|
| ožujak, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
rockrose
rockfreak2
webleksikon
kraky13
baneri za blog
jedna dosadna iz mog razreda zove se nikolina
sarin27
petra
Dora i Karla
Strahonja bubnjar
November rain
When I look into your eyes
I can see a love restrained
But darlin' when I hold you
Don't you know I feel the same
'Cause nothin' lasts forever
And we both know hearts can change
And it's hard to hold a candle
In the cold November rain
We've been through this such a long long time
Just tryin' to kill the pain
But lovers always come and lovers always go
An no one's really sure who's lettin' go today
Walking away
If we could take the time to lay it on the line
I could rest my head
Just knowin' that you were mine
All mine
So if you want to love me
then darlin' don't refrain
Or I'll just end up walkin'
In the cold November rain
Do you need some time...on your own
Do you need some time...all alone
Everybody needs some time...on their own
Don't you know you need some time...all alone
I know it's hard to keep an open heart
When even friends seem out to harm you
But if you could heal a broken heart
Wouldn't time be out to charm you
Sometimes I need some time...on my
own Sometimes I need some time...all alone
Everybody needs some time...on their own
Don't you know you need some time...all alone
And when your fears subside
And shadows still remain, ohhh yeahhh
I know that you can love me
When there's no one left to blame
So never mind the darkness
We still can find a way
'Cause nothin' lasts forever
Even cold November rain
Don't ya think that you need somebody
Don't ya think that you need someone
Everybody needs somebody
You're not the only one
You're not the only one
Civil war
(Slash / McKagan / Rose)
Special Thanks Niven / James
"What we've got here is failure to communicate.
Some men you just can't reach...
So, you get what we had here last week,
which is the way he wants it!
Well, he gets it!
N' I don't like it any more than you men." *
Look at your young men fighting
Look at your women crying
Look at your young men dying
The way they've always done before
Look at the hate we're breeding
Look at the fear we're feeding
Look at the lives we're leading
The way we've always done before
My hands are tied
The billions shift from side to side
And the wars go on with brainwashed pride
For the love of God and our human rights
And all these things are swept aside
By bloody hands time can't deny
And are washed away by your genocide
And history hides the lies of our civil wars
D'you wear a black armband
When they shot the man
Who said "Peace could last forever"
And in my first memories
They shot Kennedy
I went numb when I learned to see
So I never fell for Vietnam
We got the wall of D.C. to remind us all
That you can't trust freedom
When it's not in your hands
When everybody's fightin'
For their promised land
And
I don't need your civil war
It feeds the rich while it buries the poor
Your power hungry sellin' soldiers
In a human grocery store
Ain't that fresh
I don't need your civil war
Look at the shoes your filling
Look at the blood we're spilling
Look at the world we're killing
The way we've always done before
Look in the doubt we've wallowed
Look at the leaders we've followed
Look at the lies we've swallowed
And I don't want to hear no more
My hands are tied
For all I've seen has changed my mind
But still the wars go on as the years go by
With no love of God or human rights
'Cause all these dreams are swept aside
By bloody hands of the hypnotized
Who carry the cross of homicide
And history bears the scars of our civil wars
"We practice selective annihilation of mayors
And government officials
For example to create a vacuum
Then we fill that vacuum
As popular war advances
Peace is closer" **
I don't need your civil war
It feeds the rich while it buries the poor
Your power hungry sellin' soldiers
In a human grocery store
Ain't that fresh
And I don't need your civil war
I don't need your civil war
I don't need your civil war
Your power hungry sellin' soldiers
In a human grocery store
Ain't that fresh
I don't need your civil war
I don't need one more war
I don't need one more war
Whaz so civil 'bout war anyway
Patiente
(1..2...1,2,3,4)
Shed a tear 'cause I'm missing you
I'm still alright to smile
Girl, I think about you every day now
Was a time when I wasn't sure
But you set my mind at ease
There is no doubt you're in my heart now
Said woman take it slow
It'll work itself out fine
All we need is just a little patience
Said sugar make it slow
And we'll come together fine
All we need is just a little patience
(inhale) Patience...
Ooh, oh, yeah
Sit here on the stairs
'Cause I'd rather be alone
If I can't have you right now, I'll wait dear
Sometimes, I get so tense
But I can't speed up the time
But you know, love, there's one more thing to consider
Said woman take it slow
Things will be just fine
You and I'll just use a little patience
Said sugar take the time
'Cause the lights are shining bright
You and I've got what it takes to make it
We won't fake it, Oh never break it
'Cause I can't take it
...little patience, mm yeah, ooh yeah,
Need a little patience, yeah
Just a little patience, yeah
Some more pati... (ence, yeah)
I've been walking these streets at night
Just trying to get it right (Need some patience, yeah)
It's hard to see with so many around
You know I don't like being stuck in a crowd (Could use some patience, yeah)
And the streets don't change but maybe the name
I ain't got time for the game
'Cause I need you (Patience, yeah)
Yeah, yeah well I need you
Oh, I need you (Take some patience)
Whoa, I need you (Just a little patience is all we need)
Ooh, this ti- me....
Grupa The Who je pod tim imenom nastala 1964, nakon raspada nekoliko bendova iz kojih su potekli njeni članovi. Nakon početnih dvojbi oko vlastitog identiteta i stila (neko vrijeme je to bio surf-rock), razvijaju osobit R&B stil, izgrađen oko Townshendove ritam gitare (poznata "vjetrenjača", tj. kruženje desnom rukom je njegov izum, bez obzira što vam neki punkeri tvrdili), koja je tako ostavila Moonu i Daltreyu puno prostora za eksperimentiranje (da ne spominjemo kreveljenje pred kamerama), što je bilo suprotno tradiciji rocka, gdje osnovicu čine upravo bas i bubnjevi, dok je mirni i na pozornici neprimjetni basist Enwistle funkcionirao kao "oko oluje".
Nakon incidenta u klubu Marquee, gdje je u naletu bijesa Townshend razbio svoju gitaru, grupa dobiva neočekivan publicitet i stvara se prva tvrda jezgra fanova. Ipak, nedugo nakon toga, pod utjecajem menadžera Petea Meadena, Tho Who mijenjaju ime u High Numbers i izdaju R&B singl čiji je podbačaj doveo do razlaza sa Meadenom. Novi menadžeri pogurali su i nove ideje, tako da grupa vraća svoje izvorno ime i razvija osobit imidž (Townshendova majica s metom), kao i glazbu pod utjecajem R&B-a, soula i Motownove produkcije (Motown je poznata izdavačka kuća, čiji su glazbenici presudno utjecali na scenu šezdesetih, ali i kasnije). 1964. grupa potpisuje ugovor za kuću Decca, nakon čega izdaje vrlo uspješni singl "I can't explain" (1965). Uspjehu singla pomogli su i nastupi na televiziji, te ponovljeno razbijanje opreme koje postaje njihov zaštitni znak (Roger Waters iz Pink Floyda, inače bliskih prijatelja The Who, je izjavio da su Townshend i Moon razbijanje usavršili do umjetnosti). Uspješni su bili i singlovi "Anyway, Anyhow, Anywhere" te njihov "signature single" - "My Generation" (poznata rečenica Hope I die before I get old), kojeg je slijedio album istog imena. Početkom 1966. "Substitute" je ponovio uspjeh svojih prethodnika.
Nakon manjih promjena u menadžmentu, dolazi i do promjena u glazbi, Townshendove progresivne ideje od pop singlova stvaraju mini opere ("Substitute"). Album "A Quick One" ponovio je prošle uspjehe, ali je u SAD-u prošao nezapaženo dok nije 1967. izašao pod imenom "Happy Jack". Najveći uspjeh do tada ostvaren je sa "The Who Sell Out", konceptualnim albumom koji je osmišljen kao radio prijenos (pauze između pjesama su bile reklame). Tim albumom i hitom "I Can See for Miles" The Who se konačno probijaju i u Americi. Iste godine su nastupili na festivalu u Montereyu. Bizarni singl "Dogs" (1968.) najavio je najznačajnije ostvarenje grupe, album (i kasnije film) "Tommy", rock operu o gluhom, nijemom i slijepom mladiću sa darom za fliper (!), koji postaje vođa pseudoreligijskog kulta (!!). Bizarno, zar ne? Kakogod, uspjeh "Tommyja" je iznenadio sve, pa i Townshenda, koji se suočio sa problemom - kako nastaviti takav uspjeh? Odgovor je bio - koncertnim albumom. "The Who Live At Leeds" možda nije bio toliki komercijalni uspjeh, ali se i danas smatra jednim od najboljih koncertnih albuma uopće (kao i "Made In Japan" Deep Purplea, koji nemaju veze sa ovom pričom, ali je album definitivno vrijedan spomena).
Nakon neuspješne realizacije SF-opere "Lighthouse" (ostatak grupe nije bio toliko oduševljen idejom), Townshend doživljava živčani slom. Ipak, oporavak je bio brz i The Who se vraćaju s albumom "Who's Next", koji je bio sastavljen od dijelova napuštenog Townshendovog projekta. Promjene u zvuku, nastale upotrebom sintesajzera i elektronike, nisu prošle nezapaženo, kao ni album, koji je grupu u svakom pogledu uveo u sedamdesete. Pjesma "Won't Get Fooled Again" danas se smatra jednom od najboljih rock pjesama uopće (pitajte Slasha i Davida Gilmoura ako ne vjerujete kritičarima). To što se Townshendovo ime ovdje spominje češće nego ime grupe nije slučajno, jer su upravo Townshendove ambiciozne ideje gurale grupu u nove, katkad vrlo neobične projekte, pa tako 1972. izdaju još jednu rock operu, "Quadrophenia", portret već zamrlog londonskog "mod" pokreta. 1973. ostatak grupe nije tako oduševljeno prihvaćao inovacije, već je inzistirao da stil ostane u granicama hard-rocka, čitaj glasan, sa macho tekstovima i usmjeren na mlađu publiku. Ipak, nakon toga The Who (čitaj Townshend) izdaju "Who Came First", zbirku pjesama i demo snimki posvećenih njegovom guruu Meher Babi (u to su vrijeme gotovo svi imali kojekakve gurue, od Lennona do Donovana). Tu je grupa i izvana počela pokazivati znakove raspadanja. Enwistle, frustriran zbog podređene uloge u projektima, započinje paralelnu solo karijeru, a kasnije će isto napraviti i Daltrey. Raspadu je pomogao i Townshendov alkoholizam, kao i Moonove sklonosti prema kemijskim supstancama.
Mirovanje grupe prekida se 1975. albumom "The Who By Numbers", koji je prošao vrlo dobro, kao i turneja, usprkos činjenici da je bio Townshendov poligon za izbacivanje frustracija. Trogodišnje mirovanje, tijekom koje se pojavio punk pokret, završeno je albumom "Who Are You", koji usprkos očekivanjima nije donio odgovor na punk, nego je išao "uz dlaku" tadašnjem tržištu i predstavljao dotad najdublji prodor grupe u progresivni rock. Surprise, surprise, album je, opet usprkos očekivanjima, zasjeo na vrhove top lista. Trijumfalni povratak postao je tragedija 7. rujna 1978. smrću Keitha Moona predoziranjem. Iako su kasnije tvrdili da je to predstavljalo kraj grupe, s novim članovima The Who kreće na turneju, ususret novoj tragediji. 3. prosinca 1979. na koncertu u Cincinnatiju 11 obožavatelja je pregaženo u stampedu za sjedeća mjesta. Ironično, članovi grupe su to saznali tek poslije koncerta, ali su usprkos tome došli na udar javnosti. Nevolja uvijek slijedi nevolju; Townshend postaje ovisan o heroinu i kokainu te 1981. zamalo umire od predoziranja. Međutim, iste godine izlazi album "Face Dances", koji je dobio podijeljene kritike, ali se dobro prodavao, kao da je publika bila sretna što su The Who bilo što izdali. Iduće godine izdaju "It's Hard" i najavljuju oproštajnu turneju, koja je završila live albumom "Who's Last" (1984).
Solo karijere članova grupe, osim Townsendove, koji je sve češće surađivao sa Davidom Gilmourom iz Pink Floyda, su se pokazale vrlo neuspješnima. Nakon okupljanja na Live Aidu 1985. i koncerta 1989, The Who se ponovno okupljaju i kreću na turneju, koja je ocijenjena kao pokušaj zgrtanja lake love (objavljen je i live album, "Join Together"). Takva se tradicija nastavila, a The Who se tu i tamo okupe i danas, pojačani Davidom Gilmourom, koji svira Townshendove dionice, dok se Pete zabavlja sa akustičnom gitarom. Basist Enwistle je preminuo 2003. godine, tako da se čini da dugogodišnja karijera ovog dinosaura ipak ide svom odavno zasluženom kraju.
DISKOGRAFIJA
My Generation - 1965
A Quick One - 1966
The Who Sell Out - 1967
Direct Hits (compilation) - 1968
Tommy - 1969
Live At Leeds - 1970
Who's Next - 1971
Meaty, Beaty, Big & Bouncy (compilation) - 1971
Quadrophenia - 1973
Odds & Sods - 1974
Tommy (OST) - 1975
The Who By Numbers - 1975
Who Are You - 1978
The Kids Are Alright (part live) - 1979
Face Dances - 1981
It's Hard - 1982
Who's Last (live on 1982 farwell tour) - 1984
Join Together (live) - 1990
Live At The Isle Of Wight Festival 1970 - 1996
BBC Sessions - 2000
Deep Purple je grupa ciji je doprinos hard rocku i metalu neizmjeran. Idejni tvorac bio je Cri Curtis, bubnjar grupe "The Searchers". Doticni je okupio ljude koji ce zaprasiti nesto tezi i siroviji hard rock. Prvi zainteresovani se pojavio u liku klavijaturiste Johna Lorda, i dalje je istorija. Potom im se prikljucuju briljantni gitarista Ritchie Blakmoore, pjevac Rod Evans, te bubnjar Ian Paice. frontmen je prakticno izbacen iz grupe. Ime se mjenja iz Randabout u Deep Purple. Ubrzo izlazi prvi album "Shades of Purple" sa zvucnim hitovima "Hash"i "Hey Joe". U to vrijeme je doslo do svadjalackog prepucavanja sa grupom "Creem" a "Purple" napustaju Evans i Semper a zamjenjuju ih Ian Gillan-vokal i Roger Glover-bassista. Tako okupljena petorka je bila najjaca do tada. Drugi album "The book of Taliseyn" izasao je 1969. i nije prosao zapazeno.
No ono sto je publika i te kako zapazila bio je album snimljen uzivo "Concerto for group and orchestra" na kojem su muzicari zatrazili pomoc od 110 muzicara i gudacke sekcije oko 60-ak dusa. Projekat bez rizika i, dakako, uspjeh. Godina 1970. donosi im vjerovatno najbolji album. Stvari kao sto su "Child in time" i "Speed King" dostizu svoj vrhunac. Sa ovim albumom "Purple" dostize 27 mjesto na svjetskoj top listi, da bi se nakon izvjesnog vremena nasli na vrhu. 1971. svjetlost dana je ugledao "Fireball", slozen kompletan i progresivan album s dobrom prodjom kod publike. Izdvojila se stvar "Demons eye".
Nakon uzastopnih studijskih snimanja Purple dolazi na dugu i iscrpljujucu americku turneju, ali neumorni momci vec 1972. objavljuju "Mashine Head". Apsolutni hit postaje "Smoke on the Water". Text ove legendarne pjesme napisao je istraumatizovani Glover nakon pozara u studiju. Opet krecu na turneju i snimaju "Made in Japan"-live. Gilan i Glover napustaju bend, a na njihova mjesta dolaze David Coverdale-vokal i Glenn Hughes-bass. s njima dvojicom Deep Purple zalazi u melodicne vode. Izlaze kvalitetni "Burn" i "Strombringer" albumi, a istoimeni singlovi i svevremenska balada "Soldier of Fortune" postali su i ostali veliki hitovi. Godine 1975. istupljuje Blackmoore i oformljuje "Rainbow". Zamjenjuje ga gitarista Tommy Bolin, a novi album se zove "Come taste the band" Godine 1976. Bolin umire u 24-oj godini od predoziranja narkoticima. Nakon tog i Coverdal odlazi iz benda i osnova "Whitesnake" Purpleovci odlucuju na duzu pauzu. Stanka ce potrajati do 1984. ali ponovno okupljanje starih majstora nije moglo povratiti nekadasnji sjaj.
Nedavno sam dobio novu el.gitaru Epiphone SG Korina sa zlatnim magnetima boje drveta.Doduse kupio sam ju polovnu ali upce nesviranu.Evo i njene slike.
The White Stripes su jedan u osnovi neinovativan i neorignalan bend, koji nije, a vjerojatno i neće, pružiti nikakav pogled unaprijed u glazbi, ali zato su bacili jedno posve novo svjetlo unatrag, obasjavši blues na način da je opet postao uzbudljiv i mladolik. A da čar bude još primamljivija, rade to udvoje (što god da Jack i Meg White jesu ili su jedno drugome bili samo je dobar marketinški štos), snimajući albume za male pare i vrlo malo vremena.
Tako su jedan totalno ignorirani žanr kojim se nije bilo sramota baviti samo ako si stariji od 38 godina, White Stripes učinili zabavnim i trendovskim što Jonu Spenceru nikad nije pošlo za rukom jer se previše trudio da bude cool i cijenjen. A zaboravio je da se ljudi isto žele malo pozabaviti, što on ne prepoznaje jer on to radi manje-više stalno dok svira. Ne samo što pružaju zabavu - White Stripes nas uvjeravaju da to može svatko od nas; uz malu pomoć prijatelja kao što je Burt Bacharach (na jednoj pjesmi) ili Led Zeppelin (na cijelom albumu). Njihove su pjesme školski primjer "uradi sam" zabave jer je sve u toj njihovoj glazbi toliko jednostavno da je nemoguće uz prosječan talenat i malo samouvjerenosti ne smisliti nešto barem toliko dobro. Njihovi ritmovi ona su vrsta koju se smišlja pod tušem ili već negdje gdje prorade ti prastari (da ne kažem primitivni) instinkti, a gitara kao da prati soundtrack zvukova iz prirode oko nas i jednostavno ne može biti drugačija nego što je. Jackovi tekstovi su pak kombinacija izokrenutih banalnosti puni duhovitosti ("I'm inclined to to go finish high school / Just to make her notice that I'm around" poručuje on majci), malo ljubavnih mudrolija i dobre stare ironije (kruna koje je završna 'Well It's True That We Love One Another' u kojoj gostujuća Holly Golightly od Meg traži potvrdu Jackove ljubavi!?!). Ili kraće rečeno - njihova glazba je već postojala, samo ju je netko trebao odsvirati.
Četvrti White Stripes album nastavak je onoga što su započeli, samo što su ovaj puta još dalje otišli u dokazivanju toga koliko vole tu gitaru i bubanj te koliko bi voljeli prenijeti vladavinu njenog veličanstva melodije iz šezdesetih - za prvo su krunski dokazi 'Seven Nation Army', 'Girl, You Have No Faith In Medicine' i 'Hypnotize' , a drugo 'Cold Cold Night', 'Well It's True...' i 'I Want To Be The Boy To Warm Your Mother's Heart'.
Na 'Elephant' Jack i Meg ni ne pokušavaju biti pametni i čudni artisti što očito nisu, nego su se prepustili tom unutrašnjem ritmu i od blues rock albuma (koji bi po definiciji morao biti nešto strahovito anakrono i opako dosadno) napravili ležernu komadinu zvuka za 2003. gruvastičnu kakvu danas uspijevaju biti samo hip-hop albumi. I kuća je opet puna bluesa
Nogomet su u današnjem obliku prvobitno u Hrvatskoj igrali još 1873. godine Englezi koji su došli u Rijeku radi izgradnje tvornice. Međutim, Hrvati nisu sudjelovali na ovim utakmicama. 1887. godine brod Britanske mornarice usidrio se u zadarskoj luci, pa su tamo engleski mornari odigrali javnu utakmicu uz prisutnost engleskog princa od Edinbourgha, sina kraljice Viktorije, kao i velikog broja gledatelja. Prije početka utakmice intonirana je engleska himna.
Nešto kasnije, 1895. godine, engleski geodetičari i šumarski inženjeri koji su boravili u Novoj Gradišci, također su međusobno odigrali javnu nogometnu utakmicu. Sljedeće godine, 1896., engleski mornari odigrali su međusobno javne nogometne utakmice u Trogiru i nekim drugim gradovima.
Spomenik nogometnoj lopti u Županji
1880. godine lokalni hrvatski mladići počeli su igrati nogomet u Županji. Budući da je bilo samo devet Engleza koji su došli u Hrvatsku nekoliko godina ra-nije kao stručnjaci za eksploataciju hrastovih šuma, pozvali su lokalne dječake da im se pridruže. Postoji prvi pisani zapis o tome kako su se lokalni mladići igrali pravi engleski nogomet, dok su im Englezi bili učitelji i suigrači. Nogometna lopta s kojom su se igrale utakmice 1880. godine i kasnije na području Županje sačuvana je i danas. Postoje i zapisi o tome kako su nogomet igrali učenici u Zadru, te nešto ka-snije (oko 1900.) u Istri, Slavoniji i drugim gradovi-ma širom Hrvatske.
Zvonimir Boban kapetan prve momčadi Hrvatske nogometne reprezentacije s prvom nogometnom loptom koju su Englezi donijeli u Županju oko 1880. godine
Prvo izdanje Pravila igre na hrvatskom jeziku tiskana su 1896. godine u Zagrebu. Da bi sačinio nova i bolja Pravila igre, dr. Milovan Zoričić izravno se obratio Nogometnom savezu Engleske tražeći profesionalnu pomoć.
Tako su Pravila objavljena 1908. godine, zajedno s objašnjenjima i dobivenim upu-tama. Na početku se nogomet igrao u okviru gimnastičke organizacije "Hrvatski sokol". Prvi hrvatski sportski klub koji u svom imenu naglašava opredjeljenost za nogomet je Prvi nogometni i športski klub (PNIŠK) "Zagreb", osnovan 1903. godine.
Čak i prije Prvog svjetskog rata, 1913. godine, ekipa engleskih Northern sveučilišta, "Northern University" bila je na turneji po kontinentalnom dijelu Europe i odigrala je utakmice u Mađarskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj. Momčad je pobijedila na tri utakmice, ali je u Zagrebu, gdje je igrala protiv Hrvatskog akademskog kluba HAŠK, poražena rezultatom 1:0!
Neposredno nakon završetka Prvog svjet-skog rata, momčad Hajduka iz Splita odi-grala je nekoliko nogometnih utakmica protiv momčadi mornara sa engleskih rat-nih brodova, usidrenih u Jadranu. U prvoj polovici 1918. godine, splitski klub je pobi-jedio ekipu engleskog ratnog broda "Shelldracke". Štoviše, postigli su povoljan rezultat i protiv ostalih momčadi iako je među engleskim mornarima bilo i profesi-onalnih nogometnih igrača. Od četiri utak-mice odigrane protiv momčadi "Diamond", Hajduke je tri završio u svoju korist.
1914. godine u Hrvatsku dolaze profesionalni treneri iz Engleske. James Donelly i Arthur Gaskhell, koji su bili treneri "Građanskog", kluba koji je 1936. godine porazio čuveni Liverpool rezultatom 5:1, pod vodstvom mađarskog trenera Martina Bukovi, što je svakako vrijedno spomena.
Kada je 1969. godine u Zagrebu obilježa-vana 50. godišnjica Jugoslavenskog nogo-metnog saveza (osnovan 1919. godine u Zagrebu), svečanostima je prisustvovao Sir Stanley Rous, predsjednik FIFA-e. U više prigoda bio je gost zagrebačkog kluba "Dinamo", a posebno kada su Zagrepčani igrali u finalu Kupu velesajamskih gradova (danas UEFA kup) 1963. i 1967. godine.
Momčad Građanskog pobijedila je jednu od najboljih engleskih momčadi, Liverpool rezultatom 5;1, u Zagrebu
evo jos malo o mojoj najdrazoj grupi
Cijela priča oko legendarnog benda Guns N' Roses je počela 1985. godine u Los Angelesu kada je William Bailey (tj. Axl Rose - vokal) formirao rock bend kojeg su činili Jeffrey Isbell (tj. Izzy Stradlin - gitara), Tracii Guns (gitara), Rob Gardner (bubnjevi) i Duff McKagan (bas gitara). Axlova je želja bila osnovati najbolji bend na svijetu, što mu nije baš odmah pošlo za rukom…
Naime, nedugo nakon osnivanja prvotne postave Guns N' Rosesa, Tracii Guns i Rob Gardner su napustili bend jer se sviralo neuvježbano i to pod razno raznim imenima. Tracii je nedugo nakon odlaska formirao vlastiti bend pod nazivom LA Guns, a Gardner pronalazi zamjenu u jednom od bezbroj bendova u LA pod imenom Road Crew. Na njihovo mjesto dolaze Saul "Slash" Hudson na gitari i Steven Adler na bubnjevima. Od tada se smatra da su Gunsi zapravo počeli svirati, te da je od tada formiran bend Guns N' Roses.
Velika izdavačka kuća Geffen Records je u Gunsima vidjela potencijal za veliki bend i povratak jedinstvenog načina sviranja, te je bendu ponudila oko 75 000 dolara u ožujku '86. Nažalost, Gunsi su sve novce potrošili u roku od mjesec dana i to kako bi vratili dotadašnje dugove i naravno u tom trenutku, na neizbježnu drogu. Iste godine izdan je i album vlastite produkcije pod imenom EP "Live ?!*@ Like A Suicide", na kojem su se našle dvije obrade drugih bendova i dvije autorske pjesme. Zanimljivo je da je nekoliko godina nakon izdanja ovog albuma otkriveno kako su Gunsi snimili sve 4 pjesme u studiju, ali su dodali zvuk publike kako bi se stvorila koncertna atmosfera.
Polako, ali sigurno se Guns N' Roses pomicao prema vrhu najboljih, ali je još uvijek konačni uspjeh jako daleko. Krajem srpnja 1987. godine izlazi "Appetite For Destruction". Album u startu nije dobro prihvaćen prvenstveno od strane prodavača, i to zbog covera na kojem je prikazana scena silovanja. Izdavačka kuća je potom izbacila izdanje s novim coverom - popularni križ Guns N' Rosesa na crnoj pozadini. No album nije postigao očekivanu prodaju odmah nakon objavljivanja, nego se tek nakon godinu dana i to nakon što se na MTV-ju počeo vrtjeti video spot "Sweet Child O' Mine". Tada se "AFD" popeo na sam vrh top ljestvica, te su Gunsi 'preko noći' stigli na vrh, kojem su težili.
Nakon velike turneje po Sjedinjenim Američkim Državama, Gunsi su dobili poziv na veliki Monsters Of Rock festival u Europi, na kojem su dijelili pozornicu s velikanima poput Iron Maidenaa, Judas Priesta, KISS-a i sl. Najviše od svega medije je privlačilo ponašanje članova Guns N' Rosesa na njihovim nastupima. McKagan, Slash i Adler su vrlo često viđani na pozornici pod utjecajem droga i alkohola, dok su većina ljudi u to vrijeme govorili kako je Slasha gotovo uvijek bilo potrebno nositi s pozornice, te da se nakon koncerata znao jako često onesvijestiti (što zbog droge i alkohola, što zbog svoje virtuoznosti kojom je zadivljivao publiku). I tako su Gunsi zatrpani razno raznim glasinama, incidentima među publikom (na jednom su koncertu dva fana poginula u gužvi), te nekolicini video spotova koji su se vrtjeli na MTV-ju.
Godine 1988. Gunsi izdaju novi album pod nazivom "G N' R Lies" sa 4 pjesme odsvirane na akustičnim gitarama ("Patience", "Used To Love Her", "You're Crazy", "One In A Million"). Na albumu su se pojavile uvrede, posebno u pjesmi "One In A Million" na osnovu crnaca, homoseksualaca, imigranata i sl. na što je Slash brzo reagirao. Naime, Slashova majka je bila crnkinja, te je on odbijao to svirati uživo. No na prodaju albuma, ovakvi incidenti nisu imali ni najmanje utjecaja. Sljedeća godina zatekla je bend u totalnom rasulu, jer su se Izzy, Adler i naravno Slash borili s narkomanskim krizama, i tek ih poziv za četiri koncerta u LA-u kao predgrupa The Rolling Stonesima vraća 'u život'.
Steven Adler u kolovozu 1990. napušta bend, te na njegovo mjesto dolazi Matt Sorum. U novoj postavi, Gunsi kreću na 28 mjeseci dugu svjetsku turneju, te samim time započinju snimanje novog dvostrukog albuma "Use Your Illusion I&II". Sama turneja je bila jako uspješna, sadržajna, ali i značajna za bend.
Bez obzira što je i nakon Stevenovog odlaska bend ostao u 'top formi', te što je u bend doveden i izvrsni klavijaturist Dizzy Reed, te što je droga nestala s liste dnevnih potreba, i rad na novom album je uvelike trajao, odnosi u bendu su se počeli komplicirati. Kasnije će se pokazati da je za sve to bio kriv samo Axlov egoizam… Izzy je prvi odlučio napustiti bend, i to neposredno prije izdavanje albuma "Use Your Illusion I&II", što će u javnost izaći tek par mjeseci nakon što se album pojavi u prodaji. Ova dva albuma su donijela malo mekši zvuk, te se to posebno očituje na baladama poput "Don't Cry", "Estranged" i "Novembar Rain" kojima se jednostavno ništa ne može zamjeriti. Oba albuma su se odmah digla na sami vrh svih top ljestvica.
U 1993. godini je lansirana zapravo obrada koju je Duff prvobitno mislio posvetiti punk bendovima nazvana "The Spaghetti Incident?" koja je dobila nekoliko dobrih kritika, premda to nije bio briljantan album kao tri do tada izdana. Bend ima sve više problema i učestale promjene u njemu nisu nikakva novost. Tako recimo, vijest da Slash (koji je saznao u novinama da je izbačen iz benda) u međuvremenu svira sa svakim tko bi ga pozvao uopće nije bila neka zanimljivost. Duff je preslušavajući Axlove demo snimke rekao da to više ne želi svirati, dok je druge članove Axl izbacio i doveo nove bez suglasnosti ostalih. Upravo zbog toga se ne može odrediti nekakav točan datum ili vrijeme kada se bend raspao u potpunosti (ako gledamo na početnu postavu). No ostatak benda se nije dao tako lagano omesti u svojoj danjoj glazbenoj karijeri, tako je Slash s ostatkom benda osnova Velvet Revolver s pjevačem iz Stone Temple Pilotsa - Scott Weilandom , te je pokrenuo projekt Slash's Snakepit gdje je okupio grupu glazbenika: gitarist Gilby Clarke i bubnjar Matt Sorum (Guns N' Roses), basist Mike Inez (Alice In Chains) i vokal Eric Dover (Jellyfish) i snimio u vlastitom studiju 12 pjesama u manje od dva tjedna…
Axl je sudskim putem dobio pravo da i dalje ipak smije koristiti ime Guns N' Roses, te se od tada o Gunsima nije previše govorilo, niti su javnosti bile dostupne nekakve informacije o njima… No posljednjih godina je Axl izašao s glasinama kako je postava nakon sudskog odobrenja snimila još oko 70tak pjesama, od kojih će se na novom albumu naći 'samo' 16-17. Kako će to možda zvučati, možete saznati ako preslušate soundtrack za film "End Of Days". Govoreći o novom albumu, koji je nazvan "Chinese Democracy", Axl kaže: "Htio sam napraviti tradicionalnu ploču ili pak da se vratim unatrag na "Appetite For Destruction", ali nisam uspio. Slash je jedan jedini razlog mog neuspjeha, jer se nitko nije pojavio tko bi ga mogao zamijeniti na pravi način". Album i dandanas još nije izdan!
Bitno je još spomenuti kako je bend u svojoj povijesti održao nekoliko koncerata popraćenih velikim neredima, od kojih je možda među najvećima bio onaj u Montrealu na Olimpijskom stadionu 1992. godine na zajedničkoj turneji s Metallicom. Tada je James Hetfieldu na koncertu prišao preblizu pirotehnici i zapalio si ruku i dio lica, na što je Metallica bila prisiljena odustati od daljnjeg izvođenja. Nakon Metallice trebali su nastupati Gunsi, no zbog već spomenutog Axlovog egoizma nisu nastupali. Axl se popeo na stage i bacio mikrofon u publiku i elegantno se 'pokupio', na što je publika naravno burno reagirala i uslijedili su veliki neredi po gradu…
Također, Gunsi su izdali i nekoliko 'best of' kompilacija kao su što su "Live Era: '87-'93" koja je puštena u prodaju 1999. godine na dva CD-a s ukupno 23 pjesme, te 2004. godine "Greatest Hits" album koji sadrži 14 pjesama iz najboljeg razdoblja benda (kraj '80-ih - početak '90-ih) kada su Gunsi zbilja bili jedan od najvećih bendova na svijetu i kada su zasluženo nosili titulu rock & roll benda…
Na kraju krajeva, bend je doživio nagli uspjeh, te kao mnogi bendova, a i onih koji će tek postati - nisu se mogli nositi s tim. Bilo je samo pitanje kada će se bend raspasti, te hoće li se naći netko tko će ga pokušati ponovno oformiti, u ovom slučaju Axl Rose, kojem to nikako od ruke nije prošlo. Stoga bih završio ovu biografiju s jednim stihom neponovljivih Guns N' Rosesa: "Nothing lasts forever, even cold November Rain".
Da se iskren i dobar, pravi troakordski punk može svirati i u devedesetima, najbolje je dokazao sastav Green Day sjajnim albumima Dookie i Insomniac. Iako su im mnogi odricali originalnost i pametovali da je njihov punk pretjerano inficiran popom, oni su, kao malo koji sastav toga glazbenog profila, pomakli komercijalne granice, a izvanredan album Dookie, objavljen 1994., prodali su u fantastičnih osam milijuna kopija. Istina, Nirvana je svojim genijalnim Nevermindom, objavljenim tri godine ranije, prije utrla put takvim, do jučer potpuno off sastavima, ali osam milijuna freakova širom svijeta ipak je kupilo punk album, što je do tada bilo gotovo nezamislivo. Vesela kalifornijska trojka koja čini Green Day odjednom se našla u žiži medijske pozornosti s džepovima punim novca, no u intervjuima su ležerno izjavljivali kako nisu “ni u kakvoj misiji da mijenjaju svijet, ali žele da punk glazba dopire do što više ljudi”. U tome su uspjeli spajajući vesele i ležerne, brze pop melodije, poput onih Beach Boysa, sa žestokim, glasnim gitarama i tekstovima pjesama (When I Came Around, Basket Case, Welcome To Paradise, Stuck With Me, Hitchin’ A Ride itd.) koje su se autentičnim urbanim pričama s kalifornijskog asfalta, plaža i igrališta obraćale mladima iz srednjeg i nižih slojeva. Green Day bili su “pravi” produkt devedesetih, baš kao što su to potkraj šezdesetih bili Stoogesi i Iggy Pop ili MC 5 (kao protuteža flower power pokretu i poprilično jednoličnoj glazbi tog vremena), sedamdesetih Television, Ramones ili Blondie, a osamdesetih Dead Kennedys, Black Flag, Minuteman ili pak The Jesus And Mary Chain.
Da ih lova i slava nisu iskvarili, dokazali su samo godinu dana nakon objavljivanja Dookiea, ništa manje dobrim Insomniacom. Reprise Records, etiketa na kojoj sastav Green Day objavljuje albume, nedavno je obilježila dosadašnju karijeru grupe, objavljivanjem albuma njihovih najvećih uspjeha International Superhits. Ova izvrsno složena kompilacija sa čak 21 pjesmom uglavnom svim njihovim poznatim hitovima nije samo veselje za obožavatelje grupe, nego i mali priručnik za početnike koji žele čuti kako zvuči produkcijski (ipak) neušminkani punk devedesetih. Ujedno, ona je primjer da i glazba koja baš i nije radio friendly niti poznata većini slušatelja (pogotovo u doba kada radio valovima i ekranima vladaju r&b, rap, hip-hop i techno) može postati komercijalnom, ali i proširivati glazbene vidike.
Priča o slavnoj londonskoj 'psihodeličnoj' četvorci započinje 1965. kada su se u prvotnom sastavu okupili Syd Barrett (Roger Keith Barrett) na gitari, Roger Waters (Georg Roger Waters) na basu, Nick Mason (Nicholas Berkeley Mason) za bubnjevima te Rick Wright (Rihard William Wright) za klavijaturama.
Syd Barret rođen je u Cambridgeu 1946. godine gdje je pohađao Cambridge High School For Boys zajedno s Watersom i Gilmourom. Nakon 'sudbonosnog' odlaska Roger Watersa na studij arhitekture u London i upoznavanja s rođenim Londončanima, Nick Masonom i Rick Wrightom, dolazi do formiranja benda Sigma 6. Bend nije polučio nikakav uspjeh, a uspjeha nije bilo ni nakon što su nekoliko puta mijenjali ime do konačnog, u tom sastavu, naziva Abadasi. U grupi Abadasi je uz Writea, Watersa i Masona bila i Juliette Gale, vokal, kasnije životna družica Rihard Writea. Naravno da se ni u tom sastavu nisu održali, te su u tko zna kojem pokušaju formiranja benda, a uz pomoć Watersovog starog kolege Syd Barretta koji se na njegov poziv pridružio bendu, formirali The Pink Floyd Sound. Ime bendu je nadjenuo Syd Barret prema ploči dva bluesera Pink Andersona i Floyd Councila.
Kao i znatan broj bendova '60-ih godina i Floydi su svoje prve nastupe imali u poznatom Marquee klubu. Prvi koncert održali su početkom 1966. godine i nakon vrlo kratkog vremena stekli su znatan broj obožavatelja zahvaljujući svom specifičnom zvuku. Jedni su od pionira londonske underground scene čiji su i bili najznačajniji predstavnici, te su također jedan od prvih bendova koji se koristio light showom na svojim koncertima. Nakon početnih nastupa u Marquee klubu zaredali su koncerti diljem Londona, od kojih treba svakako izdvojiti nastup u Roundhouseu pred 2000 ljudi na promociji prvog underground časopisa u Europi te koncert u londonskom Royal Albert Hallu.
U siječnju 1966. izlazi njihov prvi singl "Arnold Layne" nakon kojega je karijera sastava krenula uzlaznom putanjom. Slijedilo je potpisivanje ugovora za EMI koncerti na festivalu u Alexander Palaceu i Queen Elizabeth Hallu, nastup u showu Top Of The Pops te izlazak drugog singla "See Emily Play" (prvotnog naziva "Games For May") koji je izbio na peto mjesto britanske top ljestvice. Prvi album Pink Floyda izlazi u ljeto 1967. godine i do dan danas smatra se jednim od najboljih britanskih psihodeličnih albuma. Riječ je, naravno, o albumu "Piper At The Gates Of Dawn", na kojem je gotovo sve pjesme (njih 10 od 11) napisao Syd Barrett. Riječ je o vrlo osebujnom i originalnom albumu, sa mnoštvom zagonetnih zvukova, melodija i solo dionica ("Astronomy Domine", "Interstellar Overdrive") te vrlo interesantnih tekstova ("Bike").
Nakon izlaska prvog albuma uslijedila je američka turneja koja je završila ranije nego je to bilo planirano zbog Sydovih problema s LSD-em. Barett više nije bio u stanju nastupati u živo, a čak se znalo događati da većinu koncerta provede buljeći u jednu točku lupajući nekoliko istih akorda. Kao rješenje ovakve situacije vidjeli su u David Gilmouru, mladom gitaristi, Barretovom prijatelju koji ga je još u školskim danima poučavao prvim riffovima Stonesa, koji bi nastupao s bandom u živo dok bi Syd i dalje pisao tekstove i pridonosio daljnjem stvaranju novih materijala. Na žalost ni to nije bilo ostvarivo te je Barrett, svega nekoliko mjeseci nakon dolaska Gilmoura, i službeno napustio bend. Godine 1967. izlazi album "A Saucerful Of Secrets" na kojem je Waters preuzeo ulogu glavnog stvaratelja. Kasnije su albumi "Piper At The Gates Of Dawn" i "A Saucerful Of Secrets" izašli u jedinstvenom omotu pod nazvanom "A Nice Pair".
Nakon odlaska Barretta godina je bila ispunjena turnejama po Europi i SAD-u, a snimili su album za film "More". Godine 1969. izlazi njihov treći studijski album pod naslovom0 "Ummagumma". Riječ je o dvostrukom albumu od kojeg prvi disc ili prva playjka sadržava koncertni nastup u Mothers Clubu, dok se na drugom nalaze autorski, 'eksperimentalni', uradci svakog od članova benda.
Što se Syda Barreta tiče, on je nastavio samostalnu glazbenu karijeru i snimio dva albuma od kojih je prvi "The Madcap Laugs" izašao početkom 1970., a drugi, jednostavno nazvan, "Barret" u studenom iste godine. Na prvom albumu surađivao je s Gilmourom i Watersom dok su mu na drugom albumu pomogli Gilmour i Wright (Gilmour je čak i gostovao na koncertu Syd Barreta u Olimpiji). Oba albuma izdana su na EMI-jevoj podetiketi Harvest.
Pink Floyd su 1970. godine izdali "Atom Heart Mother", album s kravom na omotu na kojem se nalazi pet vrlo osebujnih pjesama od kojih posebno ističem "Alan's Psychededlic Breakfast", skladbu u kojoj pratimo glavnog junaka u pripremanju i konzumiranju jutarnjeg obroka. Pjesma je podijeljena u tri djela (Rise And Shine; Sunny Side Up; Morning Glory). Album "Atom Heart Mother" prvi je 'broj jedan' Pink Floyda na glazbenim top ljestvicama, no to je bio samo njihov početak jer najbolje je tek dolazilo.
To 'najbolje' se svakako nije moglo reći za albume "Meddle" (inače, meni vrlo drag album s dvije izvan serijske skladbe: "One Of These Days" i "Echoes") i "Obscured By Clouds" na koje je kritika ostala ravnodušna, a ni kod šire publike nisu postigli značajniji uspjeh. No, sve je to bilo samo zatišje pred buru.
Godine 1973. izlazi mega popularni album "The Dark Side Of The Moon" koji se prodao u nevjerojatnoj tiraži te je postao i prvi američki broj jedan Pink Floyda. Ukupno se na Billboardovoj top ljestvici zadržao 741 tjedan, a 1993. ponovno je došao na top ljestvice u Britaniji i to na njihovo četvrto mjesto. Riječ je o konceptualnom albumu na kojem se nalaze dva velika hita "Money" i "Time" čiji se uvodi i danas koriste u raznim jingleovima za reklame i emisije. Vrlo specifičan omot koji ima ovaj album djelo je George Hardiea. Na omotu se nalazi prizma koja lomi svjetlost i pretvara ju u spektar duginih boja koje se protežu preko omota cijelog albuma i vraćaju u prizmu koja ih ponovno pretvara u bijelu svijetlost. Autoru su kao nadahnuće za prizme bile egipatske piramide, vječni simbol pohlepe, megalomanije i neutaživ ambicije. Neke od tih tema su i obrađene na samom albumu, a osobito u pjesmi "Money". "The Dark Side Of The Moon" ponovno je re-izdan 2003. godine povodom 30 godina od izlaska izvornika i to u novoj SACD tehnologiji s modernije izvedenim omotom.
Nakon toga ih više ništa nije moglo zaustaviti. Redali su se spektakularni nastupi u Americi i Europi sa zapanjujućim efektima. Turneju su zaključili u londonskom Earl's Courtu gdje su nastupili pred 18 000 ljudi.
Godine 1975. izlazi "Wish You Were Here". Članovi benda ga i danas ističu kao njima najdraži i najbolji album, dok ga je kritika onoga vremena dočekala vrlo hladno. Neki su rekli da je to i bilo za očekivati s obzirom na standard koji su si postavili albumom "The Dark Side Of The Moon". Bilo kako bilo, album je izbacio dva hita, planetarno popularnu baladu "Wish You Were Here", te maratonsku "Shine On You Crazy Diamond" kojom album započinje i završava. Prilikom snimanja albuma u studiju se pojavio i Syd Barrett s izjavom da je došao snimiti svoj dio, no svoju dionicu nije dobio. Tijekom sedam godina koliko se nije vidio s momcima iz benda Syd se toliko fizički promijenio (nekoliko desetaka kilograma viška, obrijane glave i izrazito blijede puti) da ga gotovo nisu prepoznali. Iako nije bio osnivač Pink Floyda, njegova zasluga i doprinos su neupitni stoga je i pjesma "Shine On You Crazy Diamond" napisana je upravo za njega.
Izrada omota albuma ponovno je bila povjerena George Hardieu koji se i ovaj put potrudio da album ne bude zapamćen 'samo' po njegovom glazbenom sadržaju. Slika koja svakako odskače od cjeline prikazuje dva čovjeka kako se rukuju od koji je jedan u plamenu. Na ovom potonjem nije se rabila fotomontaža niti bilo koji dugi fotografski trik već je riječ o autentičnoj snimci na kojoj je kaskader Ronnie Rondel uistinu gorio. Ipak je prilikom snimanja 'vatrene' scene nosio zaštitu u vidu azbestnog odjela te perike na glavi.
Nakon izlaska albuma "Animals" (1977.) sve više dolazi do trzavica unutar benda. Osobito se to vidjelo na turnejama na kojima je Waters postao sve nervozniji pa nisu izostajali ni verbalni sukobi s publikom. Kao rezultat toga Waters je napravio djelo "The Wall", koji upravo i simbolizira 'zid' između njega i publike. Ovaj album bio je gotovo u potpunosti Watersovo djelo. Na albumu se nalazi i vjerojatno najveći hit Pink Floyda "Another Brick In The Wall" koji je dosegao prvo mjesto britanske top ljestvice singlova. Prema albumu snimljen je i istoimeni film s Bob Geldofom u naslovnoj ulozi. Na ovom albumu Pink Floyd su posljednji put djelovali u sastavu Waters, Gilmour, Wright, Mason.
Izlaskom "The Final Cut" 1983. godine došlo je do razlaza unutar benda. Richard Wright je napustio grupu, a i David Gilmour i Nick Mason su jedva sudjelovali u stvaranju ovog albuma. Mnogi su ovaj album proglasili najslabijim i najnemaštovitijim djelom Pink Floyda.
Ponovno su se vratili na scenu 1987. s "A Momentary Laps Of Reason", Richard Wright je na njemu sudjelovao kao pridruženi glazbenik u bendu. Album je bio jedan od 5 najprodavanijih albuma te godine u Britaniji. Waters im je tužbom pokušao uskratiti korištenje imena Pink Floyd, no nije uspio. Nakon izlaska "A Momentary Laps Of Reason" uslijedila je turneja "Delicated Sound Of Tunder". Godine 1994. izlazi i posljednji album "Division Bell" nakon kojega je održana spektakularna svjetska mega turneja "Pulse" koja je uključivala i koncertnu izvedbu cijelog albuma "The Dark Side Of The Moon".
Do danas Pink Floydi nisu objavili novi studijski album već su izdali dvostruki album hitova "Echoes" te dvostruki live album "Is There Anybody Out There, The Wall Live 1981" u dva izdanja, jednom luksuzno opremljenom limitiranom i drugom, normalnom izdanju.
Priča koju ćete ovdje čitati nije samo priča o glazbi. Ovo je i priča o velikom domoljublju, ali i o strašnom prokletstvu; nizu tragedija kakve nisu zabilježene u povijesti moderne glazbe. Da, baš te karakteristike povezuju floridski bend Lynyrd Skynyrd, čija je povijest krenula prije više od četiri desetljeća, a počela je ovako; ljeti 1964. godine, petero floridskih teenagera iz grada Jacksonvillea osnivaju bend, kojemu daju ime My Backyard.
Glavni protagonist je pjevač Ronnie Van Zant, koji se udružuje sa članovima benda You, Me & Him; gitaristom Gary Rosingtonom, bassistom Larry Jungstromom i bubnjarom Bobom Burnsom, te osniva gore spomenuti bend. Kvartetu se u vrijeme osnivanja pridružio i drugi gitarista, Allen Collins.
Posebna zanimljivost ove priče leži u činjenici da su njezini akteri imali između 12 (Collins) i 15 (Van Zant) godina. Oni su svoje idole pronašli u The Yardbirds i The Beatles, čije su pjesme izvodili slijedeće tri godine po lokalnih plesnim klubovima. No, već tada su gradili osobni glazbeni stil, skladajući pjesme u kojima se osjećao sound britanskog rocka, hard rocka, boogiea i bluesa. Taj je period donio i promjene imena, pa su se zvali The Noble Five i One Percent.
Osim što su rano ušli u glazbu, dečki su se mladi opredijelili i za obitelj, te se Van Zant krajem 1965. godine ženi s djevojkom Nadine, koja im slijedeće godine rađa kćer Tammy Michelle. Jedan od ključnih događaja desio se 1968. godine, kada One Percent snima pjesme "Need All My Friends" i "Michelle", koje na singlici izlaze za Jacksonvillesku izdavačku kuću Shade Tree Records. S tim pjesmama, coverima gore spomenutih bendova, te Creedencea Clearwater Revisited, Creama i sličnima, grupa probija lokalne okvire svirajući diljem 'juga', a prve značajnije nastupe bilježe suportirajući kalifornijski psihodelični rock bend Strawberry Alarm Clock.
Prvi pravi uspjeh bilježe 1969. godine, kada pobjeđuju na lokalnom natjecanju "Battle Of The Bands", koje se održalo u Hemming Parku u Jacksonvilleu. Nagrađeni su snimanjem pjesama u Atlanti, kamo ih osobnim automobilom vozi Ronniev otac Lacy, te za usluge dodatnog snimanja vokala, iz svog džepa plaća 120 dolara, da bi grupa snimila pjesme "Spoonfull" i "Michelle".
Podsjetimo da je u to vrijeme nastajao još jedan legendarni 'southern rock bend; The Allman Brothers Band, s kojim je One Percent, u vrijeme dok se zvao The Allman Joys, ubilježio nekoliko nastupa. Recimo da trend ženidbi u ranoj mladosti nastavlja Allen Collins, koji se 1970. ženi sa Kathy Johns.
Prve godine sedmog desetljeća One Percent se povlači na 'Hell House', izoliranu farmu u Gren Core Springsu, malom gradiću u blizini Jacksonvillea. Tada im se pridružuje klavijaturista Roadie Billy Powell, koji je nastupao u bendu Alice Marr, s Ronnievim mlađim bratom Donniem. Osim te, događa se još jedna bitna promjena. Naime, postojeće ime članovima benda se nije baš dopadalo, te su ga odlučili promijeniti.
Padale su raznorazne ideje, da bi na kraju izbor pao na Leonarda Skinnera, Rossingtonovog i Burnsovog srednjoškolskog učitelja gimnastike, kojeg su upamtili po dosta oštrim stavovima, naročito u pogledu nošenja duge kose kod dječaka. No, Van Zant nije baš u potpunosti bio impresioniran varijantom da bend nosi ime po nekom učitelju, pa se spekuliralo sa Lynard Skynard, da bi na kraju dogovorni finalni izbor ipak pao na inačicu profesorovog imena; Lynyrd Skynyrd. Prvi, onako neslužbeni nastup pod tim imenom imali su na Jay's Forest Innu.
S novim imenom, ali i dosta žešćim soundom, grupa nastavlja s nastupima po jugu, izgradivši prepoznatljivi muzički izgled, zahvaljujući kojemu se oko njih okupljalo sve više sljedbenika. To vrijeme obilježava i ponovno snimanje demo pjesama "Freedbird", "One More Time" i "Gimme Tree Steps", u Muscle Shoals Sound Studios u Sheffieldu, Alabama. Jimmy Johnson, jedan od čelnih ljudi tog studija, bio je impresioniran Ronnievim vokalima, ali kompletnim soundom grupe.
Početak sedamdesetih donio je i prve promjene u line upu. Grupu napušta Bob Burns, na čije mjesto dolazi Rickey Medlocke. U siječnju 1971. godine Lynyrd Skynyrd snima prvi demo materijal u Quinvy studiju u Muscle Shoalsu, među kojem je bila i pjesma "I've Been You Fool", njihov drugi singl objavljen za Shade Tree Records. Slijedeća promjena u line - upu dogodila se 1972. godine, kada Jungstroma na basu mijenja Leon Russel Wilkeson, koji je svirao s Dobbiem Van Zantom u grupi The Collegiates, te u The King Jameson Version. Zahvaljujući vrhunskoj tehnici sviranja, već su ga tada uspoređivali s John Paul Jonesom iz Led Zeppelina, i još nekim tadašnjim majstorima bas gitare.
Ubrzo zatim slijedi Medlockov odlazak i Burnsov povratak. Ima promjena i kod Ronniea. On nije napustio bend, nego prvu ženu, te se 18. studenog oženio s Judy Seymour. A u svrhu obogaćivanja sounda, pridružuje im se gitarista Strawberry Alarm Clocka - Ed King, koji je u prvoj varijanti trebao biti zamjena za iznenadno otišlog Wilkesona, no, kako se ovaj ubrzo vratio, Ed se prihvaća gitare. Tako Lynyrd Skynyrd postaje jedan od rijetkih bendova koji nastupa s tri gitarista, a malo je falilo i da ima dva bubnjara, obzirom da se nakratko vratio Medlocke, no, još je brže otišao. U to su vrijeme, a na početku smo 1973. godine, već bile u tijeku opsežne pripreme za objavljivanje prve ploče.
Da se to izrealizira, uveliko im je pomogao nastup u klubu Funnochio u Atlanti, na kojem su oduševili Ala Koopera, skauta MCA Recordsa, koji im sređuje deal s tom diskografskom kućom, te se prihvaća produciranja debi ploče, koja pod imenom "(Pronounced Leh-Nerd Skin-Nerd)", izlazi u rujnu 1973. godine. Hard rock u kombinaciji sa bluesom i boogiem, koji je etiketiran kao 'southern rock', odmah je zapalio tradicionalno domoljubne južnjake, koji su nakon onih ratničkih iz stoljeća ranije, dobili nove heroje; one na glazbenom stageu.
Fantastična balada "Simple Man", jedan od bezvremenskih klasika rocka, te pjesma "Freebird", posvećena Duanne Allmanu, gitaristu The Allman Brothers Banda, koji je poginuo u motorističkoj nesreći 29. listopada 1971. godine u Georgiji, kada je u pokušaju da izbjegne sudar s kamionom, pao s motora i istu večer preminuo u bolnici, perjanice su ove ploče, čija se popularnosti brzo počela širiti na područje cijele Amerike, dograbivši zlatni status po broju prodanih kopija.
Zahvaljujući uz ostalo i prekrasnim Ronnievim tekstovima, te bogatom izboru instrumenata, obzirom da je uz sedam članova grupe, bilo angažirano još četvero session glazbenika, koji su perkusijama, mellotronima, mandolinama, harmonikom..., dodatno obogatili ionako sočan generalni sound. Devetnaesto mjesto singla "Freebird", prvi je veliki uspjeh grupe. Promocija te ploče održana je diljem Amerike, a svirali su, uz ostalo i s The Who, na američkom dijelu njihovog "Quadrophenia Toura".
Paralelno s time, pripremali su se materijali za drugu ploču, koja je pod prigodnim imenom "Second Helping", objavljena u travnju 1974. godine. Na njoj se nalazi aposlutno najveći hit u povijesti benda, rodoljubna kompozicija "Sweet Home Alabama", kojom su trajno 'zarobljena' južnjačka srca, i otada Lynyrdi postaju svetinja, gotovo bi se moglo reći nacionalno blago tog dijela Amerike. Inače, tu je pjesmu Van Zant napisao kao svojevrstan odgovor Neilu Youngu na njegove "Southern Man" i "Alabama", i ponajviše zahvaljujući njoj, "Second Helping" ulazi na 12. mjesto Top ljestvica albuma, dok je sama "Sweet Home Alabama" ostvarila još bolji singl plasman; 8. mjesto.
I na toj ploči, s koje još vrijedi izdvojiti romantične naslove s pijanističkim solažama "The Ballad Of Curtis Loew" i "Call Me The Breeze", autor svih tekstova bio je Van Zant, koji se potvrdio kao vrhunski majstor u tom poslu. Novitet su bili ženski back vokali, koje su izvodile Mary Clayton i Clydie King. Nakon američko-kanadske headlinerske turneje, Lynyrd Skynyrd odlazi na prvu europsku, na kojoj nastupa s Humble Pie i Queen.
Treća ploča "Nuthin' Fancy" objavljena je u ožujku 1975. godine za istu kuću, i s istim producentom kao i u prva dva slučaja; MCA Records i Al Kooper. Ali i s boljim komercijalnim uspjehom. Naime, "Nuthin' Fancy" je prva ploča grupe koja je ušla u Top 10; bila je deveta najprodavanija u Americi u tom razdoblju. Ženski back vokali na ovoj su ploči bili 50% snažniji, obzirom da su ih izvodile Leslie Hawkins, Cassie Gaines i Jo Jo Billingsey, inače članice skupine The Honkettes. Veliki hit s te ploče bio je "Saturday Night Special", pjesma napisana za film "The Longest Hard" s Burtom Reynoldsom u glavnoj ulozi.
I ona je promovirana po Americi, na "The Torture Tour", a na jednom dijelu supportirao ih je bend Golden Earring. U tom je periodu grupu najprije napustio 'former' bubnjar Bob Burns, a nakon toga i gitarista Ed King. Na Bobovo je mjesto došao Artimus Pye (pravim imenom Thomas Delmar Pye), koji je bio session glazbenik Charlie Danicka, dok zamjena za Kinga nije bila angažirana, te bend nastavlja s dva gitarista.
Ploča "Gimme Back My Bullets", izdana u veljači 1976. godine, prva s novim producentom, Tomom Dowdom, označila je malu stagnaciju u konstanti rasta popularnosti, čemu je zasigurno pridonijela i činjenica da je bila četvrta objavljena u dvije i pol godine. No, taj podatak nije joj bio prepreka da dostigne zlatni status, i da turneje budu i dalje rasprodane. Kako u Americi, tako i u Europi, gdje su najupečatljviji nastup imali na glasovitom britanskom Knebworth Festivalu, na kojem su svirali sa The Rolling Stones, što je nesumnjivo bila kruna njihove dotadašnje karijere.
Ta je godina ujedno označila početak prokletstva, odnosno niza tragičnih okolnosti, koje su obilježile sva razdoblja daljnjeg djelovanja benda. Gitarista Gary Rossington je u prometnoj nesreći slomio ruku i jedno vrijeme nije mogao svirati. A kako je bend ranije napustio Ed King, trebalo je naći adekvatnu zamjenu. Jedna od back vokalistica, Cassie Gaines, preporučila je svog brata Stevea, koji je i više nego zadovoljio ostale u bendu, i ubrzo je primljen kao punopravni član.
Steve Gaines je inače, počeo svirati u ranim sedamdesetim, i bio je član bendova RIO Smokehouse, Rusty Day i Detroit. A sa svojim je najboljim prijateljem, ujedno i producentom, Johnom Ryanom snimio nekoliko pjesama, koje je, usput rečeno, Ryan, u spomen na Stevea, objavio za MCA Records na svojoj jedinoj solo ploči "One In The Sun", 1988. godine.
Dvostruka live ploča "One More From The Road", snimana tijekom zadnje turneje, objavljena je u rujnu 1976. godine, i bila je sastavljena od svih najvećih hitova s prva četiri studijska albuma. Tako su se među sedamnaest pjesama našle "Saturday Night Special", "Simple Man", "Sweet Home Alabama", trinaest i pol minutna verzija "Freebird", Jimmy Rodgerov cover "T For Texas" i ostale najveće uspješnice Lynyrd Skynyrda. Ona je bila druga koja je ušla u Top 10 albuma, ostvarila milijunski tiraž, a uspješan je (opet) bio i singl "Freebird". U to su vrijeme članovi benda, bez Ronniea, zajedno sa Wet Williem i The Marshall Tucker Bandom, nastupali na nekoliko predizbornih skupova predsjedničkog kandidata Jimmy Cartera.
Nakon toga na red dolazi nova ploča, koja pod imenom "Street Survivor" izlazi 17. listopada 1977. godine. Ona svojim coverom, na kojem su članovi benda okruženi plamenom, kao da ukazuje na tešku nesreću koja će se dogoditi samo tri dana po njezinu izlasku. Naime, na putu s jednog koncerta na drugi, iz Greenvillea u Južnoj Carolini, prema Baton Rougeu u Louisiani, privatni avion benda, modela Convair 240, srušio se zbog problema s gorivom u močvarnom dijelu Gillburga, u Saveznoj državi Mississipi.
Bilo je i nekih razmišljanja da se radilo o sabotaži, napravljenoj radi njihovog naglašenog južnjačkog domoljublja, no, to se nikada nije dokazalo, tek je u izvješću policije navedeno da se avion srušio jer je ostao bez goriva. Ono što je najvažnije, a nažalost i najtužnije, je činjenica da su u toj tragediji živote izgubili Ronnie Van Zant, novi gitarist Steve Gaines, njegova sestra Cassie, road manager Dean Killpatrick, pilot Walter McCreary i ko-pilot William Gray.
Nesreću su čudom, ali s teškim povredama vrata, te kasnijim amputacijama dijelova ruku, koje su spajane brojnim željeznim i plastičnim dijelovima, preživjeli Allen Collins, te Leon Wilkeson i Gary Rossington, dok je najviše sreće imao Artimus Pyle, koji je najmanje stradao i jedini je bio u stanju pomoći unesrećenima i dozvati pomoć. To je bila jedna od najvećih tragedija u povijesti glazbe, i nakon nje više ništa više nije bilo isto.
Kompletna glazbena scena izgubila je velikog pjevača i tekstopisca, nadarenog gitaristu jednako velikog benda, koji je tada bio na vrhuncu. Što se tiče ploče "Street Survivors", ona je bila rasprodana ubrzo, ostvarivši prvo zlatni, a onda i platinasti tiraž. Recimo da je na njoj Ronnie prvi puta imao muškog back vokalistu; pomagao mu je, naime, upravo Steve. Ta kombinacija nažalost, nije imala priliku svoju glasovnu ukomponiranost ozbiljnije prezentirati.
Na slijedećoj tiraži ploče MCA Records je promijenio naslovnicu, te su u novoj verziji covera bili članovi benda s crnom pozadinom. "Street Survivor" je već početkom 1978. godine, kako smo već rekli, ostvario platinasti tiraž, plasiravši se na 5. mjesto američke ljestvice albuma, dok je singl "What's Your Name" bio 13.
Nakon toga, članovi Lynyrd Skynyrda; Collins, Rossington, Powel, Pye i Wilkeson, objavljuju da bend prestaje s radom. Iste godine MCA Records objavljuje kolekciju ranih demo pjesama pod nazivom "Skynyrd's First And... Last", snimljenih između 1970. i 1972. godine. Slijedeće, 1979. godine, MCA Records objavljuje dvostruku kompilaciju "Gold And Platinum", a preživjeli članovi, izuzev Pylea, osnivaju The Rossington - Collins Band, u kojem je bila i Dale Krantz (.38 Specials), s kojom se Gary Rossington oženio dvije godine kasnije, u srpnju 1982. The Rossington-Collins Band debi ploču "Anytime, Anyplace, Anywhere", objavljuje već 1980. godine, i ona se prodaje u zlatnoj tiraži, s "Don't Misundrstand Me" u ulozi najvećeg hita.
Takav uspjeh nesumnjivo je bio dokaz da karizma Lynyrd Skynyrda i dalje živi, čemu u prilog ide i podatak da je "Gold And Platinum" prodan u platinastoj tiraži, te da je osvojio 15. mjesto Top ljestvice albuma. A Lynyrd Skynyrdova ukletost uzima svoj danak i 1980. godine, kada iznenada umire Collinsova trudna supruga Kathy. Njoj u spomen, The Rossington - Collins Band, 1981. godine objavljuje ploču "This Is The Way", ujedno i posljednju koju je ta grupa izdala.
Koristeći i dalje nesmanjenu popularnost Lynyrd Skynyrda, MCA Records počinje polako pretjerivati, te u prosincu 1982. godine objavljuje kolekciju rijetkih snimaka pod imenom "Best Of The Rest". Važan događaj iz te godine je i osnivanje Artimus Pyle Band (A.P.B.), kojeg je formirao bubnjar Pyle, a 1983. godine Collins i Wilkeson osnivaju The Allen Collins Band, koji objavljuje ploču "Here There And Back". Bračni par Rossington formira 1986. godine The Rossington Band, s Dale za vokalima, čija ploča "Returned To The Scene Of Crime" biva izdana za Atlantic Records.
Tada se sve više aktualizira mogućnost ponovnog okupljanja Lynyrd Skynyrda. No, čim se počelo ozbiljno razmišljati o tome, stiže nova tragedija. Naime, Allen Collins doživljava tešku prometnu nesreću, nakon koje ostaje paraliziran od struka nadolje. U toj je nesreći poginula njegova tadašnja djevojka. Ponovnom okupljanju prethodila je još jedna kompilacija, "Legend", koja je objavljena u godini reuniona Lynyrd Skynyrda, 1987. Na taj su način obožavatelji benda bili u potpunosti pripremljeni za ono što će se desiti u rujnu te godine.
Naime, na Charlie Daniel's Volunteer Jam XIII pojavili su se stari članovi Gary Rosington, Ed King, Billy Powel, Artimus Pyle i Leon Wilkeson, te novi pjevač Johnny Van Zant, brat pokojnog Ronniea, i gitarista Randall Hall, dugogodišnji prijatelj benda i član The Allen Collins Banda. Paralizirani Allen Collins bio je angažiran za pomoćnog road managera.
Inače, Johnny je još 1970. godine osnovao bend The Austin Nickels Band, koji je svoju debi ploču "No More Dirty Deals" objavio deset godina kasnije, a u periodu od 1981. do 1985. godine, on je objavio i tri solo ploče. Njima se pridružuju back vokalistice Dale Kranz Rossington i Carol Bristow, i ubrzo su bukirana 32 nastupa na povratničkoj turneji, koja je ubrzo krenula, s The Rossington Bandom u ulozi predgrupe. Njezin je dio objavljen na dvostrukoj live ploči "Southern By The Grace Of God/Lynyrd Skynyrd Tribute Tour 1987.", koju u kolovozu 1988. godine izdaje MCA Records.
Na njoj gostuju Charlie Daniels, Steve More, gitarista Dixie Dregsa, zatim članovi .38 Specialsa, Donnie Van Zant i Jeff Carlisi, te gitarista Marshall Tucker Banda, Toy Caldvel. Novu LS, već se sada može reći, 'best of gnjavažu' "Skynyrds Inyrds", ugledali smo iste te godine, kao i novu ploču The Rossington Banda - "Love Your Man". A 1990. godina obilježena je izdavanjem solo ploče Johnnya Van Zanta - "Brickyard Road", pripremama za studijsku ploču, ali i novom nesrećom. Naime, zbog respiratorskih smetnji, kao posljedicama prometne nesreće doživljene 1986. godine, na samom početku te godine, 23. siječnja, umire Allen Collins, nakon što je krajem 1989. godine primljen u bolnicu zbog upale pluća.
Četiri godine nakon povratka, a punih četrnaest od posljednje studijske, 11. lipnja 1991. godine, za East West je objavljena ploča pod imenom "Lynyrd Skynyrd 1991", koju je producirao Tom Drowd. Iako dugoočekivana, nije donijela ništa posebnog, te su Skynyrdi i dalje živjeli i svirali na račun starih pjesama i ploča, koje su odlično prolazile kod južnjačkih nostalgičara, koji su im punili dvorane i stadione, redovito ukrašene konfederalnim obilježjima.
Obzirom da se radi o povratničkoj ploči, istaknimo ipak nekoliko naslova: "Keeping The Faith", "Smokestack Lightning", "Southern Women" (!!) i "Pure And Simple". Nakon odrađene turneje, grupu napušta bubnjar Artimus Pyle, kojeg mijenja Kurt Custer (ex-Little America). Nova studijska ploča "The Last Rebel", druga povratnička, objavljena 16. veljače 1993. godine, također nije polučila značajniji uspjeh, pa je nova turneja sa starim pjesmama u vodećoj ulozi, bila uobičajeni slijed događanja. Tada se javljaju novi problemi.
Zbog zdravstvenih problema, band napušta Leon Wilkeson, kojeg najprije mijenja Jerry Jones, a trajnije rješenje pronađeno je u Timu Lindseyju, jednom od osnivača The Rossington Banda, i još jednom od dugogodišnjih prijatelja benda. Prvu akustičnu, 'unplagged' ploču u karijeri, Lynyrd Skynyrd objavljuje 9. kolovoza 1994. godine, a zove se "Endangered Space".
"Sweet Home Alabama" i Presleyjev "Heartbreak Hotel", bili su vodeći naslovi na toj ploči, obogaćenoj mandolinskim varijacijama. Iste godine Rossington i Powel gostuju na Outlawsovoj ploči "Diablo Canyon".
Zbog zdravstvenih problema, bend 1995. godine napušta Ed King, umjesto kojega dolazi bivši bubnjar grupe, sada gitarista Ricky Medlocke, koji je bio u baedu Blackfoot. Zamijenjeni su i bubnjari, te je umjesto Custera, u postavi sada Owen Hale, dok je gitaristu Halla ranije zamijenio Mike Estes, da bi njega nakon kraćeg vremena zamijenio Hughie Thomasson, dotadašnji član grupe Outlaws. Spomenimo i podatak da je navedene, 1995. godine, u Atlanti održana premijera soundtracka "Freebird... The Movie". Nakon nekoliko godina traženja pogodnog izdavača, Lynyrd Skynyrd 1996. potpisuje multi ugovor sa CMC International (danas Sanctuary Records).
Prva studijska ploča za novu diskografsku kuću, osma ukupno, objavljena je 29. travnja 1997. godine pod imenom "Twenty". Kako niti ona nije previše uzburkala muzički svijet, nadolazeća turneja i provjereni hitovi iz sedamdesetih, bili su iznova jedino značajno u tom razdoblju. Iste je godine Pyle ponovno pokrenuo A.P.B., i to s ex-Lynyrdovcima Estesom i Lindseyem. Braća Johhny i Donnie Van Zant, snimili su 1998. godine duet za pjesmu simboličnog značenja - "Brother To Brother", posvećenu, uz ostalo i Ronnieu, a iako se tako nešto očekivalo puno ranije, jer su se svi bavili glazbom, ta je ideja izrealizirana puno vremena nakon Ronnieve smrti.
Te je godine objavljen prvi live album na kojem se našao miks novih i starih pjesama, i to pod imenom "Lyve From Steeldown". CD je, uz live kompozicije, sadržavao i multimedijalni dodatak, koji uključuje interview i još neke bonus dodatke namijenjene najvećim fanovima. Iste godine dolazi do promjene bubnjara, te Hallea mijenja Bill McAllister. Deveta studijska ploča "Edge Of Forever" (10. kolovoz), i kompilacija "20th Century Masters - The Millenium Collection: The Best Of Lynyrd Skynyrd", objavljene su 1999. godine, i ne donose opet ništa posebnoga, a niti prevažnoga, te turneje i dalje ostaju glavni adut grupe u zadržavanju popularnosti.
Nova studijska ploča, koju su snimili Van Zant, Thomasson, Rossington, Medlocke, Wilkeson, Powel, Hale i sesssion bubnjar Michael Cartellone (ex-Damn Yankees), promovirana je na velikoj američkoj turneji sa ZZ Top. Još jedna (čemu opet?) kolekcija hitova "Then And Now" obilježava posljednju godinu 20. stoljeća, u kojoj je zabilježeno gostovanje braće Van Zant; Johnnyja i Donniea, na ploči Jima Peterika - "World Stage", te priznanje za pjesmu "Freebird", koja je na američkim postajama izvedena preko 2 milijuna puta.
A 2000. godinu je obilježio i pravi vandalski čin. Naime, 29. lipnja u Orange Parku u Jacksonvilleu su oskvrnjeni grobovi Ronnie Van Zanta, te Stevea i Cassie Gaines, čiji su posmrtni ostaci poslije tog događaja preseljeni u memorijalni centar. Nakon europske turneje, počelo je snimanje studijske ploče, koja pod imenom "Christmas Time Again" izlazi u studenom 2001. godine, i donosi kolekciju pjesama s božičnom tematikom, među kojima ima autorskih, ali i 'posuđenih'. Na toj ploči su gostovali .38 Special i Charlie Daniels Band, dok su Deep Purple i Ted Nugent dijelili stage sa Lynyrd Skynyrd na američkoj turneji.
U međuvremenu, točnije 27. srpnja 2001., umire još jedan član grupe; basist Leon Wilkeson. On je preminuo u snu, u sobi hotela Ponte Vedra Beach, koji se nalazio u blizini Jacksonvillea. Umjesto njega u grupu dolazi Ean Evans, također dugogodišnji prijatelj benda.
Nešto kasnije, RIAA izdaje grupi certifikat za 23 milijuna prodanih ploča, a za to je vrijeme vezan i još jedan zanimljiv događaj. Naime, na početku nove verzije horor filma "Teksaški masakr motornom pilom", u originalnoj verziji snimljenog tridesetak godina ranije, nekolicina mladih ljudi putuje na koncert grupe Lynyrd Skynrd. Na kojeg nikada ne stižu. Naravno da to nije glavna tematika filma, ali indirektno se poigrava prokletstvom koje se konstantno nadvija nad Lynyrd Skynyrdom.
Počast Lynyrd Skynyrdu, točnije braći Gaines, odao je te godine i country bend Drive-By Truckers, koji je snimio pjesmu "Cassie's Brothers", da bi u rujnu 2002. godine, Lynyrd Skynyrd s rap rockerom Kid Rockom snimio novu verziju velikog hita iz 1976. - "Gimme Back My Bullets".
Tridesetu godišnjicu od objavljivanja prve ploče, Lynyrd Skynyrd obilježava radno, te 20. svibnja 2003. godine objavljuje jedanaestu studijsku ploču "Vicious Cycle". Ta je ploča, s modernim hard boogie blues rock soundom, te lijepim orkestralnim aranžmanima, njihovo zasigurno najbolje ostvarenje od ponovnog okupljanja, i prva koja je donijela par potencijalnijih hitova: "That's How I Like It", "Red, White & Blue", "The Way".
"The Vicious Cycle Tour", jedan je od boljih održanih posljednjeg desetljeća i pol, koji se protegnuo i u 2004. godinu, kada su na 10 coheadlinerskih koncerata svirali sa The Allman Brothers Band. Usput rečeno, 2003. godine je Gibson Custom Art i Historic Division napravio "Limited Edition Gary Rossington Les Paul Guitar", a bend su, uz spomenute TABB, supportirali i Deep Purple, te Sammy Hagar, koji je nakratko zamijenio tada bolesnog Garyja
Spomenimo i podatak da je početkom 2004. godine, LS gitarista Ed King, osnovao Southern Rock Renegades, 'All star' sastav južnjačkih glazbenika; basista Henry Paul (Outlaws, Blackhawk, The Henry Paul Band), pjevač Jimmy Hall (Wet Willie), gitaristi Jeff Carlisi (.38 Special) i George McCorkle (The Marshall Tucker Band), bubnjar Robert Nix (Atlanta Rhythm Section), a za gostujućeg vokala angažirana je Alison Heafner.
Dvostruki "Lynyrd Skynyrd Lyve", objavljen na CD-u i DVD-u, snimljen je u Amsouth Amphiteatreu u Nashvilleu, 11. lipnja 2003. godine, tijekom "The Vicious Cycle Toura", a izdan 22. lipnja 2004. godine, jedan je od najboljih albuma grupe snimljenih uživo. Čemu su nesumnjivo, uz uigranu i provjerenu glazbenu momčad, pridonijeli i gostujući gudački glazbenici. Recimo da je u kolovozu te godine, u 89. godini života, preminuo Lacy Van Zant, kojeg su nazvali 'ocem južnjačkog rocka'.
Godina koja je netom istekla, protekla im je uglavnom u koncertnim aktivnostima, a najvažnija stvar u aktualnoj je činjenica da je Lynyrd Skynyrd napokon primljen u Rock 'n' Roll Hall Of Fame, zajedno s velikanima glazbe kao što su Black Sabbath, jedan od najvećih heavy metal bendova, zatim jazz ikona Miles Davis, punk heroji Sex Pistols, njujorška pop-rock institucija Blondie, te utemeljitelji diskografske kuće A&M Records, Jerry Moss i Herb Alpert. Svečana ceremonija proglašenja izabranih, 21. po redu, održat će se 13. veljače u New Yorku. Nakon tog događaja, bend će se posvetiti koncertnim aktivnostima, obzirom da već sad imaju bukiranih tridesetak nastupa diljem Amerike.
Objektivno gledajući, malo je sastava koji su ispoljavanje ljubavi prema domovini kroz glazbu doveli do te razine, da ih poštuju i oni koji ih ne vole slušati. Istina, ima i onih koji Lynyrd Skynyrd nazivaju nakupinom bezveznjaka i primitivaca, koji obožavaju govoriti i pjevati o domoljublju, i drugo ništa ne znaju. Možemo biti sigurni da svi koji njihovu glazbu gledaju kroz takvu prizmu, vjerojatno nemaju puni osjećaj značenja riječi domoljublje, a i njihova bi se muzička kompletnost i kompetentnost mogla ocijeniti upitnom, jer više od 25 milijuna ploča sigurno nije prodano samo na američkim jugonostalgičarima.
A to ni u kom slučaju nije nebitan podatak, niti pogodan za potcjenjivanje. Navedene klasifikacije pak ne padaju na um redovitim posjetiteljima Lynyrd Skynyrdovih koncerta, i dalje obilježenima konfederacijskim svetinjama. Oni ih odavno smatraju istinskim herojima. A heroji, nažalost, i ginu....
Svi koji su danas gledali utakmicu OSIJEK-VARTEKS(0:2) razočarali su se igrom OSIJEKA no to nije spriječilo navijače OSIJEKA(KOHORTA) DA NEUMORNO i nakon 0:2 navijaju za omiljeni klub
"I KADA SE GUBI NAS NIJE SRAMOTA JER JE UZ OSIJEK ČITAVA KOHORTA"
Nogometni sport u Osijeku ima veliku tradiciju. Počeli su ga igrati đaci već 1904. godine. Hrvatski sokol 1913. godine osniva nogometnu sekciju, a veliki broj igrača omogućuje da se iste godine osnuje i NK Slavonija. Đaci osnivaju 1916. godine HŠK Slavija, a značajno je i osnivanje Hrvatskog građanskog športskog kluba u srpnju 1918. godine. Tri skupine igrača ovog kluba obnavljaju 1919. godine Slaviju i osnivaju Slogu i Amater. Građanski i Slavija dobivaju zajedno 1919. godine igralište kraj Drave koje je 1923. godine ograđeno, a godinu dana kasnije podignute su i tribine. Uspješan razvoj nogometa i brojnost klubova dovode 1924. godine do osnivanja nogometnog podsaveza Osijek za područje Slavonije. Od više osječkih klubova 1945. godine osnovan je NK Proleter koji 1961. godine postaje NK Slavonija. 1968. godine NK Slavonija mijenja ime u NK Osijek.
Osječki nogomet je pravi rasadnik talentiranih igrača. Nažalost, ponajbolji igrači napuštaju Osijek u potrazi za afirmacijom, pa se u jednom vremenskom razdoblju klub natjecao u drugoligaškoj konkurenciji. Od 1977. godine pa sve do današnjih dana (s izuzetkom natjecateljske godine 1980/81) NK Osijek stalno nastupa u prvoligaškom društvu. Nastankom neovisne hrvatske države i osnivanjem Hrvatske nogometne lige NK Osijek već u prvoj službenoj utrci za bodove osvaja 3. mjesto, iako ostaje za pamćenje da ni jednu utakmicu zbog ratnih okolnosti klub nije odigrao u svom Gradskom vrtu. U klupskoj povijesti ostat će upisani veliki uspjesi u natjecateljskoj sezoni 1994/95. godine - na kraju prvenstva 3. mjesto i izboren prvi nastup u Kupu UEFA.
Zatim, u natjecateljskoj godini 1997/98. ponovno je osvojeno 3. mjesto i plasman u Kup UEFA. U prepunom Gradskom vrtu gostuje slavni Anderlecht i u velikoj utakmici Osijek pobjeđuje sa 3:1. Najveći klupski uspjesi su zasigurno osvajanje Hrvatskog nogometnog Kupa 1998/99. godine, kada su bijelo-plavi u finalu u Maksmiru svladali Cibaliju iz Vinkovaca sa 2:1 zlatnim golom Davora Lasića, te odlične igre i pobjede u Kupu UEFA 2000/01. godine.
Na malom je prostoru nemoguće istaknuti sve sportske uspjehe u dugoj klupskoj povijesti, a posebno je nezahvalno izdvajati pojedince koji su oduševljavali publiku na brojnim stadionima. Ipak, spomenimo bar nekolicinu igrača koji su pronijeli slavu i grada na Dravi i svog kluba... Gustav Lechner, Ernest Dubac, Franjo Glaser, Franjo Rupnik, Andrija Vekić, Vladimir Šal, Josip Gucmirtl, Boris Čulina, Ivica Grnja, Ivan Lukačević, Stjepan Čordaš, Mile Dumančić, Davor Šuker, Goran Vlaović, Igor Cvitanović, Robert Špehar, Petar Krpan, Nenad Bjelica i tako dalje...
Brojne generacije osječkih nogometaša nastupale su na igralištu kraj Drave. Preseljenjem u Gradski vrt znatno su poboljšani uvjeti, a 1977. godine, povratkom među prvoligaše, stadion je osvanuo u novom ruhu. 1998. godine uređene su i obnovljene klupske prostorije, postavljeni su rasvjeta i sjedalice, i NK Osijek zadovoljava sve kriterije za organizaciju službenih međunarodnih utakmica. Posebno poglavlje klupske povijesti su vjerni navijači, čija podrška nikad nije izostala. I danas Kohorta bodri svoj klub, a posebno i ponosno možemo zaključiti kako našem Davoru Šukeru, najboljem strijelcu Svjetskog prvenstva u Francuskoj, skandiraju diljem Europe i svijeta.
zeznuli su nas za koncert prije 2 godine ali,jos ih slusamo.Pa evo malo o njima:
metallica je iznimno uspješan Američki Heavy Metal sastav, aktivan od ranih osamdesetih.
Nakon sticanja vjernih slijedbenika tijekom svoje uloge u razvoju Thrash metala u osamdesetima, sastav je uspješno proširio publiku u devedesetima, stičući pritom brojne nove obožavatelje. U skladu s tim, sastav je postao komercijalno najizloženiji primjer metala tijekom većine tog desetljeća. Međutim, ogromni porast u njihovom komercijalnom uspijehu je bio popraćen stilskim promjenama koje su neke njihove dugotrajne obožavatelje potakle na optužbe o komercijalizaciji.
U 2003. Metallica je izdala St. Anger, zbirku najagresivnije glazbe koju su napisali tijekom desetljeća, o kojoj mišljenja i kritike jako variraju, dok je komercijalni uspjeh vrlo ograničen.
Statistika
* Žanrovi: Alternative Rock, Blues Rock, Hard Rock, Progressive Rock, Heavy Metal, Thrash Metal i Speed Metal
* Porijeklo: SAD
* Status: Aktivni
* Vrijeme: 1981-
Povijest
Osnivanje
Klasična postava: KEA/RTL/MOP, oko 1985. S lijeva na desno: Cliff Burton (Bass Gitara), James Hetfield (Ritam Gitara / Vokal), Lars Ulrich (Bubnjevi), Kirk Hammett (Glavna Gitara).
Povećaj
Klasična postava: KEA/RTL/MOP, oko 1985. S lijeva na desno: Cliff Burton (Bass Gitara), James Hetfield (Ritam Gitara / Vokal), Lars Ulrich (Bubnjevi), Kirk Hammett (Glavna Gitara).
Metallicu su 1981. godine u Los Angelesu, Californiji osnovali bivši tenisač Lars Ulrich iz Gentoftea, Danske, i gitarist i vokalist James Hetfield iz Downeya, Californije, koji su se sreli nakon što su nezavisno objavili oglase u Američkom časopisu "The Recycler". Bassist Ron McGovney također iz Downeya, Californije, je bio uz njih originalni član, dok je sastav koristio par prolaznih gitarista, kao Brada Parkera i Jeffa Warnera, tijekom sastavljanja četveročlane postave. Naziv sastava je smišljen kad je bubnjar Lars Ulrich pomagao prijatelju Ronu Quintani izabrati ime za svoj novi časopis sa svrhom promocije metala. Quintana je smislio naziv Metallica, ali je Lars brzo smislio novi i zadržao taj za sastav kojeg je nedavno započeo s Jamesom Hetfieldom.
Početkom 1982. Metallica je snimila "Hit the Lights" za prvu kompilaciju pod nazivom "Metal Massacre". Gitarist Lloyd Grant je doveden zbog solaža na pjesmi, ali nikad nije bio puni član sastava. U potrazi za stalnim glavnim gitaristim, Ulrich je objavio oglas u lokalnim novinama. Dave Mustaine, iz Huntington Beacha, Californije, gitarist iz sastava Panic, se javio i pri dolasku započeo testiranje. Ulrich i Hetfield su bili toliko zadivljeni njegovim instrumentima da su ga odmah pitali da uđe u sastav, prije početka probe. Tijekom idućih mjeseci sastav je snimio demo No Life 'Til Leather, koji je ubrzo privukao pozornost diljem obližnjih poklonika metala. Tada je već u sastavu svirao basist Cliff Burton, iz Castro Valleya, Californije, namamljen iz svog sastava Trauma, u zamjenu za preseljenje ostatka članova sastava u San Francisco.
Nakon dolaska u El Cerrito, Grofovije Contra Costa, California (preko puta zalijeva od San Francisca), sastav je ubrzo stekao znatnu pratnju na Bay Area Thrash sceni, putem širenja vijesti te nastupa uživo. U 1983. Metallica je otputovala u New York na nagovor tamošnjih promotera Jona i Marshe Zazule, a nakon prvih par nastupa sastav je potpisao ugovor sa Zazulinom novom diskografskom kućom, Megaforce Records, koja je izdala njihova prva dva albuma. Ubrzo nakon dolaska u New York, Mustaine je otpušten zbog sukoba s ostalim članovima (nadmetanja s Jamesom na području popularnosti, fizičkih sukoba s ostalim članovima i sl.) i teškog alkoholizma te drugih ovisnosti. Kirk Hammett je pozvan iz Exodusa da ga zamijeni. Mustaine je kasnije nastavio svoju karijeru osnovavši Thrash Metal sastav Megadeth.
Metallicin prvi album, Kill 'Em All, je postavio primjer koji su pratili tijekom 1980ih, predstavljajući Jamesov "heavy" glas te njegovu agresivnu ritam gitaru. Godinu dana kasnije, njihov slijedeći album, Ride the Lightning, proširio je i usavršio njihov stil s dužim pjesmama koje su predstavljale i instrumentalne i liričke kompozicije koje su se izdizale iznad mladenačkijih pjesama na Kill 'Em All-u. Možda najznačajnija odrednica Ride the Lightning-a je bio dodatak pjesme "Fade to Black", sporije, unutarnje pjesme koja se bazirala na mislima čovjeka koji pomišlja na samoubojstvo. "Fade to Black" je bila prva takva pjesma u slijedu koji će kasnije sadržavati "Welcome Home (Sanitarium)" i "One". Dodatak ovih sporijih, introspektivnih pjesama je razlikovao Metallicu od drugih Thrash Metal sastava, od kojih su najznačajniji bili Anthrax, Slayer i Megadeth.
Neki su smatrali osnivanje Metallice direktnom reakcijom na dominantnu Rock'n'Roll glazbu ranih 1980ih. Inspirirani sastavima kao što su Motörhead, Diamond Head (Metallica je zapravo sebe i svoj stil uspoređivala s kombinacijom legendarnosti Diamond Heada i stila Motörheada, humoristički tvrdeći da su dvije glave (head) bolje od jedne.) i Saxon, takozvanim Novim Valom Britanskog Heavy Metala kao i hardcore punk sastavima kao što su Misfits i Discharge, Metallica je težila razbijanju utjecaja Soft Metala na obožavatelje Heavy Metala.
posjetite jos jedan blog useyourillusion.blog.hr
AC/DC je hard rock bend nastao 1973. godine u Sydneyu, Australiji. Grupa se može podijeliti na dva razdoblja (dva različita vokala): Bon Scott (1973.-1980.) i Brian Johnson (1980.-). Ostali članovi benda su: Angus i Malcolm Young (obadvojica gitaristi), Phill Rudd (bubnjar) i Mark Evans (basist) neki kazu da su oni sotonisti po imenu ac dc koje neki prevode antichrist dead christ no ac dc je znak za struju
Beginnings
Bob Dylan was born in Duluth, Minnesota and raised in Hibbing, Minnesota, northwest of Lake Superior. His grandparents were Jewish emigrants from Lithuania, Russia and Ukraine, and his parents, Abraham Zimmerman and Beatrice Stone (Beatty), were part of the area's small but close-knit Jewish community. He lived in Duluth until age seven, when his father was stricken with polio. The family returned to nearby Hibbing, Beatty's hometown, where Robert Zimmerman spent the rest of his childhood.
Zimmerman spent much of his youth listening to the radio, first to the powerful blues and country music stations broadcasting from New Orleans and, later, early rock and roll. He made his earliest known recordings on Christmas Eve 1956, with two friends in a department store booth, singing verses of songs by Carl Perkins, Little Richard, Lloyd Price, The Penguins and others. He formed several bands while in high school; the first, The Shadow Blasters, was short-lived, but the second, the Golden Chords, proved more durable. They played covers and the Zimmerman-penned tune "Little Richard" at their high-school talent show. In 1959 he toured briefly under the name of Elston Gunnn with Bobby Vee, playing piano and supplying handclaps.
An able but not outstanding student, Zimmerman enrolled at the University of Minnesota in 1959 and moved to Minneapolis. His musical focus on rock and roll gave way to an interest in subtler, Gaelic-inflected American folk music, typically performed with an acoustic guitar. He soon became actively involved in the local Dinkytown folk music circuit, fraternizing with local folk enthusiasts and occasionally "borrowing" many of their albums. During his Dinkytown days Zimmerman began introducing himself as "Bob Dylan" (or Dillon). In his autobiography "Chronicles" (2005) Dylan writes: "What I was going to do as soon as I left home was just call myself Robert Allen...It sounded like a Scottish king and I liked it." However he discovered by reading Downbeat magazine that there was already a saxophone player called David Allyn. Dylan explains that he liked the way Allyn has changed the spelling of his last name to appear more exotic. A little later he came across Dylan Thomas and then made a choice between Robert Allyn and Robert Dylan: "I couldn't decide - the letter D came on stronger" he explained. He decided on "Bob" as there were several Bobbys in popular music at the time (Bobby Vee, Bobby Vinton, Bobby Rydell).
Dylan quit college at the end of his freshman year but stayed in Minneapolis, working the folk circuit there with temporary sojourns in Denver, Colorado, and Chicago, Illinois. In January 1961, en route to Minneapolis from Chicago, he changed course and went to New York City to perform and to visit his ailing musical idol Woody Guthrie in a New Jersey hospital. Initially playing mostly in small "basket" clubs for little pay, he gained some public recognition after a review [1] in the New York Times by critic Robert Shelton, while John Hammond, a legendary music business figure, signed him to Columbia Records that September.
At the time his voice, musicianship and songwriting were still raw. His performances, like his first Columbia album (1962's Bob Dylan), consisted of familiar folk, blues and gospel material seasoned with a few of his own songs. As he continued to record for Columbia, he also recorded more than a dozen songs for Broadside Magazine (a folk music magazine and record label), under the pseudonym Blind Boy Grunt. In August 1962, Robert Allen Zimmerman went to the Supreme Court building in New York, and changed his name to Robert Dylan. By the time his next record, The Freewheelin' Bob Dylan, was released in 1963 he had begun to make his name as both a singer and songwriter, specializing in protest songs, inspired partly by Joe Hill and initially in the style of Guthrie but soon practically developing his own genre.
His most famous songs of the time are typified by "Blowin' In The Wind", its melody partially derived from the traditional slave song "No More Auction Block", coupled with Dylan's original lyrics challenging the social and political status quo. "Blowin' In The Wind" itself was widely recorded and was an international hit for Peter, Paul and Mary, setting an enduring precedent for other artists. While Dylan's topical songs solidified his early reputation, somewhat overlooked among them on Freewheelin' was a mixture of finely crafted bittersweet love songs ("Don't Think Twice, It's Alright", "Girl From the North Country") and jokey, frequently surreal talking blues ("Talking World War III Blues", "I Shall Be Free"). Humor was a large part of Bob Dylan's persona.
The Freewheelin' song "A Hard Rain's A-Gonna Fall", built melodically from a loose adaptation of the stanza tune of the folk ballad Lord Randall, with its veiled references to nuclear apocalypse, gained even more resonance as the Cuban missile crisis developed only a few weeks after Dylan began performing it. Soon after the release of Freewheelin Dylan emerged as a dominant figure of the so-called "new folk movement" headquartered in Lower Manhattan's Greenwich Village. The Beatles, amongst others, listened to this album and 1964's The Times They Are A-Changin' repeatedly and realized that entire albums of boy-meets-girl songs were now, at one blow, outmoded.
With Joan Baez during the Civil Rights March on Washington D.C., 1963
Enlarge
With Joan Baez during the Civil Rights March on Washington D.C., 1963
While undeniably a fine interpreter of traditional songs, Dylan's singing voice was unusual and untrained and his phrasing as a vocalist was eccentric. He sang his songs with an arrogance and aggression that was anathema to the music industry of the time. Many of his most famous early songs first reached the public through versions by other performing musicians who were more immediately palatable. Joan Baez, regarded at the time as the reigning queen of folk, became Dylan's advocate as well as his lover. In addition to jumpstarting Dylan's performance career by inviting him onstage during her concerts, she chose to record several of his early songs. Given her considerable fame at the time, her recordings of Dylan's songs were influential in bringing Dylan to national and international prominence.
Others who recorded and released his songs around this time included The Byrds, Sonny and Cher, The Hollies, Manfred Mann, The Brothers Four, Judy Collins and Herman's Hermits, most attempting to impart more of a pop feel and rhythm to the songs where Dylan and Baez performed them mostly as sparse folk pieces keying rhythmically off the vocals. So ubiquitous were these covers by the mid-1960s that CBS started to promote him with the tag: "Nobody Sings Dylan Like Dylan". Paradoxically, many new artists sprang up at this time with singing styles suspiciously similar to Dylan's, typically using his inflections and tone while dispensing with the "mumbly" and gruff qualities (see Donovan Leitch).
Rock grupu Led Zeppelin osnovao je 1968. godine Jimmy Page nakon raspada grupe Yardbirds. Prvo su se zvali "The New Yardbirds". Grupu su činili pjevač Robert Plant, bubnjar John Bonham, prateći pjevač Mike Scott i bivši basista Yardbirdsa Chris Dreja, ali Dreja napušta grupu i počinje se baviti fotografijom (kasnije će napraviti fotografiju koja će se nalaziti na stražnjoj strani debi albuma grupe). Zamjenio ga je Pageov dugogodišnji prijatelj i kolega studijski muzičar John Paul Jones. Pageov prvi izbor za pjevača bio je Terry Reid. Međutim on odbija ponudu i preporuča Planta. Plant prihvaća ponudu i dovodi svog prijatelja John Bonhama iz raspadnutog sastava "Band of Joy". Što je bilo sa Scottom je nepoznato.
Ime Led Zeppelin dobivaju po ciničnoj opasci Keith Moona bubnjara grupe "The Who" koji je izjavio da će grupa izdržati poput olovnog cepelina u zraku.
Započeli su kao blues rock grupa, da bi kasnije razvili svoju muziku u pravcu koji će se nazvati hard rock i heavy metal, te se Led Zeppelin i Black Sabbath smatraju prvim heavy metal grupama.
Neposredno nakon prve turneje izdaju svoj prvi album. Album je mješavina bluesa i rocka s distorziranim zvukom gitare čime je ta ploča jedna od centralnih i najzaslužnijih za evoluciju heavy metal muzike. Iako su se neke od ranijih pjesama Led Zeppelina temeljile na obradama blues standarda, druge, kao "Comunication brakedown" su imale jedinstveni i prepoznatljiv "heavy" zvuk. Na albumu se još nalaze akustične skladbe poput "Black Mountain Side" i skladbe koje kombiniraju akustičnu i električnu gitaru poput obrade folk pjesme "Babe I'm Gonna Leave You" . Brzi uspjeh prvog albuma je pokrenuo karijeru grupe, pogotovo u SAD-u, gdje su imali česte turneje. Na drugoj ploči Led Zeppelin II nastavljaju sa sličnim stilom kao s prvog albuma. Pva pjesma "Whole Lotta Love," ima snažan riff kojeg "vozi" ritam sekcija Bonhama na bubnjevima i Jonesa na bas gitari. Drugim albumom, kojeg su ljubitelji grupe često zvali i "Brown bomber", Led Zeppelin konačno definiraju svoj zvuk. Ploča je postigla veliki uspjeh. Bila je na prvom mjestu top lista i u SAD-u i Velikoj Britaniji.
Jimmy Page i Robert Plant bili su blues fanatici. Neki od ranih hitova Led Zeppelina "Whole Lotta Love" i "You Shook Me" su bili jako slični pjesmama Willie Dixona gitariste Howling Wolfa. Page je izjavio u jednom razgovoru: "Često sam mislio da smo mi na sličan način kao što su Rolling Stonesi htjeli biti djeca Chuck Berrya pokušavali biti djeca Howling Wolfa." Osim bluesa članovi grupe su voljeli i američki rock and roll, primjerice Fats Domina i Little Richarda koji su im bili velika inspiracija. Led Zeppelin su često izvodili rockabilly pjesme koje je proslavio Elvis Presley i Eddie Cohran. Nastupi Led Zeppelina su znali trajati više od tri sata jer su izvodili produžene i improvizirane verzije svojih kompozicija u koje su često ubacivali sitne utjecaje Jamesa Browna i Motown soul muzike koja je bila omiljena kod bunjara Bonhama.
Radi skladanja trećeg albuma Led Zeppelin III, grupa se povlaći u kolibu Bron-Yr-Aur u Wallesu. To je rezultiralo više akustičnim zvukom albuma poput pjesama Gallow's pole ili Friends. Pjesme su bile pod jakim utjecajem keltske i country muzike, a po prvi put se javlja utjecaj i arapske/indijske glazbe u već spomenutoj skladbi Friends. Led Zeppelin III također je prikazao i drugačiju stranu gitarskog umijeća Jimmy Pagea koji se prikazao kao izvrstan akustični gitarist, a ne samo električni. Ovim albumom započinje era raznolikih omota, primjerice omot za Led Zeppelin III je isječen, a ispod je krug koji se vrti i prikazuje raličite oblike kroz pukotine omota. Unatoč velikom broju publike, grupa je odbijala nastupe na TV-u zbog loše reprodukcije. Manjak prisustva na TV-u je pojačalo namjeru grupe da ih njihovi obožavatelji trebaju vidjeti i čuti u živo.
ja sam obicni 13-godisnji djecak iz osijeka sviram gitaru igram nogomet i slusam rock
Članovi
* Jim Morrison - pjevač
* Ray Manzarek - klavijaturist
* Robby Krieger - gitarist
* John Densmore - bubnjar
psihodelični rock bend. Nastaju 1965., a prvi album izdaju 1967. godine. Muzika je mješavina bluesa, rocka i popa sve to umotano u psihodelični dim. Tekstovi su pod utjecajem Aldousa Huxleya, Williama Blakea od koga preuzima ideju da: "put prema pretjerivanju vodi do palače mudrosti-The road of excess leads to the palace of wisdom", Friedrich Nietzsche-a, francuskih simbolističkih pjesnika kao što su Baudelaire, Rimbaud od koga pruzimaju ideju "dugoročnog poremečaja osjetila da bi se prodrlo u nepoznato", a svoja osjetila remete pomoću psihoaktivnih droga i alkohola. Ime "The Doors" predstavljaju vrata koja otvaraju to nepoznato, što preuzimaju od W. Blake-a i Huxley-a koji u svojoj knjizi "Vrata percepcije" testira djelovanje meskalina i zaključuje da droga otvara ventil u mozgu. Taj ventil filtrira podatke koje primamo percepcijom te nas prisiljava da stvarnost promatramo "utilitarno", odnosno promatramo predmete na način na koji su nam evolutivno korisni, dok pod utjecajem psihoaktivnih droga ventil se otvara i propušta sve podatke stoga počinjemo percipirati predmete onakve kakvi jesu sami po sebi. Huxley kao uvod u navedenu knjigu koristi sljedeći citat iz pjesme "The Marriage of Heaven and Hell" Williama Blakea: " Ako se vrata percepcije pročiste, sve će pred čovjekom biti kakvo jest, beskrajno."
Sve albumi grupe "The Doors" je izdala izdavačka kuća "Electra" koja je osim Doorsa izdavala sastave "MC 5", "The Stooges", "Television"...Za vrijeme Doorsa to je bila mala diskografska kuća, dok je danas "Electra" jedna od najbogatijih.
dali znate kako su r.e.m dobili ime.Evo te zanimljive price.Jednoga dana su clanovi jedne male pocetnicke grupice nisu znali kako da daju ime grupi,pa su se napili i poceli otvarati rijecnik i otvorili r.e.m sto znaci red eye movment
dvije najpoznatije marke gitara su gibson i fender gibson gitare su vjerovatno najskuplje gitare nova gibson gitara kosta 69000 kn ,ali je i najbolja marka gitara u svijetu sviraju je(slash,jimmy page i dosta odlicnih gitarista) fender je jedna od najstarijih gitara na svijetu ne kosta toliko koliko i gibson ali su je svirali i jos sviraju neki najboljih gitarista(jimmy hendrix,eric clapton,nekad i keith richard i drugi)