26
ponedjeljak
rujan
2016
Čarolija života
Stani...
Osluhni svijet oko sebe...
Zanemari sivilo i samo udahni...
Osjećaš li?
Sve te opojne mirise raznolikosti?
Vidiš li?
Sve te predivne, šarene boje svakodnevice...
Čuješ li zvuk sreće i tihi šapat života?
Zahvali na novom danu i novoj prilici.
Udahni...i samo uživaj!
komentiraj (5) * ispiši * #
25
nedjelja
rujan
2016
Nije sve kako se na prvi pogled čini...
Šteta što si površan, prijatelju...
i što tog čovjeka vidiš kroz ispranu odjeću koju nosi...
što na onoj ženi što sjedi preko puta tebe, vidiš bore od umora i stresa, a na njenoj prijateljici savršen ten...
što svom djetetu kupuješ najnoviji Smartphone i učiš da se druži samo s djecom koja imaju najskuplje igračke...
što si susjedu uvrijedio jer nakon poroda na njoj ima još dosta kilograma viška...
Šteta, prijatelju, što ne vidiš...
ne vidiš da ispod odjeće tog čovjeka kuca veliko srce...srce oca koji je do nedavno radio i sve davao za obitelj, a onda je neki veliki šef, neki tatin sinčina, došao i lupio šakom o stol i njemu i još desecima drugih kolega uskratio mjesečnu plaću, kako bi sebi priuštio najnoviji model auta koji je ugledao u izlogu... Zašto? Jer ga je baš tako naučio tata da može što hoće, kad hoće... bez obraza, osjećaja i srama... a svoga radnika ne cijeni i nije ga briga što on sada nema da si kupi nove hlače, jer svojoj obitelji mora priuštiti bar kruh...
ne vidiš da ta žena od umora i stresa ne brine za bore, već da dođe doma nakon osam ili deset sati rada, skuha ručak ili večeru i legne u krevet kako bi skupila snage da se ujutro ustane... da privredi djeci sitnice koje ih razvesele s vremena na vrijeme, i pomogne suprugu platiti režije, jer radi za mizeriju od plaće... a njena kolegica ispod tone skupocjenog make-upa, krije razočaranje i tugu, jer ona ima sve u životu, a ipak čezne za toplinom prijateljičinog doma i zagrljajem voljene osobe...
ne znaš da taj Smartphone neće nadoknaditi tvoje vrijeme koje tratiš s ljudima koji to čak i ne cijene, a tvoje dijete raste u uvjerenju da se ljubav kupuje i stvara totalno krive slike o životu, jer svi ti prijatelji sa skupim igračkama nikad mu neće pružiti potporu ni lijepu riječ...
a tvoja susjeda? Sretna je i uživa u svakoj sekundi sa svojim malenim zlatom, dok ga ljulja u rukama i tek poneki ispad zlobnih ljudi oko sebe, poput tvog, brzo zaboravlja... Cijeni život koji je stvorila i sebe što ga je ostvarila...
Šteta što si površan, prijatelju... i što riječ "prijatelj" ne poznaješ... ali u takvom vremenu živimo... a male ljude i stvarne osjećaje ne prepoznajemo, jer manipulacija je postala sastavni dio života...
Blago onom tko je još čovjek, među svim ovim silnim masama ljudi
komentiraj (3) * ispiši * #
Otkrit ću ti tajnu (mom suprugu)
Krenuli smo na to neko ludo putovanje, zvano zajednički život...
Put prostrt problemima i nezadovoljstvom... mojih roditelja, tvoje obitelji...
i svima usprks išli smo... nasuprot vjetru neodobravanja...
Sad, nekoliko godina poslije, zahvaljujem životu na nama...
Ako postoji ljubav i smisao, to bi bilo to....
Držanje za ruku kad mi se cijeli svijet rušio...
I miris tvoje prisutnosti u hladnim bolničkim sobama...
I riječi ohrabrenja u tamnim noćima...
I čvrsti zagrljaji kad su me svi napustili...
Smisao braka i obitelji?
Upravo ta povezanost...
Prelaženje međusobnih mana i otkrivanje novih vrlina...
Znaš one neke sitnice koje me živciraju? Smijem se ponekad sama sebi, jer su toliko nebitne. Naspram ovoga što imamo ti i ja.
Hoćemo li trajati zauvijek? U ovom brzom i teškom današnjem dobu... ne znam... i ne opterećujem se previše time... živim za danas... uživam u tome što imamo i gradimo...
Što će sutra donijeti? Hoću li se promijeniti? Hoćeš li trebati nekog/nešto drugačije?
Ne znam...
Ljudi smo... danas jesmo, sutra nismo... sad smo tu, postojimo, sutra tko zna?
To je život...sudbina...zvijezde...
Jedno znam i sigurno se ne mijenja - ljudi poput tebe, oblikuju pojam ljubavi...
Nisu to samo pusta obećanja i slatke riječi... to su svakodnevni dokazi... djela... ono što pokazuje, a ne samo biva izgovoreno...
Čudan je i fascinantan taj neki "život"... promjenjiv iz sata u sat... iz dana u dan... i upravo zato čaroban...
a sve ovo naše čuvat ću u ovom kutku srca zauvijek...
hodali jedno kraj drugog ili ne...
uvijek ću biti tu za tebe, baš kao što si ti bio i jesi tu za mene...
ako to nije ljubav, mili, ne znam što jest...
zovite me ludom u ovom dobu kad se razbacuje novcem i krivim idealima... ja sam jedna od onih što ne pati za tim... jer moja ruka treba stisak i samo ono: "Znaš koliko te volim!"
komentiraj (1) * ispiši * #
Samo ozdravi mi ti...
Gledam svoju veselu i zdravu trogodišnjakinju, kako se igra... Predivna je... Ponekad ju uhvate "mušice" kao i svako dijete, Bože moj, pa i sama sam ponekad za neizdržati, kao i svi mi... A ona je tek dijete. Sjetim se riječi jedne poznanice kad joj je sin završio u bolnici... Često se znala žaliti kako joj je maleni zločest, ne zna što će s njim. Tada mi je kroz suze rekla: "Bolje da je on meni zločest, nego da je bolestan."
Istina...
Moje iskustvo je bilo prije nekih godinu dana, kad sam primjetila da je moja živa i razigrana djevojčica potonula. Okice su joj postale mutne i brzo je gubila energiju. Sklupčala bi se kraj mene i samo se mazila. Odveli smo ju doktoru, koji je rekao ima upalu grla i ušiju i dao joj antibiotik. Počeli smo ga piti, ali njoj se nije poboljšavalo. Dva dana poslije dobila je temperaturu 40... dam joj sirupić... dva sata dobro – a onda opet, nesretnih 40 na toplomjeru... Vratimo se doktoru koji veli, dat ćemo joj injekciju, antibiotik je vjerovatno slab. U međuvremenu, počinje joj curkati nosić... Nešto grozno, zeleno... ljepljivo... što sam samo tada i prvi put vidjela... ne mislimo ništa loše, doktor je rekao od upale... pa hajde...
Dakle, prima injekciju i vraćamo se doma... noć... temperatura ne jenjava... samo se vraća... ujutro trebamo na novu injekciju... dolazimo ponovno kod našeg doktora i sestra kaže, ona je za bocu, ne treba doktorici... i ja već vidno naživcirana pristupom, rekoh: - Trebamo doktoru, jer joj temperatura ne prolazi. - Sestra me gleda i veli: - Ok, onda pričekajte red, pa ćemo na bocku. -
U meni se pali alarm, antibiotik, pa injekcija a temperatura se već treći dan ne smiruje. Nešto ne štima. Doktor nas napokon šalje vaditi krv (na čemu sam ja trebala odmah inzistirati i imam na to pravo, ali prvo dijete i uplašena ja... puna povjerenja u pedijatra...) ... dolazimo doma i čekamo nalaze. Muž odlazi na posao... Malena i ja same, ležimo i mazimo se.
Poziv sestre koja veli: - Mama, spakujte se i naiđite po uputnicu za bolnicu. Nalazi krvi su loši. -
I to je to?! Žena mi spusti slušalicu. Zovem muža, panika i šok. Priberem se, spakujem joj stvari. I sebi naravno. Malena me upita: - Mama, zašto si tužna? Gdje idemo? - što da odgovorim tom slabašnom biću. Trebala sam davno prije reagirati...
Muž stiže... nailazim kod sestre i tražim doktora da mi objasni što ne valja... njega NEMA... sestra spušta glavu... što ćemo drugo, odlazimo na pedijatriju. Dijete nadolazi jer sam joj neposredno dala sirup za temperaturu. Sestre vele kako je vesela i razigrana, vjerovatno joj nije ništa. Priča s njima. Prima nas doktor, velim mu da ima upalu grla, bla bla... čovjek uzima onu svjetleću stvar i za minutu odmahuje glavom u nevjerici. Pita tko joj je liječnik... Saznajemo da ima gnojnu anginu, ali da je u katastrofalnom stanju i moramo na zarazni. Inače se to riješava sedmodnevnom terapijom injekcijama, ali ne i kod nje... ne u tom stanju...
Ajme, sad me već muka hvata...
Tamo čekamo nekih tri sata, s odraslima, dijete nema prednost... ovi rade kao da im se ne da živjeti... djetetu se vraća temperatuta... ja luuuudim... muž ulazi i pita jel netko može primiti dijete?! Ulazimo, napokon, ja brišem djetetu nosić... stari doktor podigne glavu, pogleda u malenu i veli mladom kolegi krajem: - Vidite što je ovo, kolega? - ovaj klima glavom potvrdno. Ja joj ponovno brišem nosić. - Ne možete gospođo to sanirati, to joj gnoj ide kroz nosić jer joj se raširila gnojna angina posvuda. Prema ovim nalazima hitna hospitalizacij ovdje na zarazni. -
Ček, ček....- prozborim. - Možemo li ju dovoditi na terapije, nije bitno koliko puta dnevno, samo da ne ostaje? -
Možete... - kaže - u ovom stadiju minimalno tri puta dnevno i pitanje je hoćemo li ju uspjeti izvući. - odgovara nadobudno doktor (poslije sam vidjela da je to divan čovjek, koji ravno u lice govori onako kako je bez uljepšavanja. I obožava djecu. I hvala Bogu na takvim doktorima koji savjesno rade svoj posao.) - ali, vi možete biti s njom. - umiruje me.
Ubacuju joj braunilu, terapija infuzijom, dijete super hrabro, samo me gleda i dok suzice niz blijedo lice joj teku moli me – Mama, budi klaj mene. Mojim te. -
Srce mi se para i vrisnula bih od muke. Samo nek' joj pomognu... Ne idem ja nigdje srce...
Prikopčaju ju na infuziju, a ono Bože moj... nosić, usta, sve puno gnoja... ne može disati. Čim se smiri malo na krilu, stavljam ju u krevetić i tiho plačem da me ne čuje.
Po noći se bori doći do daha, ja skačem, milujem ju... Jadno moje dijete...
Tri dana u bolnici joj pokušavaju skinuti temperaturu... tri dana straha... nitko ne zna zašto ne reagira na terapiju... pa joj mijenjaju terapiju... pa pojačavaju...
Dijete priča sa mnom pola sata, pa klone, spava, samo me gleda i drijema... i tako u začarani krug.
Četvrti dan... moja djevojčica pita me može li bojati? Ljubim ju i grlim... nadolazi... sreća moja...
Još pet dana smo na promatranju i stižemo doma...
Da li da odem do doktora... da se svađam... ne vrijedi... smirujem se... da prebacim se dalje? .. i drugi su imali svojih promašaja... mi smo imali tu "nesreću" da smo jedan od slučajeva, ali izvukla se naša princeza. I hvala Bogu... i predivnim dokotorima - bez posljedica...
<3 ZA SVE MAJKE I OČEVE KOJI SE BORE ZA SVOJU BOLESNU DJEČICU I HRABRO STOJE UZ NJIH!
komentiraj (1) * ispiši * #
19
ponedjeljak
rujan
2016
Jedan od ONIH dana
U glavi mi tutnji... osjećam da pucam po šavovima... raspadam se...
Duboko udahnem...
Polako stavim Jana u kolica i krenem ga vozikati po kući. Nakon nekoliko minuta dijete se umiri. I samo me promatra, svojim malim okicama. Onako kako samo beba promatrati majku zna. S velikom privrženošću i ljubavi. Nasmiješi mi se... I ja njemu...
Stavljam kolica kraj bračnog kreveta i sjednem. Gledam u malenog, koji lagano tone u san. Osjetim otkucaje srca, navalu emocija.
Ponovno udahnem. Ali ne vrijedi. Svaki dio mog tijela, svaka kost i mišić vrište... od umora i iscrpljenosti. Čujem korake moje djevojčice...
- Mama ja bi onu moju peglu... - govori mi.
- Koju peglu, Tia? - upitam kroz stisnute zube. Treba mi samo pet minuta mira. Ništa više.
- Onu znas mama... koju upalim pa svijetli i ladi bas kao tvoja. - nastavlja.
- Ne znam gdje je, možda u igračkama? - upitam ju.
- Ma nije... ne znam di je mama.. -
- Ne znam ni ja... - odgovorim i slegnem ramenima.
- Ma znas... - ne odustaje.
Pogledam ju onim svojim ljutim pogledom i dijete odustaje. Okreće se i ode u kuhinju.
Sad bih se našamarala. - Kozo. - mislim si. - Nije ona kriva što se tako osjećaš. I ona je samo dijete. A opet je izvukla deblji kraj. -
Osjećaj krivnje...
- Saberi se, ti si mama. - korim se - oni ovise o tebi. -
Znam, sve je meni to jasno, ali ne mogu si pomoći. To je jedan od ONIH dana. Danima me lomi taj prokleti umor... i odupirem se, i ne dam... a onda me slomi i ne mogu si pomoći.
Jan spava. Neću ga prebacivati u krevetić. Neka odmori. Prvi put danas. Mrvica moja.
Neispavan je, umoran i ne zna što bi sa sobom. Svjesna sam, da mu jedino ja mogu pomoći i smiriti ga. Sve je meni jasno. Ipak suze poteku.
Plačeeeeem, kao kišna godina.
I osjećam se lakše... ali ne mogu se pokrenuti... sad mi svakave misli okupiraju glavu.
- Blago mojoj sestri. Kad je umorna samo zovne, i svi stižu u pomoć, mama, mlađa sestra... sve se ostavlja i dolazi k njoj. A ja? Mene nitko ništa ni ne pita... kako sam? Šta koga briga... - i opet se korim. Hej, pa davno sam sama sebi rekla da ću raskrstiti s time. Baš me briga. Sposobna sam se sama brinuti za svoju dječicu.
Odlazim u dnevnu sobu. Kao da mi je netko sjeo na leđa. Teška sam si.
Tamo se Tia i njezin tajo igraju s plastelinom. On me pogleda u nevjerici.
- Što ti je? - upita.
- Ništa... - odgovaram tiho.
- Tia, što je mami? - upita malenu koja je maloprije došla iz sobe.
- Nije mi ništa... - ponavljam. I mislim si: - Molim te nemoj me ponovno pitati što mi je... - , jer znam graknut ću na njega, bez razloga, a neću se moći savladati. Osjetim ponovnu navalu emocija.
Stavljam si kavu. Veliku šalicu. Gorku, najcrnju... Treba mi.
Pogledam oko sebe. Da. Po ne znam koji put moj je muž pokazao zašto sam se godinama borila protiv svih za našu bračnu sreću. Prljavi veš je u korpi, igračke na svom mjestu, suđe oprano... ljubav života mog... što bih uopće bez njega?...
Ali Bože moj, tako sam umorna...
Sjednem van i osjetim kako mi se pluća pune svježim zrakom. Pokušavam se smiriti... Ponovno dišem... Normalno...
- Samo jedan od ONIH dana... - ponavljam si - Proći će... -
Čujem Jana. Plače...
Ulazim u sobu. Tata i sestra su kraj krevetića. Pjevaju mu i ludiraju se...
Gledam taj idiličan prizor svoje male obitelji. Savršeni su. Predivni.
Ne osjećam više umor. Ovih petnaestak minuta su me preporodili.
Priključujem se pjesmi, grlim svoju djevojčicu.
Muž me ponovno gleda u nevjerici. Do maloprije sam plakala, sad se smijem.
A objašnjenja nema.
- Odi se odmoriti, ja sam s njima. - govori mi nježno.
- Ma kakvi. - odgovaram - ok sam. -
I stvarno jesam. I nestaje umor... I nastavljam dalje... ;-)
....
....
...
komentiraj (0) * ispiši * #
I srce i duša (mojoj dječici)
Hej, lijepo moje maleno, kako je predivno imati te tu... a privilegija voljeti te, štititi i promatrati kako rasteš... Ma znaš li ti uopće koliko mi značiš, bebo moja?...
"Zadrži svoje igračke male
i skupljaj zvijezde koje su pale,
nad igrom tvojom svjetlost nek' bdije
ostani dijete koje se smije.
Zadrži radost, kloni se zloće
ostani dijete dok ti se hoće,
i oko svijeće k'o leptir kruži
ti svoja budi, igru produži..."
Slagala bih slovo po slovo, stih na stih...i tako unedogled... ali koje bi riječi bile dovoljno snažne da pokažu dijelić onoga što osjećam prema vama i kad sam u vašoj blizini...?
Kćeri moja... Sine moj...
Nebo moje i zvjezdice...
Svjetlosti i mirisi svježeg jutra...
Sve postaje nevažno i sve se ružno briše s vašim osmjesima, slatkim pogledima, gugutanjima i beskrajnim pitanjima - kako, zašto, odakle?
Očaravajuće i bezmjerno prekrasno... ta ljubav i slatka iščekivanja što će iduće novo biti kod vas...
Volim taj svoj život uz vas... uživam u njemu... zahvaljujem... što sam vaša mama...
Uvijek i zauvijek...
I samo je jedna istina - za vas bih dala sve, ali vas ni za što!
Uvijek i zauvijek!
komentiraj (0) * ispiši * #
Tebi što odustaješ...
Tebi što odustaješ od mene,
što ne odvojiš trenutak da me pitaš kako sam,
što mi ne nudiš pomoć u teškim trenucima,
što moju djecu odbacuješ od sebe.
Tebi što su drugi vrjedniji od mene,
što s hladnim i bezobzirnim riječima postižeš moju hladnoću,
što moje srce više povrijediti ne možeš,
što pokazuješ da neke ljubavi ipak nisu bezuvjetne.
Tebi što odustaješ od mene,
tako lako i bez osjećaja,
samo zato što svoj život vodim sama,
i ne dopuštam da se miješaš.
Tebi zbog koje sam isplakala more suza,
i tražila utjehu u samoći.
Tebi što odustaješ...
Poručujem,
sretna sam žena,
moju tugu zbog tebe vidjeti više nikad nećeš
(kao da te i briga)
upoznala sam bezuvjetnu ljubav,
živim za moja dva anđelčića,
uvijek ću im biti podrška,
ma kako teško bilo i koliko god se ne slagala s njihovim odlukama u životu
BIT ĆU TU ZA NJIH!
prva da se smijem s njima
i prva da ih tješim ako krene po zlu
ja sam majka
opraštam
volim
shvaćam
želim
grlim
savjetujem
sebe stavljam na DRUGO mjesto
a moje anđele ispred
majčina ljubav
to bi bilo to, zar ne?
ne stalno zanovijetanje i prigovaranje na svaki učinjen korak
ne crtanje njihovih života po vlastitim šablonama i onda teško razočaravanje jer ne rade tako...
ne vrijeđanje
ne omalovažavanje
ne žaljenje sebe same
jer naša djeca NISU stvorena da žive kako mi želimo
već da STVARAJU svoje vlastite snove i želje
MI smo tu da ih ohrabrimo, da im POMOGNEMO, da ih shvatimo...
tvoje puste riječi i (ne)djela naučile su me puno toga
i molim Boga da se ne pretvorim u tebe...
volim te majko, jer si mi majka... logično... ali bezuvjetna majčina ljubav?!
Sad sam ju upoznala... ja sam MAJKA... a ti si samo majka...
žalim zbog toga, ali promijeniti te ne mogu :-(
i volim te mama...
ali više volim svoja dva ponosa,
moje srce i dušu,
i ne dam ti to... ne dam na njih... ne dam da oni plaču zbog istog razloga zbog kojeg sam ja...
a moja djeca IMAJU nekog tko ih uvijek čeka, voli, drži..kad padnu da ih digne...i podrži...
Shvaćaš li te osjećaje, mama???
komentiraj (0) * ispiši * #
Moja majka (nekad i sad)
Nekad su ti ruke bile meke, a osmijeh blag...
Zagrljaj čvrst, a oči iskrene..
Uvijek tu za mene, uvijek tu za savjet...
Sad, kad sam i sama majka...nema te...
Osmijeh ti je lažan, riječi porazne...
Ništa nije kako treba ti biti i svakim danom sve smo dalje...
Je li to ta neizmjerna majčinska ljubav tvoja?
Ali više ne boli...ništa mi ne nedostaje...imam zagrljaj svoje princeze, utjehu svoje male obitelji...one koju nikad nisi prihvatila...žao mi je što si izabrala ne biti dijelom toga...i što je moje dijete željno tvoje i djedove pažnje i ljubavi...
Što se dogodilo?!
Nije niti bitno, majko. Poštovanje ćeš uvijek kod mene naći. I zahvalnost za prošle dane. Odgojila si me da držim do životnih vrijednosti koje si sama odavno zaboravila.
Možda jednom, kad vrijeme učini svoje, shvatiš da ti nikad nisam ništa nažao učinila. I da sam se borila za svoju sreću, svoj put, koji ti nikad nisi mogla prihvatiti. Svoga supruga, oca svoje djece, volim i uvijek sam tu za njega - zaslužio je i bio uz mene kad ti nisi. Za svoju djevojčicu i još nerođenu bebicu učinila bih sve i išla protiv svih. I dao Bog da za dogledno vrijeme imam dovoljno mudrosti, ljubavi i snage da im u životu budem vječni oslonac, u dobrim i lošim trenucima. Na kraju krajeva to i jest prava zadaća roditelja...
I na kraju...ne ostaje ti nikakav novac, majko, ni sujeta, ni mržnja... već čista i iskrena ljubav i privrženost malene djevojčice koju si učila da je u životu bitna samo ljubav i sreća i da se uz zdrave ruke sve može postići, slatkom mukom i radom.
A vidi nas sad...majko...
Pogledaj nas...
Tebe nema...
komentiraj (0) * ispiši * #
Jedno veliko HVALA!
Majka sam...
Bože, hvala ti na tome!
Svaka moja suza i osmijeh vrijede. Svaka neprospavana noć ima posebnu čar.
Poslije svih teških trenutaka, preteških... dao si mi moć. Da stvorim život. Da ga vodim i odgajam. Da ga veličam. Ogromna je to moć. I zadatak. Ali tako neponovljiv i sladak.
Shvaćam sve prepreke koje sam prešla. I oprosti zbog sumnji u razdobljima izgubljene nade i srušenih snova.
Vjerujem. U bolje sutra. U beskrajnu ljubav. I u prave vrijednosti ovih naših postojanja.
Nadam se i ne gubim nade. Nikada više. Optimist sam i ne dam svoje snove. Nikome. Nikada.
Ne gubim vrijeme - živim ga. Ne poklanjam ga ljudima koji crpe sve dobro i daju samo loše. Ne više.
Pokloni svakoj ženi trenutke čiste sreće. I uživanja.
Žene smo... Vrijedimo... I možemo sve!
komentiraj (0) * ispiši * #
