„Iza svakog prekrasnog grada stoje njegova siromašna djeca“
Luis Buńuel za sobom je ostavio ugled surealista (nadrealista), ali nakon „Un chien andalou“ (1929.) i „L'âge d'or“ (1930.) toj ideji vratio se tek u svojim 50-tim i 60-tim godinama. Između toga uživao je status izbjeglice (Građanski rat u Španjolskoj) i u Meksiku snimao niskobudžetne filmove, među kojima se rodio i „Los Olvidados“ (Zaboravljeni) (1950.) – realistična i prokrvljenija preteča nedavno snimljenog Meirellesovog „Cidade de Deus“ (Božji grad).
Ovaj film bio bi točan odgovor u igri „izbaci uljeza među Buńuelovim filmovima". Toliko neo-realizma dao je još jedino De Sica u svom „Sciuscia“ (Čistači cipela) (1946.). Da se ipak nije odlučio na distanciranost surealizma, Buńuel je mogao biti jednako uspješni neo-realist. Kao da je takva vrsta emotivnog angažmana bila previše za ovog osjetljivog aristokratu avantgarde i suzdržanog ismijavanja?
Ali Buńuel od krvi i mesa je upravo u „Los Olvidados“: Svoju pravu prirodu i osjećaj za pravdu živo je nabio u ovaj fantastični film, preteču barrio horrora, pravu sliku ljudske prirode prepuštene gladi i kanalizaciji – i zauvijek nestao iz žanra soc-realistične drame. Buržoaska svita koja neprestance maršira od jednog zadovoljstva do drugog nije ništa nego flaster i gaza na otvorenu ranu savjesti autoru koji nije imao želuca drugi puta uhvatiti se ukoštac s ravnodušnošću u koju čovjeka baca borba za golim preživljavanjem.
„Los Olvidados“ je priča o djeci s ulice, o Jaibu i Pedru, dvojici „zaboravljenih“ koje okolnosti natjeraju na ubojstvo njihovog prijatelja Juliana i posljedično bježanje od organa za pravdu i ćudoređe. Jaibo je stariji, brutalniji, on je ubojica. Pedro drhti u njegovoj sjeni, neimajući drugog izbora za druga i roditelja u svom gladnom i prljavom životu. Cijelim filmom seks i nasilje reklamiraju se kao glavni pokretači gibanja u društvu. Nigdje Buńuel nije bio siroviji, izravniji i šokantniji. Prizor rezanja oka daje kratku i oštru bol. Sudbine Jaibea, Pedra i klinaca tupe su i stalne boli koje treba podnašati društvo koje dopušta postojanje gladi i ljudskih geta.
Djevojčice prepuštene pohoti starih, škrbavih štakora isto tako odraslih u kanalizaciji
U filmovima se često obrađuju snovi, najčešće redatelj želi baš tim scenama sažeti sok ideje koju izlaže. Odmah nakon sanjanja Isaka Borga iz Bergmanovih „Divljih jagoda“, po jakosti izraženog nailazi san Pedra iz „Zaboravljenih“. Dok kao avatar izvodi uzašašće iz svog tijela, Pedro nailazi na živo tijelo krvavog Juliana ispod svog kreveta. Lebdeći nailazi njegova majka da ga umiri, kaže mu da „nije tako loš“. Pedro joj obećaje da će pošteno raditi, uzdržavati obitelj i pita se zašto mu uskraćuje svoju ljubav? Zašto mu ne daje mesa, a njegova mlađa braća smiju jesti? Majka se smije i kao oprana Djevica Marija prilazi svom sinu noseći u ruci komad trulog, sirovog mesa. Ispod kreveta izmili ruka koja pohlepno zgrabi meso na oči Pedru. Bila je to Julianova ruka. To je vrhunac Buńuela – filmskog autora i surealista.
Pedrov san
Ovaj film gorak je vjerojatno kao i trulo meso. Publika je u Meksiku bila šokirana – Buńuel je morao snimiti drukčiji završetak, koji čudom i na sreću nikada nije bio montiran umjesto originalnog. "Los Olvidados" je okrenuo meksičku kinematografiju na glavu – posljedice se osjećaju i danas. Horor siromaštva – droga, ubojstva „nevinih“, kaos koji donosi noć...sve je kao manifest (de)humanizmu sažeo Meirelles u post-modernom „Božjem gradu“. Scena kada Li'l Dice prikliješti dvoje djece krive jer su krali i puca im u noge, svojim naturalizmom razbija svaku iluziju u postojanje civilizacije na Zemlji.
Nakon „Zaboravljenih“, a prije „Božjeg grada“ u Latinskoj Americi snimljeno je šijašet angažiranih filmova na temu slamova (barrio), zapuštene djece i kriminala: "Rio 40 Graus" (1955.) Nelson Pereira dos Santos; "Pixote" (1980.) Hector Babenco; "Ratas Ratones Rateros" (1999) Sebastián Cordero...
Cidade de deus (2006.)
Buńuel je uvijek bio svjestan da takve priče ne mogu imati happy end. On nije pristao montirati sretni završetak jer je snimao iz uvjerenja i za bijednih 2000 dolara honorara. Oni koji su ga prozvali da laže o Meksiku znali su da je mjesecima prije snimanja živio s djecom barria i geta Mexico Cityja. Na žalost, oštricom „Zaboravljenih“ smrtno je ranio najviše sam sebe, pa je priklonivši se satiri i ironiji surealizma kasnije elegantno umirao i njegov fantom slobode. Razlog što mu „Zaboravljeni“ nisu zapečatili karijeru jest njegov uspjeh u Cannesu 1951. godine. André Bazin napisao je: „Film se usjeca u um kao užareno željezo i ne ostavlja savjesti priliku da se odmori.“
