Jedan od ONIH dana

U glavi mi tutnji... osjećam da pucam po šavovima... raspadam se...

Duboko udahnem...

Polako stavim Jana u kolica i krenem ga vozikati po kući. Nakon nekoliko minuta dijete se umiri. I samo me promatra, svojim malim okicama. Onako kako samo beba promatrati majku zna. S velikom privrženošću i ljubavi. Nasmiješi mi se... I ja njemu...

Stavljam kolica kraj bračnog kreveta i sjednem. Gledam u malenog, koji lagano tone u san. Osjetim otkucaje srca, navalu emocija.

Ponovno udahnem. Ali ne vrijedi. Svaki dio mog tijela, svaka kost i mišić vrište... od umora i iscrpljenosti. Čujem korake moje djevojčice...

- Mama ja bi onu moju peglu... - govori mi.
- Koju peglu, Tia? - upitam kroz stisnute zube. Treba mi samo pet minuta mira. Ništa više.
- Onu znas mama... koju upalim pa svijetli i ladi bas kao tvoja. - nastavlja.
- Ne znam gdje je, možda u igračkama? - upitam ju.
- Ma nije... ne znam di je mama.. -
- Ne znam ni ja... - odgovorim i slegnem ramenima.
- Ma znas... - ne odustaje.
Pogledam ju onim svojim ljutim pogledom i dijete odustaje. Okreće se i ode u kuhinju.

Sad bih se našamarala. - Kozo. - mislim si. - Nije ona kriva što se tako osjećaš. I ona je samo dijete. A opet je izvukla deblji kraj. -

Osjećaj krivnje...

- Saberi se, ti si mama. - korim se - oni ovise o tebi. -

Znam, sve je meni to jasno, ali ne mogu si pomoći. To je jedan od ONIH dana. Danima me lomi taj prokleti umor... i odupirem se, i ne dam... a onda me slomi i ne mogu si pomoći.

Jan spava. Neću ga prebacivati u krevetić. Neka odmori. Prvi put danas. Mrvica moja.

Neispavan je, umoran i ne zna što bi sa sobom. Svjesna sam, da mu jedino ja mogu pomoći i smiriti ga. Sve je meni jasno. Ipak suze poteku.

Plačeeeeem, kao kišna godina.

I osjećam se lakše... ali ne mogu se pokrenuti... sad mi svakave misli okupiraju glavu.

- Blago mojoj sestri. Kad je umorna samo zovne, i svi stižu u pomoć, mama, mlađa sestra... sve se ostavlja i dolazi k njoj. A ja? Mene nitko ništa ni ne pita... kako sam? Šta koga briga... - i opet se korim. Hej, pa davno sam sama sebi rekla da ću raskrstiti s time. Baš me briga. Sposobna sam se sama brinuti za svoju dječicu.

Odlazim u dnevnu sobu. Kao da mi je netko sjeo na leđa. Teška sam si.

Tamo se Tia i njezin tajo igraju s plastelinom. On me pogleda u nevjerici.

- Što ti je? - upita.
- Ništa... - odgovaram tiho.
- Tia, što je mami? - upita malenu koja je maloprije došla iz sobe.
- Nije mi ništa... - ponavljam. I mislim si: - Molim te nemoj me ponovno pitati što mi je... - , jer znam graknut ću na njega, bez razloga, a neću se moći savladati. Osjetim ponovnu navalu emocija.

Stavljam si kavu. Veliku šalicu. Gorku, najcrnju... Treba mi.

Pogledam oko sebe. Da. Po ne znam koji put moj je muž pokazao zašto sam se godinama borila protiv svih za našu bračnu sreću. Prljavi veš je u korpi, igračke na svom mjestu, suđe oprano... ljubav života mog... što bih uopće bez njega?...

Ali Bože moj, tako sam umorna...

Sjednem van i osjetim kako mi se pluća pune svježim zrakom. Pokušavam se smiriti... Ponovno dišem... Normalno...

- Samo jedan od ONIH dana... - ponavljam si - Proći će... -

Čujem Jana. Plače...

Ulazim u sobu. Tata i sestra su kraj krevetića. Pjevaju mu i ludiraju se...

Gledam taj idiličan prizor svoje male obitelji. Savršeni su. Predivni.

Ne osjećam više umor. Ovih petnaestak minuta su me preporodili.

Priključujem se pjesmi, grlim svoju djevojčicu.

Muž me ponovno gleda u nevjerici. Do maloprije sam plakala, sad se smijem.

A objašnjenja nema.

- Odi se odmoriti, ja sam s njima. - govori mi nježno.
- Ma kakvi. - odgovaram - ok sam. -

I stvarno jesam. I nestaje umor... I nastavljam dalje... ;-)

....

....

...