KRVAVI PLES KOMUNISTA

Umro je akademik Adolf Dragičević. Vijest o smrti uglednog znanstvenika prosječnom građaninu naše zemlje ili prosječnom pripadniku hrvatskog naroda neće značiti ama baš ništa. Poznato je da znanstvenici ni kod nas, kao ni drugdje u današnjem globalnom selu nisu populističke zvijezde i uglavnom su nepoznati širokim masama.
Dakle, iako su vijest o smrti akademika Adolfa Dragičevića prenijeli i elektronski i pisani mediji, ta će vijest dotaći naravno njegove kolege akademike, više generacija njegovih studenata, ekonomiste, te naravno rijetke čitače njegovih knjiga, znanstvenih članaka i intervjua u okvirima njegovog znanstvenog rada.
Ponekad se u biografskim podacima Adolfa Dragičevića vrlo šturo navodi i to da je od 1943. bio sudionik NOB-a. S obzirom na to da kratka prosta rečenica sudjelovanja u II. svjetskom ratu implicira da u navedenom razdoblju nema ništa dodatno zanimljivo ili atipično. Međutim, odgovara li to činjenicama ?
Rijetki povjesničari, ali i amaterski istraživači povijesnih događaja na području bivše Jugoslavije krajem i u poraću II. svjetskog rata, dobro znaju da je sada nažalost pokojni Adolf Dragičević bio potencijalni rezervoar mnogih zanimljivih podataka i potencijalni informacijski prilog brojnih kontroverzi vezanih uz partizanski pokret na srednjodalmatinskom (biokovskom) području, te u završnim ofenzivnim vojnim operacijama 8 dalmatinskog korpusa (malo kasnije preimenovanog u IV. jugoslavensku armiju), koja je sudjelovala u zauzimanjima Knina, Širokog Brijega, Mostara,Gospića, Trsta i završno sve do Klagenfurta (Celovca), dakle zaključno sa južnom Austrijom.



U prvom dijelu kronološko navedenih povijesnih zbivanja Adolf Dragičević je sudjelovao kao vojnik doguravši do vrlo visoke vojno-političke dužnosti političkog komesara 3. čete, 4. bataljuna, 11. dalmatinske brigade.
U bitci za Mostar, u veljači 1945., navodno je ranjen te je izgubio potkoljenicu. Ukoliko je ovaj podatak točan onda u daljnjim ofenzivnim operacijama nije mogao sudjelovati, iako u Rako-Družijanićevoj knjizi 11. dalmatinska brigada nije navedeno njegovo istupanje iz bojevog rasporeda ove postrojbe, kao što je učinjeno u slučajevima nekih njegovih tadašnjih kolega.
Dakle, logički gledano, Dragičevića se moglo pitati o poznatom slučaju ratnog zločina nad širokobriješkim franjevcima, jer knjiga 11. dalmatinska brigada otkriva da je njegov 4. bataljun 11. dalmatinske brigade izravno napadao širokobriješki samostan, te je osobno kao politički komesar čete spadao u neposredno zapovjedno odgovorne za taj zločin.
S obzirom na svoj tadašnji vojno-politički čin, Dragičević je morao znati, ili bar procijeniti, s koje je više zapovjedne razine, kao i zbog kojih je motiva, donesena odluka za realizaciju tog masovnog zločina.



Heterogenost ideoloških opredjeljenja među tadašnjim širokobriješkim franjevcima izravno implicira zaključak da je bilo više, a ne jedan, motiva odluke o likvidaciji, te o zatiranju svakog traga ubijenim hrvatskim hercegovačkim franjevcima.
O tome bi i danas dosta toga mogao kazati tadašnji Dragičevićev nadređeni, zamjenik političkog komesara 26. divizije Veljko Kadijević, poznat kao posljednji ministar obrane SFRJ, kojeg su današnji gospodari svijeta poštedjeli od haaške optužnice, a kojeg ispostave tih istih gospodara svijeta u Republici Hrvatskoj, kao i u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, štite od simboličke optužnice po neposrednoj zapovjednoj odgovornosti za zločine Jugoslavenske armije iz 1945., ali i JNA iz 1991. godine.



Naime, poznato je da je Veljko Kadijević bio zamjenik Dušana-Dule Koraća, jednog od završnih nadglednika masovnih zločina počinjenih od strane jednog dijela pripadnika 11 dalmatinske brigade na Kočevskom rogu i Širokom Brijegu.

Zbog čega istraživačko novinarstvo uporno šuti?

Dakle, s obzirom na činjenicu da je današnji ruski državljanin Veljko Kadijević perverzno pošteđen u praktičnom značenju ovog kriminalnog čina te nagrađen od najviših misteriozno nevidljivih razina današnje svjetske moći, uopće ne čudi što propagandne elektronsko-pisane ispostave tih gospodara suvremenog svijeta u današnjoj Republici Hrvatskoj imaju vrlo snažnu „auto“cenzuru na objavljivanje bilo kakvih biografskih podataka jugoslavenskog ratnog zločinca u bijegu Veljka Kadijevića.
Ili ne daj Bože, da kojim slučajem netko od „nezavisnih“ novinara pokuša na ovu temu intervjuirati neke njegove kolege – npr. Dragu Galića koji živi u Splitu, Milku Planinc, ili javnosti dobro poznatog i danas politički vrlo utjecajnog Budimira Lončara?!
Dodatne indicije u prilog ovakvim tvrdnjama informativno-promidžbenog monopola, nevjerojatnog za 21 stoljeće i neovisnu Hrvatsku državu, mogla bi biti i informacija da je i otac sadašnjeg hrvatskog predsjednika Ante Josipović bio pripadnik Biokovskog partizanskog odreda od 1942., a Adolf Dragičević i Veljko Kadijević u sastav istog tog odreda ušli su 1943.godine.
Po svemu sudeći, Ante Josipović je bio je pripadnik biokovske-čete, u čijem su sastavu bila četiri voda: baćinski, gradački, vrgorački i makarski.
Vrlo se mogućom čini i teza kako je starijeg Josipovića u članstvo KPJ primio, i bio mu neposredno nadređeni, upravo Danijel Dane Vilović (1919.-2009.), iz Baške Vode, nećak Đure Vilovića poznatog književnika i još poznatijeg četnika-ORJUNA-ša, bliskog suradnika zloglasnog četničkog zapovjednika kraljevske jugoslavenske vojske u otadžbini Draže Mihailovića.
Zajedno su i suđeni, 1946. u Beogradu, a iznimno niska kazna Đuri Viloviću u potpunosti se uklapa u tadašnji trend brzog integriranja goleme većine pripadnika orjunaškog-četničkog režima monarhističke Jugoslavije u donekle retuširani novi jugokomunistički režim nove komunističke Jugoslavije.
Zasada je nepoznato je li skupina Danijela Vilovića sudjelovala i u jednodnevnom osvajanju Vrgorca 15 lipnja 1942., kada je u odmazdi na vrgoračkom groblju strijeljano 32 ljudi uglavnom civila, nešto imućnijih mještana i 9 žena?
Nepoznato je također, da li je u suvremenoj Republici Hrvatskoj bilo kaznenih prijava vezanih uz taj masovni ratni zločin, kao što je nepoznato da li je još uvijek netko živ od političko-vojnog rukovodstva nekadašnjeg biokovskog partizanskog odreda „Josip Jurčević“, koje je izravno odgovorno za taj zločin, a čija je predumišljajna odluka, navodno, izazvala raskol među tadašnjom biokovskom komunističkom vrhuškom.

Mesić: Istraga ratnih zločina s konca II. svjetskog rata je protuzakonit čin ?

Na današnjoj evidentno iznimno brižno nadziranoj medijskoj ploči, naravno, neće pisati da je ime Adolfa Dragičevića bilo zapisano u dokumentaciji koju su nadležna tijela Republike Hrvatske dobila u listopadu 2006., u dodatno proširenoj kaznenoj prijavi protiv nekadašnjeg zamjenika načelnika operativnog odjeljenja IV. jugoslavenske armije majora Sime Dubajića (1923.- 2009.), i njemu podređene komesarke čete za vezu 11 dalmatinske brigade poručnice Milke Malade, kasnije udane Planinc, uz to i bivše premijerke bivše SFRJ. Prijava nije odbačena do danas.
Po tadašnjim neslužbenim informacijama, kriminalistička policija je većinu svog posla profesionalno obavila, izvršila obavijesne razgovore sa mnogim preživjelim pripadnicima 11 dalmatinske brigade, a surađivali su i kolege iz srbijanskog MUP- a, kojima je u to vrijeme teško bolesni Dubajić ponovno dodatno pojasnio svoju ulogu u partizanskim zločinima u Sloveniji.
Dakle, nadležna tijela Republike Hrvatske surađivali su s više država. U Australiji je u to vrijeme identificiran i lociran ključni svjedok pokolja na Kočevskom rogu Ivan Gugić. Razgovori su obavljeni temeljem sužene dokumentacije temeljene na knjizi 11 dalmatinska brigada, navodno uz bučno protivljenje ispitanih osoba, kao i članova njihovih obitelji.
Među naravno vrlo rijetkim poznavateljima ove teme tada su kružile glasine kako nevidljiva ruka priječi nadležnim policijskim službenicima da obave obavijesni razgovor i sa kazneno prijavljenom Milkom Planinc.
Razgovor navodno nije obavljen niti do danas, iako su javnosti dostupni vrlo argumentirani demantiji tadašnjeg intervjua Milke Planinc, kao i vrlo otvorena pitanja njenim kolegama Petru Mioču (u međuvremenu umro), Jerku Nobilu, Slavku Družijaniću, Dragi Galiću, Anti Bogdaniću, Petru Bogunoviću, Jakovu Deletisu za kojeg se usporedbom dostupne dokumentacije opravdano sumnja da bolje poznaje odabranu i dobrovoljačku egzekucijsku četu unutar 11 dalmatinske brigade nego sam Simo Dubajić.



Za Deletisa je također utvrđeno da je u zapovjednom lancu bio važna poveznica između majora Dubajića i poručnice Planinc
Naravno, ni i dan danas tzv. neovisnim hrvatskim novinarima ne pada na pamet pokušati napraviti intervjue sa navedenim osobama.
Istog dana kada su inicijali A.D., u veljači 2008., osvanuli na naslovnici Večernjeg lista, uz natuknicu da je riječ o partizanskim zločinima, došlo je do vrlo burnog primitivno-ostrašćenog verbalnog ispada tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, uperenog protiv službenike Ministarstva unutrašnjih poslova, koji su obavljali obavijesne razgovore sa prijavljenim osobama.
S obzirom na to da je famozni zagrepčanin A.D, gotovo sigurno Adolf Dragičević, ispitan punih četrnaest mjeseci nakon prijave, dakle naknadno, nameće se zaključak kako su nadležna istražna tijela jako dugo vremensko razdoblje imala crveno svjetlo na postupanje u skladu sa zakonom.
Uz kazano, treba istaknuti da su se neki, ipak, malo snažnije oduprli ovim pritiscima, usudivši se proslijediti nalog za ispitivanje prijatelja i stranačkog kolege tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, s kojim je u razdoblju između 1963. i 1967. bio čak i saborski kolega.
Zanimljivo je da je upravo spomenuto razdoblje obilježeno Mesićevom antihrvatskim i rigidno jugounitarističkom prosrbijanskom orijentacijom, što je više puta pokazao u svojim javnim istupima o navodnim hrvatskim teroristima u inozemstvu, kao i skandaloznim velikosrpskim izlaganjem u kojem traži kazneni progon potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967 godine.
Zanimljivo je napomenuti i to da je poveznica između Mesića i Dragičevića njihovo zajedničko prijateljstvo sa akademikom Dušanom Bilandžićem. Prema tome gotovo je sigurno da su tih dana u veljači 2008. „užareni“ telefoni prema Uredu predsjednika, odnosno opstrukcija pokušaja funkcioniranja pravne države u bili užurbano intenzivirani.
Navedene indicije potvrđene su primitivnom, nestručnom i netočnom tvrdnjom Stjepana Mesića o navodnim protuzakonitim aktivnostima službenih državnih tijela. Verbalni napad izveden je javno, pod sredstvom televizije, istog dana kada su inicijali A.D osvanuli na naslovnici tiražnih dnevnih novina.
Navedene teze mogle bi biti i jedan od ključnih razloga za pojašnjenje činjenice – zbog čega se zloglasni Veljko Kadijević našao na tjeralici MUP a tek od 2007. godine?

Budimir Lončar - poveznica između hrvatskog državnog vrha i Veljka Kadijevića

.Logična interesno-ideološko-osobna poveznica između prošlog predsjednika Mesića sadašnjeg Josipovića i jugoslavenskog zločinca Veljka Kadijevića sažima se u liku i djelu Budimira Lončara donedavno Mesićevog a sada i Josipovićevog bliskog suradnika
Usluge Budimira Lončara, posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ, predlagatelja međunarodnog embarga na naoružavanje nesrpskih naroda u krvavom rujnu 1991, čime je zacementirana srbijanska oružana premoć, aktivnog jugoslavenskog lobistu i protivnika međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, koriste dvojica hrvatskih predsjednika.
Ne treba se zavaravati, Budimir Lončar je savršeno dobro znao što, zbog čega i za koga to radi. Njegove su djelomične praktično-vojne i diplomatske kompetencije neupitne.
Dostupna dokumentacija nepobitno potvrđuje da poznanstvo Budimira Lončara i Veljka Kadijevića datira još od kraja 1944 godine. Također, dostupna dokumentacija pokazuje kako je Lončar, u svojstvu omladinskog rukovodioca grada Splita, prisustvovao i sastancima samog vrha 8. dalmatinskog korpusa, kasnije preimenovanog u IV. jugoslavensku armiju, u čijem su zapovjedništvu bili Dušan Korać, Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović i mnogi drugi, a pod čijom su se zapovjednom nadležnošću nalazile posebno odabrane i dobrovoljačke egzekucijske čete unutar dalmatinskih brigada.



Najspominjanija među njima svakako je egzekucijska četa unutar 11 dalmatinske brigade, čijim je pripadnicima Budimir Lončar, kao domaćin omladinski rukovodilac grada Splita, održao pozdravni govor na omladinskoj konferenciji 11 dalmatinske brigade, održanoj u splitskom kazalištu 15 siječnja 1945.



Sumirajući ovako poredane podatke stječe se dojam da najviši državni vrh Republike Hrvatske sustavno onemogućava njenu transformaciju u pravnu i uređenju državu.
Štiteći osumnjičenike za ratne zločine, počinjene nad hrvatskim narodom na okončanju II. svjetskog, kao i na početku Domovinskog rata, dio hrvatskog državnog vrha zapravo štiti svoje dugogodišnje prijatelje i suradnike.
Zbog svega toga ne treba nikoga posebno čuditi spoznaja što je Veljko Kadijević trenutačno na slobodi a general Ante Gotovina u pritvoru.
Iz istih razloga ne treba čuditi niti spoznaja da aktualni hrvatski predsjednik otvoreno veliča simbole komunizma, iste one pod kojima je JNA razarala Vukovar, Škabrnju i Dubrovnik.



Upravo zbog pobrojanog, hrvatskoj se javnosti pokušava prodati „patka“ o navodno plemenitim i lošim zločinima, odnosno o dobrim i lošim zločincima.
Međutim, hrvatski narod i ovaj puta mora pokazati zrelost. Mora se izdići iznad ove situacije, te se unatoč opstrukciji koja dolazi iz najvišeg državnog vrha izboriti za istraživanje vlastite bliske prošlosti.
Ne zbog revanšizma, nego poglavito zbog nasušne potrebe kako bi se ispod te neistražene prošlosti, napokon, podvukla crta i neopterećeno krenulo dalje.


Mirko Matić / Hrsvijet.net