KRVAVI PLES KOMUNISTA

Domaća javnost je u posljednjih nekoliko godina upoznata sa, za sada dostupnim, saznanjima vezanim za mučeničku smrt najvećeg djela od ukupno šezdeset i šestorice hercegovačkih franjevaca. Poznato je, također, da se samo za jednu trećinu od ukupnog broja stradalih znade točno mjesto njihovog posljednjeg boravišta. Međutim, osim dvadeset fratara stradalih na Širokom Brijegu, Mostarskom Gracu i Kočerinu, koji su na dostojanstven način pokopani u širokobriješkoj bazilici, nepoznato je gdje se nalaze tijela ostalih stradalih. Pronalazak masovne grobnice u općini Zagvozd, u kojoj je pronađeno sedamnaest kostura vezanih žicom, daje nadu kako će napokon biti riješena sudbina još osmorice stradalih fratara, a riječ je o skupini koju su pripadnici 8. partizanskog korpusa odveli iz franjevačke hidrocentrale na Širokom Brijegu 8. veljače. 1945. godine.
Međutim, što je sa ostalima ?


Masovna grobnica u općini Zagvozd

Protuavionsko sklonište, Široki Brijeg

Tijekom 1942. stradala su četvorica katoličkih svećenika

Većem djelu domaće javnosti poznata je činjenica kako je prije samog kraja rata, odnosno završnih ratnih operacija, stradao samo jedan franjevac a riječ je o fra Stjepanu Naletiliću župniku iz sela Kongore pored Tomislavgrada, kojeg su partizani svirepo mučili i ubili u blizini Kukavičijeg jezera na Kupreškom polju 25. svibnja 1942.godine.


fra Stjepan Naletilić (1906.), župnik u Kongori
Kao župnika u Kongori, partizani su ga noću između 19. i 20. svibnja 1942. odveli, zajedno s njegovim bratom Marijanom i bratovim šurjakom Matišom Penavićem, i ubili. Očevidac je pripovijedao da su ga živa razapeli na bukovo stablo i pod njim naložili vatru, dok su mu brata i njegova šurjaka tukli i strijeljali. Do danas mu se za grob ne zna

Uz fra Naletilića, tijekom 1942. godine stradala su i trojica svjetovnih svećenika Mostarske biskupije. Koncem travnja 1942. godine, partizani iz Župnog ureda u Donjem Hrasnu odveli župnika don Antu Bakulu. Prema nekim iskazima, odveden je prema Ljubinju i tamo ubijen a za grob mu se ne zna.


don Ante Bakula (1884.) župnik u Donjem Hrasnu

Nekoliko dana kasnije partizanski ustanici upali su i u župnu kuću u Klepcima, gdje su uhitili, mučili, i na koncu ubili tamošnjeg župnika don Iliju Tomasa. I unatoč činjenici što su na njegovom tijelu mučitelji ostavili četrnaest rana koje su svjedočile kakvom je svirepom mučenju don Ilija bio izložen, velikosrpska je promidžba čitavo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije don Iliju Tomasa nastojala prikazati kao zločinca a najočitiji primjer tih i takvih nastojanja svakako je roman današnjeg srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Draškovića «Molitva prva».


Don Ilija Tomas - vjerojatno jedina fotografija mrtvoga svećenika kojega su ubili partizani i na čelu mu urezali znak križa

Početkom rujna 1942. godine partizanski su ustanici upali i u župnu kuću u Prenj-Dubravama. Tamo su zatekli 83-godišnjeg župnika don Vidu Puticu. Nekoliko dana nakon ubojstva mještani ove župe pronašli su pored župne kuće polu zapaljene ostatke njegovog tijela, te su ih pokopali u župnom voćnjaku pored crkve.


don Vid Putica


Sahrana don Vida Putice

Stradanja spomenutih svećenika Mostarske biskupije bila su ujedno i jedina stradanja koja su se dogodila tijekom rata. Masovna stradanja katoličkih svećenika, poglavito franjevaca, uslijedila su pred sam kraj rata.

Masovnija stradanja započela su u listopadu 1944.godine

U jesen 1944. godine partizani su već bili ovladali čitavom Dalmacijom, te dijelom Hercegovine. Koncem listopada i studenoga, te iste godine, širili su prostor pod svojim nadzorom na većinu mjesta u južnoj i zapadnoj Hercegovini. Ovladavanje teritorijem nije bila jedina značajka tog vremena. Stradanje katoličkih svećenika na područjima gdje su partizani uspostavljali svoju vlast obilježila su to razdoblje.
Tako je u pismohranu župe Međugorje ostalo zabilježeno da je od bombe koju su partizani ubacili kroz prozor župne kuće 30. listopada 1944. godine, smrtno stradao umirovljeni franjevac 74-godišnji fra Križan Galić.


fra Križan Galić (1870.), u mirovini na Humcu

Početkom 1945. godine, partizani su iz župe Vir kod Posušja odveli u nepoznatom pravcu i tamošnjeg župnika don Antu Zrnu. Poslije je utvrđeno da je don Ante ubijen na otoku Daksi kod Dubrovnika.


don Ante Zrno (1909.) župnik u Viru

Koncem prosinca 1944. godine partizanske su vojne vlasti uhitile i na smrt osudile 72-godišnjeg župnika u Trebinju don Marjana Vujinovića. Smrtna presuda izvršena je 31. prosinca 1944. godine a ni danas se ne zna točno mjesto na kome su ukopani njegovi posmrtni ostaci.


don Marjan Vujinović (1872.) župnik u Trebinju

Povlačeći se pred naletom njemačko-hrvatskih snaga u operaciji «Bura» pripadnici 4. Dalmatinske brigade, kojom je u to vrijeme zapovijedao major Ivan Gaće, iz zatvora u Ljubuškom, odveli su tridesetak zarobljenika među kojima je bio i tadašnji kapelan samostana na Humcu fra Maksimilijan-Makso Jurčić. Prema navodima fra Janka Bubala, objavljenim u knjizi Apokaliptični dani, spomenuti zarobljenici strijeljani su u blizini groblja u Vrgorcu kasno noću 28. siječnja 1945. godine.


fra Maksimilijan Jurčić (1913.), vikar na Humcu i 2. meštar novaka

Početkom veljače 1945. godine iz župne kuće u Čapljini partizanski vojnici u nepoznatom su pravcu odveli i tadašnjeg Čapljinskog župnika fra Petra Sesara a časnu sestru Reginu Šimu Milas strijeljali su na licu mjesta. Prema nekim kasnijim saznanjima fra Petar Sesar ubijen je i bačen u jednu od jama koje se nalaze u istočnoj Hercegovini.


fra Petar Sesar (1895.), župnik u Čapljini
Prema kasnijim saznanjima kao župnika u Čapljini, partizani su ga iz župnog stana nekamo odveli početkom siječnja 1945. Vratili su ga noću u zvonik, podmetnuli mu strjeljivo u džepove i ubili ga 2. veljače pod izlikom da je bio naoružan. Do danas mu se za grob ne zna


Časna sestra Regina Šima Milas (1915.) učiteljica u Međugorju i Čapljini (krajnja desno u donjem redu)

Je li i Ljubuški mjesto masovnog stradanja franjevaca ?

Ponovnim zaposjedanjem Ljubuškog, početkom veljače 1945. godine, i otpočinjanjem završnog partizanskog udara na Široki Brijeg i Mostar, ovaj gradić postao je sjedištem partizanskog zapovjedništva divizijske razine a zatvor u Ljubuškom tih je dana postao mjesto u kome su prikupljani i ispitivani zarobljenici. Među tadašnjim stanovnicima zatvora u Ljubuškom, prema mnogim zapisima i iskazima, nalazili su se i franjevci koje su partizanske postrojbe uhitile po raznim hercegovačkim župama. Tako određeni iskazi kazuju kako je župnik iz Veljaka fra Julijan Kožul, zajedno s kapelanom fra Paškom Martincem, uhićen u Veljacima 04. veljače 1945. godine te smješten u zatvor u Ljubuškom. Prema tim istim iskazima obadvojica su, zajedno s većom skupinom civila, strijeljani negdje u okolici Ljubuškog 07. veljače 1945. godine.


fra Julijan Kožul (1906.) župnik u Veljacima

fra Paško Martinac (1882.) vikar u Veljacima

Nekoliko dana nakon ovoga događaja, sudeći prema raspoloživim franjevačkim zapisima, u zatvor u Ljubuškom pritvorena je još jedna skupina fratara. Među tim franjevcima bili su i profesor na franjevačkoj Bogosloviji u Mostaru fra Martin Sopta, župnik u Ružićima fra Zdenko Zubac i kapelan u Drinovcima fra Slobodan Lončar. Ni mjesto stradanja ove trojice fratara, koji su iz zatvora u Ljubuškom odvedeni 13. veljače 1945. godine, nije poznato. Pretpostavlja se da su kao i prethodna dvojica ubijeni u okolici Ljubuškog ali se ne isključuje ni mogućnost da su odvedeni prema susjednoj Dalmaciji i pogubljeni na nepoznatom mjestu.


fra Martin Sopta (1891.) profesor na Bogosloviji u Mostaru

fra Zdenko Zubac (1911.) župnik u Ružićima

fra Slobodan Lončar (1915.) vikar u Drinovcima

Tih dana iz župne kuće u Gradnićima također su odvedeni župnik fra Filip Gašpar i umirovljeni fratar fra Ćiril Ivanković.


fra Filip Gašpar (1893.) župnik u Gradnićima

fra Ćiril Ivanković (1877.) u mirovini u Gradnićima

Tadašnji župnik u Čitluku fra Jerko (Ante) Križić odveden je iz župne kuće 09. veljače 1945. godine i ubijen na mjesnom groblju u Podadvoru.


fra Jakov Križić (1893.) župnik u Čitluku

Tih dana partizanski vojnici su, također, iz župne kuće u Stocu odveli umirovljenog svećenika don Ivana Raguža za koga se tvrdi da je polovicom veljače 1945. godine strijeljan sjeverno od Mostara.


don Ivan Raguž (187.) umirovljeni svećenik u Stocu

Samo iz ovih, ovdje spomenutih, događaja vidljivo je kako je najveći broj okolnosti stradanja katoličkih svećenika još i danas nepoznat. Zasigurno se može očekivati, a u prilog toj tvrdnji idu i najave koje se ovih dana mogu čuti, kako će Hercegovačka franjevačka provincija i Biskupski ordinarijat u Mostaru, u narednom vremenskom razdoblju pokušati pronaći odgovore na zamršena pitanja o ovim ali i o drugim slučajevima stradanja katoličkih svećenika u Hercegovini. Prema službenim statistikama u tom je razdoblju ukupno stradalo šezdeset i šest franjevaca, trinaest svjetovnih svećenika i jedna časna sestra. Osamdeset stradalih pripadnika Katoličke crkve na relativno malom prostoru kakav je Mostarska biskupija zasigurno zaslužuje temeljitu istragu.

Široki Brijeg- Ni šezdeset godina nakon krvavih događaja koji su se u veljači 1945. godine dogodili na Širokom Brijegu enigma zvana stradanje širokobrijeških franjevaca nije razriješena. Podaci kojima raspolaze Hercegovačka franjevačka provincija sadrže osnovne podatke o žrtvama kao i o mjestu, vremenu i načinu njihovog stradanja. Za jedan dio stradalih fratara poznato je i mjesto njihovog posljednjeg počinka a onaj drugi veći dio još je uvijek pokopan na nepoznatim mjestima. Jedno od tih nepoznatih mjesta do prije nekoliko dana bio je , prema svemu sudeći, i lokalitet Sudište u zabiokovskoj općini Zagvozd. Za postojanje masovne grobnice u kojoj je pronađeno sedamnaest ljudskih kostura šira javnost je saznala prije četiri dana. Prema izjavama mještana koji su iz straha godinama šutjeli o ovom zločinu na lokalitetu Sudište u veljači 1945. godine partizanska vojska ubila je i zakopala sedamnaest zarobljenika od kojih su osmorica bila širokobriješki franjevci. Već nekoliko dana na tom mjestu, u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika Zapadnohercegovačke županije i Hercegovačke franjevačke provincije, vrše se iskopavanja. Evidentno je i da su nepobitni dokazi tu. Međutim, kako doznajemo, na licu mjesta se još uvijek nisu pojavili istražni suci. Kako je to moguće, pitaju se svi oni koji u prvom redu žele da se istina dozna. Kako je moguće da organe pravne države, niti brojne nevladine udruge koje se bave otkrivanjem ratnih zločina, jednostavno ne zanimaju dokazi o počinjenom ratnom zločinu, pita se ovih dana javnost u Hercegovini, djelu Dalmacije i šire. Poznato je, a to izrijekom kažu i međunarodne konvencije, da ratni zločin ne zastarjeva, može se ovih dana čuti u Hercegovini, pa stoga i ovaj slučaj ratnog zločina treba istražiti, te ako ništa drugo povijesne istine radi sudski procesuirati i utvrditi sve činjenice vezane za ovaj zločin.
Šira domaća javnost o ovim zločinima jako malo zna. Rijetki su pojedinci koji su se posljednjih desetljeća usuđivali o ovome i govoriti a pogotovo istraživati. Međutim, bilo je i onih koji su to činili.


Iskop posmrtnih ostatka pobijenih franjevaca u Zagvozdu, 16.04.2005.

Što se zapravo dogodilo

Dostupni povijesni izvori kazuju kako je partizanski Vrhovni štab 31. siječnja 1945. godine uputio zapovjed 8. partizanskom korpusu, kojim je u to vrijeme zapovjedao general Petar Drapšin, o žurnom prebacivanju u Hercegovinu i ovladavanjem ovim područjem. Tri partizanske divizije iz sastava ovog korpusa, 26-ta divizija kojom je zapovjedao pukovnik Božo Božović, 19-ta divizija kojom je zapovjedao Stanko Parmać, te 9-ta kojom je zapovjedao potpukovnik Ljubo Truta, uz sudjelovanje 29-te Hercegovačke divizije kojom je zapovjedao general-major Vlado Šegrt, otpočele su početkom veljače bojeve operacije na prostoru Hercegovine. Dolaskom ovih postrojbi na ova područja započela su stradanja franjevaca. Redali su se redom jedan za drugim stradanja u Ljubuškom, Čapljini, Čitluku, te naposljetku na Širokom Brijegu i u Mostaru. Ujutro 06. veljače, kazuju povijesni izvori, 26-ta partizanska divizija pod zapovjedništvom pukovnika Bože Božovića otpočela je završni udar na Široki Brijeg. Vojna enciklopedija JNA kazuje kako je u to vrijeme politički komesar ove divizije bio potpukovnik Dušan Korać a načelnik štaba potpukovnik Bogdan Strupar. Prema istom izvoru u sastavu ove divizije nalazile su se Prva dalmatinska proleterska brigada kojom je zapovjedao major Vaso Đapić, 11. brigada kojom je zapovjedao major Ivan Guvo, Dvanaesta brigada kojom je zapovjedao major Josip Marinković, Treća brigada pod zapovjedništvom Bogdana Viskića, a ovoj divizija bila je podređena i Druga dalmatinska proleterska brigada kojom je zapovjedao major Bruno Vuletić.
Devetnaesta divizija pod zapovjedništvom potpukovnika Stanka Parmaća iz pravca Ćitluka opsjedala je Mostar a 29-ta divizija bila je angažirana u istočnoj Hercegovini. Od ostalih postrojbi angažiranih u ovoj operaciji svakako treba spomenuti i Motoriziranu topničku brigadu kojom je zapovjedao major Franc Misjak, Tenkovsku brigadu pod zapovjedništvom potpukovnika Periše Grujića, te Treću brigadu KNOJA kojom su zapovjedali major Jovan Andrić, te ljubušak a kasnije sarajevski gradonačelnik major Džemal Muminagić.

Okolnosti stradanja

Povijesni izvori i mnogobrojni živući svjedoci kazuju kako je odmah nakon ovladavanja samostanom i gimnazijom na Širokom Brijegu došlo do prvih zločina. U popodnevnim satima 07. veljače 1945. godine u protuzrakoplovnom skloništu na Bakamuši pobijeni su, poliveni benzinom i spaljeni fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arhanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić te fra Ljudevit Radoš.


Protuzrakoplovno skloniste


fra Marko Barbarić-Lesko (1865.), u mirovini na Širokom Brijegu

fra Stanko Kraljević (1871.), u mirovini na Širokom Brijegu

fra Ivo Slišković (1877.), u mirovini na Širokom Brijegu

fra Krsto Kraljević (1895.) u mirovini na Širokom Brijegu

fra Arkanđeo Nuić (1896.), profesor na Širokom Brijegu

fra Dobroslav Šimović (1907.), profesor na Širokom Brijegu

fra Tadija Kožul (1909.), profesor na Širokom Brijegu i odgojitelj klerika

fra Borislav Pandžić (1910.), profesor i prvi odgojitelj sjemeništaraca na Širokom Brijegu

fra Žarko Leventić (1919.), vikar na Širokom Brijegu

fra Viktor Kosir (1924.), klerik

fra Stjepan Majić (1925.) klerik

fra Ludovik Radoš (1925.) klerik


Današnji izgled ulaza u sklonište i spomen ploča pored njega

Ujutro 06. veljače, u trenucima kada su otpočeli topnički udari na samostan i crkvu na Širokom Brijegu skupina od devet fratara sklonište je potražila u fratarskoj hidrocentrali i mlinici. U toj skupini, kako svjedoče povijesni izvori bili su: fra Andrija Jelčić, fra Radoslav Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Paponja, fra Leonard Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil Sivrić. Nakon što su borbe prestale ova se skupina fratara, zajedno s civilima koji su se s njima bili sklonili, ujutro 08. veljače uputila prema samostanu I crkvi gdje je i imala prvi susret s partizanima. Nakon toga odvedeni su prema zapadu. Nedugo nakon rata, na putu prema Vitini pronađeni su posmrtni ostaci fra Mariofila Sivrića. On je očito zbog nekih razloga izdvojen između ostalih I odmah ubijen. O mjestu stradanja ostale osmorice dugo se nagađalo. Neka nagađanja govorila su kako su ova osmorica franjevaca, među kojima su bili širokobriješki gvardijan, te ravnatelji gimnazije i đačkog konvikta, ubijeni u okolici Splita. Druga nagađanja govorila su da je mjesto njihovog stradanja Vir kod Posušja, dok su treća govorila u prilog tezi kako mjesto njihovog posljednjeg počinka treba tražiti na lokalitetima oko Šestanovca i Zagvozda.


1. red: fra Andrija Jelčić, fra Radoslav Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Paponja
2. red: fra Leonard Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil Sivrić

Treća veću skupinu širokobrijeških franjevaca partizani su zatekli u župnoj kući u Mostarskom Gracu, kamo su se bili sklonili, očito smatrajući da će tamo biti sigurniji. Prema dostupnim izvorima Druga proleterska brigada pod zapovjedništvom tada majora, a kasnije generala Brune Vuletića, tih je dana u borbama zapadno od Mostara pretrpjela velike ljudske gubitke. Nakon pretrpljenih gubitaka u borbi s njemačko-hrvatskom vojskom skupina vojnika iz sastava ove brigada u znak odmazde doslovce je izrešetala sve franjevce zatečene u župnoj kući u Mostarskom Gracu. Tom prilikom ubijeni su fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić, fra Augustin Zubac, fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša i fra Kornelije Sušac.


fra Dobroslav Begić prilikom ekshumacije fratara pobijenih u Mostarskom Gracu, 1969.


fra Zvonko Grubišić

fra Rudo Jurić (1925.), klerik

fra Augustin Leopold Zubac (1890.), vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici

fra Krešimir dr. Pandžić (1892.), profesor na Širokom Brijegu

fra Roland Zlopaša (1912.), profesor na Širokom Brijegu

fra Kornelije Sušac (1925.), klerik

Koncem svibnja 1945. godine, znači po službenom okončanju rata, pripadnici OZNE su noću upali u župnu kuću na Kočerinu, te na licu mjesta ubili fra Valentina Zovku i fra Andriju Topića.


fra Valentin Zovko (1889.), župnik u Kočerinu

fra Andrija Topić (1919.), mladomisnik


Daske iz Kočerina na kojima je krv fra Valetina Zovke i fra Andrije Topića

U blizini Mostara postoji još jedna masovna grobnica

U vrijeme borbi oko Mostara, u nedjelju 12. veljače 1945. godine skupina partizana iz sastava Devete divizije prekinula je u Izbičnu, sjeverno od Širokog Brijega svetu misu i sa sobom odvela trojicu na tom mjestu zatečenih franjevaca fra Marka Dragičevića, fra Bonaventuru Andačića i fra Nevenko Mandić. Za mjesto gdje počivaju njihovi posmrtni ostaci ni danas se ne zna. Prema izjavama svjedoka posljednji su put viđeni u noći 13. na 14 veljače 1945. godine na cesti koja od Širokog Brijega vodi prema Gorancima. Viđeni su kako zajedno sa skupinom civila prenose sanduke streljiva. Prema nekim informacijama ubijeni su te iste noći negdje na tom području. Mjesto njihovog posljednjeg počinka ni danas se nezna ali se sa sigurnošću može tvrditi, a u prilog toj tezi svjedoče i mnogobrojne izjave svjedoka, kako se njihova tijela nalaze u masovnoj grobnici koja još uvijek nije otkrivena a nalazi se u blizini ceste koja preko Bili vodi prema Gorancima.


fra Marko Dragičević (1902.) profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu

fra Bono Andačić (1903.), časni brat u Veljacima

fra Nevinko Mandić (1908.) vjeroučitelj u Mostaru

Za očekivati je kako će nakon iskopavanja i istrage u Zagvozdu otpočeti i rješavanje ovog slučaja, kao naravno I istrage vezane za nestanak osmorice fratara koje su pripadnici devetnaeste partizanske divizije, kojom je zapovjedao Stanko Parmać, odveli iz franjevačkog samostana u Mostaru 14. veljače 1945. godine.
Rješavanjem ovih zločina, koji se s pravom mogu uzeti kao jedan od najtežih zločina u povijesti Katoličke crkve, bio bi doprinos rješavanju ukupne istine iz naše prošlosti a ta aktivnost zasigurno ne spada isključivo na Zavod za zaštitu spomenika i Hercegovačku franjevačku provinciju. Sudbena vlast je ona koja se svakako u rasvjetljavanje ovih događaja mora uključiti. Kako ona u susjednoj Republici Hrvatskoj tako i ova domaća. Ratni zločini kao što znamo ne zastarjevaju a istražni suci su dobro plaćeni za taj posao.

piše Danijel IVANKOVIĆ

Povodom aktualnih zbivanja vezanih za pronalazak ljudskih kostiju u Lovrinčevićima kod Zagvozda, za koje se s pravom pretpostavlja da su ostaci ubijenih fratara sa Širokog Brijega iz Drugoga svjetskog rata, u samostanu na Širokom Brijegu susreli smo se sa fra Vendelinom Karačićem, inače i voditeljem ovdašnje Franjevačke galerije i porazgovarali na temu najnovijeg pronalaska.
— I ranije su dopirale neke vijesti da su naši franjevci, njih osam, za vrijeme Drugog svjetskog rata pogubljeni baš u Zagvozdu, pa smo povremeno i mi sami fratri pokušavali štošta istražiti o tom pitanju. Don Veselko, župnik Dugih sela, prvi je krenuo u istragu, a s naše strane fra Vencel Kosir. Potom i fra Zdenko Galić. Išli su u obilazak te su kontaktirali s povjerljivim osobama.
Tada je doprla i prva vijest o mogućem mjestu pogibije osam naših fratara, ali zapravo ništa previše određeno — reći će fra Vendelin Karačić, dodajući kako se još 1990. godine održao i molitveni skup te išlo na Lovrinčevinu i Jerkušu, s nadom da se tu negdje nalaze kosti pobijenih fratara.

Za vrijeme razgovora fra Vendelin nam je u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Brijegu pokazivao i spomen ploče šest ubijenih fratara u župi Mostarski Gradac, te njih 12 na Širokom Brijegu, kao i dvojice u Kočerinu, fra Valentina Zovke i fra Andrije Topića, koji su ubijeni pred očima svoje sestre, odnosno majke. Inače, majka fra Andrije Topića je ovu istinu skrivala duboko u sebi sve do pred samu smrt.


fra Valentin Zovko (1889.), župnik u Kočerinu

fra Andrija Topić (1919.), mladomisnik


Daske iz Kočerina na kojima je krv fra Valetina Zovke i fra Andrije Topića

Iskazi svjedoka

— Na molitvenom skupu kod Zagvozda 1990. godine sudjelovali smo i mi franjevci iz Hercegovine. Tada je jedna žena svojim riječima potvrdila kako je vidjela ubijene fratre, no ona nažalost više nije među živima. Mi imamo i informacije da su u blizini Promine ubijena dvojica fratara, te ubačena u jamu Mratovo, a oni su bili fra Rade Vukšić, tadašnji ravnatelj širokobriješke gimnazije i fra Fabijan Paponja.


fra Fabijan Paponja (1897.), profesor i ravnatelj konvikta na Širokom brijegu

fra Radoslav Vukšić (1894.), profesor i ravnatelj gimnazije na Širokom brijegu

Njih dvojica su neposredno pred svoju smrt ispisali nekako imena na papiriće, koji su nedugo nakon toga pronađeni. Svjedoci su zapravo konstantno iznosili pojedinosti, pa je zbilja teško povjerovati da nije točno kako najnoviji pronalazak u Lovrinčevićima predstavlja ostatke naših fratara — dosta samouvjereno je istaknuo fra Vendelin Karačić.

U daljnjem dijelu razgovora doznali smo kako konačnih odluka glede cijelog ovog slučaja još uvijek nema, međutim, prema fra Vendelinovim riječima, mjesto Široki Brijeg bi zemne ostatke fratara trebalo pokopati u ovdašnjoj bazilici.
— To bi uistinu trebalo učiniti na jedan krajnje dostojanstven način, naravno ukoliko se DNK analizom utvrdi kako su to kosti fratara iz Drugog svjetskog rata.
Što se pak tiče trojice ubijenih fratara iz Izbična, prema kazivanju svjedoka, zna se da su stigli do Grabove Drage gdje su ostalim ljudima nosili oružje, a potom su jednostavno nestali. Jedan od mladića iz toga kraja je tvrdio gdje je čuo razgovor dvojice partizana u kojem je mladi partizan korio dosta starijeg, koji mu je, kako se iz tog razgovora moglo doznati, bio ujak.
Prijetio je da će ga kazati majci što je ubio fratre, a na temelju toga se i zaključuje da su trojica tih fratara također ubijeni. Poslije ih nikada nitko nije vidio tako da i za njih postoji mogućnost kako su odvedeni u Dalmaciju — kaže fra Vendelin.
Poznati širokobriješki franjevac Vendelin Karačić ističe i to da narav kršćanskog mučeništva, kako ga tumači Crkva, isključuje bilo kakvu želju za osvetom ili nekakvim uzvratom, jer je iznimno bitan element da mučenik strada kao svjedok vjere, te da krajnje strpljivo podnosi smrt.
— Trebamo moliti i za progonitelje i za mučenike pošto nešto takvo nimalo nije nesklono kršćanstvu. Ne smijemo napraviti nepravdu da bi manipulirali njihovo mučeništvo i obračunavali se s bilo kime.
S druge strane, podmetanja tipa da su fratri u Drugom svjetskom ratu na Širokom Brijegu zatečeni s oružjem u ruci, da su samostanski prozori bili zazidani i pretvoreni u puškarnice, da je sam samostan bio pretvoren u vojnu utvrdu, ne odgovaraju stvarnoj istini. Ta podmetanja su ponovljena i u nedavno tiskanoj knjizi Nikole Anića "Povijest 8. korpusa Narodno-oslobodilačke vojske Hrvatske 1943.-1945." - konstatirao je fra Vendelin i kasnije predočio spomenutu knjigu.


Krišom se štovalo pobijene "Briške fratre"

Podmetanja ne prestaju

— Bilo bi zlorabljenje njihovog mučeništva zlom uzvraćati na zlo, ali isto tako imamo i pravo na istinu koja, kako kaže Evanđelje, jedina može osloboditi. Nakon ubojstva i danas se događa da nevini stradaju, a istina bude "ubijena". Samostan i crkva nikada nisu bili pretvoreni u vojnu bazu, dok je gimnazija svojevremeno imala tek funkciju vojne bolnice.
Bitno je da mi osjećamo pijetet prema svim poginulima. Tako nam je i obveza da pronađemo njihove zemne ostatke, a što je još važnije da doznamo punu istinu o njihovom stradanju.
Pobijeno je i nekoliko gimnazijalaca s habitom, a najstariji među svim ubijenima je bio 80-godišnji fra Marko Barbarić - istaknuo je na kraju fra Vendelin Karačić, duboko vjerujući da će se s vremenom ipak doznati puna istina glede ovih stradanja i da će sve to biti zapisano, a samim time pobiti i navode poput Anićevih u knjizi gdje su iznesene tolike neistine o Širokom Brijegu i događajima iz Drugog svjetskog rata.


fra Marko Barbarić-Lesko (1865.), u mirovini na Širokom Brijegu

Laži o samostanu kao vojnoj utvrdi

Nikola Anić je, opisujući Crkvu i samostan na Širokom Brijegu, iznio notornu laž: "Objekti su dobro građeni od armiranog betona, a zgrade su - prozori i drugi otvori, pretvoreni u puškarnice, uključujući i zgradu samostana i crkve. Okolo su bila minska polja i višeredna bodljikava žica".
Znatan je broj živih svjedoka koji će potvrditi da Anić naveliko iznosi neistine u spomenutoj knjizi, posebice o događajima u Širokom Brijegu, mjestu kojem je u svojoj knjizi namijenio cijelo jedno poglavlje - kaže fra Vendelin Karačić.

Autori: Tomislav Kvesić i Velimir Begić

ZAGVOZD - Nakon DNK analize trebale bi biti potvrđene sumnje kako se u nedavno iskopanoj masovnoj grobnici nalaze i tijela osmorice širokobrijeških franjevaca, Andrije Jelčića, Rade Vukšića, Fabijana Paponje, Bonifacija Majića, Leonarda Rupčića, Melkiora Prlića, Fabijana Kordića i Miljenka Ivankovića.


fra Andrija Jelčić (1904.), gvardijan i župnik na Širokom Brijegu


fra Radoslav Vukšić (1894.), profesor i ravnatelj gimnazije na Širokom brijegu


fra Fabijan Paponja (1897.), profesor i ravnatelj konvikta na Širokom brijegu


fra Bonifacije Majić (1883.), u mirovini


fra Leonardo Rupčić (1907.), profesor na Širokom Brijegu


fra Melhior Prlić (1912.), časni brat na Širokom Brijegu


fra Fabijan Kordić (1890.), časni brat na Širokom Brijegu


fra Miljenko Ivanković (1924.), klerik

Oni su s još nekim ljudima iz Hercegovine dovedeni u Zagvozd, gdje su mučeni i ubijeni. Po pričanjima svjedoka, u jednoj od napuštenih i spaljenih kuća zvjerski su mučeni i bacani u podrum s pet-šest metara visine, a kasnije i zakopani u vrtu te kuće, nakon čega je seoski odbornik koji je bio vlasnik kuće tražio da tijela premjeste iz njegova dvorišta. Nakon toga prebačeni su na lokalitet Sudište, gdje su ovih dana i pronađeni. Kosturi su pronađeni cijeli, što svjedoči da su na Sudišta bili prebačeni ubrzo nakon ubojstva.


Sudišće - Radićeva kuća

Prva vijest o mjestu na kojem su pokopani ubijeni franjevci u širokobriješki samostan stigla je od mještana Zagvozda 1971. godine, kad su to mjesto i posjetila dvojica širokobrijeških franjevaca. Ponovna obavijest o masovnoj grobnici stigla je početkom devedesetih, kada zbog svježih ratnih žrtava nikome i nije palo na pamet tražiti davno ubijene žrtve. Otkopana grobnica duga je i široka po tri metra, a od trinaest tijela sedam je složeno s jedne, a šest s druge strane, dok su četiri tijela ubačena potrbuške u sredinu, s rukama na leđima vezanim žicom poljskog telefona.


Zagvozd - masovna grobnica, iskapanje 13.04.2005.

Nositelj projekta iskapanja je Hercegovačka franjevačka provincija, a voditelj fra Ante Marić kaže kako je provincija morala biti agilnija na ovom iskapanju, te naglasio kako oni tim iskapanjem ne žele dirati u stare rane, tko je bio na kojoj strani u Drugom svjetskom ratu. Načelnik Odjela za kulturu i povijesnu baštinu pri Ministarstvu prosvjete, kulture i sporta ZHŽ Tihomir Glavaš kaže da su dosad pronašli sedamnaest tijela, a mještani kažu da ih je pokopano devetnaest, dok postoji i priča kako je jedan pobjegao. U Zagvozdu još živi svjedok koji je obavljao pokapanje franjevaca.

Kažu, teško je bolestan. Nijem je, ali je na papiru napisao da su franjevci tu pokopani. Glavaš kaže kako su oni sigurni, zbog nekih pronađenih predmeta i odjeće, da se tu nalaze pobijeni franjevci. Jedan od svjedoka Vladimir Čagalj kaže kako su se nakon Drugog svjetskog rata često u noći čuli krikovi i pucnjava, ljudi su ubijani, i to je bilo strašno čuti.


Dio pronađenih predmeta

- Ovdje još ima masovnih grobnica na koje su ljudi ranije, zbog straha od komunističke vlasti, noću išli moliti i paliti svijeće - priča nam Vladimir, koji nas je odveo i do masovne grobnice Jerkuša. Tu je ubijeno i pokopano, po Čagljevoj priči, 28 ljudi iz Dalmacije i Hercegovine, među kojima i dva franjevca iz Makarske. Tu su na strijeljanje doveli 33 vezanih ljudi, od kojih su petorica pobjegla, a cijela dolina bila je poprskana krvlju, dok su se cijelu noć čuli krikovi. Petero ljudi odatle je uspjelo pobjeći, ali su kasnije ubijeni.

Tijela iz masovne grobnice u Zagvozdu prenesena na splitsku Patologiju
Jedno tijelo pronađeno bez lubanje

ZAGVOZD– U utorak 19. travnja 2005. završeno je iskopavanje i istraživanje masovne grobnice u općini Zagvozd u Imotskoj krajini. Iskopavanje je obavljeno u organizaciji Hercegovačke franjevačke provincije i Zavoda za zaštitu spomenika a voditelj ovog složenog projekta bio je prof. Tihomir Glavaš. Fra Ante Marić je u izjavi za naš list naglasio kako je ovo iskopavanje obavljeno uz prethodno dopuštenje lokalnih vlasti u općini Zagvozd, a prema njegovim riječima na ovom lokalitetu ''pronađeno je 18 tijela od kojih je jedno nađeno bez lubanje'', dodavši pri tome kako su sva tijela prebačena na Patologiju u Split gdje će se dalje vršiti forenzička, patološka i na kraju DNK analiza posmrtnih ostataka. ''Mi smo došli na taj lokalitet na učestale pozive žitelja Zagvozda koji datiraju još od 1971. jer su prema njihovim pričama tu trebali biti briješki fratri i civili, sada smo saznali da je stvarno istina da se tu nalazi masovna grobnica'', izjavio je fra Marić, i dodao da će Hercegovačka franjevačka provincija djelovati istovjetno i u drugim sličnim slučajevima ako pouzdano saznaju da je riječ o masovnoj grobnici. Prema riječima fra Ante Marića, spomenuti se zločin dogodio početko veljače 1945. Naime, u jutro, 6. veljače u trenutcima kada su otpočeli topnički udari na samostan i crkvu na Širokom Brijegu skupina od devet fratara sklonište je potražila u obližnjoj fratarskoj hidrocentrali i mlinici. U toj skupini, kako svjedoče povijesni izvori, bili su: fra Andrija Jelčić, fra Radoslav Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Paponja, fra Leonard Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil Sivrić. Nakon što su borbe prestale, skupina fratara se zajedno s civilima, 8. veljače uputila prema samostanu i crkvi gdje je imala prvi susret s partizanima. Nakon toga odvedeni su prema zapadu. Nedugo nakon rata, na putu prema Vitini pronađeni su posmrtni ostatci fra Mariofila Sivrića. On je očito zbog nekih razloga izdvojen od ostalih i odmah ubijen. O mjestu stradanja ostale osmorice dugo se nagađalo. Neka nagađanja govorila su kako su osmorica franjevaca, među kojima su bili širokobriješki gvardijan fra Andrija Jelčić, te ravnatelji gimnazije dr. Fra Radoslav Vukšić i ravnatelj đačkog konvikta fra Fabijan Paponja, ubijeni u okolici Splita, što se trenutno i dokazuje na Patologiji u Splitu.