Kovači sudbine - The smiths of destiny
19.07.2006., srijeda
Ne znam što se to dogodilo ljudima danas
|
Postoji nešto veće – to znam. Postoji nešto bolje – to isto znam. Ali što se to dogodilo ljudima danas? Kao da su pamet svijeta upili. Sve jedan pametniji od drugog. Zovu te samo kad im nešto treba. Inače ih nema. Pa gdje je nestalo suosjećanje? Gdje je nestalo prijateljstvo? Kako je zastranila ljubav? Nitko danas više nema vremena. Ubrzan je život kao formula jedan. Pljunem ja na to. Nema više pravih dogovora i… Žalosno je iznad svega čemu ovaj svijet vodi. I zato ću se… odseliti daleko. Jako daleko. Nešto kao dobrovoljni egzil. Kako i Štuliću nadjenuše. Sigurno. A ona, ljubav daleku ima… Osjećaj koji tamo je nosi. Ona sanja i potajno se nada… O nesretna ljubavi… Dajem ti sve, u vjetar! Ma daj mala, zar vjeruješ još u to? Iskreni osjećaji blijede. Postoji premalo takvih, koji uvijek vrijede. Ljubavi ovdje više nema. Tek puko dodvoravanje i suzdržavanje da se ne pokaže ta sebična figura. Kao i svaki put. Kao i uvijek, kao i uvijek… Ljudi se udaju i žene jedni za druge jer to se od njih i očekuje. Njihov je strah tim veći. A onda se razvode. Kakva ljubav, mala moja Ivančice. Nezasitnosti pa ti i ne znaš što tražiš… Čudne su ti to grančice za koje se loviš. To si već odavno trebala shvatiti. Ali ja… Ja ne živim ovdje. Ja ne pripadam ovdje. I nikad srcem neću biti tu. I zato ću se… Baš kao što ti i kažem i znaj da ne lažem… odseliti daleko, jer to baš želim. Jako daleko. Bit će to jedan običan dan. Očima nebitan i neprimjetan. napisano 06.08.2006. | pjesma broj 63. |