Jean Renoir, mrzitelj vertikalnih (geografskih) granica, borac protiv geo-sentimenta i čovjek koji je volio ljude, kao bivši ljevičar koji je nakon holivudskih putešestija odlučio postati duboko apolitičan, snimio je 1951. godine prema romanu Rumer Godden istoimeni film „The River“. Kada je za svog ratnog invalida iz knjige, kapetana Johna, izmislila zemlju za ljude s jednom nogom, ova britanska književnica upravo je povukla Renoira za kameru i složila se s njegovom dubokom uvjerenošću kako su jedine granice između ljudi one na horizontalnom, mentalnom planu, bez obzira na načine na koje se volimo međusobno dijeliti i množiti.
„The River“ nije prosječan ili uzoran Renoir, nije najljepši od njegove djece, ali je poseban na mnogo načina. Ovo je prvi Renoirov film u boji i uopće prvi film u boji snimljen u Indiji. Na njemu je asistent bio Satyajit Ray, koji će 1955. svoju filmsku sagu započeti filmom „Pather Panchali“, prvim u trilogiji o dječaku imena Apu. Satyajit Ray je imao uvjete da vjerodostojno priča o Indiji. S druge strane, Renoir je bio dovoljno pametan da ne pokušava snimiti film iz indijske perspektive, što mi se čini kao važna postavka u pravilnom shvaćanju filma.
Sa „The River“ Renoir je koraknuo u svijet umjetnoga na filmu. On iz crno-bijele estetike prelazi u bljesak Technicolora, koji ga u potpunosti baca s puta da filmom bude što bliži stvarnosti. Takvu namjeru još će jače utvrditi u narednim do gorčine zašećerenim dramedijama „Le Carrosse d'or“ (1953.), „French cancan“ (1954.) i „Elena et les hommes“ (1956.). Ovaj niz plastičnih bajki kao da nema veze s autorom angažiranih kapitalaca 1930.-tih, kao što su „La regle du jeu“ i „La bęte humaine”.
Renoiru su se tijekom i nedugo nakon II Svjetskog rata na osobnom planu dešavale „stvari“ koje su ga okrenule OD svijeta. Prije nego se predao plavoj travi zaborava koja ga je počela šibati za vrijeme njegovog izgnanstva u SAD-u, Renoir snima „The River“, ekspresionistički naslov što navješta modernizam na filmu. Tu umjesto o drugima sada govori o vlastitom oduševljenju tom dalekom kulturom i o potrazi za samim sobom, koju Indija tako lako nadahne.
Rijeka koja teče iz najrenoarskijeg komada kojeg je snimio još 1936. godine, „Partie de campagne“, iz hedonističke poeme o strastima u odnosima zrelih ljudi, pretače se ovdje u šarenu ragu o prvoj romantičnoj zaljubljenosti. „The River“ priča o britanskoj obitelji s petoro djece i šestim na putu koja živi i radi u Indiji, o prvoj ljubavi najstarije kćeri Harriet, o depresiji ratnog invalida kapetana Johna, o traženju vlastitog identiteta djevojke Melanie koja potječe iz miješanog braka, o indijskim vjenčanjima i zapadnjačkim sprovodima...i iako na filmu vlada očita gužva, radnja je zapravo podređena rijeci Gangi i njezinim zvukovima i bojama.
Scena Radhinog plesa, jedna od filmski najzanimljivije izvedenih. Scorsese kaže kako su Powellov "The Red Shoes" i ovaj Renoirov dva najljepša filma u Technicoloru.
Osim što je bio zapanjen i zateknut nečim tako različitim od civilizacijskog kruga na koji je bio navikao, Renoira je u priči Goddenove osvojilo pisanje koje je više sličilo slikanju. Bez sumnje, ova Indija viđena je kolonijalnim očima. Jean Renoir je za vrijeme svog jednogodišnjeg boravka tavorio u svili i kadifi. Ništa drukčijom nije ju doživjela ni Rumer Godden, koja je u Indiji bezbrižna i namirena živjela do svoje 20. godine. Ovaj film naslikao je zemlju vjerojatno kako bi ju naslikao i stari otac Auguste Renoir: sunčanom, blještavom, odmorenom, napučenom, produhovljenom i prije svega – kulturnom. (Slika Auguste Renoira „Vrt u ulici Cortot” ovdje je čista inspiracija Jeanovom filmskom vrtu, itd...)
Kakav otac, takav sin: Jean je snimao kako je Auguste slikao. Scene popodnevne sieste iz filma "The River".
Naravno, Indija se u stvarnosti sastoji najvećim dijelom od onoga što je (od redatelja sa zapada) jako dobro prikazao Roland Joffé u filmu „City of Joy“ (1992.).
Martin Scorsese ne može nahvaliti film i utjecaj koji je imao na njega od kada ga je prvi puta gledao u kinu sa svojih 9 godina. Ono na što misli kad kaže da ga film svakim gledanjem iznova tjera na stvaranje jest shvaćanje prave inspiracije koja je vodila autora u snimanju ovog, kako kaže Scorsese, prvog eksperimentalnog filma. „The River“ priča dvama jezicima, osim bengalskim i engleskim. On naoko ima radnju, ali ona je tako tanka u usporedbi sa samim slikovnim štofom. Renoir svoju namjeru snimanja filma o Indiji (umjesto o obitelji iz romana) nedvosmisleno otkriva tek s ubačenim minijaturama dokumentarnog materijala koji je snimao ploveći Gangom u fazi pretprodukcije.
I Wes Anderson, najoriginalniji od mlađih redatelja, svojim je „The Darjeeling Limited“ (2007.) htio reći kako autor danas nije autor ako turističkim filmom o Indiji ne napravi alegoriju o potrazi za samim sobom. A Indija će kao zemlja bilo gdje i bilo kada iznijeti simpatičnu glavnu ulogu.
