The White Stripes su jedan u osnovi neinovativan i neorignalan bend, koji nije, a vjerojatno i neće, pružiti nikakav pogled unaprijed u glazbi, ali zato su bacili jedno posve novo svjetlo unatrag, obasjavši blues na način da je opet postao uzbudljiv i mladolik. A da čar bude još primamljivija, rade to udvoje (što god da Jack i Meg White jesu ili su jedno drugome bili samo je dobar marketinški štos), snimajući albume za male pare i vrlo malo vremena.
Tako su jedan totalno ignorirani žanr kojim se nije bilo sramota baviti samo ako si stariji od 38 godina, White Stripes učinili zabavnim i trendovskim što Jonu Spenceru nikad nije pošlo za rukom jer se previše trudio da bude cool i cijenjen. A zaboravio je da se ljudi isto žele malo pozabaviti, što on ne prepoznaje jer on to radi manje-više stalno dok svira. Ne samo što pružaju zabavu - White Stripes nas uvjeravaju da to može svatko od nas; uz malu pomoć prijatelja kao što je Burt Bacharach (na jednoj pjesmi) ili Led Zeppelin (na cijelom albumu). Njihove su pjesme školski primjer "uradi sam" zabave jer je sve u toj njihovoj glazbi toliko jednostavno da je nemoguće uz prosječan talenat i malo samouvjerenosti ne smisliti nešto barem toliko dobro. Njihovi ritmovi ona su vrsta koju se smišlja pod tušem ili već negdje gdje prorade ti prastari (da ne kažem primitivni) instinkti, a gitara kao da prati soundtrack zvukova iz prirode oko nas i jednostavno ne može biti drugačija nego što je. Jackovi tekstovi su pak kombinacija izokrenutih banalnosti puni duhovitosti ("I'm inclined to to go finish high school / Just to make her notice that I'm around" poručuje on majci), malo ljubavnih mudrolija i dobre stare ironije (kruna koje je završna 'Well It's True That We Love One Another' u kojoj gostujuća Holly Golightly od Meg traži potvrdu Jackove ljubavi!?!). Ili kraće rečeno - njihova glazba je već postojala, samo ju je netko trebao odsvirati.
Četvrti White Stripes album nastavak je onoga što su započeli, samo što su ovaj puta još dalje otišli u dokazivanju toga koliko vole tu gitaru i bubanj te koliko bi voljeli prenijeti vladavinu njenog veličanstva melodije iz šezdesetih - za prvo su krunski dokazi 'Seven Nation Army', 'Girl, You Have No Faith In Medicine' i 'Hypnotize' , a drugo 'Cold Cold Night', 'Well It's True...' i 'I Want To Be The Boy To Warm Your Mother's Heart'.
Na 'Elephant' Jack i Meg ni ne pokušavaju biti pametni i čudni artisti što očito nisu, nego su se prepustili tom unutrašnjem ritmu i od blues rock albuma (koji bi po definiciji morao biti nešto strahovito anakrono i opako dosadno) napravili ležernu komadinu zvuka za 2003. gruvastičnu kakvu danas uspijevaju biti samo hip-hop albumi. I kuća je opet puna bluesa
Post je objavljen 29.03.2006. u 13:08 sati.