Nekad su ti ruke bile meke, a osmijeh blag...
Zagrljaj čvrst, a oči iskrene..
Uvijek tu za mene, uvijek tu za savjet...
Sad, kad sam i sama majka...nema te...
Osmijeh ti je lažan, riječi porazne...
Ništa nije kako treba ti biti i svakim danom sve smo dalje...
Je li to ta neizmjerna majčinska ljubav tvoja?
Ali više ne boli...ništa mi ne nedostaje...imam zagrljaj svoje princeze, utjehu svoje male obitelji...one koju nikad nisi prihvatila...žao mi je što si izabrala ne biti dijelom toga...i što je moje dijete željno tvoje i djedove pažnje i ljubavi...
Što se dogodilo?!
Nije niti bitno, majko. Poštovanje ćeš uvijek kod mene naći. I zahvalnost za prošle dane. Odgojila si me da držim do životnih vrijednosti koje si sama odavno zaboravila.
Možda jednom, kad vrijeme učini svoje, shvatiš da ti nikad nisam ništa nažao učinila. I da sam se borila za svoju sreću, svoj put, koji ti nikad nisi mogla prihvatiti. Svoga supruga, oca svoje djece, volim i uvijek sam tu za njega - zaslužio je i bio uz mene kad ti nisi. Za svoju djevojčicu i još nerođenu bebicu učinila bih sve i išla protiv svih. I dao Bog da za dogledno vrijeme imam dovoljno mudrosti, ljubavi i snage da im u životu budem vječni oslonac, u dobrim i lošim trenucima. Na kraju krajeva to i jest prava zadaća roditelja...
I na kraju...ne ostaje ti nikakav novac, majko, ni sujeta, ni mržnja... već čista i iskrena ljubav i privrženost malene djevojčice koju si učila da je u životu bitna samo ljubav i sreća i da se uz zdrave ruke sve može postići, slatkom mukom i radom.
A vidi nas sad...majko...
Pogledaj nas...
Tebe nema...
Post je objavljen 19.09.2016. u 13:17 sati.