenkova sa druge strane Neretve. …..,
Raščlanjujući dijelove ovog referata Jovana Andrića jednostavno se dolazi do zaključka da je upravo on spomenuti major „tenkista, kojeg Šalov u svojoj knjizi spominje kao osobu kojoj je predat fra Petar Sesar. Krivi zaključak o majoru „tenkisti“ na koji Šalov navodi može biti namjeran. Međutim, može biti i plod Šalovljevog osobnog „literarnog“ zanosa, ali i činjenice da se Šalov i Andrić nisu uopće poznavali.

Mate Salov_4.brigada

Naslovnica knjige Mate Šalova

Andrićev referat, također, negira Šalovljeve tvrdnje o „ustašama koje su izvirale iz zemlje“. Prema Andrićevim navodima borbe su vođene na prilazima Čapljini, što svjedoče i operativna izvješća 9. hrvatskog gorskog zdruga iz tih dana. Međutim, Šalov u svojoj knjizi piše o gradskim borbama i „ustašama koje izviru tamo gdje im se najmanje nadaš“, o „skupini ustaša u partizanskim uniformama koje su morali pobiti“, kao i o „ dvojici fratra koji ponosno priznaju da su pucali na partizane sa crkvenog zvonika“.
Sublimirajući izrečeno u ove dvije knjige stječe se čvrst dojam kako su, napokon, poznata i imena najodgovornijih osoba za pokolj hrvatskih civila, koji je zadesio Čapljinu, početkom veljače 1945. Sudeći po ovim navodima, dijelovi 4. splitske brigade, koji su razbijeni u operaciji „Bura“ snose jedan dio odgovornosti za ove zločine.
Drugi dio odgovornosti odnosi se na Andrićevu 3. brigadu KNOJ-a, koja je u to vrijeme boravila u Čapljini. Kroz Čapljinu je tih dana, na putu prema Čitluku i Mostaru, prošla i 12. hercegovačka brigada, čiji se povjerenik OZNE Brana Popadić sumnjiči i za zločine nad mostarskim franjevcima.Međutim, ova je postrojba imala konkretnu bojevu zadaću i nije se uopće zadržavala u Čapljini. Nadzor nad Čapljinom, nakon odlaska dijelova 4. dalmatinske brigade imala je OZNA-a, i njoj podređena 3. brigada brigada, kojom je zapovijedao Jovan Andrić.
Dio odgovornosti za komunističke zločine u Čapljini, dakle, treba tražiti u osveti dijelova 4. splitske brigade, bez obzira što Mate Šalov u svojoj knjizi masovne likvidacije civilnih osoba pokušava predstaviti kao posljedice uličnih borbi.
Drugi dio odgovornosti treba tražiti u suodnosu između OZNE i KNOJ-a, odnosno u odnosu između Uglješe Danilovića, Slobodana Šakote i Jovana Andrića, pod čiji je potpuni nadzor Čapljina došla 02. veljače 1945. U tom suodnosu skrivena je i tajna smaknuća fra Petra Sesara!


Damir Šimić / Hrsvijet.net

Životopis fra Petra Sesara

- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.06.2010., subota

Nisu nađeni predmeti koji bi otkrili da je u grobu i tijelo franjevca

Dvadeset i šest posmrtnih ostataka ubijenih osoba ukupno je pronađeno u trima masovnim grobnicama na lokaciji Dubrava u Knešpolju nedaleko od središta Širokog Brijega. Iskopavanje bi trebalo biti dovršeno danas do podneva. Zasad nisu pronađeni predmeti koji upućuju na podatak da se među kosturima nalaze i zemni ostaci nekog franjevca, kako se to pretpostavljalo, a sve temeljem pričanja svjedoka tih stravičnih ubojstva.

DNK analiza

Je li tijelo franjevca doista i pronađeno, znat će se tek nakon što se izvrši DNK analiza. No, ono što se skoro sa sigurnošću može reći jest da među ubijenima ima njemačkih vojnika. Čvrst dokaz su vojničke pločice koje su pronađene u grobnicama, a na kojima se, nakon što su očišćene, jasno mogu iščitati podaci o vojnicima.

medalja_dubrava

Upravo zbog toga je Povjerenstvo za obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata iz Širokog Brijega uputilo pismo i poziv Veleposlanstvu Njemačke u Sarajevu u kojem su ih izvijestili o pronađenim zemnim ostacima vojnika te traže pomoć u daljnjem rješavanju slučaja. Tražimo vašu pomoć i dogovor što s već ekshumiranim kosturima koji sigurno pripadaju njemačkim vojnicima i što s preostalim njemačkim masovnim grobištima, stoji u pismu. Prema podacima koje iznose iz Povjerenstva, poznate su još brojne druge lokacije masovnih grobnica na području Širokog Brijega, a u kojima se, prema pretpostavkama, nalaze kosturi njemačkih vojnika.

Odgovor u ponedjeljak

Njemačko Veleposlanstvo još se nije očitovalo o ovom dopisu, no kako doznajemo, to bi se moglo dogoditi u ponedjeljak. Kako pri tom veleposlanstvu postoji ured koji se bavi rješavanjem problema nestalih njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata, očekivati je da će uslijediti brza realizacija preuzimanja pronađenih kostura koji će potom, vjerojatno, biti otpremljeni u Njemačku.

Tomislav Kvesić / Večernji list
- 22:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Fra Miljenko Stojić: Dnevnik sa iskapanja masovne grobnice iz II.svjetskog rata - DAN OSMI

Knešpolje, 5. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas bi sve trebalo ići puno brže nego ovih dana. Dižemo posmrtne ostatke ubijenih iz treće grobnice, lokalitet Kruška. Druga grobnica je završena, pomagači će još malo pogledati da nije slučajno što ostalo, zatrpati je i počistiti okolo. Vlasnik zemljišta može biti zadovoljan, a i mi smo itekako jer ćutimo da smo napravili velik posao.
Započinjemo na vrijeme, u 8.00. Do podne mislimo biti gotovi. Marko Mandić iz Foto M marljivo slika, a Tomo Bubalo snima. Bit će obilje građe za dokumentiranje i objavljivanje.
Počinjemo polako dizati prvo tijelo. Prostor je uzak pa ih u škripu u koji su tijela bačena radi samo dvoje. Izmjerili smo ga. Opseg mu je tako mali: 1,85 x 1,15 m. Bože, što su uradili ljudima!

Dubrava_kruska

Postajemo sigurni da smo jučer imali pravo. Još se više ukazala 6. lubanja. Kažu da su ovo bili časnici u njemačkoj vojsci. Neki donose i preklopni prijenosni stol koji je ostao iza nekog zapovjedništva koje je tih dana branilo Široki Brijeg. Izvrsno je očuvan. Tu je i džepni sat, istina u lošem stanju. Slikamo ih. Odišu tajanstvom prošlosti, životom ovih koje iskopavamo. Kad bi nam samo mogli nešto reći kako je bilo tih dana?
Ponovno nas posjećuje načelnik općine Miro Kraljević. Podrazumijeva se da je bio redovno obavještavan o tome što se ovdje zbiva, ali je ipak želio osobno gledati kako posao napreduje. Hvala mu na tome, ali još više na hrabrosti početka sustavnog i stručnog iskapanja pobijenih na području čitave općine Široki Brijeg.
I ovdje je prilično dosta osobnih predmeta koje nije uništio zub vremena. Polako se skupljaju u omotnicama koje arheolog Tihomir Glavaš uredno označava. Tu je djelić suhe olovke, lančić, vojnička identifikacijska pločica, češalj, ostatci sata. Najviše su nas se dojmili prsten i vera na jednoj ruci. Na veri su ugravirani nečiji inicijali. Možda supruge, zaručnice. Da, iza svakog ovog predmeta, iza svake ove lubanje stoji jedna povijest. Komunisti su je nasilno prekinuli. Ali, oživljavamo je. Žica, koja je služila za vezanje, nije uspjela tu povijest otjerati u ništavilo. Korak po korak saznat ćemo jednog dana ili barem naslutiti tko su bili ovi ljudi.
Stiže i ekipa HTV-a. Uredno su snimili izjave i različite kadrove. Nadam se da će urednici imati snage objaviti tu građu. Ponovno smo iskusili ovih dana da nije do novinara. Oni bi puno toga napravili, ali viša ih sila guši. Ipak, uspjeli smo tijekom ovog iskapanja prilično probiti medijsku blokadu, kako kod javnih tako i kod privatnih medija. U ime pobijenih hvala svima onima koji su se usudili iznositi istinu s ovih prostora.
Stiže 12.00, a mi smo još daleko od kraja. Kosti su isprepletene više nego što smo u prvi mah mislili. Križamo već stvorene namisli za ovo subotnje popodne i marljivo, kao i prije, nastavljamo posao.
Posjećuju nas fra Velimir Mandić, fra Robert Jolić, fra Valentin Vukoja i s. Lenka Begić. Čitali su što radimo ovdje pa su došli to vidjeti i pomoliti se za nevino pobijene.
Oko 13.00 postajemo svjesni da postoji i 7. lubanja. Je li to kraj pobijenih? Ne može se to ni po čemu odrediti. Jedino idemo sve dublje i dublje u škrapu. Već smo prije primijetili da na raznim njezinim stranama postoje udubine koje neodoljivo podsjećaju na jame. Valjda oni koji rade ne će propasti nekamo u dubinu. Uzdamo se u Božju pomoć da se ništa nepredviđeno ne će dogoditi, jer nemamo mogućnosti provjeriti točno stanje. Ići nam je samo za kostima koje proviruju iz zemlje.
Nije trebalo čekati ni sat vremena, a tu je i 8. lubanja. Ostajemo bez riječi. Više ništa ne nagađamo niti zaključujemo. Bit će kako bude. Forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović unatoč ubodima komaraca nastoji odgonetnuti kojem tijelu pripada koja kost. Voljeli bismo da joj to u ovoj šumi kostiju što bolje uspije.
Iz zemlje se pomalja i mala medaljica. Njezin vlasnik nosio ju je oko vrata da ga čuva. Vjerujem da mu je Gospodin bio milostiv pri dolasku.
Na jednom kraju škrape već je nestalo kostiju. Moglo bi biti da nema više pobijenih. Imali smo pravo. Negdje ovdje u blizini ubijeno je 8 ljudi i nakon toga poput cjepanica zbačeno u ovu malu škrapu. Ne znamo zašto ih prije toga nisu po običaju opljačkali i zbog čega su tijela glavama okrenuli u istom smjeru. Neka to bude tajna ubojica.

Eshumacija_radovi

Završili smo oko 16.00. Pomagači su ostali vratiti zemlju i počistiti što treba. Umor se osjeća na našim licima, ali smo sretni unatoč svemu. Barem ovima, iskopavanima kroz ovih 8 dana, kušamo vratiti ime i prezime. Ako ni to ne bude bilo moguće, njihovi posmrtni ostatci bit će dostojno pokopani. Sjećat ćemo ih se kao onih koje pronađosmo u Dubravi u Knešpolju.

fra Miljenko Stojić / Pobijeni.info

- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.06.2010., petak

Fra Miljenko Stojić: Dnevnik sa iskapanja masovne grobnice iz II.svjetskog rata - DAN SEDMI

Knešpolje, 4. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas vadimo tijela iz druge masovne grobnice. A po svemu sudeći bila je prva, jer je mjesto »idealnije za ubijanje«. Bilo kako bilo, ono što smo započeli napravit ćemo ozbiljno do kraja. A i vrijeme nam je danas naklonjeno. Sunčano je, okoliš se isparava od zadnjih kiša.
S nama je ponovno forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović. Dok je nije bilo, posao je vodio arheolog prof. mr. Tihomir Glavaš. Hvala Bogu da smo pogodili kako što bolje rasporediti posao.

definis_7

Unatoč tome što smo dobro pokrili masovnu grobnicu, nešto vode je pronašlo put do nje. Međutim, nije puno. Moći će se raditi bez bilo kakvih poteškoća. Jedan dio osoblja ostaje ovdje, a drugi ide na treću masovnu grobnicu da bi je pripremio za vađenje posmrtnih ostataka. Zanimanje novinara je prilično splasnulo. Šalimo se da bi najbolje bilo pustiti vijest da su pobijeni djelo ustaša. Tada bi javna glasila nagrnula sa svih strana.
Unatoč nametnutoj šutnji Crkva se ne predaje. Nedavno su na zasjedanju u Mostaru obje hrvatske biskupske konferencije zaključile da se povećaju napori na biskupijskoj razini glede popisivanja žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, posebno onih koji su jasno ubijeni iz mržnje prema vjeri. Nakon toga napravio bi se žrtvoslov. Mislim da je i ovaj naš rad posljednjih dana dobar prilog svemu ovome.
Ponovno nas posjećuju franjevci iz širokobriješkog samostana. Tu su fra Stipe Biško i fra Berislav Kutle. Nakon nešto vremena pristižu fra Vitomir Musa i fra Drago Čolak. Zaista lijepo od njih. Naravno da je to drago i puku koji ovih dana punom otvorenošću srca prati naš rad.
Prije samog vađenja tijela postavljamo brojeve kraj svakoga od njih i slikamo cjelokupno stanje. Također mjerimo na kojem su prostoru bili pokopani: 2,00 x 2,90 m. U taj malen prostor stalo ih je 12. Mještani nisu krivi, oni su morali kopati koliko im je zapovjeđeno i navaliti na njih zemlje opet koliko im je zapovjeđeno. Tek kad su komunisti otišli, krišom su nastojali popraviti što se popraviti dalo. Između ostaloga podzidali su masovne grobnice kamenom da voda niz strminu ne bi odnijela tijela, odnosno kosti ubijenih.

Dubrava_pogled_7_dan

Do 12.00 izvadili smo 2 tijela. To je ujedno bilo i najzahtjevnije. Nastojali smo otvoriti put prema što lakšem vađenju ostalih tijela. Kao i kod prethodne grobnice nastojimo točno pridružiti kosti jednog tijela jednu drugoj. Ujedno će to olakšati DNK analizu. U međuvremenu saznajemo da bi se u trećoj masovnoj grobnici moglo raditi o još jednoj lubanji, 6. po redu. Međutim, točno ćemo to utvrditi kad budemo vadili posmrtne ostatke iz nje.
Ova je masovna grobnica bogatija pronađenim predmetima od prethodne. Uz dvije vojničke pločice pronašli smo mnoštvo puca, ostatke čizama, ostatke kapa, znački na kapama, novčića, raznih kopčica, prsten, oštrilo za olovku, žlica, vilica. Ima i jedan šestar, vjerojatno je pripadao nekom časniku koji se njime služio u svome radu sa zemljovidima. Naravno, tu je i prepoznatljivi komunistički rukopis: telefonska žica i mnoštvo naboja.

Zica_Dubrava

Saznajem da je Hrvatski radio 1 izvijestio o našemu radu ovih dana. Nije baš u udarno vrijeme, ali dobro je i to. Istina se polako probija i pomaže nepristranom novinarstvu čuvati čast struke.
Odlučujemo posao privesti kraju pa dokle bude trebalo ostati. Da nas ne bi smetalo sunce, Stojan Barbarić iz svoga vrta donosi onaj ogromni suncobran. Podrazumijeva se da nas on, Tomo Barbarić i ostali zovu na kavu. Ali, treba raditi, a njima ponovno hvala na gostoljubivosti.
Posjećuje nas i fra Vinko Mikulić koji službuje na župi Gorica. U zadnjem ratu bio je vojni dušobrižnik pa dobro zna o čemu se ovdje radi.

Dubrava_7

Hvala Bogu, posao nam je izvrsno napredovao. Bili smo gotovi već u 16.30. Sutra ujutro još ćemo malo pročačkati po grobnici, a nakon toga zemlju vratiti nazad. Posvetit ćemo se trećoj u kojoj je manje tijela, ali su zbijena u vrlo uskom prostoru.
Dok se vraćam prema Humcu, primjećujem hodočasnike koji žure u svetište Svetog Ante. Započela je, naime, devetnica. Život ide dalje, žilav je ovo puk.

fra Miljenko Stojić / Pobijeni.info

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ne smije se šutjeti - Knjiga 'Prikrita grobišta'

U Sarajevu je u organizaciji HKDD-a predstavljena knjiga "Prikrita grobišta". Riječ je o izvješću povjerenstva Vlade Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta. Izdavač slovenskog izdanja je Družina iz Ljubljane. Nakon što je prevedena na hrvatski jezik, knjigu je izdalo Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo iz Sarajeva. U knjizi su doneseni znanstveni članci od 11 autora, a knjigu je uredio predsjednik povjerenstva Jože Dežman. Nakon uvoda na čak 436 stranica knjige doneseni su tabelarni popisi evidentiranih grobnica na području Slovenije. Ukupno je evidentirano 581 grobnica, a u tabelarnom prikazu osim autentičnih fotografija zabilježene su mikrolokacije, općine i nacionalnost žrtava te kategorije grobišta.

Arhiva

Prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, koji se inače bavi ovom tematikom, u 122 grobnice su samo pobijeni Hrvati, u 17 grobnica su Hrvati drugi narodi, u 22 grobnice nalaze se pobijeni različite nacionalnosti, a o 135 grobnica još nema podataka. U čak 125 grobnica nalaze se Slovenci, Talijani u 1, Nijemci u 118, Romi u 3, Rusi u 8 te Mađari u 5 grobnica. - Prema dostupnim dokumentima, nalogodavci su bili iz vrha komunističko-partizanske vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom, a izvršitelji su bile partizanske postrojbe sa svojim zapovjednicima, kazao je don Ante Jelić. Inače, i u samoj knjizi nalazi se mnoštvo pronađenih dokumenata u arhivu Slovenije, veliki broj svjedočenja očevidaca, lokalnih stanovnika, kao i jedan broj koji su sudjelovali pri samom ubijanju žrtava. Sve ove strahote i ubijanja poslije završetka II. svjetskog rata u Sloveniji i Bleiburgu, te na križnim putovima do Makedonije i Kotora, koje su počinili komunisti i partizani, ne smiju se prešućivati, naglasio je Jelić.

Iskapanje

U BiH je evidentirano 90 masovnih grobnica. Njihove lokacije se nalaze u okolici Kiseljaka, Kreševa, Novog Travnika, pa čak i u Sarajevu, i to na lokaciji današnjeg željezničkog kolodvora, kao i na Vracama. Na Vracama je pobijeno najviše Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata. - Meni je drago što se upravo ovih dana na području Knešpolja vrši iskopavanje žrtava iz Drugoga svjetskog rata, među kojima ima svećenika. Velika je ulogu profesora dr. Mile Lasića koji je to sve počeo pripremati i organizirati, kazao je don Ante Jelić. Profesor Ivica Mršo je kazao kako bi se ona s pravom mogla nazvati i "prikrivena istina", što je potpuno točno s obzirom na veliko razdoblje šutnje i skrivanja zločina iz doba komunizma. S druge strane, profesor Semir Busovača je istaknuo kako je najveći zločin šutjeti.

VL / Hercegbosna.org
- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2010., srijeda

Fra Miljenko Stojić: Dnevnik sa iskapanja masovne grobnice iz II.svjetskog rata - DAN ŠESTI

Knešpolje, 2. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Izjutra rano, kao i svih ovih dana, vozim se s Humca prema Širokom Brijegu. Opažajući tmurno vrijeme i isparavanje magle, pade mi na pamet da je nekako ovako bilo i početkom te nesretne 1945. Partizani su nadirali upravo s ovih strana, istina šumom. Nedavno sam ponovno čitao da su usput nemilice »hapsili«, jer im njihov zapovjednik Stanko Parmać napisa da to učine »sa svim muškim licima iznad 16 godina«. Imali su tako dosta kandidata za ubijanje. Jedne su odveli prema Ljubuškom i potom prema Vrgorcu i tu ih poubijali, druge nekuda ovamo kamo žurim.

Stanko Parma
Stanko Parmać, zapovjednik 19. divizije

Ratni zločini ne zastarijevaju, bubnja mi u zatiljku mantra sadašnjih hrvatskih i međunarodnih političara. Stvarno, zaključujem, i nastavljam tražiti žrtve, a krvnike prepuštam njima. Ja ću svoje obaviti.
U ovakvom raspoloženju stižem na Široki Brijeg. Kišica kao da se skanjuje da nas pomete. Idemo na lokalitet bez obzira na sve uvjete.
Hvala Bogu noćašnja kiša nije napravila neku štetu. Očito sve je bilo dobro pokriveno i zaštićeno. Za svaki slučaj popravljamo malo najlon i kopamo dodatne kanale za odvod vode na drugoj masovnoj grobnici i odlazimo prema trećoj na kojoj smo jučer počeli raditi. Koliko će u njoj biti osoba? Po svemu sudeći opsegom je malena pa bi i taj broj trebao biti malen.
Polazišne točke za otkopavanje jesu jučer pronađene kosti. Ubrzo se jedna po jedna počinju pojavljivati lubanje. U kratkom vremenu pet ih je na broju. Položene su u nizu uz kamen, iako u skučenom prostoru. U donjem dijelu masovne grobnice pronašli smo već prije neke kosti. Izgleda da smo imali pravo u određivanju kamo kopati. Pobijeni su, znači, položeni poput sardina u kutiji. Možda nam to olakša posao atribuiranja kostiju pojedinom tijelu.

Dubrava_6a

Oko 10.00 u posjet nam stiže gvardijan širokobriješkog samostana fra Branimir Musa i fra Dane Karačić. Kišica pomalo sipi, ali se ne damo otjerati s lokaliteta. Radimo, razgovaramo i prisjećamo se ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Jednog su komunisti ubili 1942., drugog krajem listopada 1944., a svi ostali, njih 64, pobijeni su od siječnja do srpnja 1945. Slučajno?
U međuvremenu je Povjerenstvo za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg dovršilo i njemačkom veleposlanstvu poslalo dopis o pronađenim njemačkim vojnicima. Poznajući ih vjerujemo da će se dostojno pobrinuti za svoje.
Građanstvo i danas pita što je s uključivanjem nadležnih tijela. Ne znam što odgovoriti. Mi radimo svoj dio posla i nemamo mogućnosti prisiliti ih na nešto. Društvo i sve nadležne ustanove prate naš rad pa neka čine što je do njih. Samo, može li se o tome uopće govoriti u ovakvim državama s obje strane granice?
Opet dolaze ljudi iz drugih sela. Njihovi najbliži nestali su tih dana na ovim područjima. A bili su civili i, podrazumijeva se, nevini. Danas ostarjeli ljudi rasli su zbog toga bez očeva, majki, stričeva...
Seljani, posebno susjedi, i nadalje su više nego susretljivi prema nama. Žele nam pomagati, kupuju neki alat i donose kad vide da bi nam mogao dobro doći, zovu nas na kavu, donose piće, komentiraju, nastoje pružiti neku novu informaciju. Zaista im ponovno od srca hvala.
Neki sitni predmeti počinju se pojavljivati pokraj tijela: novčići, ostatci zrcala, češalj, čizme. Kopamo dalje nastojeći ih što više osloboditi za što lakše skupljanje i stavljanje u prikladne kutije. Mjerimo dimenzije grobnice: 1,10 x 1,90 m. Iako smo već skinuli jedan sloj kamenja, nailazimo i na drugi. Škrapa je, dakle, u trenutku ubijanja uhićenih bila duboka.

Dubrava_6

Zbog kiše posao smo morali prekinuti u 14.30. Da nam je dopustila barem još jedan sat raditi, sve bi bilo spremno za petak kada namjeravamo vaditi posmrtne ostatke iz zemlje. Ali, bit će sve napravljeno na vrijeme. U slučaju kiše seljani su nam obećali one velike suncobrane koji ujedno štite i od nje. A dotle će ostati i zajedno s policijom čuvati masovne grobnice. Obećali su i da će popravljati njihove pokrivače od najlona, ako bude potrebno.
Prije odlaska još jedanput gledam dolje prema nedalekoj rijeci Lištici. Rekoše da su je partizani tuda prelazili. Kad su hrvatski zapovjednici svome zapovjedniku rekli što su opazili, on je odmahnuo rukom i rekao im da od toga nema ništa. Sutradan kad je započela borba, na kapu je stavio zvijezdu i zapucao po svojim podređenima. Bože, kakav časnik! Odmahujem rukom i žurim za ostatkom nas koji smo ovih dana kisnuli na ovim prostorima. A štala, sada prodavaonica, u kojoj su bili zatvorenici, osta nijemo svjedočeći o prošlim vremenima.

fra Miljenko Stojić / pobijeni.info

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Komunisti su na Širokom Brijegu ubijali sve što se miče

Dio hrvatske domoljubne javnosti u posljednjih nekoliko dana prati aktivnosti na otkopavanju i vađenju posmrtnih ostataka pobijenih u masovnoj grobnici Dubrava u Knešpolju, nekoliko kilometara jugo-istočno od Širokog Brijega. Potresne slike koje dolaze s tog mjesta nalik su onima ranije snimljenim u Kočevskom Rogu, Jazovci, Teznom, Hudoj jami i mnogim drugim mjestima na kojima su Titovi komunisti počinili zločine još uvijek neslućenih razmjera.
Svaki pojedinac koji nešto znade o metodologiji izvršenja zločina ruskih komunista, ili su samo gledali film Katynska šuma, poljskog redatelja Andrzeja Wajde, došao je do zaključka kako je metodologija masovnih zločina počinjena od strane Titovih egzekutora potpuno identična onoj u Staljinovoj izvedbi.

dubrava_tijela

Masovna grobnica Dubrava-Knešpolje

Ruke vezane žicom, kugla u potiljak, tijela nabacana jedno po drugom, masovna stratišta skrivena od očiju javnosti, uz obveznu „OMERTU“, isti je zločinački rukopis po kome se ubijalo od Vladivostoka do Trsta, od Sjevernog mora do otočića Dakse.
Upravo zbog tog zločinačkog „rukopisa“ i masovnosti počinjenih zločina iznimno otužnim djeluju izjave raznih jugoslavenskih recidiva, koji su se u velikoj mjeri uspjeli inkorporirati na čelna mjesta u današnjem hrvatskom društvu. Ti recidivi jugoslavenstva, u svojim javnim istupima redovito pokušavaju pronaći opravdanja za ove zločine, počinjene u ime komunizma i Jugoslavije, idući tako daleko da i samom činu osvete pokušavaju dati legalitet i legitimitet.
Međutim, pri tome ih najbolje demantira Titov ministar „ubijanja“ Aleksandar-Leka Ranković. Podnoseći izvješće o „uspjesima“ jugoslavenskih komunističkih vlasti od okončanja rata do 1951. godine u beogradskoj skupštini, Ranković je kazao: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3. 777.776 zatvorenika.“

Tito, Milka, Bla~evi, Na, Bakari

Josip Broz Tito u društvu svjedoka širokobrijeških zločina Milke Malada-Planinc

Jugoslavenska komunistička historiografija je skoro pet desetljeća radila mit o genocidnosti hrvatskog naroda. Nastavak te jugoslavenske prakse, na žalost, uslijedio je i nakon raspada Jugoslavije. U sklopu tih rasističkih teza o navodnoj hrvatskoj genocidnosti, što nije ništa drugo nego pokušaj opravdavanja komunističkih zločina, posebice se isticala komunistička netrpeljivost prema dijelu hrvatskog naroda koji živi na prostorima zapadne Hercegovine.
Na žalost, ostaci tog jugoslavenskog aparata i danas su prisutni u svim sferama hrvatskog društva. Metodologija njihovog djelovanja, kao i odnos prema hrvatskom narodu u Hercegovini, i danas je ista, kao u vrijeme krvave diktature Josipa Broza.
Uzroci ovakvog ponašanja različitih skupina i pojedinaca u hrvatskom društvu poznati su mnogima. Oni koji o tim razlozima malo, ili nimalo, znaju poručujem neka te poruke raznih jugoslavenskih recidiva gledaju kroz prizmu činjenice da zapadna Hercegovina ni danas ne zna za posmrtne ostatke skoro dvadeset tisuća svojih sinova.
Toliki je broj hercegovačkih Hrvata, naime, stradao od ruke Titovih i Rankovićevih krvnika. Ta stradanja otpočela su nakon partizanskog ovladavanja Širokim Brijegom, a nastavljena su u krvavoj osveti jugoslavenskih komunista nakon okončanja rata.

Novi dokazi o planiranim zločinima komunista u Hercegovini

Masovna grobnica Dubrava, o kojoj se posljednjih dana govori, samo je jedna od nekoliko desetaka do nekoliko stotina neobilježenih grobišta razasutih diljem Hercegovine. Da bismo, makar dijelom, sagledali okolnosti pod kojima su Titovi komunisti počinili te zločine potražili smo neke dokumente, još nepoznate domaćoj javnosti.
U ostavštini Krunoslava Draganovića tako smo pronašli nekoliko vrijednih izjava bivših pripadnika 26. dalmatinske divizije ( zapovjednik Božo Božović, politički komesar Dušan Korać), iz sastava VIII dalmatinskog korpusa (zapovjednik Petar Drapšin, politički komesar Boško Šiljegović), koje su ovom hrvatskom svećeniku dali izravni sudionici partizanskog pokolja na Širokom Brijegu i Hercegovini.

Pavao Prcela_izjava

Faksimil izjave Pavla Prcele

Pavo Prcela, nekadašnji pripadnik 1. proleterske brigade (zapovjednik Vaso Đapić, politički komesar Nikola Aračić), iz sastava Božovićeve 26. divizije, bio je izravni sudionik ovih masovnih ubojstava. U svojoj izjavi, danoj u Rimu 23 kolovoza 1953., Prcela je posebice istaknuo: -„Moja brigada imala je zadatak osvojiti „Cigansko brdo“ i dolinu (uvalu) kraj Lištice do Regije Duhana. Nakon tri dana žestokih borba ušli smo u samo mjesto. Vojska je imala nalog ubijati (ubiti) sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu. Prizore nisam gledao, jer se nisam odgojio u takvoj metodi. Međutim, nakon tog pokolja vidio sam po ulicama i kućama brojne lješine, ne samo vojnika nego i civila, među kojima veliki broj žena i djece.“

Rafael Radovic_zapisnik

Izjava Rafaela Radovića

Rafael Radović, rođen u Ćilipima, bio je nasilno mobilizirani pripadnik 11. dalmatinske brigade (zapovjednik Ivan Guvo, politički komesar Grga Markić), koja je također djelovala u sastavu 26. divizije.
Radović je bio pripadnik I čete (komandir Ivan Prodan), iz sastava IV bataljuna (zapovjednik Dominko Antunović, politički komesar Milan Rako) iz sastava 11. dalmatinske brigade, iste one postrojbe koju je Simo Dubajić izravno optužio za sudjelovanje u masovnim zločinima nad ratnim zarobljenicima počinjenim na Kočevskom rogu.
U svojoj izjavi Radović, uz ostalo, ističe kako je bio svjedokom brutalnog ubojstva jednog širokobriješkog franjevca.
Spomenuti svjedok vidio je, naime, tog kobnog 07. veljače 1945., na platou ispred gimnazije, zapovjednika IV bataljuna 11. dalmatinske brigade (Dominko Antunović) i njegovog zamjenika (Mate Majić) kako, zajedno sa jednim oficirom OZNE (?), u nazočnosti desetak vojnika, ispituju trojicu fratara. U jednom trenutku, tvrdi Radović, „oficir OZNE je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina.“
Još se nagađa o imenu oficira OZNE kojeg Radović spominje u svojoj izjavi. Prema određenim iskazima očevidaca riječ je o Marijanu Primorcu, tadašnjem pripadniku OZNE iz Ljubuškog, dugogodišnjem suradniku i krvnom srodniku Jure Galića, aktualnog predsjednika Subnora BiH.

Jure Galic

Jure Galić, jedan od živućih svjedoka zločina na Širokom Brijegu

Drugi izvori u istom ovom kontekstu spominju oficire OZNE, kapetana Rajka Vukoju (iz Bileće) i Milivoja Drašković (strica Vuka Draškovića, iz Gacka), koji su po nalogu Slobodana Šakote, tadašnjeg šefa OZNE za Hercegovinu sudjelovali u ovim zločinima. Odgovore na ovu dvojbu, kako se čini, mogao bi dati čitav niz i danas živućih svjedoka.
To su u prvom redu Antun Šarić, u to vrijeme zamjenik političkog komesara IV bataljuna, zatim Petar Bogunović, Jakša Deletis, Ante Bogdanić, Drago Galić, Slavko Družijanić, Milka Planinc, ali i aktualni predsjednik SUBNOR-a Jure Galić, za koje je nepobitno utvrđeno da su u vrijeme ovih zločina bili na Širokom Brijegu.
Detalje o masovnim partizanskim zločinima na Širokom Brijegu zasigurno poznaje i nekadašnji Mesićev savjetnik Budimir Lončar. Prema izjavama svjedoka, Lončar je u to vrijeme, po liniji partije, bio blizak suradnik Dušana-Dule Koraća, srbina iz Kraljeva, osobe koja je izravno nadgledala pokolje na Širokom Brijegu i Kočevskom Rogu, kao i Veljka Kadijevića, tadašnjeg oficira u štabu 26. divizije.
Odgovornost za strijeljanje šestorice franjevaca 06. veljače 1945. dogodio se u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade (zapovjednik Bruno Vuletić, politički komesar Ante Jerkin), u čemu je neupitna zapovjedna odgovornost nekadašnjeg Titovog šefa kabineta i vojvode sinjskih alkara. Izravnim sudionikom ovih zločina bio je i Berislav Badurina (politički komesar u 4. dalmatinskoj brigadi), svojedobno također šef kabineta Josipa Broza, ali i Artur Takač (ratni zapovjednik bataljuna u Mehanizirano topničkoj brigadi), svojedobno čelni čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora. Uz spomenute, vlastitu involviranost u ove zločine nije mogao prikriti niti Vlado Šegrt, ratni zapovjednik 29. hercegovačke divizije, kao niti šef OZNE za BiH Uglješa Danilović, te napose Jovan Andrić i Džemal Muminagić, čelni ljudi 3. brigade KNOJ-a, pod čijim je ravnateljstvom počinjen najveći broj zločina.
Zahvaljujući višegodišnjim aktivnostima jugoslavenskih tajnih službi, kao i djela povjesničara bliskih tim istim službama, u dijelu hrvatske javnosti stvorio se dojam kako ključnu odgovornost zbog masovnih komunističkih zločina u Hercegovini imaju dalmatinski partizani.
Međutim, to naprosto ne odgovara istini!

Odgovornost zbog komunističkih zločina leži na Josipu Brozu Titu

Teza o navodnoj odgovornosti dalmatinskih partizana svjesno je godinama podgrijavana s ciljem umanjenja odgovornosti Josipa Broza, ali i održavanja unutarhrvatskih tenzija između Hercegovine i susjedne Dalmacije, što je isključivo išlo u prilog srbijanskim interesima, ali i interesima anacionalnih ORJUNA-ša u Dalmaciji, koji su u Beogradu vidjeli svog političkog idola.

Drapsin, Siljegovic, Bozovic, Korac

Etnički Srbi na ključnim mjestima u VIII dalmatinskom korpusu i 26. dalmatinskoj diviziji - Drapšin, Šiljegović, Božović i Korać

Rijetko se koji hrvatski povjesničar ikada usudio istražiti od kud toliki etnički Srbi na ključnim pozicijama u 8. korpusu i njegovim sastavnim dijelovima. Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Ilija Radaković, Danilo Simonović, Petar Babić, Danilo Damjanović, Žika Bulat, Božo Božović, Dušan Korać, Bogdan Stupar, samo su neki od etničkih Srba koji su bili raspoređeni na većinu ključnih mjesta u štabu VIII. Korpusa i podređenim postrojbama koje su djelovale u njegovom sastavu. Poglavito na zapovjedna mjesta i na mjesta političkih komesara, za koje se znade da su kontrolirali i same zapovjednike.
Kvalitetan odgovor na ovo pitanje čuo sam prije nekoliko dana u serijalu „TITO“, redatelja Antuna Vrdoljaka. Prema riječima Dušana Bilandžića, ključna odgovornost za ovoliku involviranost etničkih Srba u zapovjednu strukturu VIII korpusa počiva isključivo na Vicku Krstuloviću. Sudeći, prema Bilandžićevim riječima, Krstulović se u jednom dopisu, upućenom Titu, pohvalio kako „Dalmacija ima vojnika u izobilju, ali da velike probleme jačanju partizanskog pokreta stvara nedostatak kvalitetnog oficirskog kadra“. Prema Bilandžiću, upravo je spomenuti Krstulovićev dopis bio izravnim povodom upućivanja u Dalmaciju nekoliko desetaka etničkih Srba, koji su na temelju Titovih i Rankovićevih uputa, u konačnici potpuno ovladali zapovjednom strukturom VIII korpusa.

Istaknuti partizanski prvaci na smotri u Mostaru, velja<br />
a 1945.

Vicko Krstulović (drugi s desna) na mimohodu partizanskih postrojbi u Mostaru u veljači 1945.

Druga teza koja ukazuje na izravnu Titovu odgovornost za ove zločine svakako su poslijeratne karijere čitavog niza pripadnika VIII dalmatinskog korpusa, koji su po objektivnoj zapovjednoj odgovornosti odgovorni za zločine, ili su neposredno i posredno bili njihovim svjedocima. Kako tumačiti Titovo favoriziranje kadrova poput: Brune Vuletića, Stanka Parmaća, Ljube Trute, Berislava Badurine, Artura Takača, Budimira Lončara, Milke Planinc i Veljka Kadijevića, koji su po prirodi svojih tadašnjih položaja o ovim događajima morali znati puno više od običnih vojnika kakvi su u to vrijeme bili Ivan Gugić, Pavao Prcela i Rafael Radović.
Zbog svega ovoga, ali i inkorporiranosti ogromne većine bivših čuvara jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“ u današnji hrvatski sustav, uopće ne čudi „ZAKON ŠUTNJE“ o komunističkim zločinima.

Stvarni razlozi otkazivanja mostarske tribine o partizanskim zločinima

Prije nekoliko dana doznao sam da mostarska udruga studenata s Filozofskog fakulteta priprema tribinu o „Partizanskim zločinima nad hercegovačkim franjevcima“. Ponadao sam se kako studentske organizacije i ovom prigodom u hrvatsko društvo dovode neke nove vjetrove. Ta me je informacija zatekla u Zagrebu. U slučajnom susretu s jednim od zagrebačkih profesora, koji dosta dobro poznaje odnose na mostarskom Filozofskom fakultetu, prokomentirao sam i najavljenu tribinu.
Ostao sam jednostavno zapanjen kad me je moj dugogodišnji kolega počeo uvjeravati kako od tog pokušaja jednostavno nema ništa i kako će ta tribina biti zabranjena. I uistinu, samo dan kasnije, uvjeravanja mog zagrebačkog kolege pokazala su se potpuno točnim.
Slušajući kratku radijsku vijest o zabrani ove tribine kroz glavu su mi prostrujale riječi mog prijatelja: Dragi prijatelju, zar uistinu mislite da će fakultet na kome rade Slavo Kukić, Zoran Primorac, Mile Lasić, Slavica Juka i Šimun Musa dozvoliti održavanje jedne ovakve tribine ?
Drugim riječima, zar će nekadašnji šef kabineta Branka Milulića dozvoliti da se govori o zločinačkom sustavu u kome je i sam ponikao?
Zar će nećak Marijana Primorca i unuk Ivama Primorca-Škope, koji je Domovinski rat proveo u Beogradu, dozvoliti studentima otvoreno govoriti o zločinima svog vlastitog strica?

Marijan_Primorac_bista

Spomenik Marijanu Primorcu nekad je "krasio" Ljubuški

Zar će profesori koje je stvorio i oblikovao Kardelj-Šuvarov sustav dozvoliti nekakvoj tamo nadobudnoj dječici da se obruše neposredno na taj sustav, a posredno i na njih same?
Zar će se nekolicina ljudi koji upravljaju tim fakultetom, a koje dobar dio njihovih kolega oslovljava sa „mama“, „tata“, „strina“, „ujko“, „tetka“, „rođak“, tek tako zamjeriti sa Radovanom Vukadinovićem, Caratanom, Cvrtilom, Pusićkom i njima sličnima ?
Upravo u ovim pitanjima počivaju i temeljni problemi današnjeg hrvatskog društva.
Situacija poput ove na mostarskom Filozofskom fakultetu jednaka je situaciji u većini hrvatskih institucija, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u BiH.
Upravo iz ovih razloga, zločini nad hrvatskim narodom počinjeni u ime komunizma i Jugoslavije i danas su obavijeni šutnjom.
Sve što mi u ovom trenutku pada na um su stihovi jedne pjesme Marka Perkovića Thompsona.

E, MOJ NARODE !

Ilija Zovko / Hrsvijet

- 08:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2010., utorak

Fra Miljenko Stojić: Dnevnik sa iskapanja masovne grobnice iz II.svjetskog rata - DAN PETI

Knešpolje, 1. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Uz znak križa, pogled kroz prozor bila je kretnja kojom sam se budio. Dobro je, ne pada kiša i pomalja se sunce. Napredovat ćemo i danas, ako Bog da, kako smo namislili.
Opet smo bili točni. U 8.00 počinjemo radom. Noćašnja kiša nije napravila nikakvu štetu. Koso postavljeni najlon odbio je svu njezinu vodu. Uobičajena momčad je na okupu. Pridružio nam se i Marinko Soldo čija je i danas živuća tetka u ona vremena morala zakapati pobijene. Sam se ponudio za pomoć i vrlo brzo svladao potrebito za ovu vrstu rada.

Dubrava_radovi

Radovi su nastavljeni i peti dan

Čistimo i posljednje ostatke kreča. Čim smo ga jučer primijetili pobojali smo se za njegovo djelovanje. Izgleda da je bio posut samo u ovom donjem desnom kutu masovne grobnice i to samo po površini. Na taj način nije uspio uništiti tijela.
Nešto iza 10.00 posjetio nas je fra Ante Marić. Uz ostalo prisjeća se prvog otkapanja u Zagvozdu, odnosno traženja ubijenih hercegovačkih franjevaca. Nije išlo jednostavno, ali nam zato sada njegova iskustva itekako dobro dođu.
Pronalazimo i nekoliko ostataka čizama. Očito da se radi o vojnicima, međutim još je to teško reći jer kosti otkopavamo samo do određene razine potrebne za rad forenzičara. Tu su i ostatci telefonske žice koja se pojavljivala i u Zagvozdu i u Vrgorcu. Očito je ista postrojba, XI. dalmatinska brigada, bila na djelu ili je to bio način ubijanja čitavog Osmog korpusa. Zastrašujuće djeluje i ostatak oboda kape na nečijoj glavi. Malo ispod njega nalazi se rupa u lubanji. Dotični je, zaključujemo, ubijen nabojem u čelo. A svuda je, kao i jučer, mnoštvo ostataka zrna i čahura. Brojimo lubanje, već ih je 11. Još nismo stigli do mogućih krajeva ove masovne grobnice.

Ivan Guvo i Petar Drapain

Petar Drapšin i Ivan Guvo, zapovjednici VIII dalmatinskog korpusa i 11. dalmatinske brigade

Oko 12.00 posjećuje nas načelnik širokobriješke općine Miro Kraljević. Lijepo od njega što nas ne zaboravlja. Ujedno mu hvala što se nije bojao namisli traženja i iskapanja masovnih grobnica na području općine Široki Brijeg. Tu je i fra Josip Vlašić iz širokobriješkog samostana. Moći će braći iz prve ruke prenijeti dokle se stiglo s radom.
Posao na otkopavanju ove druge masovne grobnice polako se privodi kraju. Pojavila se i još jedna lubanja, 12. po redu. Zadovoljni smo postignutim, jer smo očekivali da će rad duže trajati. Dimenzije prostora u koji su zbacana tijela pobijenih jesu 3,60 x 3.10 m.

Iskapanje grobnice 2_Dubrava

Radovi se odvijaju pod budnim okom fra Miljenka Stojića

Odlučujemo u 13.00 započeti otkopavanje treće masovne grobnice, na lokalitetu Kruška, udaljene 50-ak metara od prethodnih dviju. Kako pričaju svjedoci, ovdje bi trebali biti posmrtni ostatci 5-6 tijela ubijenih njemačkih časnika. Prostor je skučen, radi se o škrapi. Čistimo naraslu travu i nešto okolnog šiblja da nam je lakše raditi. Primjećujemo na živoj stijeni uklesan križ. To je učinio pokojni Žare Barbarić koji je kao dječak nazočio ovim ubojstvima. Nailazimo i na ostatke svijeća. Donosili su ih mještani da se ne zaboravi ovo mjesto.
Radimo pozorno, jer se bojimo da ne bismo oštetili posmrtne ostatke. Ipak, trebalo nam je gotovo 3 sata dok smo naišli na prve ostatke kostiju. Morali smo dublje kopati nego na prethodnim dvama grobnicama, jer su škrape vjerojatno bile malo dublje. Ne vjerujemo da ih je netko produbljivao. Komunistima su ubojstva bila važna, a ne bilo kakvo pokapanje.

medalja_dubrava

Pronađeni ostatci medalje i njemačke vojne pločice

Odlučujemo prestati u 16.00. Mjesto iskopa prekrivamo najlonom, a mjesno redarstvo ostaje ga čuvati, za svaki slučaj. Obitelj Tome Barbarića poziva nas na kavu. Stvarno su ljubazni prema nama, kao i razni drugi mještani. Neprestano dolaze, nude pomoć i neprestano stvaraju ugodan, opuštajući ugođaj, unatoč ovakvu poslu koji radimo. Svi smo svjesni da je svatko zaslužio dostojan pokop, bez obzira bio Hrvat, Nijemac, Talijan, partizan...

fra Miljenko Stojić / Pobijeni.info

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TAKOZVANI HRVATSKI PARTIZANI

U povodu 65. obljetnice bleiburškog pokolja hrvatskih civila i vojske, u brojnim se medijima na ovome dijelu «zapadnog Balkana» opet, uvijek iznova, poteglo pitanje o zaslugama i krivici tzv. hrvatskih partizana. Suočeni s nepobitnim zastrašujućim dokazima o sustavnim masovnim pokoljima što su započeti već 1941., a svoju su kulminaciju doživjeli u svibnju 1945., apologeti Titovih boraca ne usuđuju se više poricati zločin u cijelosti, ali ga nastoje relativizirati i minimizirati tvrdnjom da, unatoč tomu, pozitivni plodovi borbe tzv. hrvatskih partizana pretežu nad negativnima: bez njih bi, prema tom tumačenju, Hrvatska iz rata izišla poražena, bez njih bi pobijedili «Dražini četnici», bez njih bi Hrvati nestali kao što su nestali brojni narodi staroga i srednjeg vijeka.

Ta i tomu slična argumentacija dostojna je intelektualne razine jednoga Stipe Mesića, ali će ozbiljan čovjek na nju odmahnuti rukom. Nešto što bi se nazivalo «hrvatski partizani» u Drugome svjetskom ratu – nije postojalo. To je tužan podatak iz naše povijesti, to je jedan od ključnih uzroka naše narodne tragedije, ali to je – nepobitna činjenica. Nju mogu privremeno potisnuti političke natege i diktati, ali se znanstveno ona nikada ne će moći (o)sporiti.

Nasuprot tadašnje hrvatske države – sa svim njezinim teškim manama i nedostatcima – i njezine vojske koja je nosila hrvatsko ime, ratovala pod hrvatskom zastavom i ginula s hrvatskim stihovima na usnama, našli su se neprijatelji koji u državnopravnom smislu nisu htjeli nikakvu, pa ni ideološki drugačije obojenu, komunističku Hrvatsku. Oni su – kako komunisti, tako i rojalisti – zagovarali obnovu Jugoslavije. Činjenica da su se među rojalistima, pod zapovijedanjem Draže Mihailovića, našli hrvatski književnik Đuro Vilović ili sin jednoga od podpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, Vladimir Predavec, nisu četnike pretvorili u hrvatsku vojsku niti u «hrvatske četnike». Ni to što su se među Ljotićevim pristašama našli nekakav Roko Kaleb ili Hrvoje Magazinović koji su potekli od hrvatskih roditelja, nisu suradnike toga srpsko-jugoslavenskog sljedbenika desničarskih totalitarnih ideologija učinili «hrvatskim ljotićevcima». Jednako tako, činjenica da su među partizane otišli hrvatski književnici Nazor i Ivan Goran Kovačić, i da su u njima bili Josip Broz, Ivan Šibl, pa i tisuće drugih Hrvata (među kojima i Franjo Tuđman), nisu te partizane učinili nikakvim «hrvatskim partizanima». Jednako tako, činjenica da se je 1991./92. na čelu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva nalazio neki Hrvat Zvonko Jurjević, i da je intelektualnu podlogu agresiji na Hrvatsku davao i nekad hrvatski književnik Goran Babić, nije vukovarske koljače pretvorila ni u kakvu «hrvatsku armiju».

Njihova misao i njihov program, i prvih i drugih i trećih, bila je obnova Jugoslavije, njihov cilj bio je uništenje, a ne obnova ili drugačije oblikovanje samostalne hrvatske države. U tu borbu oni su srnuli pod jugoslavenskim barjakom, noseći jedni kokarde, a drugi komunističke crvene zvijezde petokrake, prvi kličući kralju Petru, drugi Titu i Staljinu, treći Miloševiću. Njihove krilatice bile su protuhrvatske već time što su bile jugoslavenske. Jednako tako su posljedice pobjede Jugoslavenske armije – jer tako se ona i formalno zvala i prije pokolja u svibnju 1945. – bile jednake hrvatskomu porazu. Govore to desetci, možda stotine tisuća Hrvata pobijenih u svjetskom ratu i nakon njega; govore to desetci tisuća političkih uznika i stotine tisuća progonjenih; govore to stotine tisuća hrvatskih emigranata raseljenih diljem svijeta; govori to, na koncu, Domovinski rat: ako je Hrvatska doista oslobođena u svibnju 1945., i ako je iz rata izišla kao pobjednik, zašto ju je i od koga onda trebalo oslobađati u Domovinskom ratu?

Zato ne treba nasjedati onima koji hrvatske kvislinge u jugoslavenskim redovima hoće svesti samo na komuniste: nije to njihov najveći grijeh. Najveći njihov grijeh je izdaja Hrvatske, pristajanje uz Jugoslaviju. To je zločin koji se ne smije oprostiti: «jednom otkrivena domovina ne pruža više nikakve izgovore za izdaju». Ne radi se pritom samo o prošlosti: jugoslavenstvo ni u kojem obliku ne zaslužuje zaborav ni oprost, jer nas i jedno i drugo vodi ravno u «regionalne saveze» i «jugosfere»!

Tomislav JONJIĆ / Politički zatvorenik
- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2010  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (17)
Lipanj 2010 (9)
Svibanj 2010 (10)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (7)
Siječanj 2010 (2)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Veljača 2008 (2)
Svibanj 2005 (5)
Veljača 2005 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Pobijeni franjevci - članci i analize

Svjedocenja i izjave - audio zapisi

Zanimljive poveznice