KRVAVI PLES KOMUNISTA

Žitelji mnogih naših gradova ni danas ne znaju gotovo ništa o neobilježenim masovnih stratišta iz II. svjetskog rata, koja se nalaze u njihovoj neposrednoj blizini. Jedno od takvih mjesta zasigurno je hercegovački gradić Čapljina. Prema izjavama živućih svjedoka, u samom središtu današnje Čapljine nalaze se, čak, dva stratišta koja skrivaju tajnu mnogih ljudskih sudbina, žrtava komunističkog terora u Hercegovini.
Jedno od tih stratišta nalazi se na mjestu današnje robne kuće. Na tome mjestu, koje se nalazi u neposrednoj blizini „Duhanske stanice“ ranije je raslo jedno stablo brijesta. Upravo po tom stablu čitav je taj predio zvan Brist.
Prema iskazima i danas živućih očevidaca ratnih i poratnih događanja, oficiri OZNE i KNOJ-a ovo su stablo koristili za vješanje svih onih u čiju su odanost komunističkom režimu i Jugoslaviji posumnjali. Ti svjedoci kazuju kako je za okončanje života na tom „bristu“ bila dovoljna i jedna prijava, pa makar i anonimna, o suradnji sa „okupatorom“.
U neposrednoj blizini tog brijesta postojalo je nekoliko iskopina u koja su ubacivana tijela obješenih. Znajući za ovu masovnu grobnicu, čapljinski su komunisti, još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, donijeli odluku o izgradnji robne kuće, upravo, na tom mjestu.
To je, ujedno, razlog da će do otvaranja ove masovne grobnice, kao i eshumacije tijela koja se u njoj nalaze, teško doći.
Druga masovna grobnica nalazi se u neposrednoj blizini današnje crkve sv. Franje. Prema određenim procjenama, u toj masovnoj grobnici nalaze se tijela 117 osoba, a prema svemu sudeći jako su veliki izgledi da upravo ta masovna grobnica skriva i posmrtne ostatke fra Petra Sesara, nekadašnjeg župnika u Čapljini.
Tragajući za podatcima o ubojstvu fra Petra Sesara (1895.), na službenim stranicama Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, pronađoh da su ga „početkom veljače 1945. partizani nekamo odveli iz župnog stana. Vratili su ga noću u zvonik, podmetnuli mu strjeljivo u džepove i ubili ga pod izlikom da je bio naoružan..“ Kao nadnevak njegove smrti uzima se 02. veljače 1945.



fra Petar Sesar

Prije nekoliko mjeseci, tragajući za nekim drugim podatcima, slučajno sam u dvjema „partizanskim“ knjigama otkrio neke detalje, zahvaljujući kojima, kako se čini, tajna ubojstva fra Petra Sesara, napokon, može biti razriješena.
Dajući svoj doprinos u kreiranju komunističke povijesti, kao u romanima o „Mirku i Slavku“, ratni politički komesar 2. čete, 2. bataljuna, 4. splitske brigade Mate Šalov, u svojoj je knjizi „Četvrta dalmatinska splitska brigada“, na stranici 286., o borbama u Čapljini, vođenim 29. siječnja 1945., napisao je: -Oko 14. sati susreo sam se sa Mijan Paškom, koji mi je dao zadatak da s četom čvrsto držim okolinu mosta. Oko 16. sati ponovo je u Čapljini počela jaka borba. Ustaše kao da su izvirale iz zemlje, pojavljivali su se gdje ih nismo očekivali, pa smo čak ovdje čas ondje likvidirali po neku grupicu. Pred mrak sam sa mitraljescem Listeš Jozom pretresao željezničku stanicu. Zatekli smo tamo 20-30 ljudi, s petokrakom, a uspostavilo se da su to maskirane ustaše. Razoružali smo ih i zarobili. Na omanjem trgu nas je sa zvonika crkve gađao mitraljez. Upali smo u crkvu i tamo našli dva fratra koji su priznali da su oni pucali. Nismo vjerovali dok nismo pretražili crkvu i u zvoniku našli puškomitraljez i dva sanduka bombi. Fratre i zarobljenike je odveo jedan tenkista, mislim major, i predao ih nekoj hercegovačkoj jedinici, kojoj su pripadali i ti tenkovi. …… pred veče je major povukao tenkove na lijevu obalu Neretve.



Crkva u Čapljini


Pokušavajući rekonstruirati ove Šalovljeve navode dao sam se u potragu za drugim izvorima. Većina dostupnih operativnih izvješća, kako njemačkih tako i hrvatskih, baca sasvim drugo svijetlo na ove navode. Naime, tih dana u Čapljini uopće nije bilo njemačkih postrojbi. Nešto manjih ustaških postrojbi iz sastava 9. hrvatske gorske divizije, kojom je zapovijedao bojnik Vlado Majer, nalazilo se tih dana na prostoru između Čapljine i Ljubuškog. Međutim, sudeći po tim izvorima u samoj Čapljini nije bilo značajnijih ustaških snaga.
I danas živući očevidac tih događaja I..J. iz Čapljine, govoreći o tim teškim danima, koji su uslijedili nakon operacije „BURA“ (28-29. siječnja), naglašava: - „Nije to bila nikakva borba. To je bila pljačka, otimačina, osveta i ubijanje svega što se micalo. Razlog toj odmazdi je partizanski poraz i „bižanija“ koji su partizani pretrpjeli nekoliko dana ranije.“
Identitet majora „tenkiste“ koji je u nepoznatom pravcu „odveo“ fra Petra Sesara, tadašnjeg župnika u Čapljini, otkrio mi je prijatelj koji se dugi niz godina bavi izučavanjem bojevih djelovanja u Hercegovini. On me je uputio na zbornik radova za znanstvenog skupa „Mostarska operacija“, održanog u veljači 1986. u Mostaru, odnosno na referat Jovana Andrića sa tog skupa.
Govoreći o ulozi 3. brigade KNOJ-a u borbama oko Čapljine, ratni zapovjednik ove postrojbe Jovan Andrić, Srbin iz Bileće, tom je prilikom izrekao i ovo: - Oko 10 časova, 28. janura 1945. godine, komandant 29. udarne divizije, koji je tada bio u Trebinju, pozvao me je i naredio mi da iz Ljubinja, gdje sam se nalazio sa štabom brigade, najhitnije otputujem u rajon Čapljine, jer je obavješten da je tamo situacija vrlo kritična. …………Naređenje komandanta 29. divizije, iako brigada nije bila pod njegovom komandom, nego komandom OZNE, shvatio sam kao neodložno i najhitnije sam sa obavještajnim oficirom brigade krenuo krenuo za Čapljinu. Pri prolasku kroz selo Tasovčiće susreo sam neke delove 4. brigade 9. udarne divizije, u jačini većeg dela jednog bataljona kako se iz Čapljine, preko mosta, povlači i dalje kreće ka s.Klepci i s. Višići. Sa delom tog bataljona bio je i njegov polit komesar. ….. Tada sam saznao da na prilazima Čapljini od s. Trebižat i na brdima iznad Čapljine vodi borbu prvi bataljun narodne obrane, i da je po naređenju komandanta 29. divizije u Čapljinu već stigla jedna četa tenkovske brigade NOVJ, koja je do tada bila u rezervi u Stocu. ……. Budući da je most bio ugrožen, tenkovskoj četi sam naredio da napusti obranu Čapljine i da se povuče preko mosta na levu obalu Neretve, tako da omogući prihvat ostalih naših delova. Došao sam do pošte, koja se nalazila nedaleko od železničke stanice, da bi o situaciji obavestio komandanta 29. divizije. U toku razgovora u zgradu pošte ušao je obaveštajni oficir brigade sa kurirom i obavestio nas da je neprijatelj blizu i da se vodi borba oko mosta. Uspeli smo da se probijemo pored duvanske stanice do mosta, zahvaljujući podršci naših tenkova sa druge strane Neretve. …..,
Raščlanjujući dijelove ovog referata Jovana Andrića jednostavno se dolazi do zaključka da je upravo on spomenuti major „tenkista, kojeg Šalov u svojoj knjizi spominje kao osobu kojoj je predat fra Petar Sesar. Krivi zaključak o majoru „tenkisti“ na koji Šalov navodi može biti namjeran. Međutim, može biti i plod Šalovljevog osobnog „literarnog“ zanosa, ali i činjenice da se Šalov i Andrić nisu uopće poznavali.



Naslovnica knjige Mate Šalova

Andrićev referat, također, negira Šalovljeve tvrdnje o „ustašama koje su izvirale iz zemlje“. Prema Andrićevim navodima borbe su vođene na prilazima Čapljini, što svjedoče i operativna izvješća 9. hrvatskog gorskog zdruga iz tih dana. Međutim, Šalov u svojoj knjizi piše o gradskim borbama i „ustašama koje izviru tamo gdje im se najmanje nadaš“, o „skupini ustaša u partizanskim uniformama koje su morali pobiti“, kao i o „ dvojici fratra koji ponosno priznaju da su pucali na partizane sa crkvenog zvonika“.
Sublimirajući izrečeno u ove dvije knjige stječe se čvrst dojam kako su, napokon, poznata i imena najodgovornijih osoba za pokolj hrvatskih civila, koji je zadesio Čapljinu, početkom veljače 1945. Sudeći po ovim navodima, dijelovi 4. splitske brigade, koji su razbijeni u operaciji „Bura“ snose jedan dio odgovornosti za ove zločine.
Drugi dio odgovornosti odnosi se na Andrićevu 3. brigadu KNOJ-a, koja je u to vrijeme boravila u Čapljini. Kroz Čapljinu je tih dana, na putu prema Čitluku i Mostaru, prošla i 12. hercegovačka brigada, čiji se povjerenik OZNE Brana Popadić sumnjiči i za zločine nad mostarskim franjevcima.Međutim, ova je postrojba imala konkretnu bojevu zadaću i nije se uopće zadržavala u Čapljini. Nadzor nad Čapljinom, nakon odlaska dijelova 4. dalmatinske brigade imala je OZNA-a, i njoj podređena 3. brigada brigada, kojom je zapovijedao Jovan Andrić.
Dio odgovornosti za komunističke zločine u Čapljini, dakle, treba tražiti u osveti dijelova 4. splitske brigade, bez obzira što Mate Šalov u svojoj knjizi masovne likvidacije civilnih osoba pokušava predstaviti kao posljedice uličnih borbi.
Drugi dio odgovornosti treba tražiti u suodnosu između OZNE i KNOJ-a, odnosno u odnosu između Uglješe Danilovića, Slobodana Šakote i Jovana Andrića, pod čiji je potpuni nadzor Čapljina došla 02. veljače 1945. U tom suodnosu skrivena je i tajna smaknuća fra Petra Sesara!


Damir Šimić / Hrsvijet.net

Životopis fra Petra Sesara

Dvadeset i šest posmrtnih ostataka ubijenih osoba ukupno je pronađeno u trima masovnim grobnicama na lokaciji Dubrava u Knešpolju nedaleko od središta Širokog Brijega. Iskopavanje bi trebalo biti dovršeno danas do podneva. Zasad nisu pronađeni predmeti koji upućuju na podatak da se među kosturima nalaze i zemni ostaci nekog franjevca, kako se to pretpostavljalo, a sve temeljem pričanja svjedoka tih stravičnih ubojstva.

DNK analiza

Je li tijelo franjevca doista i pronađeno, znat će se tek nakon što se izvrši DNK analiza. No, ono što se skoro sa sigurnošću može reći jest da među ubijenima ima njemačkih vojnika. Čvrst dokaz su vojničke pločice koje su pronađene u grobnicama, a na kojima se, nakon što su očišćene, jasno mogu iščitati podaci o vojnicima.



Upravo zbog toga je Povjerenstvo za obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata iz Širokog Brijega uputilo pismo i poziv Veleposlanstvu Njemačke u Sarajevu u kojem su ih izvijestili o pronađenim zemnim ostacima vojnika te traže pomoć u daljnjem rješavanju slučaja. Tražimo vašu pomoć i dogovor što s već ekshumiranim kosturima koji sigurno pripadaju njemačkim vojnicima i što s preostalim njemačkim masovnim grobištima, stoji u pismu. Prema podacima koje iznose iz Povjerenstva, poznate su još brojne druge lokacije masovnih grobnica na području Širokog Brijega, a u kojima se, prema pretpostavkama, nalaze kosturi njemačkih vojnika.

Odgovor u ponedjeljak

Njemačko Veleposlanstvo još se nije očitovalo o ovom dopisu, no kako doznajemo, to bi se moglo dogoditi u ponedjeljak. Kako pri tom veleposlanstvu postoji ured koji se bavi rješavanjem problema nestalih njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata, očekivati je da će uslijediti brza realizacija preuzimanja pronađenih kostura koji će potom, vjerojatno, biti otpremljeni u Njemačku.

Tomislav Kvesić / Večernji list

Knešpolje, 5. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas bi sve trebalo ići puno brže nego ovih dana. Dižemo posmrtne ostatke ubijenih iz treće grobnice, lokalitet Kruška. Druga grobnica je završena, pomagači će još malo pogledati da nije slučajno što ostalo, zatrpati je i počistiti okolo. Vlasnik zemljišta može biti zadovoljan, a i mi smo itekako jer ćutimo da smo napravili velik posao.
Započinjemo na vrijeme, u 8.00. Do podne mislimo biti gotovi. Marko Mandić iz Foto M marljivo slika, a Tomo Bubalo snima. Bit će obilje građe za dokumentiranje i objavljivanje.
Počinjemo polako dizati prvo tijelo. Prostor je uzak pa ih u škripu u koji su tijela bačena radi samo dvoje. Izmjerili smo ga. Opseg mu je tako mali: 1,85 x 1,15 m. Bože, što su uradili ljudima!



Postajemo sigurni da smo jučer imali pravo. Još se više ukazala 6. lubanja. Kažu da su ovo bili časnici u njemačkoj vojsci. Neki donose i preklopni prijenosni stol koji je ostao iza nekog zapovjedništva koje je tih dana branilo Široki Brijeg. Izvrsno je očuvan. Tu je i džepni sat, istina u lošem stanju. Slikamo ih. Odišu tajanstvom prošlosti, životom ovih koje iskopavamo. Kad bi nam samo mogli nešto reći kako je bilo tih dana?
Ponovno nas posjećuje načelnik općine Miro Kraljević. Podrazumijeva se da je bio redovno obavještavan o tome što se ovdje zbiva, ali je ipak želio osobno gledati kako posao napreduje. Hvala mu na tome, ali još više na hrabrosti početka sustavnog i stručnog iskapanja pobijenih na području čitave općine Široki Brijeg.
I ovdje je prilično dosta osobnih predmeta koje nije uništio zub vremena. Polako se skupljaju u omotnicama koje arheolog Tihomir Glavaš uredno označava. Tu je djelić suhe olovke, lančić, vojnička identifikacijska pločica, češalj, ostatci sata. Najviše su nas se dojmili prsten i vera na jednoj ruci. Na veri su ugravirani nečiji inicijali. Možda supruge, zaručnice. Da, iza svakog ovog predmeta, iza svake ove lubanje stoji jedna povijest. Komunisti su je nasilno prekinuli. Ali, oživljavamo je. Žica, koja je služila za vezanje, nije uspjela tu povijest otjerati u ništavilo. Korak po korak saznat ćemo jednog dana ili barem naslutiti tko su bili ovi ljudi.
Stiže i ekipa HTV-a. Uredno su snimili izjave i različite kadrove. Nadam se da će urednici imati snage objaviti tu građu. Ponovno smo iskusili ovih dana da nije do novinara. Oni bi puno toga napravili, ali viša ih sila guši. Ipak, uspjeli smo tijekom ovog iskapanja prilično probiti medijsku blokadu, kako kod javnih tako i kod privatnih medija. U ime pobijenih hvala svima onima koji su se usudili iznositi istinu s ovih prostora.
Stiže 12.00, a mi smo još daleko od kraja. Kosti su isprepletene više nego što smo u prvi mah mislili. Križamo već stvorene namisli za ovo subotnje popodne i marljivo, kao i prije, nastavljamo posao.
Posjećuju nas fra Velimir Mandić, fra Robert Jolić, fra Valentin Vukoja i s. Lenka Begić. Čitali su što radimo ovdje pa su došli to vidjeti i pomoliti se za nevino pobijene.
Oko 13.00 postajemo svjesni da postoji i 7. lubanja. Je li to kraj pobijenih? Ne može se to ni po čemu odrediti. Jedino idemo sve dublje i dublje u škrapu. Već smo prije primijetili da na raznim njezinim stranama postoje udubine koje neodoljivo podsjećaju na jame. Valjda oni koji rade ne će propasti nekamo u dubinu. Uzdamo se u Božju pomoć da se ništa nepredviđeno ne će dogoditi, jer nemamo mogućnosti provjeriti točno stanje. Ići nam je samo za kostima koje proviruju iz zemlje.
Nije trebalo čekati ni sat vremena, a tu je i 8. lubanja. Ostajemo bez riječi. Više ništa ne nagađamo niti zaključujemo. Bit će kako bude. Forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović unatoč ubodima komaraca nastoji odgonetnuti kojem tijelu pripada koja kost. Voljeli bismo da joj to u ovoj šumi kostiju što bolje uspije.
Iz zemlje se pomalja i mala medaljica. Njezin vlasnik nosio ju je oko vrata da ga čuva. Vjerujem da mu je Gospodin bio milostiv pri dolasku.
Na jednom kraju škrape već je nestalo kostiju. Moglo bi biti da nema više pobijenih. Imali smo pravo. Negdje ovdje u blizini ubijeno je 8 ljudi i nakon toga poput cjepanica zbačeno u ovu malu škrapu. Ne znamo zašto ih prije toga nisu po običaju opljačkali i zbog čega su tijela glavama okrenuli u istom smjeru. Neka to bude tajna ubojica.



Završili smo oko 16.00. Pomagači su ostali vratiti zemlju i počistiti što treba. Umor se osjeća na našim licima, ali smo sretni unatoč svemu. Barem ovima, iskopavanima kroz ovih 8 dana, kušamo vratiti ime i prezime. Ako ni to ne bude bilo moguće, njihovi posmrtni ostatci bit će dostojno pokopani. Sjećat ćemo ih se kao onih koje pronađosmo u Dubravi u Knešpolju.

fra Miljenko Stojić / Pobijeni.info

Knešpolje, 4. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Danas vadimo tijela iz druge masovne grobnice. A po svemu sudeći bila je prva, jer je mjesto »idealnije za ubijanje«. Bilo kako bilo, ono što smo započeli napravit ćemo ozbiljno do kraja. A i vrijeme nam je danas naklonjeno. Sunčano je, okoliš se isparava od zadnjih kiša.
S nama je ponovno forenzičarka prof. dr. Marija Definis Gojanović. Dok je nije bilo, posao je vodio arheolog prof. mr. Tihomir Glavaš. Hvala Bogu da smo pogodili kako što bolje rasporediti posao.



Unatoč tome što smo dobro pokrili masovnu grobnicu, nešto vode je pronašlo put do nje. Međutim, nije puno. Moći će se raditi bez bilo kakvih poteškoća. Jedan dio osoblja ostaje ovdje, a drugi ide na treću masovnu grobnicu da bi je pripremio za vađenje posmrtnih ostataka. Zanimanje novinara je prilično splasnulo. Šalimo se da bi najbolje bilo pustiti vijest da su pobijeni djelo ustaša. Tada bi javna glasila nagrnula sa svih strana.
Unatoč nametnutoj šutnji Crkva se ne predaje. Nedavno su na zasjedanju u Mostaru obje hrvatske biskupske konferencije zaključile da se povećaju napori na biskupijskoj razini glede popisivanja žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, posebno onih koji su jasno ubijeni iz mržnje prema vjeri. Nakon toga napravio bi se žrtvoslov. Mislim da je i ovaj naš rad posljednjih dana dobar prilog svemu ovome.
Ponovno nas posjećuju franjevci iz širokobriješkog samostana. Tu su fra Stipe Biško i fra Berislav Kutle. Nakon nešto vremena pristižu fra Vitomir Musa i fra Drago Čolak. Zaista lijepo od njih. Naravno da je to drago i puku koji ovih dana punom otvorenošću srca prati naš rad.
Prije samog vađenja tijela postavljamo brojeve kraj svakoga od njih i slikamo cjelokupno stanje. Također mjerimo na kojem su prostoru bili pokopani: 2,00 x 2,90 m. U taj malen prostor stalo ih je 12. Mještani nisu krivi, oni su morali kopati koliko im je zapovjeđeno i navaliti na njih zemlje opet koliko im je zapovjeđeno. Tek kad su komunisti otišli, krišom su nastojali popraviti što se popraviti dalo. Između ostaloga podzidali su masovne grobnice kamenom da voda niz strminu ne bi odnijela tijela, odnosno kosti ubijenih.



Do 12.00 izvadili smo 2 tijela. To je ujedno bilo i najzahtjevnije. Nastojali smo otvoriti put prema što lakšem vađenju ostalih tijela. Kao i kod prethodne grobnice nastojimo točno pridružiti kosti jednog tijela jednu drugoj. Ujedno će to olakšati DNK analizu. U međuvremenu saznajemo da bi se u trećoj masovnoj grobnici moglo raditi o još jednoj lubanji, 6. po redu. Međutim, točno ćemo to utvrditi kad budemo vadili posmrtne ostatke iz nje.
Ova je masovna grobnica bogatija pronađenim predmetima od prethodne. Uz dvije vojničke pločice pronašli smo mnoštvo puca, ostatke čizama, ostatke kapa, znački na kapama, novčića, raznih kopčica, prsten, oštrilo za olovku, žlica, vilica. Ima i jedan šestar, vjerojatno je pripadao nekom časniku koji se njime služio u svome radu sa zemljovidima. Naravno, tu je i prepoznatljivi komunistički rukopis: telefonska žica i mnoštvo naboja.



Saznajem da je Hrvatski radio 1 izvijestio o našemu radu ovih dana. Nije baš u udarno vrijeme, ali dobro je i to. Istina se polako probija i pomaže nepristranom novinarstvu čuvati čast struke.
Odlučujemo posao privesti kraju pa dokle bude trebalo ostati. Da nas ne bi smetalo sunce, Stojan Barbarić iz svoga vrta donosi onaj ogromni suncobran. Podrazumijeva se da nas on, Tomo Barbarić i ostali zovu na kavu. Ali, treba raditi, a njima ponovno hvala na gostoljubivosti.
Posjećuje nas i fra Vinko Mikulić koji službuje na župi Gorica. U zadnjem ratu bio je vojni dušobrižnik pa dobro zna o čemu se ovdje radi.



Hvala Bogu, posao nam je izvrsno napredovao. Bili smo gotovi već u 16.30. Sutra ujutro još ćemo malo pročačkati po grobnici, a nakon toga zemlju vratiti nazad. Posvetit ćemo se trećoj u kojoj je manje tijela, ali su zbijena u vrlo uskom prostoru.
Dok se vraćam prema Humcu, primjećujem hodočasnike koji žure u svetište Svetog Ante. Započela je, naime, devetnica. Život ide dalje, žilav je ovo puk.

fra Miljenko Stojić / Pobijeni.info

U Sarajevu je u organizaciji HKDD-a predstavljena knjiga "Prikrita grobišta". Riječ je o izvješću povjerenstva Vlade Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta. Izdavač slovenskog izdanja je Družina iz Ljubljane. Nakon što je prevedena na hrvatski jezik, knjigu je izdalo Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo iz Sarajeva. U knjizi su doneseni znanstveni članci od 11 autora, a knjigu je uredio predsjednik povjerenstva Jože Dežman. Nakon uvoda na čak 436 stranica knjige doneseni su tabelarni popisi evidentiranih grobnica na području Slovenije. Ukupno je evidentirano 581 grobnica, a u tabelarnom prikazu osim autentičnih fotografija zabilježene su mikrolokacije, općine i nacionalnost žrtava te kategorije grobišta.

Arhiva

Prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, koji se inače bavi ovom tematikom, u 122 grobnice su samo pobijeni Hrvati, u 17 grobnica su Hrvati drugi narodi, u 22 grobnice nalaze se pobijeni različite nacionalnosti, a o 135 grobnica još nema podataka. U čak 125 grobnica nalaze se Slovenci, Talijani u 1, Nijemci u 118, Romi u 3, Rusi u 8 te Mađari u 5 grobnica. - Prema dostupnim dokumentima, nalogodavci su bili iz vrha komunističko-partizanske vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom, a izvršitelji su bile partizanske postrojbe sa svojim zapovjednicima, kazao je don Ante Jelić. Inače, i u samoj knjizi nalazi se mnoštvo pronađenih dokumenata u arhivu Slovenije, veliki broj svjedočenja očevidaca, lokalnih stanovnika, kao i jedan broj koji su sudjelovali pri samom ubijanju žrtava. Sve ove strahote i ubijanja poslije završetka II. svjetskog rata u Sloveniji i Bleiburgu, te na križnim putovima do Makedonije i Kotora, koje su počinili komunisti i partizani, ne smiju se prešućivati, naglasio je Jelić.

Iskapanje

U BiH je evidentirano 90 masovnih grobnica. Njihove lokacije se nalaze u okolici Kiseljaka, Kreševa, Novog Travnika, pa čak i u Sarajevu, i to na lokaciji današnjeg željezničkog kolodvora, kao i na Vracama. Na Vracama je pobijeno najviše Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata. - Meni je drago što se upravo ovih dana na području Knešpolja vrši iskopavanje žrtava iz Drugoga svjetskog rata, među kojima ima svećenika. Velika je ulogu profesora dr. Mile Lasića koji je to sve počeo pripremati i organizirati, kazao je don Ante Jelić. Profesor Ivica Mršo je kazao kako bi se ona s pravom mogla nazvati i "prikrivena istina", što je potpuno točno s obzirom na veliko razdoblje šutnje i skrivanja zločina iz doba komunizma. S druge strane, profesor Semir Busovača je istaknuo kako je najveći zločin šutjeti.

VL / Hercegbosna.org

Knešpolje, 2. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Izjutra rano, kao i svih ovih dana, vozim se s Humca prema Širokom Brijegu. Opažajući tmurno vrijeme i isparavanje magle, pade mi na pamet da je nekako ovako bilo i početkom te nesretne 1945. Partizani su nadirali upravo s ovih strana, istina šumom. Nedavno sam ponovno čitao da su usput nemilice »hapsili«, jer im njihov zapovjednik Stanko Parmać napisa da to učine »sa svim muškim licima iznad 16 godina«. Imali su tako dosta kandidata za ubijanje. Jedne su odveli prema Ljubuškom i potom prema Vrgorcu i tu ih poubijali, druge nekuda ovamo kamo žurim.


Stanko Parmać, zapovjednik 19. divizije

Ratni zločini ne zastarijevaju, bubnja mi u zatiljku mantra sadašnjih hrvatskih i međunarodnih političara. Stvarno, zaključujem, i nastavljam tražiti žrtve, a krvnike prepuštam njima. Ja ću svoje obaviti.
U ovakvom raspoloženju stižem na Široki Brijeg. Kišica kao da se skanjuje da nas pomete. Idemo na lokalitet bez obzira na sve uvjete.
Hvala Bogu noćašnja kiša nije napravila neku štetu. Očito sve je bilo dobro pokriveno i zaštićeno. Za svaki slučaj popravljamo malo najlon i kopamo dodatne kanale za odvod vode na drugoj masovnoj grobnici i odlazimo prema trećoj na kojoj smo jučer počeli raditi. Koliko će u njoj biti osoba? Po svemu sudeći opsegom je malena pa bi i taj broj trebao biti malen.
Polazišne točke za otkopavanje jesu jučer pronađene kosti. Ubrzo se jedna po jedna počinju pojavljivati lubanje. U kratkom vremenu pet ih je na broju. Položene su u nizu uz kamen, iako u skučenom prostoru. U donjem dijelu masovne grobnice pronašli smo već prije neke kosti. Izgleda da smo imali pravo u određivanju kamo kopati. Pobijeni su, znači, položeni poput sardina u kutiji. Možda nam to olakša posao atribuiranja kostiju pojedinom tijelu.



Oko 10.00 u posjet nam stiže gvardijan širokobriješkog samostana fra Branimir Musa i fra Dane Karačić. Kišica pomalo sipi, ali se ne damo otjerati s lokaliteta. Radimo, razgovaramo i prisjećamo se ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Jednog su komunisti ubili 1942., drugog krajem listopada 1944., a svi ostali, njih 64, pobijeni su od siječnja do srpnja 1945. Slučajno?
U međuvremenu je Povjerenstvo za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg dovršilo i njemačkom veleposlanstvu poslalo dopis o pronađenim njemačkim vojnicima. Poznajući ih vjerujemo da će se dostojno pobrinuti za svoje.
Građanstvo i danas pita što je s uključivanjem nadležnih tijela. Ne znam što odgovoriti. Mi radimo svoj dio posla i nemamo mogućnosti prisiliti ih na nešto. Društvo i sve nadležne ustanove prate naš rad pa neka čine što je do njih. Samo, može li se o tome uopće govoriti u ovakvim državama s obje strane granice?
Opet dolaze ljudi iz drugih sela. Njihovi najbliži nestali su tih dana na ovim područjima. A bili su civili i, podrazumijeva se, nevini. Danas ostarjeli ljudi rasli su zbog toga bez očeva, majki, stričeva...
Seljani, posebno susjedi, i nadalje su više nego susretljivi prema nama. Žele nam pomagati, kupuju neki alat i donose kad vide da bi nam mogao dobro doći, zovu nas na kavu, donose piće, komentiraju, nastoje pružiti neku novu informaciju. Zaista im ponovno od srca hvala.
Neki sitni predmeti počinju se pojavljivati pokraj tijela: novčići, ostatci zrcala, češalj, čizme. Kopamo dalje nastojeći ih što više osloboditi za što lakše skupljanje i stavljanje u prikladne kutije. Mjerimo dimenzije grobnice: 1,10 x 1,90 m. Iako smo već skinuli jedan sloj kamenja, nailazimo i na drugi. Škrapa je, dakle, u trenutku ubijanja uhićenih bila duboka.



Zbog kiše posao smo morali prekinuti u 14.30. Da nam je dopustila barem još jedan sat raditi, sve bi bilo spremno za petak kada namjeravamo vaditi posmrtne ostatke iz zemlje. Ali, bit će sve napravljeno na vrijeme. U slučaju kiše seljani su nam obećali one velike suncobrane koji ujedno štite i od nje. A dotle će ostati i zajedno s policijom čuvati masovne grobnice. Obećali su i da će popravljati njihove pokrivače od najlona, ako bude potrebno.
Prije odlaska još jedanput gledam dolje prema nedalekoj rijeci Lištici. Rekoše da su je partizani tuda prelazili. Kad su hrvatski zapovjednici svome zapovjedniku rekli što su opazili, on je odmahnuo rukom i rekao im da od toga nema ništa. Sutradan kad je započela borba, na kapu je stavio zvijezdu i zapucao po svojim podređenima. Bože, kakav časnik! Odmahujem rukom i žurim za ostatkom nas koji smo ovih dana kisnuli na ovim prostorima. A štala, sada prodavaonica, u kojoj su bili zatvorenici, osta nijemo svjedočeći o prošlim vremenima.

fra Miljenko Stojić / pobijeni.info

Dio hrvatske domoljubne javnosti u posljednjih nekoliko dana prati aktivnosti na otkopavanju i vađenju posmrtnih ostataka pobijenih u masovnoj grobnici Dubrava u Knešpolju, nekoliko kilometara jugo-istočno od Širokog Brijega. Potresne slike koje dolaze s tog mjesta nalik su onima ranije snimljenim u Kočevskom Rogu, Jazovci, Teznom, Hudoj jami i mnogim drugim mjestima na kojima su Titovi komunisti počinili zločine još uvijek neslućenih razmjera.
Svaki pojedinac koji nešto znade o metodologiji izvršenja zločina ruskih komunista, ili su samo gledali film Katynska šuma, poljskog redatelja Andrzeja Wajde, došao je do zaključka kako je metodologija masovnih zločina počinjena od strane Titovih egzekutora potpuno identična onoj u Staljinovoj izvedbi.



Masovna grobnica Dubrava-Knešpolje

Ruke vezane žicom, kugla u potiljak, tijela nabacana jedno po drugom, masovna stratišta skrivena od očiju javnosti, uz obveznu „OMERTU“, isti je zločinački rukopis po kome se ubijalo od Vladivostoka do Trsta, od Sjevernog mora do otočića Dakse.
Upravo zbog tog zločinačkog „rukopisa“ i masovnosti počinjenih zločina iznimno otužnim djeluju izjave raznih jugoslavenskih recidiva, koji su se u velikoj mjeri uspjeli inkorporirati na čelna mjesta u današnjem hrvatskom društvu. Ti recidivi jugoslavenstva, u svojim javnim istupima redovito pokušavaju pronaći opravdanja za ove zločine, počinjene u ime komunizma i Jugoslavije, idući tako daleko da i samom činu osvete pokušavaju dati legalitet i legitimitet.
Međutim, pri tome ih najbolje demantira Titov ministar „ubijanja“ Aleksandar-Leka Ranković. Podnoseći izvješće o „uspjesima“ jugoslavenskih komunističkih vlasti od okončanja rata do 1951. godine u beogradskoj skupštini, Ranković je kazao: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3. 777.776 zatvorenika.“



Josip Broz Tito u društvu svjedoka širokobrijeških zločina Milke Malada-Planinc

Jugoslavenska komunistička historiografija je skoro pet desetljeća radila mit o genocidnosti hrvatskog naroda. Nastavak te jugoslavenske prakse, na žalost, uslijedio je i nakon raspada Jugoslavije. U sklopu tih rasističkih teza o navodnoj hrvatskoj genocidnosti, što nije ništa drugo nego pokušaj opravdavanja komunističkih zločina, posebice se isticala komunistička netrpeljivost prema dijelu hrvatskog naroda koji živi na prostorima zapadne Hercegovine.
Na žalost, ostaci tog jugoslavenskog aparata i danas su prisutni u svim sferama hrvatskog društva. Metodologija njihovog djelovanja, kao i odnos prema hrvatskom narodu u Hercegovini, i danas je ista, kao u vrijeme krvave diktature Josipa Broza.
Uzroci ovakvog ponašanja različitih skupina i pojedinaca u hrvatskom društvu poznati su mnogima. Oni koji o tim razlozima malo, ili nimalo, znaju poručujem neka te poruke raznih jugoslavenskih recidiva gledaju kroz prizmu činjenice da zapadna Hercegovina ni danas ne zna za posmrtne ostatke skoro dvadeset tisuća svojih sinova.
Toliki je broj hercegovačkih Hrvata, naime, stradao od ruke Titovih i Rankovićevih krvnika. Ta stradanja otpočela su nakon partizanskog ovladavanja Širokim Brijegom, a nastavljena su u krvavoj osveti jugoslavenskih komunista nakon okončanja rata.

Novi dokazi o planiranim zločinima komunista u Hercegovini

Masovna grobnica Dubrava, o kojoj se posljednjih dana govori, samo je jedna od nekoliko desetaka do nekoliko stotina neobilježenih grobišta razasutih diljem Hercegovine. Da bismo, makar dijelom, sagledali okolnosti pod kojima su Titovi komunisti počinili te zločine potražili smo neke dokumente, još nepoznate domaćoj javnosti.
U ostavštini Krunoslava Draganovića tako smo pronašli nekoliko vrijednih izjava bivših pripadnika 26. dalmatinske divizije ( zapovjednik Božo Božović, politički komesar Dušan Korać), iz sastava VIII dalmatinskog korpusa (zapovjednik Petar Drapšin, politički komesar Boško Šiljegović), koje su ovom hrvatskom svećeniku dali izravni sudionici partizanskog pokolja na Širokom Brijegu i Hercegovini.



Faksimil izjave Pavla Prcele

Pavo Prcela, nekadašnji pripadnik 1. proleterske brigade (zapovjednik Vaso Đapić, politički komesar Nikola Aračić), iz sastava Božovićeve 26. divizije, bio je izravni sudionik ovih masovnih ubojstava. U svojoj izjavi, danoj u Rimu 23 kolovoza 1953., Prcela je posebice istaknuo: -„Moja brigada imala je zadatak osvojiti „Cigansko brdo“ i dolinu (uvalu) kraj Lištice do Regije Duhana. Nakon tri dana žestokih borba ušli smo u samo mjesto. Vojska je imala nalog ubijati (ubiti) sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu. Prizore nisam gledao, jer se nisam odgojio u takvoj metodi. Međutim, nakon tog pokolja vidio sam po ulicama i kućama brojne lješine, ne samo vojnika nego i civila, među kojima veliki broj žena i djece.“



Izjava Rafaela Radovića

Rafael Radović, rođen u Ćilipima, bio je nasilno mobilizirani pripadnik 11. dalmatinske brigade (zapovjednik Ivan Guvo, politički komesar Grga Markić), koja je također djelovala u sastavu 26. divizije.
Radović je bio pripadnik I čete (komandir Ivan Prodan), iz sastava IV bataljuna (zapovjednik Dominko Antunović, politički komesar Milan Rako) iz sastava 11. dalmatinske brigade, iste one postrojbe koju je Simo Dubajić izravno optužio za sudjelovanje u masovnim zločinima nad ratnim zarobljenicima počinjenim na Kočevskom rogu.
U svojoj izjavi Radović, uz ostalo, ističe kako je bio svjedokom brutalnog ubojstva jednog širokobriješkog franjevca.
Spomenuti svjedok vidio je, naime, tog kobnog 07. veljače 1945., na platou ispred gimnazije, zapovjednika IV bataljuna 11. dalmatinske brigade (Dominko Antunović) i njegovog zamjenika (Mate Majić) kako, zajedno sa jednim oficirom OZNE (?), u nazočnosti desetak vojnika, ispituju trojicu fratara. U jednom trenutku, tvrdi Radović, „oficir OZNE je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina.“
Još se nagađa o imenu oficira OZNE kojeg Radović spominje u svojoj izjavi. Prema određenim iskazima očevidaca riječ je o Marijanu Primorcu, tadašnjem pripadniku OZNE iz Ljubuškog, dugogodišnjem suradniku i krvnom srodniku Jure Galića, aktualnog predsjednika Subnora BiH.



Jure Galić, jedan od živućih svjedoka zločina na Širokom Brijegu

Drugi izvori u istom ovom kontekstu spominju oficire OZNE, kapetana Rajka Vukoju (iz Bileće) i Milivoja Drašković (strica Vuka Draškovića, iz Gacka), koji su po nalogu Slobodana Šakote, tadašnjeg šefa OZNE za Hercegovinu sudjelovali u ovim zločinima. Odgovore na ovu dvojbu, kako se čini, mogao bi dati čitav niz i danas živućih svjedoka.
To su u prvom redu Antun Šarić, u to vrijeme zamjenik političkog komesara IV bataljuna, zatim Petar Bogunović, Jakša Deletis, Ante Bogdanić, Drago Galić, Slavko Družijanić, Milka Planinc, ali i aktualni predsjednik SUBNOR-a Jure Galić, za koje je nepobitno utvrđeno da su u vrijeme ovih zločina bili na Širokom Brijegu.
Detalje o masovnim partizanskim zločinima na Širokom Brijegu zasigurno poznaje i nekadašnji Mesićev savjetnik Budimir Lončar. Prema izjavama svjedoka, Lončar je u to vrijeme, po liniji partije, bio blizak suradnik Dušana-Dule Koraća, srbina iz Kraljeva, osobe koja je izravno nadgledala pokolje na Širokom Brijegu i Kočevskom Rogu, kao i Veljka Kadijevića, tadašnjeg oficira u štabu 26. divizije.
Odgovornost za strijeljanje šestorice franjevaca 06. veljače 1945. dogodio se u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade (zapovjednik Bruno Vuletić, politički komesar Ante Jerkin), u čemu je neupitna zapovjedna odgovornost nekadašnjeg Titovog šefa kabineta i vojvode sinjskih alkara. Izravnim sudionikom ovih zločina bio je i Berislav Badurina (politički komesar u 4. dalmatinskoj brigadi), svojedobno također šef kabineta Josipa Broza, ali i Artur Takač (ratni zapovjednik bataljuna u Mehanizirano topničkoj brigadi), svojedobno čelni čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora. Uz spomenute, vlastitu involviranost u ove zločine nije mogao prikriti niti Vlado Šegrt, ratni zapovjednik 29. hercegovačke divizije, kao niti šef OZNE za BiH Uglješa Danilović, te napose Jovan Andrić i Džemal Muminagić, čelni ljudi 3. brigade KNOJ-a, pod čijim je ravnateljstvom počinjen najveći broj zločina.
Zahvaljujući višegodišnjim aktivnostima jugoslavenskih tajnih službi, kao i djela povjesničara bliskih tim istim službama, u dijelu hrvatske javnosti stvorio se dojam kako ključnu odgovornost zbog masovnih komunističkih zločina u Hercegovini imaju dalmatinski partizani.
Međutim, to naprosto ne odgovara istini!

Odgovornost zbog komunističkih zločina leži na Josipu Brozu Titu

Teza o navodnoj odgovornosti dalmatinskih partizana svjesno je godinama podgrijavana s ciljem umanjenja odgovornosti Josipa Broza, ali i održavanja unutarhrvatskih tenzija između Hercegovine i susjedne Dalmacije, što je isključivo išlo u prilog srbijanskim interesima, ali i interesima anacionalnih ORJUNA-ša u Dalmaciji, koji su u Beogradu vidjeli svog političkog idola.



Etnički Srbi na ključnim mjestima u VIII dalmatinskom korpusu i 26. dalmatinskoj diviziji - Drapšin, Šiljegović, Božović i Korać

Rijetko se koji hrvatski povjesničar ikada usudio istražiti od kud toliki etnički Srbi na ključnim pozicijama u 8. korpusu i njegovim sastavnim dijelovima. Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Ilija Radaković, Danilo Simonović, Petar Babić, Danilo Damjanović, Žika Bulat, Božo Božović, Dušan Korać, Bogdan Stupar, samo su neki od etničkih Srba koji su bili raspoređeni na većinu ključnih mjesta u štabu VIII. Korpusa i podređenim postrojbama koje su djelovale u njegovom sastavu. Poglavito na zapovjedna mjesta i na mjesta političkih komesara, za koje se znade da su kontrolirali i same zapovjednike.
Kvalitetan odgovor na ovo pitanje čuo sam prije nekoliko dana u serijalu „TITO“, redatelja Antuna Vrdoljaka. Prema riječima Dušana Bilandžića, ključna odgovornost za ovoliku involviranost etničkih Srba u zapovjednu strukturu VIII korpusa počiva isključivo na Vicku Krstuloviću. Sudeći, prema Bilandžićevim riječima, Krstulović se u jednom dopisu, upućenom Titu, pohvalio kako „Dalmacija ima vojnika u izobilju, ali da velike probleme jačanju partizanskog pokreta stvara nedostatak kvalitetnog oficirskog kadra“. Prema Bilandžiću, upravo je spomenuti Krstulovićev dopis bio izravnim povodom upućivanja u Dalmaciju nekoliko desetaka etničkih Srba, koji su na temelju Titovih i Rankovićevih uputa, u konačnici potpuno ovladali zapovjednom strukturom VIII korpusa.



Vicko Krstulović (drugi s desna) na mimohodu partizanskih postrojbi u Mostaru u veljači 1945.

Druga teza koja ukazuje na izravnu Titovu odgovornost za ove zločine svakako su poslijeratne karijere čitavog niza pripadnika VIII dalmatinskog korpusa, koji su po objektivnoj zapovjednoj odgovornosti odgovorni za zločine, ili su neposredno i posredno bili njihovim svjedocima. Kako tumačiti Titovo favoriziranje kadrova poput: Brune Vuletića, Stanka Parmaća, Ljube Trute, Berislava Badurine, Artura Takača, Budimira Lončara, Milke Planinc i Veljka Kadijevića, koji su po prirodi svojih tadašnjih položaja o ovim događajima morali znati puno više od običnih vojnika kakvi su u to vrijeme bili Ivan Gugić, Pavao Prcela i Rafael Radović.
Zbog svega ovoga, ali i inkorporiranosti ogromne većine bivših čuvara jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“ u današnji hrvatski sustav, uopće ne čudi „ZAKON ŠUTNJE“ o komunističkim zločinima.

Stvarni razlozi otkazivanja mostarske tribine o partizanskim zločinima

Prije nekoliko dana doznao sam da mostarska udruga studenata s Filozofskog fakulteta priprema tribinu o „Partizanskim zločinima nad hercegovačkim franjevcima“. Ponadao sam se kako studentske organizacije i ovom prigodom u hrvatsko društvo dovode neke nove vjetrove. Ta me je informacija zatekla u Zagrebu. U slučajnom susretu s jednim od zagrebačkih profesora, koji dosta dobro poznaje odnose na mostarskom Filozofskom fakultetu, prokomentirao sam i najavljenu tribinu.
Ostao sam jednostavno zapanjen kad me je moj dugogodišnji kolega počeo uvjeravati kako od tog pokušaja jednostavno nema ništa i kako će ta tribina biti zabranjena. I uistinu, samo dan kasnije, uvjeravanja mog zagrebačkog kolege pokazala su se potpuno točnim.
Slušajući kratku radijsku vijest o zabrani ove tribine kroz glavu su mi prostrujale riječi mog prijatelja: Dragi prijatelju, zar uistinu mislite da će fakultet na kome rade Slavo Kukić, Zoran Primorac, Mile Lasić, Slavica Juka i Šimun Musa dozvoliti održavanje jedne ovakve tribine ?
Drugim riječima, zar će nekadašnji šef kabineta Branka Milulića dozvoliti da se govori o zločinačkom sustavu u kome je i sam ponikao?
Zar će nećak Marijana Primorca i unuk Ivama Primorca-Škope, koji je Domovinski rat proveo u Beogradu, dozvoliti studentima otvoreno govoriti o zločinima svog vlastitog strica?



Spomenik Marijanu Primorcu nekad je "krasio" Ljubuški

Zar će profesori koje je stvorio i oblikovao Kardelj-Šuvarov sustav dozvoliti nekakvoj tamo nadobudnoj dječici da se obruše neposredno na taj sustav, a posredno i na njih same?
Zar će se nekolicina ljudi koji upravljaju tim fakultetom, a koje dobar dio njihovih kolega oslovljava sa „mama“, „tata“, „strina“, „ujko“, „tetka“, „rođak“, tek tako zamjeriti sa Radovanom Vukadinovićem, Caratanom, Cvrtilom, Pusićkom i njima sličnima ?
Upravo u ovim pitanjima počivaju i temeljni problemi današnjeg hrvatskog društva.
Situacija poput ove na mostarskom Filozofskom fakultetu jednaka je situaciji u većini hrvatskih institucija, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u BiH.
Upravo iz ovih razloga, zločini nad hrvatskim narodom počinjeni u ime komunizma i Jugoslavije i danas su obavijeni šutnjom.
Sve što mi u ovom trenutku pada na um su stihovi jedne pjesme Marka Perkovića Thompsona.

E, MOJ NARODE !

Ilija Zovko / Hrsvijet

Knešpolje, 1. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Uz znak križa, pogled kroz prozor bila je kretnja kojom sam se budio. Dobro je, ne pada kiša i pomalja se sunce. Napredovat ćemo i danas, ako Bog da, kako smo namislili.
Opet smo bili točni. U 8.00 počinjemo radom. Noćašnja kiša nije napravila nikakvu štetu. Koso postavljeni najlon odbio je svu njezinu vodu. Uobičajena momčad je na okupu. Pridružio nam se i Marinko Soldo čija je i danas živuća tetka u ona vremena morala zakapati pobijene. Sam se ponudio za pomoć i vrlo brzo svladao potrebito za ovu vrstu rada.



Radovi su nastavljeni i peti dan

Čistimo i posljednje ostatke kreča. Čim smo ga jučer primijetili pobojali smo se za njegovo djelovanje. Izgleda da je bio posut samo u ovom donjem desnom kutu masovne grobnice i to samo po površini. Na taj način nije uspio uništiti tijela.
Nešto iza 10.00 posjetio nas je fra Ante Marić. Uz ostalo prisjeća se prvog otkapanja u Zagvozdu, odnosno traženja ubijenih hercegovačkih franjevaca. Nije išlo jednostavno, ali nam zato sada njegova iskustva itekako dobro dođu.
Pronalazimo i nekoliko ostataka čizama. Očito da se radi o vojnicima, međutim još je to teško reći jer kosti otkopavamo samo do određene razine potrebne za rad forenzičara. Tu su i ostatci telefonske žice koja se pojavljivala i u Zagvozdu i u Vrgorcu. Očito je ista postrojba, XI. dalmatinska brigada, bila na djelu ili je to bio način ubijanja čitavog Osmog korpusa. Zastrašujuće djeluje i ostatak oboda kape na nečijoj glavi. Malo ispod njega nalazi se rupa u lubanji. Dotični je, zaključujemo, ubijen nabojem u čelo. A svuda je, kao i jučer, mnoštvo ostataka zrna i čahura. Brojimo lubanje, već ih je 11. Još nismo stigli do mogućih krajeva ove masovne grobnice.



Petar Drapšin i Ivan Guvo, zapovjednici VIII dalmatinskog korpusa i 11. dalmatinske brigade

Oko 12.00 posjećuje nas načelnik širokobriješke općine Miro Kraljević. Lijepo od njega što nas ne zaboravlja. Ujedno mu hvala što se nije bojao namisli traženja i iskapanja masovnih grobnica na području općine Široki Brijeg. Tu je i fra Josip Vlašić iz širokobriješkog samostana. Moći će braći iz prve ruke prenijeti dokle se stiglo s radom.
Posao na otkopavanju ove druge masovne grobnice polako se privodi kraju. Pojavila se i još jedna lubanja, 12. po redu. Zadovoljni smo postignutim, jer smo očekivali da će rad duže trajati. Dimenzije prostora u koji su zbacana tijela pobijenih jesu 3,60 x 3.10 m.



Radovi se odvijaju pod budnim okom fra Miljenka Stojića

Odlučujemo u 13.00 započeti otkopavanje treće masovne grobnice, na lokalitetu Kruška, udaljene 50-ak metara od prethodnih dviju. Kako pričaju svjedoci, ovdje bi trebali biti posmrtni ostatci 5-6 tijela ubijenih njemačkih časnika. Prostor je skučen, radi se o škrapi. Čistimo naraslu travu i nešto okolnog šiblja da nam je lakše raditi. Primjećujemo na živoj stijeni uklesan križ. To je učinio pokojni Žare Barbarić koji je kao dječak nazočio ovim ubojstvima. Nailazimo i na ostatke svijeća. Donosili su ih mještani da se ne zaboravi ovo mjesto.
Radimo pozorno, jer se bojimo da ne bismo oštetili posmrtne ostatke. Ipak, trebalo nam je gotovo 3 sata dok smo naišli na prve ostatke kostiju. Morali smo dublje kopati nego na prethodnim dvama grobnicama, jer su škrape vjerojatno bile malo dublje. Ne vjerujemo da ih je netko produbljivao. Komunistima su ubojstva bila važna, a ne bilo kakvo pokapanje.



Pronađeni ostatci medalje i njemačke vojne pločice

Odlučujemo prestati u 16.00. Mjesto iskopa prekrivamo najlonom, a mjesno redarstvo ostaje ga čuvati, za svaki slučaj. Obitelj Tome Barbarića poziva nas na kavu. Stvarno su ljubazni prema nama, kao i razni drugi mještani. Neprestano dolaze, nude pomoć i neprestano stvaraju ugodan, opuštajući ugođaj, unatoč ovakvu poslu koji radimo. Svi smo svjesni da je svatko zaslužio dostojan pokop, bez obzira bio Hrvat, Nijemac, Talijan, partizan...

fra Miljenko Stojić / Pobijeni.info

U povodu 65. obljetnice bleiburškog pokolja hrvatskih civila i vojske, u brojnim se medijima na ovome dijelu «zapadnog Balkana» opet, uvijek iznova, poteglo pitanje o zaslugama i krivici tzv. hrvatskih partizana. Suočeni s nepobitnim zastrašujućim dokazima o sustavnim masovnim pokoljima što su započeti već 1941., a svoju su kulminaciju doživjeli u svibnju 1945., apologeti Titovih boraca ne usuđuju se više poricati zločin u cijelosti, ali ga nastoje relativizirati i minimizirati tvrdnjom da, unatoč tomu, pozitivni plodovi borbe tzv. hrvatskih partizana pretežu nad negativnima: bez njih bi, prema tom tumačenju, Hrvatska iz rata izišla poražena, bez njih bi pobijedili «Dražini četnici», bez njih bi Hrvati nestali kao što su nestali brojni narodi staroga i srednjeg vijeka.

Ta i tomu slična argumentacija dostojna je intelektualne razine jednoga Stipe Mesića, ali će ozbiljan čovjek na nju odmahnuti rukom. Nešto što bi se nazivalo «hrvatski partizani» u Drugome svjetskom ratu – nije postojalo. To je tužan podatak iz naše povijesti, to je jedan od ključnih uzroka naše narodne tragedije, ali to je – nepobitna činjenica. Nju mogu privremeno potisnuti političke natege i diktati, ali se znanstveno ona nikada ne će moći (o)sporiti.

Nasuprot tadašnje hrvatske države – sa svim njezinim teškim manama i nedostatcima – i njezine vojske koja je nosila hrvatsko ime, ratovala pod hrvatskom zastavom i ginula s hrvatskim stihovima na usnama, našli su se neprijatelji koji u državnopravnom smislu nisu htjeli nikakvu, pa ni ideološki drugačije obojenu, komunističku Hrvatsku. Oni su – kako komunisti, tako i rojalisti – zagovarali obnovu Jugoslavije. Činjenica da su se među rojalistima, pod zapovijedanjem Draže Mihailovića, našli hrvatski književnik Đuro Vilović ili sin jednoga od podpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, Vladimir Predavec, nisu četnike pretvorili u hrvatsku vojsku niti u «hrvatske četnike». Ni to što su se među Ljotićevim pristašama našli nekakav Roko Kaleb ili Hrvoje Magazinović koji su potekli od hrvatskih roditelja, nisu suradnike toga srpsko-jugoslavenskog sljedbenika desničarskih totalitarnih ideologija učinili «hrvatskim ljotićevcima». Jednako tako, činjenica da su među partizane otišli hrvatski književnici Nazor i Ivan Goran Kovačić, i da su u njima bili Josip Broz, Ivan Šibl, pa i tisuće drugih Hrvata (među kojima i Franjo Tuđman), nisu te partizane učinili nikakvim «hrvatskim partizanima». Jednako tako, činjenica da se je 1991./92. na čelu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva nalazio neki Hrvat Zvonko Jurjević, i da je intelektualnu podlogu agresiji na Hrvatsku davao i nekad hrvatski književnik Goran Babić, nije vukovarske koljače pretvorila ni u kakvu «hrvatsku armiju».

Njihova misao i njihov program, i prvih i drugih i trećih, bila je obnova Jugoslavije, njihov cilj bio je uništenje, a ne obnova ili drugačije oblikovanje samostalne hrvatske države. U tu borbu oni su srnuli pod jugoslavenskim barjakom, noseći jedni kokarde, a drugi komunističke crvene zvijezde petokrake, prvi kličući kralju Petru, drugi Titu i Staljinu, treći Miloševiću. Njihove krilatice bile su protuhrvatske već time što su bile jugoslavenske. Jednako tako su posljedice pobjede Jugoslavenske armije – jer tako se ona i formalno zvala i prije pokolja u svibnju 1945. – bile jednake hrvatskomu porazu. Govore to desetci, možda stotine tisuća Hrvata pobijenih u svjetskom ratu i nakon njega; govore to desetci tisuća političkih uznika i stotine tisuća progonjenih; govore to stotine tisuća hrvatskih emigranata raseljenih diljem svijeta; govori to, na koncu, Domovinski rat: ako je Hrvatska doista oslobođena u svibnju 1945., i ako je iz rata izišla kao pobjednik, zašto ju je i od koga onda trebalo oslobađati u Domovinskom ratu?

Zato ne treba nasjedati onima koji hrvatske kvislinge u jugoslavenskim redovima hoće svesti samo na komuniste: nije to njihov najveći grijeh. Najveći njihov grijeh je izdaja Hrvatske, pristajanje uz Jugoslaviju. To je zločin koji se ne smije oprostiti: «jednom otkrivena domovina ne pruža više nikakve izgovore za izdaju». Ne radi se pritom samo o prošlosti: jugoslavenstvo ni u kojem obliku ne zaslužuje zaborav ni oprost, jer nas i jedno i drugo vodi ravno u «regionalne saveze» i «jugosfere»!

Tomislav JONJIĆ / Politički zatvorenik