Samo ozdravi mi ti...

Gledam svoju veselu i zdravu trogodišnjakinju, kako se igra... Predivna je... Ponekad ju uhvate "mušice" kao i svako dijete, Bože moj, pa i sama sam ponekad za neizdržati, kao i svi mi... A ona je tek dijete. Sjetim se riječi jedne poznanice kad joj je sin završio u bolnici... Često se znala žaliti kako joj je maleni zločest, ne zna što će s njim. Tada mi je kroz suze rekla: "Bolje da je on meni zločest, nego da je bolestan."
Istina...
Moje iskustvo je bilo prije nekih godinu dana, kad sam primjetila da je moja živa i razigrana djevojčica potonula. Okice su joj postale mutne i brzo je gubila energiju. Sklupčala bi se kraj mene i samo se mazila. Odveli smo ju doktoru, koji je rekao ima upalu grla i ušiju i dao joj antibiotik. Počeli smo ga piti, ali njoj se nije poboljšavalo. Dva dana poslije dobila je temperaturu 40... dam joj sirupić... dva sata dobro – a onda opet, nesretnih 40 na toplomjeru... Vratimo se doktoru koji veli, dat ćemo joj injekciju, antibiotik je vjerovatno slab. U međuvremenu, počinje joj curkati nosić... Nešto grozno, zeleno... ljepljivo... što sam samo tada i prvi put vidjela... ne mislimo ništa loše, doktor je rekao od upale... pa hajde...
Dakle, prima injekciju i vraćamo se doma... noć... temperatura ne jenjava... samo se vraća... ujutro trebamo na novu injekciju... dolazimo ponovno kod našeg doktora i sestra kaže, ona je za bocu, ne treba doktorici... i ja već vidno naživcirana pristupom, rekoh: - Trebamo doktoru, jer joj temperatura ne prolazi. - Sestra me gleda i veli: - Ok, onda pričekajte red, pa ćemo na bocku. -
U meni se pali alarm, antibiotik, pa injekcija a temperatura se već treći dan ne smiruje. Nešto ne štima. Doktor nas napokon šalje vaditi krv (na čemu sam ja trebala odmah inzistirati i imam na to pravo, ali prvo dijete i uplašena ja... puna povjerenja u pedijatra...) ... dolazimo doma i čekamo nalaze. Muž odlazi na posao... Malena i ja same, ležimo i mazimo se.
Poziv sestre koja veli: - Mama, spakujte se i naiđite po uputnicu za bolnicu. Nalazi krvi su loši. -
I to je to?! Žena mi spusti slušalicu. Zovem muža, panika i šok. Priberem se, spakujem joj stvari. I sebi naravno. Malena me upita: - Mama, zašto si tužna? Gdje idemo? - što da odgovorim tom slabašnom biću. Trebala sam davno prije reagirati...
Muž stiže... nailazim kod sestre i tražim doktora da mi objasni što ne valja... njega NEMA... sestra spušta glavu... što ćemo drugo, odlazimo na pedijatriju. Dijete nadolazi jer sam joj neposredno dala sirup za temperaturu. Sestre vele kako je vesela i razigrana, vjerovatno joj nije ništa. Priča s njima. Prima nas doktor, velim mu da ima upalu grla, bla bla... čovjek uzima onu svjetleću stvar i za minutu odmahuje glavom u nevjerici. Pita tko joj je liječnik... Saznajemo da ima gnojnu anginu, ali da je u katastrofalnom stanju i moramo na zarazni. Inače se to riješava sedmodnevnom terapijom injekcijama, ali ne i kod nje... ne u tom stanju...
Ajme, sad me već muka hvata...
Tamo čekamo nekih tri sata, s odraslima, dijete nema prednost... ovi rade kao da im se ne da živjeti... djetetu se vraća temperatuta... ja luuuudim... muž ulazi i pita jel netko može primiti dijete?! Ulazimo, napokon, ja brišem djetetu nosić... stari doktor podigne glavu, pogleda u malenu i veli mladom kolegi krajem: - Vidite što je ovo, kolega? - ovaj klima glavom potvrdno. Ja joj ponovno brišem nosić. - Ne možete gospođo to sanirati, to joj gnoj ide kroz nosić jer joj se raširila gnojna angina posvuda. Prema ovim nalazima hitna hospitalizacij ovdje na zarazni. -
Ček, ček....- prozborim. - Možemo li ju dovoditi na terapije, nije bitno koliko puta dnevno, samo da ne ostaje? -
Možete... - kaže - u ovom stadiju minimalno tri puta dnevno i pitanje je hoćemo li ju uspjeti izvući. - odgovara nadobudno doktor (poslije sam vidjela da je to divan čovjek, koji ravno u lice govori onako kako je bez uljepšavanja. I obožava djecu. I hvala Bogu na takvim doktorima koji savjesno rade svoj posao.) - ali, vi možete biti s njom. - umiruje me.
Ubacuju joj braunilu, terapija infuzijom, dijete super hrabro, samo me gleda i dok suzice niz blijedo lice joj teku moli me – Mama, budi klaj mene. Mojim te. -
Srce mi se para i vrisnula bih od muke. Samo nek' joj pomognu... Ne idem ja nigdje srce...
Prikopčaju ju na infuziju, a ono Bože moj... nosić, usta, sve puno gnoja... ne može disati. Čim se smiri malo na krilu, stavljam ju u krevetić i tiho plačem da me ne čuje.
Po noći se bori doći do daha, ja skačem, milujem ju... Jadno moje dijete...
Tri dana u bolnici joj pokušavaju skinuti temperaturu... tri dana straha... nitko ne zna zašto ne reagira na terapiju... pa joj mijenjaju terapiju... pa pojačavaju...
Dijete priča sa mnom pola sata, pa klone, spava, samo me gleda i drijema... i tako u začarani krug.
Četvrti dan... moja djevojčica pita me može li bojati? Ljubim ju i grlim... nadolazi... sreća moja...
Još pet dana smo na promatranju i stižemo doma...
Da li da odem do doktora... da se svađam... ne vrijedi... smirujem se... da prebacim se dalje? .. i drugi su imali svojih promašaja... mi smo imali tu "nesreću" da smo jedan od slučajeva, ali izvukla se naša princeza. I hvala Bogu... i predivnim dokotorima - bez posljedica...

<3 ZA SVE MAJKE I OČEVE KOJI SE BORE ZA SVOJU BOLESNU DJEČICU I HRABRO STOJE UZ NJIH!