KRVAVI PLES KOMUNISTA

Skoro pet desetljeća jugoslavenska je komunistička vlast na razne načine nastojala prikriti vlastite zločine. Kako one nad zarobljenim protivničkim vojnicima tako i one nad nedužnim civilima. U državnim sredstvima priopćavanja nije se moglo čuti niti riječi o stravičnim partizanskim zločinima počinjenim u Jazovci, Kočevskom Rogu, Mariboru, Maceljskoj šumi, Zagrebu, Širokom Brijegu, Mostaru, i drugim mjestima. Vladao je zavjet šutnje koji se osjeća i danas.


1. Posmrtni ostaci franjevaca, Zagvozd 2. Ekshumacija fratara u Mostarskom Gracu 3. Posmrtni ostaci franjevaca, Široki Brijeg

Međutim, kad su o pojedinim segmentima tih stravičnih zločina bili prinuđeni progovoriti, govorili su to s nevjerojatnom količinom laži, licemjerja i konstrukcija. Naime, nije se mogla prikriti činjenica da je na koncu rata s lica zemlje nestalo skoro osamnaest tisuća hercegovačkih Hrvata. Nije se mogla prikriti činjenica da je pobijeno, spaljeno ili nestalo šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca.
Čuvari jugoslavenskog komunističkog poretka jako su dobro znali da se unutar obitelji, rodbine i prijatelja čuvaju uspomene na pobijeni cvijet hrvatske mladosti ovih prostora. Stoga su nastojali po stotinu puta ponavljati različite laži i podvale nadajući se kako će najveći dio mladeži prihvatiti to kao istinu. Najveće laži, konstrukcije i podvale izrečene su, pak, na račun pobijenih širokobrijeških franjevaca. Međutim, došlo je vrijeme da o tim događajima progovorimo nešto drugačije.

Zašto se bitka za Široki Brijeg i Mostar uopće morala dogoditi ?

Nakon povlačenja s Jadranske obale, u jesen 1944., njemačke su vojne snage pristupile utvrđivanju takozvane „zelene“ crte na potezu Knin -Livno-Duvno-Široki Brijeg-Mostar-Gacko. S vojničkog gledišta, cilj ove linije bio je najmanje troznačan.
U prvom redu riječ je o osiguranju desnog boka crte bojišnice koju su njemački generali namjeravali postavili od Blatnog jezera, preko Dunava i Drine do Gacka. Sve s ciljem kako bi zaustavili nadiranje ruskih postrojbi iz Mađarske, Rumunjske i Srbije i tako kupili vremena za organizirano povlačenje glavnine svojih postrojbi s jugoistoka Europe. Tu se u prvom redu radilo o glavnini skupine Armija E koja se povlačila se iz Grčke. Međutim, prijetila je velika opasnost da joj dalje povlačenje bude presječeno od strane ruskih postrojbi koje su se u to vrijeme već nalazile na području Srbije, kao i albanskih partizana te 2. crnogorskog korpusa čija se zona odgovornosti protezala do rijeke Neretve na zapadu.
Jedini pravac kojim su se postrojbe generala Alexandra Loehra mogle izvlačiti, nakon proboja preko Albanije i Crne Gore bila je dolina rijeke Bosne i Neretvanski operativni pravac kao njen prirodni produžetak.
U prvom njemačkom planu kao glavni pravac izvlačenja Skupina Armije E bio je naznačen Mostar. Međutim, zbog uspjeha 2. partizanskog korpusa u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini te 8. dalmatinskog korpusa u okolici Knina Livna, Tomislavgrada i Posušja došlo je do lomljenja najznačajnijeg djela prvotno zamišljene njemačke „ zelene“ crte.
U takvoj situaciji stožer njemačke 369. divizije dobio je zadaću da sa svim raspoloživim snagama pod svaku cijenu brani ostatak „zelene“ crte Široki Brijeg – Mostar –Nevesinje, što su ujedno bile najisturenije točke pod njemačkim nadzorom na jugoistoku Europe.

Zapovjednik 369. grenadirske pukovnije pukovnik Fischer sa stijegom pukovnije

Istovremeno, novonastala situacija na ovoj bojišnici uvjetovala je promjenu izvlačenja skupine Armija E. Umjesto planiranog povlačenja prema Mostaru ove su se postrojbe povlačile pravcem Višegrad-Sarajevo. Kad je u pitanju područje Mostara i Širokog Brijega, njemački ratni izvori pokazuju da su rudnici boksita i mostarska zračna luka bili od velikog značaja za ratni stroj Hitlerove Njemačke.
Polovicom studenoga 1944., partizanske postrojbe započinju sa svakodnevnim opsjedanjem Širokog Brijega. O tim danima svjedoči dr. fra Oton Knezović: -«Polovicom studenoga 1944. probudi me iz dubokog noćnog sna strašna rika topova i pucnjava strojopušaka. Još ne mogu da se razaberem što je. Topovi gruvaju nedaleko od moje sobe, cijela se kuća trese i veliki prozori drmaju na njoj, kao da će se sve stropoštati. Bacači mina padaju pod moj prozor u daljini dvadeset do pedeset metara. Rakete osvjetljuju noć i imaš što vidjeti. Naša velika livada puna noćnih sjena, koje se šuljaju od voćke do voćke i pužu četveronoške pokraj zida, da dođu do samostana, konvikta i gimnazije. Hrvatski vojnici kriju se iza u dvorištu i kod štala, naperili strojnice po zidovima i gađaju u te noćne utvare.“
Vojnički gledano potpuno besciljna misija!


Gimnazija, samostan i crkva Uznesenja BDM na Širokom Brijegu, 1936.

U partizanskim dokumentima nemoguće je pronaći operativnu zapovijed iz konca 1944. kojom je brigadama iz sastava 29. hercegovačke i 9. dalmatinske divizije izričito zapovijeda da ovladaju Širokim Brijegom. Njihovi nadređeni, stožeri 2. i 8. korpusa, čiji su stožeri bili smješteni u Nikšiću i Splitu, kao i Vrhovni štab partizanske vojske prioritet su dali drugim pravcima djelovanja. Stoga se stječe dojam da su stožeri ovih dviju partizanskih divizija samostalno donijeli prosudbu da će konstantnim borbenim pritiskom na Široki Brijeg i Mostar zajednički štititi bokove vlasti snaga te na taj način, aktivnim djelovanjem, prisiliti njemačke i hrvatske snage na povlačenje prema Sarajevu.
Kada znamo podatak da su dva partizanska korpusa (2.crnogorski i 5. krajiški) u to vrijeme bila usmjerena prema Sarajevu a 8. dalmatinski istovremeno je oštricu svoga djelovanja usmjerio prema Lici onda vidimo da područje Hercegovine partizanima nije bilo većeg od strateškog vojničkog značaja.
Zdrav razum i načela normalnog vođenja bitke odmah nameće pitanje: Zbog čega su onda njihovi podređeni mjesecima bezuspješno opsjedali Široki Brijeg i prostor između Mostarskog blata i rijeke Neretve?
Uistinu, zar ne bi bilo vojnički logično da su partizanske postrojbe iz pravca Tomislavgrada, Bugojna, Prozora, Boračkog jezera i istočne Hercegovine, još u jesen 1944., jačim snagama izvršile snažan pritisak na prijevoj Ivan sedlo, sjeverno od Konjica. Takvom odlukom i presijecanjem jedinog željezničkog i cestovnog pravca prema Sarajevu u vrlo nezavidan položaj bile bi dovedene njemačke snage angažirane na crti Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje i riješena vojnička i politička sudbina kompletnog neretljanskog pravca. U tom slučaju stožer 369. divizije i podređene mu hrvatske i srpske postrojbe mogli bi birati jedino između organiziranog povlačenja i opstanka u okruženju.
Ovakvim potezom partizani bi izbjegli dosta bezrazložno vođenih bitaka, širinu vlastite crte smanjili bi za oko 300 kilometara, čime bi stvorili taktičku premoć u ljudstvu i tehnici te dobili vremena za novo pregrupiranje i brže napredovanje prema Sarajevu.
Međutim, u provođenje jedne takve logične i vojnički opravdane operacije partizanski stratezi nisu išli. Svojim zapovjednicima na terenu dali su zadaću da relativno slabim snagama čitavu zimu bezuspješno opsjedaju vojna uporišta oko Širokog Brijega, što je rezultiralo vrlo velikim gospodarskim i ljudskim žrtvama na tom području.
Danas dostupna dokumentacija pokazuje da su i partizanski i njemački stožeri bili svjesni da će od proljeća 1945. doći do izmjena na crti bojišnice. I jedni i drugi su znali da će o kvalitetu prvog poteza, odnosno faktora iznenađenja, ovisiti dalji tijek vođenja operacija na ovom području.
Dokumentacija 29. hercegovačke divizije kazuje da se u njihovom stožeru rodila prva ideja za značajnijim pritiskom prema Konjicu. Stoga su još polovicom siječnja 1945. prema Boračkom jezeru bile upućene dvije brigade iz sastava ove divizije. Međutim, odgovor stožera 369. divizije na ovu inicijativu bio je brz i logičan. Dijelovi 369. divizije , 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga i 2. gorskog zdruga , snage od oko 8.000 vojnika, krenule su 27. siječnja 1945. iz Širokog Brijega a dan kasnije i iz Mostara u prodor prema jugu. Cilj ovog iznenadnog udara bili su Čapljina, Ljubuški i Metković.
Odmah nakon realiziranja ciljeva ove operacije i rušenja mostova u Gabeli i Metkoviću njemačke postrojbe iz sastava 369. divizije izvučene su sa novodostignute crte i upućene prema Konjicu. Postrojbe iz sastava 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga i 2. gorskog zdruga ostale su na tek zaposjednutoj crti. Ovakvim potezom planovi 29. divizije o proboju prema Konjicu su ne samo zaustavljeni nego je došlo do paničnog povlačenja većine postrojbi iz sastava ove divizije natrag - prema Čapljini, Stocu i Metkoviću.


3. satnija, 3. bojne, 9. ustaškog djelatnog stajaćeg zdruga, angažirana u operaciji "BURA"


Bojovnici 2.gorskog zdruga u jesen 1944.u Širokom Brijegu

Svoje viđenje ove operacije ostavio nam je tadašnji kapelan u Vitini fra Janko Bubalo. O tim danima fra Bubalo piše:: - "Koncem siječnja dogodilo se nešto što je mnoge, načas, obradovalo, ali mnogi su to doskora skupo platili. U nedjelju 28. siječnja, iz područja Širokog Brijega i Mostara jurišalo je nekoliko hrvatskih jedinica, koje su kao vihor razbile partizansku liniju od Čerigaja do Neretve. Partizani su bježali koliko su ih noge nosile, tako da nisu uspijevali (što su oni redovito činili!) ni svoje mrtve i ranjene pokupiti. Istoga dana popodne ustaše i domobrani držali su čvrsto liniju od Proboja do Domanovića, uključujući tu - naravno - Ljubuški i Čapljinu. Partizani su se u paničnom bijegu povukli prema Metkoviću i Vrgorcu, a da gotovo nijedan metak nisu u svoju obranu opalili. Da su njihovi neprijatelji to namjeravali, mogli su ih utjerati u more. Iz Ljubuškog su jedva uspjeli izvući žive glave. I jedino čega su se u svojoj zloći još sjetili bilo je to, da su iz ljubuškoga zatvora na brzinu potjerali četrdesetak zatvorenika (muškaraca i žena), pa su sve odmah postrijeljali, čim su doletjeli (stvarno doletjeli, dotrčali !) u Vrgorac, kod vrgoračkog groblja. Među njima je strijeljan i jedan moj prijatelj, plemenit čovjek i sveti fratar, fra Makso Jurčić. Među strijeljanima su bile i dvije žene iz Čalića, koje su bile izišle malo iznad sela prikupiti i ponijeti kući nešto malo drva. Naišao ja na njih netko od partizana. Proglasio ih neprijateljskim "kuririma" (one nisu znale ni što to znači!) i odveo ih u Ljubuški.»
Dostupna dokumentacija iz tog doba kazuju kako je ova operacija i te kako odjeknula u partizanskom Vrhovnom štabu pa čak i u štabovima saveznika. Naime, u očima saveznika, Josip Broz Tito i njegova partizanska vojska, nakon ove izgubljene bitke postali su razbijena vojna snaga koja je izgubila jednu značajnu bitku nekoliko kilometara od Jadranske obale. Stoga se Josipu Broz i te kako žurilo da stanje na ovom djelu bojišnice što prije stavi pod nadzor te tako popravi svoju narušenu vojno-političku reputaciju. Međutim, nije se moglo ni slutiti da će Titov odgovor biti tako brz i da će cijenu za takav vojnički neuspjeh partizanskih postrojbi platiti nedužni civili. Posebice se nije moglo očekivati da će za takav partizanski poraz biti prozvani i pobijeni oni koji u ovim operacijama nisu uopće sudjelovali, niti su na njih imali bilo kakvog utjecaja.

Titovom zapovijedi Petru Drapšinu otpočela je Mostarska operacija


Vodili i koordinirali operaciju ovladavanja Širokim Brijegom i Mostarom: Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović i Dušan Korać


Nakon što je do Beograda stigla vijest o prodoru njemačkih i hrvatskih snaga do Čapljine, Metkovića i Ljubuškog, žurno je sazvan sastanak partizanskog Vrhovnog štaba. Prema partizanskim izvorima, ovom sastanku osobno je predsjedao čelni čovjek KPJ Josip Broz Tito. Nakon raščlanjivanja novonastale situacije u zapadnoj Hercegovini, 30. siječnja 1945. odaslana je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da glavninu svojih snaga žurno prebaci u na to područje i u suradnji sa 29. hercegovačkom divizijom ovlada Širokim Brijegom, Mostarom i Nevesinjem.
Ova zapovijed ujedno je krunski pokazatelj da su sve aktivnosti partizanskih postrojbi vođene tijekom veljače 1945. u Hercegovini bile pod potpunim nadzorom partizanskog Vrhovnog štaba, vrha Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita, kao neprikosnovenog autoriteta. Partizanski izvori potvrđuju iznimno veliku zainteresiranost Josipa Broza za tadašnje vojne prilike u Hercegovini. Tako partizanski povjesničar Nikola Anić naglašava:„ Iz povijesne dokumentacije se vidi da se maršal Tito dosta zainteresirao za Mostarsku operaciju zbog zapažene vojne i političke osjetljivosti mostarskih prostora, jer su tu blizu obale Dalmacije i strateški važan neretvanski pravac, što je u tadašnjoj konstelaciji vojno-političkih zbivanja u svijetu i na našim meridijanima i odnosa sa zapadnim saveznicima imalo posebnu dimenziju. Nisu savezničke komande prijatno primile informacije kada se saznalo za pojavu njemačkih snaga kod Metkovića tj. na samoj obali Dalmacije.“
Nakon primitka zapovjedi 19, i 26. dalmatinska divizija , 1. tenkovska brigada i Artiljerijska brigada upućene su prema Hercegovini, gdje su se od ranije nalazile 9. dalmatinska i 26. hercegovačka divizija. Pripremnom zapovijedi zapovjednika 8.dalmatinskog korpusa generala Petra Drapšina , čije je tadašnje sjedište bilo u Kninu, 9. dalmatinska divizija je, do dolaska glavnine snaga iz sastava 8. korpusa, trebala, zajedno sa 12. hercegovačkom brigadom , ovladati Čapljinom, Čitlukom, Međugorjem i Ljubuškim.


Drago Galić i Veljko Kadijević, članovi štaba 26. dalmatinske divizije

Temeljna zamisao štaba 8. dalmatinskog korpusa o napadu na Široki Brijeg i Mostar regulirala je ovu napadnu operaciju u dvije faze. U prvoj fazi 9. i 26. dalmatinska divizija trebale su, uz potporu 1. tenkovske brigade, topništva i zrakoplovstva , ovladati Širokim Brijegom. Nakon toga ove su snage, zajedno sa 19. dalmatinskom divizijom (zapovjednik Stanko Parmać) i 12. hercegovačkom brigadom morale ovladati svim manjim uporištima do rijeke Neretve te tako stvoriti sve preduvjete za završni napad na Mostar.


Stanko Parmać i Ljubo Truta, zapovjednici 19. i 9. dalmatinske divizije iz sastava 8. dalmatinskog korpusa

Partizanski izvori kazuju da je operativni plan 8. korpusa sačinjen samo za prvu fazu napada, odnosno za napad na Široki Brijeg, te da je on kasnije dopunjavan.
Glavni partizanski udar na Široki Brijeg planiran je snagama 26. divizije (zapovjednik Božo Božović , politički komesar Dušan Korać) iz pravca Kočerina i Mokrog. Postrojbe iz sastava 9. dalmatinske divizije (zapovjednik Ljubo Truta, politički komesar Andro Kovačević) dobile su zadaću prodrijeti pravcem Klobuk-Buhovo-Knešpolje te presjeći cestovnu komunikaciju između Širokog Brijega i Mostara. Druga dalmatinska brigada je, s ciljem osiguravanja snaga angažiranih na glavnom pravcu udara, trebala, preko Mostarskog graca, prodrijeti prema Mostaru te onemogućiti iznenadni protuudar njemačkih snaga iz tog pravca.
Postrojbe iz sastava 19. dalmatinske divizije(zapovjednik Stanko Parmać, politički komesar Petar Babić ) kretale su se pravcem Ljubuški-Čitluk-Kruševo, te su, zajedno sa 12. hercegovačkom brigadom imale za cilj napasti njemačka uporišta između Mostarskog blata i rijeke Neretve. Za partizanski napad na Široki Brijeg i Mostar ukupno je angažirano oko 40.000 vojnika.


Partizanski zemljovid mostarske operacije


Njemačka vojna skica iz siječnja 1945.

Plan napada na samostan i crkvu na Širokom Brijegu

Temeljem zapovjedi štaba 26. divizije od 04. veljače 1945. 11. dalmatinska brigada je dobila zadaću da glavninom svojih snaga napadne samostan i crkvu na Širokom Brijegu, odnosno da «likvidira jaku otpornu točku u manastiru sa gimnazijom », kako stoji u zapovjedi .
Sukladno toj zapovjedi, obavljeno je i zapovjedno izviđanje. Sudeći prema ratnom dnevniku 11. dalmatinske brigade, izviđanje je, po lijepom ali vrlo hladnom vremenu, izvedeno 05. veljače na Grivi (kota 545.). Prema istom izvoru izviđanje su predvodili zapovjednik brigade major Ivan Guvo, njegov zamjenik kapetan Andrija Milić i politički komesar Grga Markić. Upravo na tom mjestu, štab 11. brigade donio svoju odluku o planu napada na samostan, precizno određujući zadaće dijelovima svog borbenog poretka, odnosno podređenim postrojbama.



Izviđanje štaba 11. dalmatinske brigade u Trtlama 05. veljače 1945.

Odlukom štaba 11. dalmatinske brigade precizirano je da brigada napadne samostan, gimnaziju i konvikt u dva borbena postroja, postrojavajući dva bataljuna u prvu a dva u drugu bojevu crtu, odnosno sustavom bataljun za bataljunom.

Zapovjedna struktura 11. dalmatinske brigade:

Štab brigade

* zapovjednik
- major Ivan Guvo

* zamjenik zapovjednika
- kapetan Andrija Milić

* politički komesar
- major Grga Markić

1. bataljun

* zapovjednik
- Ahmet Šeremet

* politički komesar
- Jure Talajić

2. bataljun

* zapovjednik
- Andrija Krilić

* politički komesar
- Jakša Deletić

3. bataljun

* zapovjednik
- Joko Raos

* politički komesar
- Nikola Marić

4. bataljun

* zapovjednik
- Dominiko Antunović

* politički komesar
- Milan Rako

* obavještajni oficir
- Ljubo Periša


Zapovjedna struktura 3. čete, 4. bataljuna, 11 dalmatinske brigade

U skladu sa spomenutom odlukom štaba 11. dalmatinske brigade, IV/11 napadao je pravcem Buhovo-Turčinovići-Pribinovići. Desna granica zone odgovornosti bataljuna bilo je selo Turčinovići i kota 362 a lijeva cesta Mokro-Široki Brijeg.
II/11 bio je predviđen za napad pravcem Medići-Jelinak- kota 345. Desna granica zone odgovornosti bataljuna bila je cesta Mokro-Široki Brijeg a lijeva Mokro i kota 345.
Prema istoj odluci, snage drugog bojevog postroja, odnosno I/11 i III/11 bataljun u napad kreću odmah iza prvog napadnog postroja. I to po tempu napada. I/11 temeljem plana štaba 11. brigade, nastupa za četvrtim a treći bataljun za drugim bataljunom.
Pojednostavljeno kazano, za napad na samostan i gimnaziju na Širokom Brijegu bili su predviđeni bataljuni na čijem su čelu bili Dominko Antunović i Ahmet Šeremet. Za napad na Đački dom i Burića Brig štab 11. dalmatinske brigade predvidio je bataljune kojima su zapovijedali Andrija Krilić i Joko Raos.
Prateća četa brigade, prema ovoj odluci, bila je raspoređena na paljbeni položaj sjeverno od Medića kuća u Rasnu, gdje je bilo i brigadno središte veze i brigadno previjalište. Za zauzimanje narednog paljbenog položaja bila je predviđena nova usmena zapovijed štaba brigade.
Osmatračnica štaba brigade, u prvoj fazi napada, bila je predviđena na početku tadašnje ceste, pod Polugrinom. Tijekom akcije kretanje osmatračnice trebalo se kretati cestom prema Širokom Brijegu.
U zapovjedi se, također, skreće pozornost na štednju streljiva kao i na organiziranje dopunske ishrane mjesnim sredstvima.
Kao i u divizijskoj zapovjedi, naglašeno je da topnička priprema započinje 06. veljače u 6.45 sati i traje do 08.00. Početak općeg napada predviđen je za 07.00. Isto tako, u brigadnoj se odluci naglašeno je da će topništvo u prvoj fazi napada tući samostan na Širokom Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevima postrojbi.
Minobacačka potpora iz prateće čete 11. brigade bila je predviđena za otvaranje vatre prema potrebi i zapovjedi štaba brigade. Angažiranje minera sa detektorima za čišćenje prolaza u minskim poljima bilo je, također, predviđeno brigadnom zapovjedi.
I unatoč činjenici da je prema zapovjedi 26. divizije potporu ovoj brigadi osiguravala tenkovska četa u brigadnoj zapovjedi nema niti riječi o tome.

Tijek napada na Široki Brijeg

Partizanski napad na Široki Brijeg otpočeo je 06. veljače topničkim i zrakoplovnim udarima duž čitave bojišnice. Iznimno vrijedno svjedočenje o počecima . topničke pripreme za partizanski pješački napad na Široki Brijeg imamo zahvaljujući svjedoku tih događaja dr. fra Bruni Raspudiću. U svojim sjećanjima fra Raspudić piše: «Kako se za noćnih napada nije moglo spavati, o. Upravitelj konvikta i ja, tih zadnjih nesnošljivih noći, izlazili bismo na glavna vrata konvikta okrenuta prema sjeveru, gdje partizansko oružje nije bilo gotovo nimalo opasno, te bismo promatrali strahovitu djelatnost tenkovskih naboja. Iz daljine od kojih pet kilometara (s Trna) tenkovi su najviše tukli zvonike i pročelje crkve, koja se je bijelila na mjesečini. Praveći jezovitu zuku po zraku, naboji bi udarili u tvrdi kamen crkve te napravivši veliku rupu u kamenu ili odcijepivši dio, odbijali bi se kojih stotinu metara prema potoku Ugrovači. Promatrajući strahovitu razornu djelatnost partizanskoga teškog naoružanja, moglo se lako opaziti da partizani tuku i bombardiraju koncentriranom vatrom sad sami Široki Brijeg, zatim mali gradić Lišticu i utvrde koje su se nalazile ispred njega.- Kada bi ovdje prestala paljba, onda su meta bili krajevi oko mosta u selu Knešpolju i Drugi gorski zdrug koji ga je branio.“


Crkva Široki Brijeg

Upornom obranom dobro utvrđenih temeljnih čvorova obrane( Ciganskom brdu, Duhanskoj stanici, Klancu, Knešpolju i Širokom Brijegu) te zahvaljujući izuzetno dobroj uporabi interventnih postrojbi, njemačke i hrvatske snage uspjele su tijekom 06. veljače odbiti sve partizanske udare. Njemačko topništvo osobito je bilo aktivno u popodnevnim satima, tukući naročito položaje 11. dalmatinske brigade koja je nadirala prema Širokom Brijegu iz pravca Mokrog.
Stožer 26. dalmatinske divizije u svome izvješću posebno naglašava efikasnost jake neprijateljske koncentrične vatre i minskih prepreka, radi čega se taj dan odustalo od daljih juriša.

Tijek napada 11. dalmatinske brigade na samostan

Najžešće borbe ipak su se tih dana vodile u zoni napada 11. dalmatinske brigade. Odnosno na prilazima samostanu, gimnaziji i đačkom domu na Širokom Brijegu.
II./11 i IV./11 krenuli su prema Širokom Brijegu 06. veljače u 02.00. U svanuće, četvrti bataljun, na čelu sa Dominkom Antunovićem, prisilio je bojevo osiguranje na povlačenje, ovladao trigonometrijskom točkom 362. (Stražnica) te izbio pred prepreke i minska polja neposredno pred Širokim Brijegom.
Istodobno II/11 prisilio je na povlačenje bojevo osiguranje, koje se nalazilo u njegovoj zoni napada, i ovladao selom Mokro. Oko 06.30 u topničku pripremu uključili se i prateća četa 11 brigade te prateće čete 2. i 4. bataljuna sa svojim minobacačima.
Po izbijanju pred minsko polje, IV./11. je, iz pokreta, još dok je topnička priprema bila u tijeku, pokušao ovladati utvrđenim prostorom jugozapadno od crkve i samostana. Međutim, taj napad ne samo da nije uspio nego je ovaj bataljun, zbog upada u minsko polje, imao osjetne gubitke u ljudstvu. Na taj su način, uz snažnu paljbu iz utvrđenih kamenih bunkera, njemačke i hrvatske snage onemogućile dalji prodor Antunovićevom bataljunu prema najvišoj trigonometrijskoj točci Širokog Brijega, točci gdje se nalazi franjevački kompleks, crkva i gimnazija.


Pogled iz zraka na gimnaziju, crkvu i samostan na Širokom Brijegu, ciljeve napada 11. dalmatinske brigade od 6. i 7. veljače 1945.

Istodobno, svi su pokušaji II/11 da se probije prema Đačkom domu i Kuljića brigu i dalje su ostali bezuspješni. Njemačke i hrvatske snage na ovom su pravcu, također, pružale snažan otpor, prelazeći u pojedinim fazama bitke, prema tvrdnjama dostupnih izvora, i u manje protuudare.
Poslije prvih bezuspješnih udara i osjetnog broja žrtava na partizanskoj strani, do kojih je došlo ne samo zbog dobro postavljenog sustava obrane nego i zbog neobavljenog izviđanja i katastrofalno loših procjena zapovjednika II/11 Andrije Krilića te napose zapovjednika IV/11 Dominka Antunovića i njegovih podređenih zapovjednika. Ova su dva bataljuna do kraja 06. veljače i dalje ostala u neposrednom vatrenom dodiru sa protivničkim snagama koje su se nalazile ispred njih. Međutim, unatoč žestokim borbama nikakvih pomaka crte nije bilo.
Tijekom noći 6. na 7. veljače došlo je do manjih pomaka u rasporedu postrojbi. Stožer 26.divizije i stožeri partizanskih brigada u međuvremenu su kvalitetnije sagledali stanje na crti bojišnice pa su zapovjednicima bataljuna skrenuli dodatnu pozornost na obvezu pravljenja prolaza u minskim poljima. Uz obveznu uporabu inženjerijskih postrojbi. Čime su sa zakašnjenjem ispravili nedostatke iz zapovijedi za napad.
Zapovjednik 11. dalmatinske brigade major Ivan Guvo, u skladu sa uputama dobivenim od divizijskog stožera na čelu sa Božom Božovićem, zapovijeda drugom i četvrtom bataljunu da produže s jurišima na svojim napadnim pravcima. Stožeru III/11 daje zadaću da na spoju drugog i četvrtog bataljuna, na cesti južno od Bakamuše, u napad uputi jednu četu. Istovremeno, major Guvo osobno je razgovara sa stožerima bataljuna o mogućnosti prikupljanja domaćih životinja i njihovom upućivanju u minsko polje. A sve s ciljem kako bi se izbjegli dalji gubici u ljudstvu, tvrdi tadašnji politički komesar IV/11 Milan Rako u knjizi o ratnom putu 11. dalmatinske brigade,
Napad je nastavljen i ujutro 07. veljače. Dijelovima II/11., oko 08.00, pošlo je za rukom ući u već dobro narušeni borbeni raspored protivnika jugozapadno od Đačkog doma. Tako da u vremenu poslije 08.00 preostale otporne točke jugozapadno od samostana i gimnazije napadaju IV/11, III/11 i II/11, pod zapovjedništvom Dominka Antunovića, Joke Raosa i Andrija Krilića. Za to vrijeme I/11 još se uvijek nalazio u pričuvi.



general Petar Drapšin i major Ivan Guvo

Sudeći prema dostupnim partizanskim izvorima sam tijek ovoga završnog napada na gimnaziju i samostan na Širokom Brijegu, po nalogu svojih nadređenih pukovnika Boška Šiljegovića i pukovnika Bože Božovića, nadgledao je politički komesar 26. divizije potpukovnik Dušan Korać , koji je taj dan i lakše ranjen.
Njemački izvori o zadnjim trenucima borbe na prilazima crkvi i samostanu kazuju: -« Na lijevom krilu 9. satnije neprijatelj se probio! Jedva smo mogli povjerovati. Pojedinci su se vratili u Lisu trčeći, sedam ljudi jedne ponosne satnije. Posljednja rezerva 3./ opkoparska 369 morala je odmah krenuti u protunapad ali je već pri prijelazu preko brisanog prostora ka samostanu na brdu imala teške gubitke. Što je samostan ponovo zauzet to treba zahvaliti najvećem osobnom zalaganju pojedinih zapovjednika. U međuvremenu, satnik Bollmann s preostalim ljudima svoje hrabre posade odupro se neprijateljskim oklopnim vozilima. Jedna od tih grdosija ostala je u plamenu, no druga je tu malu skupinu dohvatila s boka i potukla je. U tom protunapadu poginuo je satnik Bollmann, zapovjednik II./370.»

Tko je odgovoran za zločine počinjene u zoni 8 korpusa ?

Nakon teških dvosatnih borbi, pripadnici 11. dalmatinske brigade uspjeli su, oko 10.00, potpuno ovladati svim prilazima samostanu i gimnaziji na Širokom Brijegu.. Preživjeli ostaci njemačkih i hrvatskih postrojbi angažirani u ovoj bici povukli su se prema Duhanskoj stanici a navečer i prema Mostaru.
Nakon okončanja borbi uslijedio je ulazak partizanskih oficira i vojnika u prostorije samostana, gimnazije i crkve što je u popodnevnim satima istoga dana rezultiralo monstruoznim zločinima nad franjevcima zatečenim u samostanu, civilima i ratnim zarobljenicima. Sa ovolike povijesne distance teško je utvrditi imena samih egzekutora. Međutim, zapovjedna odgovornost je poznata i kao takva je neupitna. Ona leži u prvom redu na zapovjednicima partizanskih postrojbi svih razina u čijoj su se zoni odgovornosti dogodili i sežu do samog Vrhovnog zapovjednika JA Josipa Broza Tita..
Činjenica je da se ovaj zločin, kao i onaj na Kočevskom Rogu, dogodio u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade , 26. divizije, 8. dalmatinskog korpusa. Stoga, puna zapovjedna odgovornost počiva na zapovjednicima bataljuna iz sastava ove brigade: Ahmetu Šeremetu, Andriji Kriliću, Joki Raosu i Dominku Antunoviću, kao i njima podređenim zapovjednicima do razine desetine. Također, neupitna zapovjedna odgovornost je i na zapovjedniku 11. dalmatinske brigade Ivanu Guvi.



Milan Rako i Andrija Krilić, oficiri 11. dalmatinske brigade na prilazima Mostaru

Ništa manju zapovjednu odgovornost ne snosi niti tadašnji zapovjednik 26. divizije Božo Božović, načelnik štaba Bogdan Stupar i politički komesar Dušan Korać, koji je nadgledao ukupan tijek borbi na Širokom Brijegu. Napose, kao oficiri s najvišim dužnostima u štabu 8. korpusa general Petar Drapšin, njegov zamjenik Peko Bogdan, načelnik štaba Ante Biočić i politički komesar 8. korpusa, i na Kočevskom rogu po zlu poznati, Boško Šiljegović snose najveći dio odgovornost za većinu partizanskih zločina počinjenih u zapadnoj Hercegovini u razdoblju između 01. i 20 veljače 1945. Iz razloga što su spomenuti, odlukom Josipa Broza Tita, bili glavni partizanski autoriteti u to vrijeme na području Hercegovine. U konačnici, od odgovornosti za ove zločine nitko ne može amnestirati niti Vrhovnog partizanskog zapovjednika Josipa Broza.
Kad su, pak, u pitanju zločini koji su počinjeni nad šestoricom franjevaca zatečenih u Mostarskom gracu 06. veljače 1945. onda se mora naglasiti da je riječ o događajima koji su se dogodili u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade iz sastava 9. dalmatinske divizije. Činjenica da su šestorica franjevaca te jedna skupina civila odvedeni iz župne kuće tijekom vojničkog povlačenja pred protivnikom jasno oslikava banditska načela ratovanja kojim se rukovodila brigada na čijem je čelu bio Bruno Vuletić, kasniji general JNA i dugogodišnji šef kabineta Josipa Broza.
Ti događaji ne mogu od zapovjedne odgovornosti abolirati tadašnjeg zapovjednika brigade Brunu Vuletića, političkog komesara u toj brigadi Antu Jerkina. Isto tako, ni njihovi nadređeni po zapovjednoj uspravnici Ljubo Truta i Ilija Radaković , kao niti čelni ljudi 8. korpusa Petar Drapšin i Boško Šiljegović, ne mogu biti amnestirani od odgovornosti i za ovaj zločin.
Slična je situacija i sa trojicom fratara odvedenih iz Izbična. Njih su, u nedjelju 11. veljače, u vrijeme održavanja sv. Mise, iz Izbična odveli pripadnici 3. prekomorske brigade iz sastava 26. divizije. Pripadnici ove brigade, naime, prisilili su trojicu franjevaca da komunikacijom Široki Brijeg-Ovojci-Goranci, nose streljivo. Ubijeni su negdje u blizini ceste prema Gorancima u noći 12./13. veljače, što zapovjedno kompromitira zapovjednika ove brigade Bogdana Viskića i političkog komesara Stanu Bobnara, kao i njihove podređene časnike.
Kad je u pitanju skupina širokobrijeških franjevaca koja je 8. veljače odvedena „Via Split“, teško se može utvrditi koja ih je partizanska postrojba uhitila ispred crkve i transportirala na put bez povratka. Međutim, činjenica da je riječ o zoni 26. divizije.


Skupina franjevaca koji su odvedeni "Via Split" i kasnije umoreni. 1. red: fra Andrija Jelčić, fra Radoslav Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Paponja
2. red: fra Leonard Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil Sivrić

Tako se i ovi zločini, najvećim djelom i danas neistraženi zločini, stavljaju na teret zapovjedniku ove divizije Boži Božoviću, političkog komesaru Dušanu Koraću, kao i generalu Petru Drapšinu i pukovniku Bošku Šiljegoviću, kao njihovim nadređenim zapovjednicima u štabu 8. korpusa.

Uloga OZNE

Jedan od trojice franjevaca eshumiranih u Zagvozdu fra Melhior Prlić odveden je, zajedno sa još osmoricom franjevaca, 08. veljače sa Širokog Brijega prema Splitu. Župnik u Veljacima fra Julijan Kožul uhićen je u Veljacima i proveden u zatvor OZNE u Ljubuškom 08. veljače 1945. Treća žrtva u ovoj skupini franjevaca, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici u Zagvozdu, bio je fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima. Za posljednju dvojicu može se ustvrditi da su nakon uhićenja bili nekoliko dana u zatvoru OZNE u Ljubuškom.
Međutim, za fra Melhiora Prlića to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ipak, spomenuti podatak, kao i mnogi drugi izvori ukazuju na ulogu zatvora u Ljubuškom kojim je u to vrijeme upravljao Pero Jelčić, prijeratni brijač iz Počitelja. Uz dužnost čelnog čovjeka OZNE za zapadnu Hercegovinu, Jelčić je, istovremeno, bio i član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, što je vrlo zanimljiva poveznica između OZNE i tijela KPJ i na nižim razinama.
Sve partizanske brigade u to su vrijeme u svojim štabovima imale opunomoćenike OZNE . Međutim, na temelju danas dostupne dokumentacije dade se zaključiti da opunomoćenici OZNE po brigadama 29. hercegovačke divizije nisu bili podređeni Okružnom uredu OZNE u Ljubuškom. Kompletnom strukturom OZNE za Hercegovinu upravljalo se iz Oblasnog ureda OZNE u Trebinju. Presudan utjecaj na to tijelo imao je Uglješa Kojadinović kao i njegov šef Aleksandar Ranković, tada prvi čovjek ove komunističke tajne policije. Uz Kojadinovića, određen utjecaj na rad Okružnog ureda OZNE za Hercegovinu imali su i pojedini članovi Okružnog komiteta KPJ za Hercegovinu, na čelu sa Vasom Miskinom-Crnim. To je zaključak do koga se dolazi temeljem podatka da je nekolicina istaknutih članova KPJ istovremeno bila angažirana u oba ova tijela.
Pod punim nadzorom Oblasnog ureda OZNE u Trebinju bila je i III brigada KNOJ-a, „koja je bila jedna vrsta političke policije. Prema dostupnim izvorima na raspolaganju Okružnog ureda u Ljubuškom stalno je bio najmanje jedan ojačani vod iz sastava ove brigade, kojom je zapovjedao Jovan Andrić , i upravo su pripadnici ove postrojbe KNOJ-a bili klasični egzekutori nad svima onima koje su svemoćni šefovi OZNE i partije proglasili neprijateljima „bratstva i jedinstva“.
Uz kazano, pozornost istraživača ovih događaja privlači i podatak da je u štabu 8. dalmatinskog korpusa u vrijeme Mostarske operacije boravio i Vicko Krstulović. O njegovom tadašnjem angažmanu teško je pronaći bilo kakav pisani trag. Međutim, postoje određene indicije da su upravo Vicko Krstulović i Boško Šiljegović bili poveznice tadašnjih šefova OZNE za Hrvatsku i BIH Ivana-Steve Krajačića i Uglješe Kojadinovića na području zapadne Hercegovine.

Uloga 29. hercegovačke divizije u zločinima nad franjevcima

Upadom u Međugorje, i ubojstvom fra Križana Galića, 30. listopada 1944. pripadnici 12. hercegovačke brigade otvorili su, može se slobodno kazati, sezonu lova na hercegovačke franjevce. Drugi slučaj dogodio se nakon puna tri mjeseca, točnije 28. siječnja 1945., kada su pripadnici 4. dalmatinske brigade , bježeći pred pripadnicima 369. divizije i 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga odveli , prema Vrgorcu, a potom i ubili, fra Maksimilijana Jurčića. Nakon ovog zločina počinjenog od strane pripadnika 8. dalmatinskog korpusa, u prvim danima veljače ponovo su zaredali zločini u zoni odgovornosti 12. hercegovačke brigade.
Povratkom 12. hercegovačke brigade na prostore zapadne Hercegovine, nakon operacije Bura, nastavljena je čitava serija zločina nad katoličkim svećenicima na ovom području. Tako su na putu ove brigade od Čapljine prema Mostaru, početkom veljače 1945., ubijeni fra Petar Sesar i časna sestra Šima Regina Milas u Čapljini, don Martin Krešić u Gabeli, te fra Filip Gašpar, fra Ćiril Ivanković i fra Jako Križić u Čitluku. Nakon ulaska u Mostar, 14. studenog 1945., pripadnici ove brigade na čelu sa opunomoćenikom OZNE Brankom Popadićem sa sobom su, u smrt, odveli tadašnjeg provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, te još šestoricu franjevaca. Tko su bili egzekutori pitanje je koje se nameće. Međutim, zavjet šutnje o ovim događajima nije prekršen više od šest desetljeća. Međutim, nalogodavci se svakako vide u čelnim ljudima 12. hercegovačke brigade, kao i njihovom nadređenom generalu Vladi Šegrtu, zapovjedniku 29. hercegovačke divizije, te čelnim ljudima Oblasnog ureda OZNE i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu.

Vlado Šegrt, zapovjednik 29. hercegovačke divizije

Riječ je, naime, o dobro pripremljenom zločinu čiji se uzroci mogu u potpunosti sagledati ako se ostvari uvid u pamflet- izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1944. U tom se izvješću , za razliku od izvješća istog tijela od 02.veljače 1944., spominju franjevci kao isključivi krivci za uspjeh operacije BURA od 27. siječnja 1945. Ovako postavljanje stvari u drugom izvješću nije ništa drugo nego bijedan pokušaj amnestiranja onih pojedinaca, skupina i tijela koja su pripremila i provela zločine nad hercegovačkim franjevcima. U spomenutom izvješću stoji: - «Koristeći ustaljenost fronta prema Širokom Brijegu i Mostaru kao i nebudnost dalmatinskih jedinica, koje su držale ovaj front, neprijatelj je još prije ove akcije prebacivao svoje banditske grupice na naš oslobođeni teritorij, sa zadatkom da se povežu sa škriparskim bandama, i da izvrše puč. Glavna veza bili su fratri. Organiziranje bandi bilo je moguće zbog toga što ni vojnički nismo mogli kontrolisati teritorij. Mačekovci i ustaške bande koje su bile okupljene po grupama po našem terenu, a uz podršku većine stanovništva, težile su i radile na tome da unište komunikacije, veze, pobiju rukovodioce i izvrše mobilizaciju. Neprijatelj je povukao sa sobom iz nekih sela i do 95 % stanovništva. S terena općine Ljubuški otišlo je 3-4.000 osoba. Nakon progona neprijatelja sa ovog terena narod je uvidio našu snagu iako je bio zaplašen.»
Na koncu, partizanski povjesničari redovito su prešućivali jednu činjenicu. A prešućuju je i danas. Naime, rijetkima je poznato da je Nezavisna Država Hrvatska bila priznata potpisnica Ženevskih konvencija od 13. ožujka 1943. što je Vladi Nezavisne Države Hrvatske 26. ožujka 1943. priopćio švicarski Konzulat u Zagrebu i to u dokumentu koji se vodio pod brojem 277. Ad. S 1699-1942.

Dokaz o pristupanju NDH Ženevskoj konvenciji

Ta činjenica, zahtijevala je od pobjednika korektan odnos prema onima pobijeđenima, civilima i svakom drugom pojedincu koji se tuđom voljom našao na poprištu bitke. Međutim, da li je realno od vojske koja je u samo dvije godine, političkom odlukom velikih sila, prošla transformaciju od šumske razbojničke družine do ratne pobjednice opravdano očekivati da njeni vojnici, podoficiri znaju pravila postupanja navedena u Ženevskoj konvenciji.


____________________

1.U listopadu 1944., zajedno sa povlačenjem njemačke 2. oklopne armije s Neretljanskog operativnog pravca zapovjedništvo 5. SS korpusa premješteno je iz Mostara u sanatorij Kasindo kod Sarajeva gdje je ostalo do 02. siječnja 1945. kada je zapovijedanje nad njemačkim postrojbama u Hercegovini, srednjoj i istočnoj Bosni predala njemačkom 21. armijskom korpusu iz sastava skupine Armija E.(Komnenović-Kreso, Monografija 29. Hercegovačke divizije, Beograd 1979., str.595.)

2. Početkom listopada 1944. Josip Broz Tito je zapovjedio štabu 8. korpusa da mora ovladati dalmatinskom obalom, zaposjesti sve gradove i mjesta te spriječiti svaki napad na nezavisnost zemlje; postrojbe 8. korpusa trebaju napredovati prema Zadru, i dalje, žurno organizirati prijem većih količina ratnog materijala, goriva, odjeće i obuće koje su saveznici u Italiji stavili na raspolaganje partizanima; djelovanje savezničke avijacije tražiti preko britanske misije pri štabu 8. korpusa…. Opskrba postrojbi 8. korpusa s otoka Visa obavljat će se morskim putem, a samo će najudaljenije postrojbe biti opskrbljivane zračnim transportom, obavijestio je VŠ dopisom od 10. listopada 1944. (Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941.-1945., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1964., str. 944.)

3. Dr. fra Oton Knezović, Široki Brijeg, Drinapress, Valencija, 1967. str. 100.

4. 29. Hercegovačka divizija sastojala se od pet pješačkih brigada (10., 11., 12., 13., 14.), artiljerijskog divizijuna, stožera divizije, te pristožernih postrojbi. Divizija je u to vrijeme imala 1154 člana Komunističke partije, 282 kandidata za članstvo u partiji, te 173 temeljne partijske ćelije. Zapovjednik divizije bio je general Vlado Šrgrt, načelnik štaba Drago Đukanović a politički komesar Vukašin Mićunović. (Radovan Papić, «Hercegovina u revoluciji», Sarajevo 1985. str. 179 i 180)

5. 9. dalmatinska divizija formirana je 13. veljače 1943.u Imotskom. U njen sastav ušle su 3., 4. i 5. dalmatinska brigada. Sudjelovala je u bici na Neretvi. Rasformirana je 12. travnja, a ponovo formirana 08. rujna 1943. godine od 1. i 3. a nešto kasnije i 4. dalmatinske brigade. Od 1. studenoga 1944., dijelovi ove divizije vrše stalne operacije u zapadnoj Hercegovini. Zapovjednik divizije u Mostarskoj operaciji bio je potpukovnik Ljubo Truta, načelnik stožera potpukovnik Andro Kovačević, a politički komesar potpukovnik Ilija Radaković.

6. Partizani su 10. studenoga 1944. ubili Ikana Nakića(1884.), a dan kasnije Jelu (1898.) i Žarka Šuška (1917.),civile iz sela Mokrog. (Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 294.i 299.) Tijekom jednog od tih napada, 13. studenoga 1944., od partizanske ručne bombe, smrtno je stradao Božo Šušak (1940.). Dva dana kasnije, 15. studenoga, od partizanske minobacačke granate pred kućom su stradali: Dragica Šušak (1939.), Mirko Šušak (1938.) .(Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 295. )
Tijekom partizanskih napada na Donje Mamiće, u zaselku Police smrtno su stradali civili: Iva Kolobarić (1903.), Vinko Kolobarić (1931.), Jure Kožul (1940.) i Mile Kvesić (1939.). (Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 407.-408.)

7. 369 legionarska divizija, mješovito njemačko-hrvatska postrojba , ustrojena je 21. kolovoza 1942. u Stockerau (Austrija). Naziv «Vražja divizija» dobila je po 42. diviziji Hrvatskog Domobranstva u Prvom svjetskom ratu. Uvježbana, krajem 1942.godine, na vojnom vježbalištu u Dollersheimu, od časnika i dočasnika njemačkog Wermachta, te vojnika pristiglih iz Hrvatske. Koncem 1942. divizija je imala oko 12.000 vojnika. Od prosinca 1942.godine, pa do kraja rata, 369. grenadirska divizija je bila angažirana na hrvatskom ratištu. Tijekom 1944. i početkom 1945. divizija je bila podređena njemačkom 5. SS brdskom armijskom korpusu. Sjedište divizije od dolaska u Hercegovinu do konca listopada 1944.nalazilo se u Blagaju. Od početka studenoga do sredine veljače sjedište divizijskog stožera bilo je u Potocima kod Mostara.

8. 9. ustaški djelatni stajaći zdrug utemeljen je u ljeto 1944. od bojni ustaškog Prometnog zdruga u Hercegovini i Dalmaciji, dijelova 6. ustaškog stajaćeg zdruga, te manjih ustaških postrojbi koje su do tada djelovale u Hercegovini. Zapovjedništvo zdruga, zajedno sa pristožernom satnijom, bilo je smješteno u Mostaru. Prvi zapovjednik zdruga bio je pukovnik Franjo Primorac iz Uzarića, a njegov zamjenik bojnik Mate Primorac iz Čitluka. U vrijeme operacije Bura zdrugom je zapovijedao bojnik Vlado Majer.

9. 2. gorski zdrug utemeljen je koncem 1942., u okviru pokušaja da se kroz angažiranje njemačkih instruktora podigne bojeva spremnost Hrvatskog Domobranstva. Od konca 1943. isključivo je angažiran na osiguranju prometne komunikacije između Mostara i Sarajeva.
Zapovjedništvo 2 gorskog zdruga, zajedno sa pristožernim postrojbama, bilo je dugo smješteno u Konjicu.

10. Fra Janko Bubalo, "Apokaliptični dani", Gral Široki Brijeg, 2002., str. 121.

11. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

12. Osmi dalmatinski korpus formiran je 07. listopada 1943. od 9., 19.,20. i 26 divizije, te 12. partizanskog odreda. Djelovao je u Dalmaciji, djelu Like i Zapadnoj Bosni. Od 01. studenoga do 09. prosinca 1944. korpus je uspio potpuno ovladati Dalmacijom. Početkom veljače 1945. sudjelovao je u Mostarskoj operaciji, te je za petnaest dana uspio potpuno ovladao Hercegovinom. Uz bojeve aktivnosti ovoga korpusa vezana su također i stradanja jednog djela hercegovačkih franjevaca. Za svoje pothvate 8. korpus je dva puta pohvaljivan od strane Josipa Broza-Tita. Početkom ožujka 1945. godine ušao je u sastav 4. armije, koja je u završnim operacijama uspjela ovladati Likom, hrvatskim primorjem, Istrom i Trstom. Povezuju ga se i zbog zločina u Istri, Sloveniji, Dalmaciji a posebice na Kočevskom Rogu. Zapovjednik 8. partizanskog korpusa u Mostarskoj operaciji bio je španjolski dragovoljac i prijeratni komunist general-potpukovnik Petar Drapšin, zamjenik potpukovnik Petar-Peko Bogdan, načelnik stožera potpukovnik Ante-Toni Biočić, a politički komesar pukovnik Boško Šiljegović.

13. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

14. 19. dalmatinska divizija formirana je u listopadu 1943. godine u Bukovici. U sastav ove divizije ušle su 5., 6. i 7. dalmatinska brigada. Djelovala je u sjevernoj Dalmaciji i južnoj Lici. Sudjelovala je u kninskoj i mostarskoj operaciji. Tijekom mostarske operacije ovom je divizijom zapovijedao je potpukovnik Stanko Parmać, dužnost načelnika štaba obnašao je major Danilo Damjanović – Danić a političkog komesara Petar Babić.

15. 26. dalmatinska divizija osnovana je u listopadu 1943. na otoku Visu. U njen sastav ušle su 11.,12., i 13. dalmatinska brigada. Djelovala je u južnoj i srednjoj Dalmaciji i na otocima. Obučavana je od britanskih i američkih instruktora na otoku Visu. U rujnu 1944. godine uspjela je ovladati srednjodalmatinskim otocima i Pelješcom. Sudjelovala je u kninskoj i mostarskoj operaciji. Za ovu diviziju vezani su zločini nad franjevcima u Širokom Brijegu. U sastavu 4. armije sudjelovala je u ovladavanju Istrom i slovenskim primorjem. Najveći dio zločina koji su se dogodili u zoni odgovornosti 8. korpusa, u čijem je sastavu djelovala, vežu se za ovu diviziju. Zapovjednik divizije bio je pukovnik Božo Božović, politički komesar: potpukovnik Dušan Korać, načelnik štaba Bogdan Stupar. U sastavu ove divizije djelovali su i Veljko Kadijević, Milka Planinc, Simo Dubajić, i mnogi drugi komunistički revolucionari.

16. 1. tenkovska brigada, formirana je 16. srpnja 1944. u Gravini (Italija), od polaznika partizanske tenkovske škole, partizanskih tenkista i prognanika iz Dalmacije.Imala je tri tenkovska bataljuna, svaki po tri tenkovske satnije, naoružane tenkovima tipa Stjuart, bataljun oklopnih automobila i inženjerijski bataljun. Koncem kolovoza 1944. prebačena je na Vis. Zajedno s postrojbama iz sastava 26. divizije sudjelovala je u splitskoj i mostarskoj operaciji. U sastavu IV armije sudjelovala je u završnim bitkama u Lici, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru, Istri i okolici Trsta. U vrijeme mostarske operacije brigadom je zapovijedao potpukovnik Periša Grujić a dužnost političkog komesara obnašao je potpukovnik Franc Hočevar.

17. Zapovjednik mehanizirano-topničke brigade 8. korpusa u vrijeme mostarske operacije bio je major Franc Misjak, a politički komesar major Nikica Zenić. Zapovjednici bataljuna bili su: Lazo Katić, Gojko Manzoni, Oleg Smirnov, Artur Takač, Božo Radinović i Nenad Šelaminac.

18. Drapšin, Petar, Rođen je 1914. u Turiji kod Starog Bečeja. Kao student je 1937. otišao u Španjolsku, gdje je u sklopu međunarodnih komunističkih brigada sudjelovao u građanskom ratu. Član KPJ od 1937. Sudionik je partizanskog ustanka od samog početka a bio je jedan od organizatora lipanjskog ustanka, 1941., u Hercegovini. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika odreda, divizije, korpusa i 4. armije. U vrijeme Mostarske operacije bio je zapovjednik 8. korpusa. Po okončanju rata bio je imenovan zapovjednikom tenkovskih jedinica JA. Poginuo je u Beogradu, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, koncem 1945. Proglašen narodnim herojem.

19. 12. Hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u istočnoj Hercegovini. Sudjelovala u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Do 25. studenog 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević, a nakon toga major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović a opunomoćenik OZN-e bio je Branko Popadić. Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga.( Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd 1979., str. 582.-584.)

20. Prva partizanska lovačka eskadrila, formirana je 22. travnja 1944. u sjevernoj Africi. Naoružana lovcima Spitfajer V, operativno je i stegovno bila podčinjena britanskom «Balkanskom zrakoplovstvu» .Djelovala je sa uzletišta Kane, sa Visa i Škabrnje. Druga partizanska lovačka eskadrila, formirana je 01.srpnja 1944.kod Bengazija (Libija). Naoružana zrakoplovima Hariken II RP. operativno je i stegovno bila podčinjena britanskom «Balkanskom zrakoplovstvu» .

21. Parmać, Stanko, Rođen je 1913.u Opuzenu. Prije rata radio je kao učitelj. Pripadnik partizanskog pokreta i član komunističke partije od 1941. Tijekom rata obnašao je dužnosti zapovjednika brigade i divizije. U mostarskoj operaciji je zapovijedao Devetnaestom divizijom. Po okončanju rata obnašao je dužnost načelnika stožera Zapovjedništva JRM. Završio je Višu vojno-pomorsku akademiju u SSSR-u i Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna služba u JNA prestala mu 1959. Proglašen narodnim herojem. Nakon izlaska iz JNA bio je višegodišnji direktor Poljoprivrednog kombinata Neretva.

22. Božović, Božo, Rođen je 1911. u selu Rogami kod Podgorice. Prije II svjetskog rata radio je kao službenik. Komunističkom i partizanskom pokretu pristupio je 1941. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika bataljuna, brigade i 26. dalmatinske divizije. Poslije rata nalazio se na raznim dužnostima Generalštabu JA, načelnik stožera oblasti, te načelnik odjela u upravi GS. Završio je Vojnu akademiju Vorošilov u SSSR-u. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1964. Proglašen narodnim herojem.

23. Truta, Ljubo, Rođen je u Zlarinu kod Šibenika 1915. godine. Prije rata radio kao službenik. Partizanskom pokretu je pristupio 1941. godine a članom komunističke partije postao je 1942. godine. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade, te 9. divizije kojom je zapovijedao u Mostarskoj operaciji. Po okončanju rata obnašao je dužnosti zapovjednika divizije, zapovjednika vojno pomorske oblasti, načelnika štaba armije te zapovjednika armije. Završio vojnu akademiju K.E. Vorošilov u SSSR-u i višu vojno pomorsku akademiju JNA. Iz djelatne službe u JNA otišao je 1975. godine s činom admirala JRM. Proglašen narodnim herojem.

24. Babić, Petar, Rođen je 1919. u Ličkom Tisovcu. Prije II svjetskog rata radio kao radnik. Partizanskom pokretu pristupio 1941. a član KPJ od 1942. U ratu je obnašao dužnosti zamjenika političkog komesara odreda i brigade, političkog komesara brigade, kninskog sektora i divizije. U vrijeme Mostarske operacije nalazio se na dužnosti političkog komesara 19. divizije. Nakon drugog svjetskog rata bio je politički komesar divizije i korpusa, načelnik vojnog kabineta Josipa Broza, veleposlanik Jugoslavije u Kanadi i sekretar Savjeta za obranu. Završio Visoku vojnu akademiju JNA, zapovjedno-stožernu školu u SAD-u. Djelatna vojna služba u JNA prestala mu je 1979. Proglašen narodnim herojem.

25. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

26. Zapovijed za napad 26. divizije od 04. veljače 1945.

27. Dr. fra Bruno Raspudić «Grad na gori u plamenu», Kršni zavičaju br. 31., prosinac 1998.

28. Operativno izvješće 26. divizije od 16. veljače 1945.

39. Korać, Dušan, Rođen je 1920. u Mrčajevcima kod Kraljeva. Prije II. svjetskog rata radio kao metalski radnik. Član KPJ od 1940. Partizanskom pokretu pristupa 1941. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara bataljuna i divizije te zamjenika političkog komesara brigade. U Mostarskoj operaciji obnašao je dužnost političkog komesara 26. divizije. Poslije rata bio je politički komesar armije i ratnog zrakoplovstva, zapovjednik divizije i vojnog područja, načelnik stožera armije, načelnik uprave u Generalštabu JNA, zamjenik načelnika Generalštaba i glavni inspektor. Završio vojnu akademiju JNA i kurs operatike. Aktivna vojna služba prestala mu je 1980. Proglašen narodnim herojem.

30. Franz Schraml, «Hrvatsko ratište» Zaprešić, 1993. str.104.

31. Stupar, Bogdan, Rođen 1912. u selu Bravsko kod Bosanskog Petrovca. Prije II svjetskog rata radnik. Partizanskom pokretu pristupa 1941. a članom KPJ postaje 1942. U ratu je obnašao dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade te zapovjednika divizije. U vrijeme Mostarske operacije bio je načelnik stožera 26. dalmatinske divizije. Poslije rata bio je zapovjednik divizije, načelnik stožera korpusa, itd. Završio je vojnu akademiju JNA. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1965.

32. Bogdan, Petar-Peko, Rođen 1915. je u Sinju. Prije II svjetskog rata student prava. Partizanskom pokretu pristupio je 1941. a član SKJ od 1942. U ratu je obnašao dužnosti zamjenika zapovjednika bataljuna, brigade, korpusa te zapovjednika pozadinskih postrojbi JNA. U vrijeme Mostarske operacije bio je zamjenik zapovjednika 8. korpusa i zapovjednik isturenog zapovjednog mjesta. Poslije rata radio ja na raznim dužnostima u Generalštabu a bio je i pomoćnik zapovjednika za pozadinu, zapovjednik graničnih postrojbi, načelnik Tehničkog središta JNA i itd. Završio vojnu akademiju JNA. Aktivna služba prestala mu je 1966. Proglašen narodnim herojem.

33. Biočić, Ante -Toni, ( Načelnik stožera 8. korpusa) Rođen je 1913. u Kaštel Sućurcu. Prije rata bio je poručnik jugoslavenske kraljevske vojske. Članom komunističke partije i pripadnikom partizanskog pokreta postaje 1943. godine. U ratu je obnašao dužnosti načelnika štaba divizije i 8. korpusa. U vrijeme Mostarske operacije obnašao je dužnost načelnika stožera 8. korpusa. Po okončanju rata bio je načelnik štaba armije, te načelnik katedre na Visokoj vojnoj akademiji. Iz djelatne vojne službe razriješen je 1969. godine kao general-major.

34. Šiljegović, Boško, Rođen je 1915. u selu Mirkovac kod Bosanske Dubice. Prije II svjetskog rata student filozofije. Član KPJ od 1940. U partizanskom pokretu od 1941. Bio je jedan od organizatora ustanka na Kozari. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara brigade, divizije, korpusa i armije. U vrijeme Mostarske operacije bio je politički komesar 8. dalmatinskog korpusa. Nakon rata bio je politički komesar armije, načelnik Vojno-znanstvenog instituta JNA, glavni urednik Vojne enciklopedije, načelnik Političke uprave JNA, itd. Aktivna služba prestala mu je 1963. Bio je i savezni zastupnik, član i predsjednik Centralnog komiteta SKJ. Završio vojnu akademiju JNA. Proglašen narodnim herojem.

35. 2. dalmatinska proleterska brigada formirana je u Uništima 03. listopada 1942. Djelovala je u Dalmaciji, Hercegovini, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Prema povijesnim izvorima ova se brigada posebice istakla u bitkama na Neretvi, Sutjesci, u ovladavanju Dubrovnikom i Risnom. U Mostarskoj operaciji brigadom je zapovijedao Bruno Vuletić.

36. Vuletić, Bruno, Rođen je 1924, u Sinju. Partizanskim postrojbama priključio se, 1941., kao sedamnaestogodišnji učenik sinjske gimnazije. Članom jugoslavenske komunističke partije postao je 1942. U vrijeme rata obnašao je dužnost zapovjednika bataljuna, zamjenika i zapovjednika brigade. U vrijeme Mostarske operacije, u veljači 1945. godine, imao je čin majora a zapovijedao je 2. dalmatinskom proleterskom brigadom. Po završetku rata, dugi niz godina bio je izaslanik JNA u NR Kini, a u mirnodopskim uvjetima jedno je vrijeme zapovijedao divizijom i armijom. Obnašao je i dužnost pomoćnika saveznog sekretara (pomoćnik ministra obrane) a dugi niz godina radio je i kao načelnik vojnog kabineta Josipa Broza. U komunističkoj Jugoslaviji završio je Diplomatsku školu i Visoku vojnu akademiju. Sedamdesetih godina bio je i alkarski vojvoda sinjskih alkara.

37. Radaković, Ilija, Rođen je 1923. u selu Jošani kod Udbine. Pripadnik partizanskog pokreta i član KPJ od 1941. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara bataljuna, brigade, divizije i topničkog korpusa. U vrijeme Mostarske operacije nalazio se na dužnosti političkog komesara 9. dalmatinske divizije. Poslije rata bio je politički komesar korpusa, zapovjednik divizije, pomoćnik zapovjednika armije, načelnik uprave u Generalštabu, pomoćnik saveznog sekretara u SSNO. Završio Visoku vojnu akademiju i kurs operatike JNA. Proglašen narodnim herojem.

38. 3. prekomorska brigada, formirana je 17. prosinca 1943. u Gravini (Italija).Opremljena je i uvježbana od Britanaca. Sudjelovala je u desantu na Brač, kninskoj, mostarskoj i riječkoj operaciji, te u ovladavanju zapadnom Bosnom. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Bogdan Viskić, a dužnost političkog komesara obnašao je major Stane Bobnar.

39. U strukturi zloglasne OZN-e Kotarski ured u Ljubuškom bio je podređen Oblasnom uredu OZN-e za Hercegovinu, koji se koncem 1944. nalazio u Trebinju, da bi koncem veljače 1945. bio premješten u Mostar. Djelovao je u strukturi OZN-e BiH na čelu koje se nalazio Uglješa Danilović. Na čelu ukupnog sustava bio je Aleksandar Ranković. Dragocjena svjedočenja o uvjetima u tom zatvoru kao i o ulozi samog Jelčića u tim danima imamo zahvaljujući knjizi fra Janka Bubala „Apokaliptični dani“.

40. Opunomoćenik OZN-e u štabu 29. hercegovačke divizije bio je Mirko Kolak. Dužnost opunomoćenika OZNE u brigadama 29. divizije obnašali su Simo Vojinović, Nikola Komar, Branko Popadić, Vukota Milošević i Sveto Gagović. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 575.-591.)

41. III brigada KNOJ-a djelovala u sastavu Treće divizije KNOJ-a ( zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), izravno podređene OZN-i BiH. Na čelu brigade, koja je brojala nešto više od 1200 vojnika, bio je major Jovan Andrić. Dužnosti političkih komesara obnašali su Drago Ivanović i Džemal Muminagić. U sastav ove brigade, početkom prosinca 1944., ušlo je i oko 150 pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Brigada je imala zadaću „vođenja borbe protiv klasnih neprijatelja KPJ“, a nalazila se pod potpunim zapovjednim nadzorom Oblasnog odjela OZN-e za Hercegovinu. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njenog nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16, prikrivenih protivničkih vojnika. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 409.)

42. Andrić, Jovan (zapovjednik 3. brigade KNOJ-a) Rođen je 1916. u selu Davidović kod Bileće. Do II svjetskog rata radio kao zemljoradnik. Partizanskom pokretu pristupio 1941. a član KPJ od 1942. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika 10. hercegovačke brigade. U vrijeme Mostarske operacije bio je zapovjednik 3. brigade KNOJ-a. Poslije rata bio je pomoćnik zapovjednika divizije, načelnik škole, itd. Završio Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna vojna služba u JNA prestala mu je 1969.

43. 12. Hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u istočnoj Hercegovini. Sudjelovala u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Do 25. studenog 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević. Od konca studenog 1944. na čelu brigade bili su major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović a opunomoćenik OZN-e bio je Branko Popadić. Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga.( Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd 1979., str. 582.-584.)

44. 4. dalmatinska brigada - splitska, formirana je u Sošićima, na Biokovu, 05. siječnja 1943.. Sudjelovala je u bici na Neretvi i prijenosu ranjenika. Raspuštena je 12. travnja i ponovo formirana 12. rujna 1943. godine kao Splitska brigada. Brigada je došla u Hercegovinu 21. prosinca 1944. i sve do 27. siječnja 1945. i operacije BURA bila je angažirana na opsjedanju Širokog Brijega. Brojala je oko 1200 vojnika. U sastavu brigade bilo je i oko 300 Talijana. U vrijeme operacija u Hercegovini, brigadom je zapovijedao Ivan Gaće, dužnost načelnika stožera obnašao je Nikola Vidošević,, a dužnost političkih komesara obnašali su Paško Mijan i Berislav Badurina.

45. Šegrt, Vlado, Rođen je 1907. u Lastvi kod Trebinja. Prije rata zemljoradnik. Član KPJ od 1931. Pripadnik partizanskog pokreta od 1941. i jedan od organizatora lipanjskog ustanka 1941. u okolini Trebinja. U ratu obnašao dužnosti zapovjednika brigade i 29. hercegovačke divizije te vijećnik AVNOJ-a. Poslije rata bio je član CK SKJ, potpredsjednik Skupštine SR BIH, i drugo. Proglašen narodnim herojem.

46. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu bio je Mato Markotić iz Graba, a članovi Mladen Knežević iz Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog,, Pero Jelčić iz Počitelja i Jure Galić s Bijače. (Jure Galić, «Vrijeme i ljudi», Svijetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005., str. 334.)

47. Izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945., Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.

Zagvozd:Misa za ubijene fratre



Zagvozd: Propovijed na misi za fratre mučenike /DRUGI DIO/



Zagvozd: Pogreb ubijenih fratara i hrvatskih vojnika



ŠIROKI BRIJEG POKOP UBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRATARA

Adamčik, fra Bruno (1908.-1945.)
(profesor u širokobriješkoj gimnaziji)


Rođen je u Konjicu 30. prosinca 1908. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij teologije u Mostaru i Wroclawu (Poljska). U franjevački red stupio je 29. lipnja 1926. na Humcu, a za svećenika je zaređen 11. prosinca 1932. u Mostaru. Kao mlad i glazbeno nadaren svećenik, opredijelio se i za studij glazbe. Studirao je na Filozofskom fakultetu i Glazbenoj akademiji u Bratislavi, gdje je, 1939., i diplomirao. Po završetku studija vratio se u Hercegovinu, gdje je u razdoblju između 1941. i 1945. svoje glazbeno znanje prenosio polaznicima širokobriješke gimnazije. Pridonio je razvoju crkvene glazbene umjetnosti.U svibnju 1945., povlačio se prema austrijsko-slovenskoj granici, gdje je i uhićen. Ubijen je na nekom od stratišta na Križnom putu, koncem svibnja 1945. godine. Za grob mu se ne zna.

Andačić, fra Bono (1903.-1945.)
(laik)


Rođen je 1903. u Hamzićima. U Franjevački red stupio je 1921. a doživotne zavjete položio je 1933. kao laik. Radio je kao krojač. U veljači 1945., zajedno sa fra Nevinkom Mandićem i fra Markom Dragićevićem, zatekao se u Izbičnu. U vrijeme sv. Mise, u nedjelju 11.veljače, u Izbičnu se pojavila jedna skupina partizana iz sastava Treće prekomorske brigade. Pod prisilom su prekinuli misu, puk rastjerali kućama, a trojicu svećenika odveli prema Širokom Brijegu i Mostaru. U noći 12-13. veljače spomenuta su trojica franjevaca viđeni kako pod oružanom pratnjom nose partizansko streljivo prema Gorancima. Ubijen je iste noći, skupa s fra Markom i fra Nevinkom, između Grabove Drage i Goranaca. Za grob mu se ne zna.

Bakula, don Ante (1884.-1942.)
(župnik u Donjem Hrasnu)


Rođen je u Posušju 10. lipnja 1884. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u Mostaru i Travniku, a bogosloviju u Sarajevu. Kao svećenik službovao je u Blagaju, Viru, i Gornjem Hrasnu. Kao župnik u Viru posvetio se izgradnji školskih zgrada u Vinjanima, Viru, Zagorju i Zavelimu. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske zateklo ga je Gornjem Hrasnu. Koncem travnja 1942., uhićen od strane četničko-partizanskih ustanika. Po uhićenju odveden je prema Ljubinju i ubijen na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Barbarić, fra Marko (1865.-1945.)
(umirovljeni svećenik)


Rođen je u Klobuku 19.veljače 1865. Školovao se na Širokom Brijegu i Ljubljani. U franjevački red stupio je 27. kolovoza 1881., a za svećenika je zaređen 06. prosinca 1887. Svećenički vijek proveo je službujući na Humcu, u Gorici, Potocima, Grabovici, Bijelom polju, Roškom Polju, Glavatičevu, Konjicu, Drinovcima, Slanom, Posušju, Gradnićima i Širokom Brijegu. Umirovljen je 1932. «Osloboditelji» su ga 07. veljače 1945. izvukli iz bolesničke postelje i ubili. Tijelo mu je spaljeno u skloništu na Bakamuši Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a ukopan je 1971. u kripti crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Barbir, don Vladimir (1918.-1945.)
( bogoslov)

Rođen je u Prologu 06. listopada 1918. Nakon završene pučke škole, pohađao je gimnaziju u Travniku. Kao student bogoslovije u svibnju 1945. povlačio se pred partizanima. S austrijsko-slovenske granice uspio se vratiti u Zagreb, te jedno vrijeme skrivati od partizana. Otkriven je, odveden u zatvor, te naposljetku ubijen. Pokopan je na nepoznatom mjestu.

Bebek, fra Kazimir
(župnik u župi Ploča)


Rođen je u Vitini 01. listopada 1901. Pučku školu završio je u Vitini, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru i Wroclavu. U franjevački red stupio je 1921. na Humcu, a za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1927. u Mostaru. Bio je kapelan u Tomislavgradu, župnik u Klobuku, kapelan na Humcu, te župnik u župi Ploča (Tepčići-Slipčići). Početkom veljače 1945. pred partizanima se povukao u Mostar, te sklonio u franjevačkom samostanu. Tu su ga partizani i zatekli 14. veljače 1945. Istu je večer odveden iz samostana i mučki ubijen. Tijelo mu je bačeno u Neretvu. Za grob mu se ne zna.

Bencun, fra Jozo (1869.-1945.)
(umirovljeni svećenik)


Rođen je u Međugorju 26 rujna 1869. Temelje pučkoškolske i gimnazijske izobrazbe stekao je na Širokom Brijegu. U franjevački red stupio je 1889. na Humcu. Za svećenika je zaređen 1893. Svećeničku službu revno je obnašao u mnogim hercegovačkim mjestima. Bio je kapelan i vjeroučitelj u Gradnićima, kapelan na Humcu, župnik u Drežnici, Bukovici, Klobuku, Izbičnu i Gabeli. Od 1937. nalazio se na Širokom Brijegu, gdje je provodio svoje umirovljeničke dane. Početkom veljače 1945. otišao je u Mostar. Nekoliko sati nakon ulaska partizanskih postrojbi u Mostar doživio je istu onakvu sudbinu kakvu su tjedan dana ranije doživjela njegova subraća na Širokom Brijegu. Zajedno s još šestoricom franjevaca, u večernjim satima 14. veljače 1945., odveden je iz franjevačkog samostana u Mostaru. Odmah potom je ubijen, te bačen u Neretvu. Za grob mu se ne zna.

Bošnjak, don Nikola (1909.-1945.)
(vojnički kapelan)


Rođen je u Ljutom Docu 19. kolovoza 1909. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Travniku, a studij bogoslovije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1934. u Sarajevu. Kao župnik u Trebinju posebice se istaknuo u gradnji župne crkve. Godine 1941. dragovoljno se javio u Hrvatsku vojsku, nakon čega je raspoređen na dužnost vojničkog dušobrižnika u Sarajevu. Na toj dužnosti ostaje sve do konca rata. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Uhićen je od Britanaca i izručen Titovim partizanima. Strijeljan je u Maceljskoj šumi u drugoj polovici svibnja 1945. Za grob mu se ne zna.

Buconjić, don Ante (1909.-1945.)
(vojnički kapelan)


Rođen je u Drinovcima 26. ožujka 1909. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, a studij bogoslovije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1935. u Sarajevu. Do izbijanja rata bio je župnik u Vinici i Prenj-Dubravama. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske dragovoljno se javio u Hrvatsku vojsku, te je imenovan vojničkim dušobrižnikom. Na toj je dužnosti ostao do svršetka rata. U svibnju 1945. povlačio se prema Austriji. Zarobljen je od strane Engleza i izručen partizanima. Ubijen je u Maceljskoj šumi, zajedno s još dvadesetak hrvatskih katoličkih svećenika.

Čolak, fra Dane (1916.-1945.)
(kapelan u Drinovcima)


Rođen je u Ledincu 25. ožujka 1916. Pučku školu završio je u Rasnu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio je na Humcu 1936., a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1941. u Mostaru. Koncem 1941. otišao je u Hrvatsku vojsku, gdje je djelovao kao vojnički dušobrižnik. Početkom 1945. imenovan je kapelanom u župi Drinovci. U svibnju 1945. u Sloveniji je zarobljen od strane partizana. Ubijen je negdje u Sloveniji u drugoj polovici svibnja 1945. godine. Za grob mu se ne zna.

Čotić, don Ante (1894.-1945.)
(vojnički kapelan)

Rođen je u Lisicama kod Ljubuškog 27. listopada 1894. Pučku školu završio je na Humcu, gimnaziju u Travniku, a studij bogoslovije u Sarajevu. Svećeničku dužnost obnašao je u nekoliko hercegovačkih župa a nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske imenovan je vojničkim dušobrižnikom. U svibnju 1945. zarobljen je kod Bleiburga. Ubijen je na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Čotić, don Srećko (1924.-1945.)
(bogoslov)

Rođen je 1924. u Lisicama kod Ljubuškog. Pučku školu pohađao je na Humcu, gimnaziju u Travniku, a studij bogoslovije u Sarajevu. Kao bogoslov u svibnju 1945. povlačio se prema austrijskog granici. Zarobljen je od strane Engleza i izručen partizanima. Ubijen je na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Dragičević, dr. fra Marko (1902.- 1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu)


Rođen je u Međugorju 17. veljače 1902. Pučkoškolsku izobrazbu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij bogoslovije u Mostaru. Za svećenika je zaređen 20. svibnja 1928. u Bernayu (Francuska). Na Filozofskom fakultetu u Fribourgu (Švicarska) studirao je klasičnu filologiju. Doktorirao je 1935. u Fribourgu s raspravom Essai sur le caractere de Lettres de Pline le Jeune. Deset godina (1935.-1945.) radio je kao profesor grčkog i latinskog jezika na Širokom Brijegu, a izvrsno je poznavao staru grčku i latinsku kulturu. U Izbičnu je 11. veljače 1945. govorio Sv. misi. U vrijeme mise naišla je jedna skupina partizana iz sastava 3. prekomorske brigade. Pod prisilom oružja prekinuli su misu i puk rastjerali kućama. Trojicu svećenika zatečenih u Izbičnu odveli su prema Širokom Brijegu, a zatim prema Mostaru. U noći 12-13. viđen je kako, pod partizanskom oružanom pratnjom, zajedno s fra Nevinkom Mandićem i fra Bonom Andačićem, nosi partizansko streljivo prema Gorancima. Ubijen je iste noći, negdje uz cestu između Grabove Drage i Goranaca. Za grob mu se ne zna.

Galić, fra Križan (1870. – 1944.)
(umirovljeni svećenik)


Rođen je 30. studenoga 1870. u Gorici kod Gruda. Pučku izobrazbu stekao je na Širokom Brijegu, a gimnazijsku na Humcu. Studij bogoslovije pohađao je na Širokom Brijegu, Asizu i Perugi. U franjevački red stupio je 1889. a za svećenika je zaređen 1893. u Mostaru. Kao svećenik službovao je u Veljacima, Širokom Brijegu, Humcu, Rakitnu, Tomislavgradu, Šuici, Bukovici, Tihaljini, Ljutom Docu, Čerinu i Gradnićima. Zbog njegove iznimne pobožnosti i pokore narod ga je smatrao čudotvorcem. U vrijeme dolaska partizana u Međugorje, 30. listopada 1944., kao umirovljeni svećenik, nalazio se u župnoj kući u Međugorju. Ubijen je istu noć, bombom ubačenom kroz prozor župne kuće. Pokopan je na groblju Kovačica u Međugorju.

Gašpar, fra Filip (1893.-1945.)
(župnik u Gradnićima)


Rođen je 15. travnja 1893. u Roškom Polju. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij bogoslovije u Mostaru. U franjevački red stupio je 1913. na Humcu, a za svećenika je zaređen 07. listopada 1917. u Mostaru. U vrijeme obnašanja svećeničkog poziva bio je kapelan u Mostaru i Konjicu, samostanski vikar u Mostaru, te župnik u Šuici, Seonici i Gradnićima. Oko 10. veljače 1945., odveden je od strane partizana iz župne kuće u Gradnićima i ubili. Pokopan je na groblju Podadvor u Čitluku.

Glavaš, dr. fra Radoslav (1909.-1945.)
(profesor, političar i književnik)


Rođen je u Drinovcima 29. listopada 1909. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij bogoslovije u Mostaru i Lillu (Francuska).U Franjevački red stupio je 1927., a za svećenika je zaređen 15. kolovoza 1933. u Fontenayu. Kao mlad svećenik, godinu dana boravi na Širokom Brijegu, a potom odlazi studirati hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta. Doktorirao je 1938. raspravom Jakša Čedomil, osnivač moderne hrvatske kritike. Još kao mlad student isticao se svojom državotvornošću i domoljubljem. Kao takav otvoreno je i uspješno polemizirao s tadašnjim marksistima i liberalima toga doba. U svojim je polemičkim osvrtima redovito isticao primat duha nad materijom, te dobra nad zlim.
Bio je kapelan na Širokom Brijegu i profesor hrvatskog i francuskog jezika u franjevačkoj gimnaziji (1938.-1942.). Načelnikom odjela bogoštovlja u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Nezavisne Države Hrvatske postao je 1942. Na toj dužnosti ostao je sve do kraja rata i sloma države.
Bio je jedan od najtalentiranijih hrvatskih književnih kritičara toga doba, te vrlo plodan pisac. Objavljivao je u Franjevačkom vijesniku, Hrvatskoj prosvjeti, Hrvatskoj straži, Hrvatskoj smotri za književnost, umjetnost i društveni život, Hrvatskom narodu, Kalendaru sv. Ante, Katoličkom tjedniku, Spremnosti, Stopama otaca, itd.
Obješen je u Zagrebu 27.svibnja 1945., a njegova smrtna presuda napisana je, ovjerena i potpisana 14. lipnja iste godine. Za grob se ne zna.

Grubišić, fra Zvonko (1915.-1945.)
(kapelan u Mostarskom Gracu)


Rođen je u Posuškom Gracu 07. veljače 1915. Pučku školu završio je u Grudama, gimnaziju na Širokom Brijegu. Bogosloviju i filozofiju je studirao u Mostaru. U Franjevački red stupio je 1934 na Humcu, a za svećenika je zaređen 1940. u Mostaru. Bio je kapelan na Humcu (1943.-1944.), te u Mostarskom Gracu (1944.-1945.). Ubijen je u Mostarskom Gradcu 06. veljače 1945. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969, a pokopani su 1971. u kripti crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Ivanković, fra Ćiril (1878.-1945)
(umirovljeni svećenik)


Rođen je u Rakitnu 28. veljače 1878. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. U franjevački red stupio je 1894. na Humcu, a za svećenika je zaređen 12. kolovoza 1900. u Mostaru. Kao kapelan, samostanski vikar, vjeroučitelj i župnik službovao je u Županjcu (Tomislavgrad), Humcu, Bukovici, Seonici, Mostaru, Ružićima, Posušju, Roškom Polju, Slanom i Gradnićima. U razdoblju 1910.-1913. bio je gvardijan Franjevačkog samostana u Mostaru. Kao umirovljeni svećenik odveden je od strane partizana iz župne kuće u Gradnićima 10. veljače 1945. Ubijen je u Čitluku. Pokopan je na groblju Podadvor u Čitluku.

Ivanković, fra Miljenko (1924.-1945.)
(franjevački novak)

Rođen je u Tubolji kod Tomislavgrada 02. prosinca 1924. Nakon završene pučkoškolske izobrazbe, koju je pohađao u rodnom mjestu, gimnazijsko je školovanje nastavio na Širokom Brijegu. Po završetku šestog razreda, ljeti 1943., ušao je u franjevački novicijat na Humcu. U vrijeme partizanske opsade Širokog Brijega bio je učenik osmog razreda. Zaštitu od partizanske topničke i zrakoplovne paljbe u vrijeme borbi na Širokom Brijegu potražio je u samostanskoj mlinici. Uhićen je 08. veljače 1945. te zajedno sa skupinom franjevaca odveden je prema Splitu. Ubijen je na nepoznatom mjestu - najvjerojatnije u Zagvozdu.

Jelavić, dr. fra Bono (1898.-1945.)
(župnik u Vitini)


Rođen je u Veljacima 17. studenoga 1898. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru, Beču i Ljubljani. U franjevački red stupio je na Humcu 1916., a za svećenika je zaređen 14. srpnja 1923. U Ljubljani je 05. ožujka 1932. stekao doktorat iz teologije. Obnašao je različite dužnosti. Bio je vjeroučitelj u Mostaru, profesor na Širokom Brijegu, te župnik u Međugorju i Vitini. Na kraju rata, zbog otvorenih prijetnji domaćih komunista, povlačio se pred partizanima. Uhićen je i ubijen 11. svibnja 1945. u blizini Velike Gorice.

Jelčić, fra Andrija (1904.-1945.)
(gvardijan i župnik na Širokom Brijegu)


Rođen je u Stubici kod Ljubuškog 06.svibnja 1904. Pučku školu završio je u Trebižatu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru i Wroclawu (Poljska). U Franjevački red stupio je 1924. a za svećenika je zaređen 13. srpnja 1930. u Mostaru. U vrijeme obnašanja svećeničkih dužnosti bio je kapelan na Širokom Brijegu i Humcu, župnik u Čapljini, Jablanici i Širokom Brijegu, te gvardijan na Širokom Brijegu. Za vrijeme svog župnikovanja u Čapljini sagradio je velebnu crkvu Sv. Franje i župni stan. Ratna događanja 1944. i 1945. zatekla su ga na Širokom Brijegu. Uhićen je 08. veljače 1945. zajedno sa skupinom franjevaca koja je u vrijeme borbi sklonište potražila u franjevačkoj hidrocentrali. Odveden prema Splitu i ubijen na nepoznatom mjestu – najvjerojatnije u Zagvozdu.

Jukić, don Ante (1920.-1945.)
(bogoslov)

Rođen je u Posušju 1920. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, a studij bogoslovije u Sarajevu. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Zarobljen je od partizana i ubijen na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Jurčić, fra Maksimilijan (1913. – 1945.)
(Kapelan samostana na Humcu i učitelj franjevačkih novaka)


Rođen je u Ružićima, kod Gruda, 09. listopada 1913. Pučku školu pohađao je u Ružićima, gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij teologije pohađao je u Mostaru i Rimu. U franjevački red stupio je 1932. na Humcu, a za svećenika je zaređen u Mostaru 1938. Početkom 1945. godine obnašao je dužnost samostanskog kapelana i učitelja franjevačkih novaka na Humcu. Uhićen je 28. siječnja 1945. od strane partizana, te zajedno s tridesetak civila, zatočenih u zatvoru u Ljubuškom, odveden prema Vrgorcu. Strijeljan je u Vrgorcu u noći 28.-29. siječnja 1945. Za grob mu se ne zna.

Jurić, fra Rudo (1925.-1945.)
(franjevački novak)


Rođen je u Radešinama kod Jablanice 23. ožujka 1925. Nakon završene pučkoškolske izobrazbe i šest razreda gimnazije, ušao je u franjevački novicijat na Humcu, te nastavio s pohađanjem sedmog razreda. Pred najezdom silovitih topničkih udara na širokobriješku crkvu i samostan, zajedno s nekolicinom širokobrijeških fratara, sklonio se u Mostarski Gradac. Tamo je i dočekao smrt. Ubijen je u Mostarskom Gracu od strane Titovih partizana 06. veljače 1945. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a 1971. pokopani su u kripti crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Konjevod, don Lovro (1917.-1945.)
(vojnički kapelan)


Rođen je 1917. u Hutovu. Po završetku pučke škole nastavio je pohađati Isusovačku gimnaziju u Travniku. Bogosloviju je studirao u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1942. Kratko vremensko razdoblje bio je župnik u Rotimlji, a potom vojnički dušobrižnik hrvatskih postrojbi u Mostaru. Ubijen je u noći 13.-14. veljače 1945., prilikom partizanskog napada na putnički vlak Mostar-Sarajevo.

Kordić, fra Fabijan (1890.-1945.)
(laik)


Rođen je u Grljevićima 16. ožujka 1890. Pučku školu završio je u Rasnu. U Franjevački red stupio je 1907. u Zadru. Bio je krojač i vrtlar, a radio je u Mostaru i na Širokom Brijegu (1919.-1945.). Uhićen je 08. veljače 1945. godine zajedno sa franjevcima koji su u vrijeme bitke zaštitu potražili u skloništu pored franjevačke mlinice i hidrocentrale. Odveden je prema Splitu i ubijen na nepoznatom mjestu – najvjerojatnije u Zagvozdu.

Kosir, fra Viktor (1924.-1945.)
(franjevački novak)


Rođen je na Uzarićima 12. listopada 1924. Pučku školu i gimnaziju pohađao je na Širokom Brijegu. U franjevački novicijat na Humcu stupio je 1943. U vrijeme partizanskih napada na Široki Brijeg stalno je boravio u samostanu. Titove «oslobodilačke» postrojbe zatekle su ga 07.veljače 1945. u samostanskim prostorijama. Ubijen je isti dan na Širokom Brijegu. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu na Bakamuši. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a pokopani su 1971. u kripti crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Kožul, fra Julijan (1906.-1945.)
(župnik u Veljacima)


Rođen je u Ljutom Docu 10. travnja 1906. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru, gdje je i zaređen za svećenika. Nedugo nakon ređenja odlazi u Pariz, gdje je završio studij. Nakon povratka iz Francuske bio je župnik u Seonici, Drinovcima i Veljacima. Početkom veljače, točnije 04. veljače 1945., zajedno s kapelanom fra Paškom Martincom, uhićen je u Veljacima, te pritvoren u priručni zatvor u Vitini. Sutradan 05. veljače odveden je prema Ljubuškom. Dugo se smatralo da je zajedno s fra Paškom Martincom i skupinom civila ubijen u okolici Ljubuškog. Međutim, njegovi zemni ostaci pronađeni su, početkom travnja 2005., zajedno sa tijelima još 17 osoba, u masovnoj grobnici u zaselku Lovrinčevići kod Zagvozda. Identificiran je 15. siječnja 2007. - što je potvrdio i nalaz forenzičke analize, koju je proveo Zavod za sudsku medicinu iz Splita. Posmrtni ostaci fra Julijana Kožula pokopani su 09. listopada 2007. u kripti crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Kožul, fra Tadija (1909.-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji)


Rođen je u Turčinovićima 20.srpnja 1909. Pučku školu i gimnaziju završio je na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Mostaru i Freiburgu (Njemačka). U Franjevački red stupio je 1927. na Humcu a za svećenika je zaređen 1933. u Mostaru. Na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, u razdoblju između 1937. i 1941., studirao je klasičnu filologiju s književnošću. Po povratku u Hercegovinu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu radio je kao profesor grčkog i latinskog jezika. Mučki je ubijen 07. veljače 1945. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu na Širokom Brijegu. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a pokopani su 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Kraljević, fra Krsto (1895.-1945.)
(umirovljeni svećenik)


Rođen je u Grljevićima 21. ožujka 1895. Pučku školu završio je u Rasnu a gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru, Zagrebu, Beču i Fribourgu (Švicarska). U Franjevački red stupio je 1914. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1921. u Beču. Kao svećenik službovao je u Širokom Brijegu, Humcu, Jablanici i rodnim Grljevićima. Od teške se bolesti godinama liječio u Koprivnici, Slanom i rodnim Grljevićima. Ratne strahote zatekle su ga kao umirovljenog svećenika na Širokom Brijegu. Ubijen je na Širokom Brijegu 07. veljače 1945. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu na Širokom Brijegu. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969. a pokopani su 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Kraljević, fra Stanko (1871.-1945.)
(umirovljeni svećenik)


Rođen je u Mokrom 12 kolovoza 1871. Pučku i gimnazijsku izobrazbu stekao je na Širokom Brijegu i Humcu. U Franjevački red stupio je 1889. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1894. u Rimu. Studij bogoslovije pohađao je u Rimu.
Kao mlad svećenik radio je kao profesor na Širokom Brijegu (1896.-1901.). Bio je župnik u Kočerinu, Grabovici i Rasnu, a u razdoblju 1904. do 1910. te 1920.-1928. obnašao je dužnost gvardijana franjevačkog samostana na Širokom Brijegu. U vrijeme prvog mandata na Širokom Brijegu vodio je aktivnosti oko izgradnje današnje crkve. Umirovljen je 1937. Mučki je kao ubijen 07. veljače 1945. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu na Bakamuši. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a pokopani su 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Krešić, don Martin (1880.-1945.)
(župnik u Gabeli)

Rođen je 07. studenoga 1880. u Donjem Hrasnu. Školovao se u Travniku i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1903. Bio je župnik u Trebimlji, Rotimlji i Gabeli. Partizani su ga 03. veljače 1945. odveli iz župne kuće u Gabeli. Ubijen je na mjesnom groblju u Gabeli.

Križić, fra Jako (1893.-1945.)
(župnik u Čitluku)


Rođen je 26. rujna 1893. u Roškom Polju. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio je 1913. na Humcu, a za svećenika je zaređen 07. listopada 1917. u Mostaru. Bio je kapelan, župnik i vikar u Posušju, Konjicu, Humcu, Blizancima, Blagaju, Gradnićima, Jablanici, Čerinu i Slanom. Partizani su ga 09. veljače 1945., odveli iz župne kuće u Čitluku, te ubili. Župljani su ga našli mrtvoga pored groblja. Pokopan je na groblju Podadvor u Čitluku.

Leventić, fra Žarko (1919.-1945.)
(kapelan na Širokom Brijegu)


Rođen je u Drinovcima 27. kolovoza 1919. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom brijegu, a studij bogoslovije u Mostaru. U Franjevački red stupio je 1936. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1943. u Mostaru. Kratki svećenički staž proveo je kao kapelan na Širokom Brijegu gdje je, koncem 1944., obolio od tifusa. Mučki je ubijen 07. veljače 1945. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu na Širokom Brijegu. Tijelo mu je eshumirano 1969., a pokopan je 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Lončar, fra Slobodan (1915.-1945.)
(kapelan u Drinovcima)


Rođen je 03. ožujka 1915. u Vinjanima kod Posušja. Pučku školu završio je u Posušju, gimnaziju na Širokom Brijegu a studij bogoslovije u Mostaru. U Franjevački red stupio je 1934. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1940. u Mostaru. Nakon dvije godine dušobrižničkog djelovanja u širokobriješkoj župi, premješten je u Drinovce. Uhićen je u Drinovcima 09. veljače 1945. te odmah zatim odveden u Ljubuški. Strijeljan je u okolici Ljubuškog 12. na 13. veljače 1945. Za grob mu se ne zna.

Majić, don Andrija (1910.-1945.)
(župnik u Vinici)


Rođen je u Drinovcima 15. travnja 1910. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, a studij bogoslovije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1935. Bio je župnik u Trebimlji i Vinici. U svibnju 1945. pred partizanima se povlačio u Austriju. Zarobljen je od Engleza i izručen partizanima. Ubijen je polovicom srpnja 1945. na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Majić, fra Ante (1922.-1945.)
(franjevački bogoslov)


Rođen je u Vitini 26. kolovoza 1922. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju na Humcu i Mostaru. U franjevački red stupio je 1939., a svečane redovničke zavjete položio je na Čerinu 1944. U svibnju 1945. povlačio se prema Sloveniji. Zarobljen je i u koloni vraćen u Zagreb. Obolio je pa je iz logora prebačen u Bolnicu sestara milosrdnica u Zagrebu. Umro je 06. kolovoza 1945. Ukopan je u Mirogoju. Međutim, za grob mu se ne zna.

Majić, fra Bonifacije (1883.-1945.)
(umirovljeni svećenik na Širokom Brijegu)


Rođen je u Vitini 03. svibnja 1883. Pučkoškolsku izobrazbu stekao je u rodnom mjestu, a gimnazijsku na Širokom Brijegu. Studij teologije pohađao je Mostaru, Paderbornu i Dusseldorfu. Za svećenika je zaređen u Paderbornu 1906. Klasične jezike studirao je u Krakovu i Zagrebu. Po završetku studija radio je na Širokom Brijegu kao profesor grčkog i latinskog jezika. Od 1933. do 1944. u pučkim školama u Mokrom i Širokom Brijegu djelovao je kao vjeroučitelj. Umirovljen je 1944. a svoje umirovljeničke dane provodio je na Širokom Brijegu. Uhićen je 08. veljače 1945. godine zajedno sa ostalim franjevcima koji su u vrijeme bitke zaštitu potražili u franjevačkoj hidrocentrali. Isti je dan odveden je prema Splitu i ubijen na nepoznatom mjestu – najvjerojatnije u Zagvozdu.

Majić, fra Stjepan (1925.-1945.)
(franjevački novak)


Rođen je 1925. u Drinovcima. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. U franjevački novicijat na Humcu stupio je 1943. Kao franjevački klerik i učenik sedmog razreda gimnazije ubijen je 07.veljače 1945. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu u samostanskom vrtu na Bakamuši. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a pokopan su 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Mandić, fra Nevinko (1908.-1945.)


Rođen je 04. ožujka 1908. u Širokom Brijegu. Pučku školu i gimnaziju završio je na Širokom Brijegu. Studije bogoslovije pohađao je u Mostaru i Fribourgu. Za svećenika je zaređen 1932. u Mostaru. Od 1933. pa sve do 1945. djelovao je kao vjeroučitelj u mostarskim pučkim školama. Početkom 1945. zamjenjivao je tadašnjeg župnika u Izbičnu fra Metoda Puljića. U Izbičnu je 11. veljače 1945. nazočio sv. misi koju je predvodio fra Marko Dragićević. U vrijeme mise naišla je jedna skupina partizana iz sastava 3. prekomorske brigade. Pod prisilom oružja prekinuli su misu i puk rastjerali kućama. Trojicu svećenika zatečenih u Izbičnu odveli su prema Širokom Brijegu i Mostaru. U noći 12-13. viđen je kako, pod partizanskom oružanom pratnjom, zajedno s fra Markom Dragičevićem i fra Bonom Andačićem, nosi partizansko streljivo prema Gorancima. Ubijen je iste noći negdje oko ceste između Grabove Drage i Goranaca. Za grob mu se ne zna.

Markotić, fra Svetislav (1921.-1945.)
(mladomisnik)


Rođen je u Grabovniku 07. svibnja 1921. Pučku školu završio je u Vitini, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij bogoslovije i filozofije na Humcu i u Mostaru. U franjevački novicijat na Humcu ušao je 1938., a za svećenika je zaređen 1944. u Vitini. U svibnju 1945., zbog straha od partizanskog nasilja, povlači se prema Austriji. Partizani su ga zarobili u blizini Maribora. Ubijen je na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Martinac, fra Paško (1882.-1945.)
(kapelan u Veljacima)


Rođen je na Čerinu 26. lipnja 1882. Pučku školu pohađao je na Čerinu i Širokom Brijegu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru i Paderbornu (Njemačka). U franjevački je red stupio 1901. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1907. u Paderbornu. Radio je kao odgojitelj franjevačkih novaka na Humcu, a kao vjeroučitelj, kapelan i župnik službovao je u Gradnićima, Mostaru, Gorancima, Čitluku, Međugorju, Veljacima i Slanom. Zajedno sa župnikom u Veljacima fra Julijanom Kožulom pritvoren je u Ljubuškom. Ubijen je sredinom veljače 1945. negdje u okolici Ljubuškog. Za grob mu se ne zna.

Mikulić, fra Darinko (1919.-1945.)
(svećenik)


Rođen je u Kočerinu 16. prosinca 1919. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij bogosloviju u Mostaru. U franjevački je red stupio 1937. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1943. u Mostaru. S nakanom da nastavi studij, zajedno sa fra Lujom Miličevićem, otišao je nakon toga u Zagreb. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Partizani su ga zarobili u Sloveniji. Završio u sabirnom logoru u Krapini. U noći 4. na 5. lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tijelo mu je eshumirano 1992., a nalazilo se u jami 4D s tijelima još dvadeset i jednog katoličkog svećenika. Njegovi posmrtni ostaci ukopani su 22. listopada 2005. u kripti crkve Muke Isusove u župi Đurmanec.

Milas, Regina-Šima
(časna sestra – učiteljica u Čapljini)

Regina-Šima Milas, krajnja desno u donjem redu

Rođena je 1915. u Tihaljini. Pučku školu završila je u rodnom mjestu, a učiteljsku u Mostaru. U družbu školskih sestara Trećeg reda sv. Franje ušla je 19. ožujka 1942. Kao učiteljica službovala je u Međugorju i Čapljini. Uhićena je od partizana i zajedno s brojnim žrtvama partizanskog nasilja strijeljana u Čapljini 03. veljače 1945. Pokopana je kraj crkve sv. Franje.

Miličević, fra Lujo (1919.-1945)
(svećenik)


Rođen je 23. rujna 1919. u Studencima. Pučku školu završio je u Ljubuškom, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij bogosloviju u Mostaru. U franjevački red stupio je 1937. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1943. u Mostaru. S nakanom da nastavi studij, zajedno sa fra Darinkom Mikulićem, otišao je nakon toga u Zagreb. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Partizani su ga zarobili u Sloveniji. Ubijen je na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Naletilić, fra Stjepan (1907.-1942.)
(župnik u Kongori)


Rođen je 01. studenog 1907.u Širokom Brijegu. Pučku školu i gimnaziju pohađao je na Širokom Brijegu, a studij bogoslovije u Mostaru i Fribourgu (Švicarska). U Franjevački red stupio ja 1926. na Humcu, a za svećenika je zaređen 05. studenoga 1933. u Mostaru. Bio je kapelan u franjevačkim samostanima na Humcu i Mostaru, te župnik u Kongori. U noći 19./20. svibnja 1942. srpski su pobunjenici upali u župnu kuću u Kongori, te su ga, zajedno s bratom Marijanom Naletilićem i Matišom Penavićem, odveli prema sjeveru. Mučen je i ubijen 25. svibnja 1942. u blizini Kukavičjeg jezera na Kupreškom polju.

Nuić, dr. fra Arhanđeo (1896-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji)


Rođen je u Drinovcima 21.veljače 1896. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij teologije pohađao je u Mostaru i Beču. U Franjevački red stupio je 1914. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1921. u Beču. Nakon jednogodišnjeg službovanja na Širokom Brijegu ponovo odlazi u Beč gdje je i doktorirao 1923. godine. U razdoblju 1923.-1927. na glasovitoj je pariškoj Sorboni studirao klasičnu filologiju, nakon čega se, s diplomom ovog uglednog sveučilišta, vratio na Široki Brijeg. Predavao je latinski, grčki i njemački jezik. Bavio se i znanstvenim radom. Pisao je književne kritike, rasprave, te prikaze iz hrvatske i svjetske književnosti. Objavljivao u nekolicini tadašnjih hrvatskih glasila. Bio je izuzetno domoljubno nadahnuta, ali u svakom smislu apolitična osoba. Mučki je ubijen 07. veljače 1945. Tijelo mu je, zajedno sa tijelima ostalih franjevaca, spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu na Bakamuši. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969, a sahranjen je 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Nuić, fra Anđelko (1908.-1945.)
(kapelan u Međugorju)


Rođen je u Drinovcima 10. travnja 1908. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu i Mostaru.. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru i Wroclawu. U franjevački red stupio je 1926, a za svećenika je zaređen 11. prosinca 1932. u Mostaru. Svećeničke je dužnosti obnašao u Mostaru, Konjicu, Gorancima, Izbičnu, Čitluku i Međugorju. U svibnju 1945. pred partizanima se povlači prema Austriji. Uhićen je u Sloveniji i ubijen na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Nuić, don Jerko (1915.-1945.)
(vojnički kapelan)

Rođen je u Drinovcima 1915. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, a bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1941. Kratko je vrijeme bio župnik u Viru i Donjem Hrasnu, a potom je otišao u Hrvatsku vojsku i postao vojnički dušobrižnik. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Zarobljen je od strane Engleza, a potom izručen Titovim partizanima. Ubijen je na nepoznatom mjestu.

Pandžić, fra Borislav (1910.-1945.)
(Odgojitelj franjevačkih sjemeništaraca)


Rođen je 07.siječnja 1910. u Drinovcima pored Gruda. Pučkoškolsku izobrazbu stekao je u rodnim Drinovcima, a gimnazijsku na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Mostaru. Za svećenika je zaređen 1934., a nakon toga kratko je bio kateheta na Humcu. U predratnim godinama (1937.-1940.) obnaša je dužnost tajnika gimnazije, te zamjenika odgojitelja sjemeništaraca. U vrijeme rata radio je kao nastavnik vjeronauka i odgojitelj sjemeništaraca na Širokom Brijegu. Umro je mučeničkom smrću 07.veljače 1945. Tijelo mu je zapaljeno u skloništu na Bakamuši. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a sahranjeni su 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Pandžić, dr. fra Krešimir (1892.-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji)


Rođen je u Drinovcima 04. ožujka 1892. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Širokom Brijegu i Mostaru. Studij bogoslovije završio je u Mostaru. Za svećenika je zaređen 1915. u Mostaru. Nakon toga nastavlja sa studijem filozofije u Grazu (Austrija) i Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je 31. srpnja 1923. U razdoblju između 1919. i 1940. radio je kao profesor u širokobriješkoj gimnaziji. Dužnost gimnazijskog ravnatelja obnašao je između 1929. i 1934. Pred sam početak rata (1940.) biran je i na dužnost provincijala hercegovačkih franjevaca, a na toj dužnosti ostao je do 1943. Partizani su ga s petoricom franjevaca strijeljali iznad crkve u Mostarskom Gracu 08. veljače 1945. Tijelo mu je eshumirano 1969., a sahranjen je 1971. u crkvi Uznesenje BDM na Širokom Brijegu.

Paponja, dr. fra Fabijan (1897.-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i ravnatelj konvikta)


Rođen je u Lipnu 26.rujna 1897. Nakon završene pučke škole nastavio je pohađati gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru i Innsbrucku. Za svećenika je zaređen u Salzburgu 1922.. Nakon toga nastavio je studij na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku i Ljubljani. Doktorirao je u Ljubljani 1927. Bio je profesor povijesti i zemljopisa u širokobriješkoj gimnaziji, te jedno vrijeme i ravnatelj konvikta. Zajedno sa skupinom franjevaca koja je u vrijeme borbi sklonište potražila u franjevačkoj hidrocentrali te odveden prema Splitu. Ubijen je na nepoznatom mjestu – najvjerojatnije u Zagvozdu.

Pehar, fra Nenad (Venancije) (1910.-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu)


Rođen je 07. svibnja 1910. u Stubici, kod Ljubuškog. Pučku školu završio je u Trebižatu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. U franjevački je red ušao 1930. Bogosloviju je studirao u Mostaru. Za svećenika je zaređen u Kotoru 1936. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je povijest i zemljopis, gdje je, 1943., i diplomirao. Bio je i vrlo nadaren pjesnik. Surađivao je u: Ruži, Kršćanskoj obitelji, Katoličkom tjedniku, Obitelji, itd. Sve do smrti bio je profesor na Širokom Brijegu. Partizani su ga, 14. veljače 1945., zatekli u Franjevačkom samostanu u Mostaru. Ubijen je isti dan i skupa sa šestoricom franjevcima, bačen u Neretvu.

Petrović, fra Julijan (1923.-1945.)
(student bogoslovije u Mostaru)


Rođen je 23. srpnja 1923. u Tomislavgradu. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. U franjevački je red stupio 1941. Kao student franjevačke Bogoslovije u Mostaru, napustio je Hercegovinu u veljači 1945. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Partizani su ga zarobili u Sloveniji. Završio u sabirnom logoru u Krapini. U noći 4. na 5. lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tijelo mu je eshumirano 1992., a nalazilo se u jami 4D s tijelima još dvadeset i jednog katoličkog svećenika. Njegovi posmrtni ostaci ukopani su 22. listopada 2005. u kripti crkve Muke Isusove u župi Đurmanec.


Petrović, dr. fra Leon (1883.-1945)
(provincijal hercegovačkih franjevaca)


Rođen je 28. veljače 1883. u Klobuku, Ljubuški. Pučku školu završio je u Veljacima, a gimnaziju na Širokom Brijegu. U franjevački novicijat stupio je 1900. na Humcu. Bogosloviju je studirao u Mostaru i Fribourgu, gdje je 31. siječnja 1908. promoviran u doktora teologije. Tijekom svećeničkog vijeka bio je profesor teologije, župnik, gvardijan, tajnik provincije, tajnik Biskupskog ordinarijata, generalni vikar Mostarsko-trebinjske i Trebinjsko-mrkanjske biskupije, kandidat za mostarskog biskupa i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Bio je dugogodišnji predsjednik HKD Napredak i upravitelj Franjevačke tiskare. Poznat je i kao pisac. Pisao je članke i rasprave a objavljivao je u više novina i časopisa a objavljene su mu i dvije knjige. Partizani su ga, 14. veljače 1945., zatekli u Franjevačkom samostanu u Mostaru. Ubijen je isti dan i, skupa sa ostalim uhićenim franjevcima, bačen u Neretvu.

Prlić, fra Melhior (1912.-1945.)
( laik)


Rođen je 27. srpnja 1912. u Sovićima. U Franjevački red stupio je u Mostaru 03. kolovoza 1935. Radio je kao stolar u samostanskoj stolarskoj radionici. Zajedno sa ostalim franjevcima, koji su u vrijeme borbi na Širokom Brijegu, sklonište potražili u franjevačkoj hidrocentrali, uhićen je od partizana 08. veljače 1945., te odveden prema Splitu. Njegovi zemni ostaci pronađeni su početkom travnja 2005., zajedno sa tijelima još 17 osoba, u masovnoj grobnici u zaselku Lovrinčevići kod Zagvozda. Identificiran je 31. prosinca 2005. na patologiji u Splitu. Posmrtni ostaci fra Melhiora Prlića pokopani su 09. listopada 2007. u kripti crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Prusina, fra Rafo
(umirovljeni svećenik)


Rođen je 21. siječnja 1884. u Hamzićima, Čitluk. Pučku školu i gimnaziju završio je na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Mostaru i Fuldi, a za svećenika je zaređen 16. listopada 1906. Bio je kapelan i kateheta u Posušju, Tomislavgradu i Konjicu, samostanski vikar na Humcu, i župnik u Vinici. U razdoblju između 1914. i 1919. bio je vojni kapelan na bojištima u Srbiji i Italiji. Po okončanju Prvog svjetskog rata bio je župnik u Jablanici, Roškom Polju i Gabeli. Umirovljen je 1944. Partizani su ga, 14. veljače 1945., zatekli u Franjevačkom samostanu u Mostaru. Ubijen je isti dan, a tijelom mu je bačeno u Neretvu.

Puljić, fra Metod (1912.-1945.)
(župnik u Izbičnu)


Rođen je 24. studenoga 1912. u Vašarovićima, Ljubuški. Pučku školu završio je u Grabu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru i Lillu (Francuska). U franjevački je red stupio 1931., a za svećenika je zaređen 1937. u Mostaru. Svećeničke dužnosti obnašao je na Humcu, u Mostaru, i Izbičnu. U veljači 1945. napustio je Hercegovinu. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Partizani su ga zarobili u Sloveniji. Završio u sabirnom logoru u Krapini. U noći 4. na 5. lipnja 1945. ubijen u Maceljskoj šumi – lokalitet Lepa Bukva. Tijelo mu je eshumirano 1992., a nalazilo se u jami 4D s tijelima još dvadeset i jednog katoličkog svećenika. Njegovi posmrtni ostaci ukopani su 22. listopada 2005. u kripti crkve Muke Isusove u župi Đurmanec.

Putica, don Vide (1859.-1942.)
(župnik u Prenj-Dubravama)


Rođen je 11. lipnja 1859. u Prapratnici kraj Hutova. Nakon školovanja u Mostaru i Rimu, bio je dugogodišnji župnik u nekoliko katoličkih župa u istočnoj Hercegovini. U tom području ostao je zapamćen kao vrijedni graditelj čitavog niza crkava i župnih stanova. Četničko-partizanski ustanak, u lipnju 1941., zatekao ga je u župi Prenj-Dubrave. Međutim, to ga nije prestrašilo. Ostao je i dalje sa svojim župljanima. Ubijen je 06. rujna 1942. Nakon ubojstva njegovo je tijelo poliveno benzinom i spaljeno. Vjernici župe Prenj-Dubrave pronašli su njegovo tijelo tek nekoliko dana kasnije te su ga, uz dužno poštovanje, pokopali u župnom voćnjaku ispod crkve.

Radoš, fra Ludovik (1925.-1945.)
(franjevački novak)


Rođen je 14.studenoga 1925. u selu Blažuj, kod Tomislavgrada. Po završetku pučke škole, nastavio je izobrazbu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. U franjevački novicijat na Humcu stupi je 1943. Kao franjevački novak i učenik sedmog razreda gimnazije ubijen je 07.veljače 1945. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu pored samostana na Širokom Brijegu. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969. a sahranjeni su 1971. u crkvi Uznesenje BDM na Širokom Brijegu.

Raguž, don Ivan (1877.-1945.)
(umirovljeni svećenik u Stocu)


Rođen je 24. lipnja 1877. u Stocu. Nakon završenog školovanja, za svećenika je zaređen 1909. Župnikovao je u nekoliko katoličkih župa u istočnoj Hercegovini. Kao umirovljeni svećenik živio je u Stocu. U veljači 1945., od strane partizana, odveden je u Mostar. Strijeljan je iznad Sjevernog logora, polovicom veljače 1945.

Rupčić, fra Leonardo (1907.-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji)


Rođen je 29.rujna 1907. u Hardomilju, kod Ljubuškog. Pučku školu završio je na Humcu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Mostaru i Lillu (Francuska), gdje je, 1931., i zaređen za svećenika. Nakon ređenja nastavio je studirati romanske jezike u Švicarskoj, Parizu i Zagrebu. U razdoblju između 1939. i 1945. u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu radio je kao profesor latinskog i francuskog jezika Zajedno sa skupinom franjevaca, koja je u vrijeme borbi sklonište potražila u franjevačkoj hidrocentrali, uhićen je od strane partizana 08. veljače 1945. te odveden prema Splitu. Ubijen je na nepoznatom mjestu – najvjerojatnije u Zagvozdu.

Sesar, fra Petar (1895.)
(župnik u Čapljini)


Rođen je 02. travnja 1895. u Kočerinu. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru, Beču i Innsbrucku. U franjevački red stupio je na Humcu 1914., a za svećenika je zaređen 28. kolovoza 1918. u Beču. U razdoblju između 1922. i 1931. bio je kapelan, kateheta, samostanski vikar, te župnik i gvardijan na Širokom Brijegu. Nakon toga bio je kraće razdoblje župnik u Tihaljini i Gorici te na koncu tajnik i ekonom Provincije u Mostaru. Veljaču 1945. dočekao je kao župnik u Čapljini. Početkom veljače, odnosno 03. veljače 1945., partizani su ga odveli u istočnu Hercegovinu. Ubijen je na nepoznatom mjestu.

Sivrić, fra Mariofil (1913.-1945.)
(zamjenik gvardijana na Širokom Brijegu)


Rođen je 16 veljače 1913. u Međugorju. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu, a studij bogoslovije u Mostaru. U Franjevački red stupio je 1930 na Humcu, a za svećenika je zaređen 1936. u Kotoru. Radio je na Širokom Brijegu kao odgojitelj vanjskih đaka. Od 1944. pa do svoje prerane smrti bio je zamjenik gvardijana na Širokom Brijegu. U vrijeme najvećih borbi oko Širokog Brijega, zajedno sa skupinom fratara, sklonište je potražio u franjevačkoj centrali. Uhićen je, zajedno sa skupinom franjevaca, 08. veljače 1945. Međutim, nije, navodno, odveden prema Splitu. Najvjerojatnije je izdvojen iz ove skupine i oko 10. veljače 1945. ubijen na nepoznatom mjestu. Za grob mu se ne zna.

Slisković, fra Ivo (1877.-1945.)
(umirovljeni svećenik)


Rođen je 25. travnja 1848. u Mokrom. Pučku i gimnazijsku izobrazbu stekao je kod franjevaca na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije završio je u Mostaru. U franjevački red stupio je na Humcu 04. listopada 1895. a za svećenika je zaređen 22. prosinca 1900. Kao svećenik službovao je na Humcu, Širokom Brijegu, Tihaljini, Kočerinu i Bukovici. Umirovljen je 1942. a svoje je umirovljeničke dane provodio na Širokom Brijegu. Kao umirovljeni svećenik, dobro narušenog zdravlja, ubijen je 07. veljače 1945. Tijelo mu je spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu pored samostana na Širokom Brijegu. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969. a sahranjeni su 1971. u crkvi Uznesenje BDM na Širokom Brijegu.

Smoljan, fra Bernardin (1884.-1945.)
(profesor franjevačke Bogoslovije u Mostaru)


Rođen je 03. listopada 1884. u Rodoču. Pučku izobrazbu stekao je u Mostaru a gimnazijsku na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru i Paderbornu, a francuskog jezika u Neuchatelu (Švicarska). U franjevački novicijat na Humcu stupio je 1902., a za svećenika je zaređen u Wiedenbrucku (Njemačka) 10. travnja 1908. Bio je kapelan i kateheta na Širokom Brijegu, profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu i franjevačkoj Bogosloviji u Mostaru, gvardijan i župnik u Mostaru i na Humcu, župnik u Međugorju i Čitluku, a u razdoblju između 1922. i 1925. bio je tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Graditelj je križa na današnjem brdu Križevac kod Međugorja. Umirovljen je 1943., a svoje je umirovljeničke dane provodio na Humcu. Početkom 1945. otišao je s Humca u Mostar. Uhićen je 14. veljače 1945. u franjevačkom samostanu u Mostaru i ubijen. Tijelo mu je bačeno u Neretvu.

Sopta, fra Martin (1891.-1945.)
(profesor na franjevačkoj Bogosloviji u Mostaru )


Rođen je 14. veljače 1891.u Dužicama, kod Širokog Brijega. Nakon završene pučke škole, na Širokom Brijegu je nastavio pohađati širokobriješku klasičnu gimnaziju. Tadašnju veliku maturu položio je u Mostaru 1910. Bogosloviju je studirao u Mostaru. U franjevački je red stupio 1908. na Humcu, a za svećenika je zaređen 21. rujna 1913. u Sarajevu. Nakon završenog studija bogoslovije, otišao je u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, studirao matematiku i fiziku. Međutim, zbog ondašnjih političkih prilika, kako navodi nekolicina kroničara, bio je primoran otići u Beograd, te tamo diplomirati. Čitav svoj svećenički vijek proveo je na Širokom Brijegu i Mostaru, radeći kao gimnazijski profesor i profesor bogoslovije u Mostaru. Posljednju godinu života proveo je na Čerinu, gdje je, zbog bombardiranja Mostara, bila premještena franjevačka Bogoslovija. U prijepodnevnim satima 09. veljače 1945., s Čerina je krenuo u posjet bolesniku, u Veliki Ograđenik. Međutim, pri povratku je uhićen od partizana, te odveden u Ljubuški. Posljednji puta je viđen u Ljubuškom 12. veljače 1945. Smatra se da je strijeljan u noći 12. na 13. veljače 1945. u blizini Ljubuškog. Za grob mu se ne zna.

Stipić, fra Emil (1912.-1945.)
(župnik u Gorancima)


Rođen je 04. listopada 1912. u Drinovcima. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru i Rimu. U franjevački red stupio je 1932. na Humcu, a za svećenika je zaređen 1937. u Mostaru. Svećeničke dužnosti obnašao je u Tomislavgradu, Mostaru i Gorancima. U svibnju 1945. povlačio se prema Austriji. Ubijen je negdje u Sloveniji. Za grob mu se ne zna.

Sušac, fra Kornelije (1925.-1945.)
(Učenik širokobriješke gimnazije - sjemeništarac)


Rođen je u Cernu, kod Ljubuškoga, 25.kolovoza 1925. Nakon pučkog školovanja nastavio je pohađati širokobriješku Franjevačku klasičnu gimnaziju. U franjevački red stupio je 17. rujna 1943. Početkom veljače 1945. sklonio se, zajedno s nekolicinom svojih profesora, u Mostarski Gradac, gdje su ga partizani uhitili, te mučki ubili 06.veljače 1945. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a pokopani su 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Šimović, dr. fra Dobroslav (1907.-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji)


Rođen je u Hamzćima, kod Čitluka, 19. prosinca 1907. Školovao se u Čerinu i Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru i Parizu. U franjevački red stupio je 29. lipnja 1925., a za svećenika je zaređen 1931. u Mostaru. Teologiju je doktorirao, 24. lipnja 1937., u Parizu, a naslov disertacije je: Tumačenje očenaša kod latinskih otaca do sv. Augustina. Radio ja kao kateheta na Humcu, gvardijan i župnik u Mostaru, te profesor u Mostaru i na Širokom Brijegu. Partizani su ga uhitili u franjevačkom samostanu 07. veljače 1945. Ubijen je, a tijelo su mu spalili u protuzrakoplovnom skloništu na Bakamuši. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a pokopani su 1971., u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Šušak, fra Benjemin (Branko) (1912.-1945.)
(župnik u Gradcu-Blizancima)


Rođen je u Mokrom 29. studenoga 1912. Pučku školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je na Širokom Brijegu, a bogosloviju je studirao u Mostaru i Bologni. U franjevački je red stupio 1931., a za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. u Mostaru. Bio je kapelan u Čitluku i Mostaru, te župnik u Gradcu-Blizancima (danas župa Gradina). U svibnju 1945., povlačio se prema austrijskoj granici. U Sloveniji je zarobljen od partizana. Mučki je ubijen u drugoj polovici svibnja 1945. Za grob mu se ne zna.

Tomas, don Ilija (1901.-1942.)
(župnik u Klepcima)


Rođen je u Drinovcima 19. srpnja 1901. Školovao se u rodnom mjestu, Travniku i Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1925. Od 1926. pa sve do svoje mučeničke smrti bio je župnik u Klepcima kod Čapljine. Godine 1931., izgradio je župnu crkvu u Klepcima, koju su srpski ustanici iz istočne Hercegovine, zajedno sa župnim stanom, spalili u proljeće 1942. Uhićen je noću 30.travnja 1942., stravično mučen, te na koncu zvjerski ubijen. Don Ilijini mučitelji su na njegovom su tijelu načinili četrnaest rana. Srbijansko-komunistička promidžba čitavo je vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije don Iliju nastojala prikazati kao zločinca. Najočitiji primjer tih i takvih nastojanja svakako je roman Vuka Draškovića «Molitva prva». Hercegovački Hrvati i danas ga pamte kao uzornog svećenika i hrvatskog domoljuba.

Topić, fra Andrija (1919.-1945.)
(mladomisnik)


Rođen je 08. prosinca 1919. u Širokom Brijegu. Nakon završene pučke škole i gimnazije na Širokom Brijegu, studirao je bogosloviju u Mostaru. U franjevački red stupio je 1937. na Humcu, a za svećenika je zaređen 22. kolovoza 1943. u Mostaru. Kao mladomisnik, zajedno sa svojom majkom Šimom Topić, rođenom Zovko, boravio je kod svoga ujaka fra Valentina Zovke, župnika u Kočerinu. Partizani su ga ubili 21. svibnja 1945., pred očima njegove majke i fra Valine sestre Šime Topić. Ukopan je na mjesnom groblju na Kočerinu. Od njega su ostale sačuvane krvave daske iz njegova kreveta i plahta s njegovom krvlju.

Vasilj, fra Grgo (1886.-1945.)
(gvardijan u Mostaru)


Rođen 13. ožujka 1886. u Međugorju. Pučku školu završio je u Gradnićima, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru i Paderbornu (Njemačka). U franjevački red stupio je 1905. na Humcu, a za svećenika je zaređen u Paderbornu 07. travnja 1911. Obavljao je različite svećeničke dužnosti. Bio je kapelan u Tomislavgradu, Gradnićima, Konjicu, Mostaru, župnik u Mostarskom Gracu, Blizancima, Studencima i Čerinu, vikar i kapelan u Mostaru, te župnik i gvardijan na Humcu i u Mostaru. Tijekom rata bavio se karitativnim aktivnostima. Pomagao je prehraniti siromašno pučanstvo Mostara. Skrbio je o prognanicima, njihovom smještaju i prehrani. Kao mostarski gvardijan, zajedno sa šestoricom svoje subraće, odveden je iz samostana 14. veljače 1945., ubijen i bačen u Neretvu. Za grob mu se ne zna.

Vasilj, fra Jenko (1914.-1945.)
(vjeroučitelj u Konjicu, pisac)


Rođen je 02. svibnja 1914. u Međugorju. Nakon završene pučke škole nastavio je pohađati gimnaziju na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Mostaru i Lillu (Francuska). U franjevački red stupio je 1931. na Humcu, a za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. u Mostaru. Od 1939. pa do veljače 1945. djelovao je kao vjeroučitelj u Konjicu. Okušao se i kao pisac i kulturni djelatnik. Pisao je o narodnim običajima hrvatskog naroda u Hercegovini. Objavljivao je u: Luči, Hrvatskoj straži, Hrvatskom narodu, sarajevskom Novom listu i drugdje. U svibnju 1945. povlačio se prema Sloveniji. Uhićen je od strane partizana. Ubijen kod Klanjca. Za grob mu se ne zna.

Vujnović, don Marijan (1872.-1944.)
(župnik u Trebinju)


Rođen je 1872. u Burmazima kod Stoca. Pučku školu pohađao je u Dubrovniku, a gimnaziju u Dubrovniku i Travniku. Za svećenika je zaređen 1896., a studij bogoslovije završio je u Sarajevu 1897. Potom je na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta studirao istočnjačke jezike. Svećeničku službu revno je obavljao u Donjem Hrasnu, Stocu, Ravnom i Trebinju. Bavio se i kulturno-prosvjetnim radom. U vrijeme župnikovanja u Ravnom je otvorio Hrvatsku čitaonicu, a u Trebinju je ostao zapamćen kao graditelj crkvenog zvonika, izgrađenog 1928. U Trebinje je 1925. doveo i časne sestre franjevke koje su u tom mjestu otvorile svoj dom i školu. Povremeno je istraživao hrvatsku kulturnu baštinu. Pisao je o Trebinjskoj biskupiji i hrvatskim korijenima u istočnoj Hercegovini. Pred partizanima nije bježao. Dočekao ih je u župnoj kući u Trebinju. Odmah je uhićen i osuđena na smrt. Smrtna presuda je izvršena 31. prosinca 1944. Ni danas se točno ne zna za njegov grob.

Vukšić, dr. fra Radoslav (1894.-1945.)
(ravnatelj gimnazije)


Rođen je 05. prosinca 1894. u Studencima. Pučkoškolsko obrazovanje stekao je na Humcu. Šest razreda gimnazije završio je na Širokom Brijegu, a sedmi i osmi položio je u Požegi. U franjevački red stupio je 19. kolovoza 1913., a za svećenika je zaređen 07. listopada 1917. u Mostaru. Bogosloviju je studirao u Mostaru 1914.-1919. U razdoblju između 1921. i 1926. na Filozofskom fakultetu u Beču studirao je fiziku i matematiku, gdje je i doktorirao. Radio je kao profesor fizike i matematike, a u razdoblju između 1939. i 1945. obnašao je dužnost gimnazijskog ravnatelja. Partizani su ha uhitili 08. veljače 1945., u franjevačkoj hidrocentrali gdje je, zajedno sa skupinom franjevaca i većim brojem civila, bio potražio sklonište. Odveden je prema Splitu i ubijen na nepoznatom mjestu – najvjerojatnije u Zagvozdu. Za grob mu se ne zna.

Zlopaša, fra Roland (Mate) (1912.-1945.)
(profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji)


Rođen je 29.svibnja 1912. u Posušju. Pučku školu završio je u Posušju, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru i Fribourgu (Švicarska). U franjevački red stupio je 03. kolovoza 1929. na Humcu, a za svećenika je zaređen 16. lipnja 1935. u Mostaru. Na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu studirao je matematiku i fiziku. Diplomirao je 1943. Od 1943. do veljače 1945. radio je kao profesor na Širokom Brijegu. Početkom veljače, zajedno sa skupinom franjevaca, sklonio se u župni stan u Mostarskom Gracu. Uhićen je 06. veljače 1945. i strijeljan iznad crkve u Mostarskom Gracu. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a sahranjeni su 1971. u crkvi Uznesenje BDM na Širokom Brijegu.

Zovko, Fra Valentin – Vale (1899.-1945.)
(župnik u Kočerinu)


Rođen je 14. lipnja 1899. u Oklajima, župa Široki Brijeg. Pučku školu i gimnaziju završio je na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Mostaru i Rimu. U franjevački red stupio je 19. kolovoza 1906. na Humcu, a za svećenika je zaređen 06. kolovoza 1913. u Rimu. Za života je revno obnašao razne svećeničke dužnosti. U razdoblju 1915.-1918. radio je kao gimnazijski nastavnik na Širokom Brijegu, a nakon toga godinu dana provodi u Slavoniji gdje je bio nadzornik i duhovni skrbnik za iseljenu djecu. Bio je, također, kapelan na Širokom Brijegu, Mostaru i Tomislavgradu, župnik u Klobuku, Gorancima, Blagaju, Drinovcima, Posuškom Gracu, gvardijan i župnik na Humcu. Svršetak rata zatekao ga je na Kočerinu. Mučki je ubijen od partizana u župnoj kući u Kočerinu 21. svibnja 1945. Ubijen je zajedno sa svojim sestrićem fra Andrijom Topićem, pred očima svoje sestre i fra Andrijine majke Šime Topić rođene Zovko. Pokopan je na mjesnom groblju u Kočerinu.

Zrno, don Ante (1909.-1945.)
(župnik u Viru)


Rođen je 03. studenoga 1909. u Tomislavgradu. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, a bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1934. Bio je župnik u Viru kod Posušja. Partizani su ga iz njegove župe odveli u nepoznatom pravcu. Kasnije se doznalo da je don Ante Zrno ubijen na otoku Daksi kod Dubrovnika.

Zubac, fra Leopold Augustin ,(1890.-1945.)
(kapelan i upravitelj franjevačke centrale)


Rođen je u Čiluku 09.prosinca 1890. Školovao se u Gradnićima i na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Mostaru. U franjevački red stupio je 09. kolovoza 1909. na Humcu, a za svećenika je zaređen 11. listopada 1914. u Mostaru.
Čitav svećenički vijek proveo je na Širokom Brijegu. Bio je kapelan 1915.-1916., a nakon toga petnaest je godina radio kao profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji.
Upravitelj franjevačke hidrocentrale i samostanski kapelan bio je u razdoblju 1930.-1945. Ubijen je od partizana 06. veljače 1945. u Mostarskom Gracu, kamo se zajedno sa skupinom franjevaca bio sklonio. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 1969., a pokopani su 1971. u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Zubac, fra Tihomir (1918.-1945.)
(kapelan u Grudama, pisac)


Rođen je u Gradnićima 26. siječnja 1918. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. U franjevački red stupio je 04. srpnja 1935. na Humcu, a za svećenika je zaređen 02. svibnja 1943. u Mostaru. Svoj kratki svećenički vijek proveo je kao kapelan Svećenički poziv obnašao je kao kapelan u Grudama. Istraživao je hrvatsku baštinu u Hercegovini Tijekom predratnog i ratnog vremena surađivao je u više javnih glasila. Hercegovinu je napustio u veljači 1945. U svibnju 1945. povlačio se prema austrijskoj granici. Zarobljen je i ubijen u drugoj polovici svibnja 1945. Za grob mu se ne zna.

Zubac, fra Zdenko (1911.-1945.)
(župnik u Ružićima )


Rođen je u Gradnićima 06. kolovoza 1911. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Studij bogoslovije pohađao je u Mostaru i talijanskom gradiću Pesciji. U franjevački red stupio je 03. kolovoza 1929. na Humcu, a za svećenika je zaređen 16. lipnja 1935.u Mostaru. Svećeničke dužnosti revno je obnašao na Širokom Brijegu, Humcu, Rakitnu te u Ružićima, gdje je kao župnik i dočekao dolazak partizana. Uhićen je u župnom uredu u Ružićima 13. veljače 1945. i odveden u Ljubuški. Dugo se smatralo da je ubijen negdje u okolici Ljubuškog. Međutim, njegovi zemni ostaci pronađeni su u travnju 2005. u masovnoj grobnici u zaselku Lovrinčevići kod Zagvozda. Identificiran je 27. listopada 2006. na Zavodu za sudsku medicinu iz Splita. Posmrtni ostaci fra Zdenka Zubca pokopani su 09. listopada 2007. u kripti crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.

Subota, 18 Listopad 2008

Vicepostulatura postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće" izvijestila je da je u petak završeno iskapanje još dviju grobnica žrtava II. svjetskog rata na Zlatnoj strani u Vrgorcu te da su pronađeni kosturi šest osoba, a pretpostavlja se da među pronađenim žrtvama jedan fratar. U priopćenju se navodi da usmena predaja u puku kaže da su žrtve, pokopane u škrape na putu prema Kotezima u Vrgorcu, skupina civila iz Ljubuškog i jedan fratar. Pretpostavlja se da bi to mogao biti fra Maksimilijan Jurčić kojeg su partizani uhitili u Ljubuškom 28. siječnja 1945. i s drugima odveli prema Vrgorcu u svom bijegu pred braniteljima Širokog Brijega. Svi oni koji misle da bi netko njihov mogao biti među pronađenima, trebat će dati uzorak krvi najbližeg srodnika ubijenog u KBC Split.

U škrapi s desne strane puta, gledajući od Vrgorca prema vrgoračkom polju, pronađena su tri kostura. Izgleda da osobe nisu bile vezane i da su pobijene strojnom paljbom. Kraj jednoga tijela nalaze se ostatci redovničke krunice pa zbog toga pretpostavljamo da bi to mogao biti fra Maksimilijan Jurčić kojeg su partizani uhitili u Ljubuškom 28. siječnja 1945. i s drugima odveli prema Vrgorcu u svom bijegu pred braniteljima Širokog Brijega. Škrapa s lijeve strane puta također sadržava tri tijela. Osobe su bile vezane, a najmanje jedna od njih ubijena je metkom u zatiljak. Tijela su inače zbacana u malen prostor te su njihovi ostatci u trošnom stanju zbog velikog protoka vremena i atmosferskih utjecaja.

Po dojavi o žrtvama pokopanim u škrape na lokalitetu Zlatna strana na putu prema Kotezima u Vrgorcu, izišao je istražni sudac županijskoga suda u Splitu Stanko Grbavac i patologinja KBC Split dr. Marija Definis Gojanović. Mjesto su osigurali policajci policijske postaje Vrgorac na čelu s načelnikom Ivanom Kalajžićem. U ime mjesne Crkve nazočio je župnik fra Petar Vrljičak, u ime vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« vicepostulator fra Miljenko Stojić, u ime Povjerenstva za istraživanje i prikupljanje građe spomenute vicepostulature fra Ante Marić. Otkopavanje je uskoro polučilo uspjehom.

Sva pronađena tijela prevezena su na patologiju KBC u Splitu. Nakon što bude napravljena DNK analiza, rezultati će biti uspoređeni s DNK uzorcima rodbine pobijenih hercegovačkih fratara. U slučaju potvrdnog ishoda, Hercegovačka franjevačka provincija preuzet će tijelo svoga člana (ili članova) i dostojno ga pokopati. Svi oni koji misle da bi netko njihov mogao biti među pronađenima, trebat će dati uzorak krvi najbližeg srodnika ubijenog u KBC Split.

Tekst preuzet sa: Ljubuški.info