Krenuli smo na to neko ludo putovanje, zvano zajednički život...
Put prostrt problemima i nezadovoljstvom... mojih roditelja, tvoje obitelji...
i svima usprks išli smo... nasuprot vjetru neodobravanja...
Sad, nekoliko godina poslije, zahvaljujem životu na nama...
Ako postoji ljubav i smisao, to bi bilo to....
Držanje za ruku kad mi se cijeli svijet rušio...
I miris tvoje prisutnosti u hladnim bolničkim sobama...
I riječi ohrabrenja u tamnim noćima...
I čvrsti zagrljaji kad su me svi napustili...
Smisao braka i obitelji?
Upravo ta povezanost...
Prelaženje međusobnih mana i otkrivanje novih vrlina...
Znaš one neke sitnice koje me živciraju? Smijem se ponekad sama sebi, jer su toliko nebitne. Naspram ovoga što imamo ti i ja.
Hoćemo li trajati zauvijek? U ovom brzom i teškom današnjem dobu... ne znam... i ne opterećujem se previše time... živim za danas... uživam u tome što imamo i gradimo...
Što će sutra donijeti? Hoću li se promijeniti? Hoćeš li trebati nekog/nešto drugačije?
Ne znam...
Ljudi smo... danas jesmo, sutra nismo... sad smo tu, postojimo, sutra tko zna?
To je život...sudbina...zvijezde...
Jedno znam i sigurno se ne mijenja - ljudi poput tebe, oblikuju pojam ljubavi...
Nisu to samo pusta obećanja i slatke riječi... to su svakodnevni dokazi... djela... ono što pokazuje, a ne samo biva izgovoreno...
Čudan je i fascinantan taj neki "život"... promjenjiv iz sata u sat... iz dana u dan... i upravo zato čaroban...
a sve ovo naše čuvat ću u ovom kutku srca zauvijek...
hodali jedno kraj drugog ili ne...
uvijek ću biti tu za tebe, baš kao što si ti bio i jesi tu za mene...
ako to nije ljubav, mili, ne znam što jest...
zovite me ludom u ovom dobu kad se razbacuje novcem i krivim idealima... ja sam jedna od onih što ne pati za tim... jer moja ruka treba stisak i samo ono: "Znaš koliko te volim!"
Post je objavljen 25.09.2016. u 15:47 sati.