|
Do nedavno je u Hrvatskoj jedini izvor informacija o engleskoj školi Summerhill bila knjiga njezinog osnivača, A.S. Neilla, „Škola Summerhill: Novi pogled na djetinjstvo“ (Zagreb, 1999.). U sklopu Dana demokratskog obrazovanja (17.-20. ožujka 2009.), Društvo za promicanje demokratskog obrazovanja „Slobodna škola“ ponudilo je ovu nedjelju u kinu Tuškanac besplatnu projekciju (i svjetsku kino premijeru!) britanskog TV filma „Summerhill“ (2008.).
Iz filma "Summerhill" (2008.)...
Letak koji se dijelio prije projekcije dao je precizne informacije o nečemu što nama, običnom narodu, znači „i sve i ništa“. Što je to demokratsko obrazovanje? „U demokratskim školama mladi ljudi imaju pravo odlučiti kako, što, gdje i s kim će učiti u okviru onoga što škola može ponuditi, te imaju jednako pravo glasa kod donošenja odluka koje se tiču upravljanja školom, pravila i kazni, ukoliko su kazne potrebne. Redoviti demokratski sastanci na kojima svaka osoba ima jedan i jednako vrijedan glas okosnica su demokratskog obrazovanja...“
Škola koja je začela ovaj termin i praksu osnovana je 1921. godine u Engleskoj od strane Alexandera Sutherlanda Neilla, „progresivnog škotskog pedagoga“. Koliko je bio progresivan, govori to da su njegove ideje o odgoju i edukaciji bile na razini ludosti koje su 1920.-te nosile i u drugim sektorima ljudskog društva (žene po prvi puta ulaze u minjake i, po želji, muška odijela, a dobivaju i pravo glasa!), koje će ponovno zazvučati mainstream tek djeci cvijeća 50-tak godina kasnije.
Što BBC-jev TV film o školi Summerhill nudi kao prvu informaciju? Prvo – Waldorf i Montesorri, kao dvije najpoznatije alternativne pedagogije, čine se podosta uštirkanima u odnosu na Neillovu. Drugo – škola ima konstantne probleme s prihvaćanjem od strane službenih (državnih) prosvjetnih struktura. Zato je ovaj film snimljen prema istinitom događaju kada se 1999. godine britansko ministarstvo obrazovanja namjerilo zatvoriti školu pod svaku cijenu. Treće – Englezima institucija internata (boarding school) nikako da omrzne.
Sam film koncepcijski i vizualno podsjeća na dječje serijice o ofarbanim klincima u neprekidnim avanturama, koje su se prije nekog vremena non-stop vrtile u dopodnevnim terminima na HTV-u, a čijeg se niti jednog naziva i uz maksimalno mentalno zalaganje ne mogu sjetiti. I prije nego je pravo započeo, bilo je jasno da se radi o simpatičnom propagandnom materijalu. Škola Summerhill se još jednom bori protiv zločestih državnih inspektora za svoj opstanak.
U Summerhillu je svako dijete – dijete cvijeća. Jedna avantura koja iz dva razloga dopušta klincima da se u potpunosti užive kako oni ustvari postoje u Nigdjezemskoj: na 36 tjedana (po semestru) su odvojeni od roditelja i uopće ne moraju pohađati nastavu. Ako ne žele. Upravo to uzima joj se za najveće zlo – dijete ama baš ništa ne vezuje da po maloj maturi iz škole izađe pismeno. Iako alumni Summerhilla u filmu izazivaju strahopoštovanje, pravo stanje stvari jest da kao odrasli, oni najčešće ne postaju visoko utjecajni članovi društva. (Iako, što danas u našem društvu simboliziraju jedan general ili sudac vrhovnog suda? Moralnu vertikalu?). S druge strane, ono na čemu im se može zavidjeti kao stolarima, kuharima i raznim slobodnim umjetnicima, jest da žive ispunjenije i zadovoljnije živote odraslih jedinki. A to nije mala stvar. Možda je baš i najveća u cijeloj priči.
Neill okružen samerhilskom djecom
A.S. Neill vjerovao je kako potpuna sloboda iz djeteta gradi zadovoljnu i zdravu osobu, te da rješava probleme delikvencije. Summerhill ohrabruje samostalnost, kritičko razmišljanje, samo-motivaciju, a potpuno isključuje prisilu, do te mjere da niti nastava nije obavezna. Školom upravljaju učenici jednako kao i učitelji, a sve odluke i pravila se donose na zajedničkim sastancima s jednakim pravom glasa. Pod utjecajem Freuda i Reicha, Neill se žestoko protivio seksualnoj represiji, što je Summerhillu dodatno pridavalo obrise Sodome i Gomore. Većini pravovjernih edukatora i pedagoga ove metode i danas mirišu na kontroverzne.
Moj osnovni problem s ovakvom koncepcijom, pod uvjetom da sam ju u dovoljnoj mjeri shvatila, jest odvajanje djeteta od roditeljskog okruženja na poduže vrijeme i to u periodu kada mahnito rastu i razvijaju se. Možda van Engleske Summerhill može funkcionirati kao dnevna škola, a ne internat? Isto tako – može li dijete samo za sebe odlučivati prije nego je dosegnulo određene godine svoje mladosti? Meni se Summerhill čini kao zgodan koncept ljetne škole. Kao praktična filozofija, ona je puno ispred klasičnog sustava obrazovanja čijeg su djeca u Hrvatskoj također žrtve. Možda i previše ispred da bih sada imala petlje priznati kako sa Summerhillom možda nisam 100 % okej. Takav zaključak nema veze sa samim filmom, koji ipak najbolje funkcionira kao edukativni program prilagođen najmlađima, već vjerojatno s mojim ograničenim iskustvom nametnutim sitom i rešetom našeg obrazovnog sustava.
Pogledajte kratku povijest Summerhilla.
|
