Tekst za bečki magazin "skug" (2_08, Vol. 74, 4-6/2008) napisala Petra Popović. Prijevod by Crystal Jollybottom. Fotografije zahvaljujući Austrijskom filmskom arhivu i Jugoslovenskoj kinoteci.
Novi film protiv jugoslavenske crvene buržoazije
Kada se 1960.-tih za vrijeme druge jugoslavenske revolucije uokolo razmilila nekolicina autorskih filmova koji su kritički gledali na društvo, rodio se Novi film. Period između 1961. i 1973., na Zapadu zvan „umjetnost demokratskog socijalizma“, upravo je poznat kao pokret za oslobođenje filmskih formi od dogmatskih i birokratskih kontrola tadašnjeg Titovog sustava. Nakon taloženja Hrvatskog proljeća 1971. godine uvedena je politička ofenziva: od zabrana snimanja filmova, preko prisilnih emigracija, sve do hapšenja redatelja.
Protiv „apstrakcije zapada“
Na beogradskom FEST-u 2007. premijerno pušten dokumentarac „Zabranjeni bez zabrane“ tandema Nikodijević-Tucaković prikazao je nekolicinu pripadnika „Crnog talasa“, koji su stvarali 1968. godine u okolini gdje gotovo da nije postojao potencijal za otvorenu kritku vladajućoj strukturi tadašnje SFRJ. Tada se radilo o opozicijskoj struji kulturne inteligencije, koja je ranih 1960.-tih bila pod jakim utjecajem europskih kulturnih izvoznih proizvoda i koja je stilom ograničenim na pretežno talijanski neo-realizam pokušavala prikazati jugoslovensku realnost, kao odgovor na diletantizam i patetiku filma kakav je njegovala socijalistička država. Liberalni utjecaji filozoske i političke prirode uglavnom dolaze kroz francuski Novi val i Praško proljeće. Na „Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije“ 23. siječnja 1963. godine, po prvi puta je Tito jasno govorio protiv „zapadnjačkih apstrakcija“ kao umjetničkog sredstva i time ogolio svoj stav protiv naprednog u umjetnosti. Mislio je kako je umjetnost promatrao očima prosječnog građanina, dok mladi umjetnici SFRJ, umjesto da veličaju postojanje Republike, bježe u apstrakciju. Ali kako je uopće jugoslavenska stvarnost 1968. izgledala u očima inteligencije?
Kritika umjesto domoljublja
Tito je uvijek vodio rat za oslobođenje od njemačkih okupacijskih snaga. Kod nekolicine filmskih obrada na temu 2. svjetskog rata, posebno je Hrvatska njegovala upadljivu suzdržanost od ideje nacionalne tragedije. Tada uspostavljeni bratoubilački ratovi između narodnosti i komunista i ne-komunista bili su tabu-tema. Žanr partizanskih filmova bio je najpopularniji: Jugoslavenska odn. komunistička revolucija uporno se glorificirala i predstavljala kao herojska pobjeda protiv njemačkog okupatora. Takve zone tabua okrenule su redatelje Novog filma od patriotskog idealiziranja partizana prema kritici aktualnih odnosa u društvu.
„Slovenska škola“
Prve tzv. provokacije s modernim izgledom i stilskim inovacijama iznjedrio je Slovenac France Štiglic sa svojim egzistencijalističkim pričama, koje su u prednjem planu polagale na poetsku formu i slojevitost. Još jedan važan pripadnik Novog filma u Sloveniji, Boštjan Hladnik, svojim djelima također obrađuje psihološke studije bijega od svakodnevice u svijet iluzija i igre. Daljnji predstavnici Slovenske škole, među njima Matjaž Klopčič kao i neki srpski autori (Aleksandar Petrović), neupitno se inspiriraju francuskim Novim valom i konceptom autorskog filma. Oni se razvijaju u suprotnom smjeru od jugoslovenskih apsolvenata praške FAMU (Škole za film i televiziju pri Akademiji primjenjenih umjetnosti).
Srbija protiv Hrvatske
I dok je Slovenska škola odavala simboličko-lirski psihološki koncept, Beogradska škola se odlikovala dokumentarnim realizmom i sklonošću groteksnom i apsurdnom. Tamo su se slavile paradoksalne situacije i okušavalo u estetici ružnog. Hrvatska frakcija je na čelu s Brankom Bauerom kod mlade filmske publike i kritike 1970.-tih igrala ulogu koju su u francuskim debatama politique des auteurs igrali Hitchcock i Hawks. U to vrijeme međunarodno je poznata postala Zagrebačka škola crtanog filma. Kasnije je iz nje proizašla većina hrvatskih filmskih režisera, kao na primjer Vatroslav Mimica.
Crni talas
Razvoj autorskog filma je do 1964. bio rubna pojava. Tek sredinom, odnosno krajem 1960.-tih su jugoslavenski filmaši počeli preuzimati avangardne predodžbe, a jugoslavenska kritika ih prihvaćati. Demistifikacija radničke klase, kritika slabosti komunističkog režima, birokracije i korupcije postali su tema takozvanog Crnog talasa, koji se vidno oblikuje prema „Crnom filmu“ (1971.) Želimira Žilnika.
„Zaseda“
Tako je pioniru Živojinu Pavloviću uspjelo da u „Zasedi“ (1969.) na neponovljiv način razbije čarobni svijet partizana kroz prikaz njihovog ponašanja nakon pobjede 1945. godine. Zasjeda je taktika koju su partizani često koristili za uspješna, sitna i iznenadna razračunavanja s neprijateljem, ali na psihološkoj razini ona simbolički odaje karakternu osobinu grupe koja je podmukla i paranoična. Pavlović u toj apsurdnoj priči daje partizana Ivana ubiti od strane svojih vlastitih drugova, samo zato što pri sebi nije imao nikakvu osobnu ispravu. Takva rijetko na filmu obrađivana aluzija na komunističku zasljepljenost i masu koja nema kapaciteta promišljati, oslobodila se i od strane uvjerenih marksista, također potaknuta buđenjem (brzo ugušenih) nacionalističkih gibanja.
Seks & revolucija
Pored efekata analognih onima u cinéma verité i uličnim intervjuima kao umjetničkim sredstvom, film SFRJ se po prvi puta našao na prekretnici načina predstavljanja žena na filmu. Pri tome je ovdje kao jedan od bizarnijih uzora po pitanjima seksualnog oslobođenja služio upravo pokret Bečkog akcionizma („Wiener Aktionismus“). Pod snažnim utjecajem teorija psihonalize (Wilhelm Reich) kao i kazališne estetike Antonina Artauda, promatrali su bečki akcionisti ljudsko tijelo kao mjesto prikrivenih kompleksa i smetnji, koje ne samo da su bile uzrok osobnom, već i širem društvenom nezadovoljstvu. Cilj pokreta bio je glumce i gledatelje suočiti s uzrocima takvih smetnji. Prema sličnim principima seksualnog politikuma, prikazivalo se žensko tijelo u društveno kritičkim filmovima Dušana Makavejeva („Ljubavni slučaj“ 1967.), Želimira Žilnika („Rani radovi“ 1969.) ili Živojina Pavlovića („Kada budem mrtav i beo“ 1967.). Žene najednom postaju nesputane – one se kreću neobično samosvjesne i ponašaju promiskuitetno.
Slika žene
Gdje su do tada na filmskom platnu vladale samo žene nad kojima dominiraju moral, toplina i kućna atmosfera, sada su se mogle vidjeti i one koje, kao i muškarci, zahtevaju seksualno oslobođenje i strast. One su mogle biti ružne, osobe s margine ili na neki drugi način izlaziti iz okvira. Najkraće rečeno – mogle su činiti sve ono što je do nedavno bilo prihvaćano kao isključivo muško ponašanje. Uzdizanje žene do fetiša („Maskarada“ Boštjana Hladnika iz 1971.) i primjene teorija Wilhelma Reicha („W.R. Misterije Organizma“ Dušana Makavejeva iz 1971.) bio je glavni alibi cenzurama koje su uslijedile krajem 1960.-tih i početkom 1970.-tih godina.
Zatvor i uništenje
Najfrapantnijim se pokazao slučaj dosuđivanja trogodišnjeg zatvora Lazaru Stojanoviću radi njegovog ekscentričnog diplomskog rada, filma „Plastični Isus“ (1971.), i to i prije nego je dospio u kina. Ta arthaus produkcija i dan-danas slovi kao „divlja i čudna“, ali u to vrijeme državni aparat jednostavno nije mogao provariti slike homoseksualaca i golotinje ispresjecane arhivskim snimkama Adolfa Hitlera i Josipa Broza. Stojanović je jedno vrijeme na beogradskoj Filmskoj akademiji slovio kao štićenik Aleksandra Petrovića, dobitnika Zlatne palme za „Skupljače perja“ (1967.), koji je pet godina kasnije zbog kritike režimu i „pre-apstraktne“ adaptacije „Majstora i Margarite“ Bulgakova izgubio mjesto na Filmskoj akademiji. Žrtva ekstremnog slučaja državne intervencije bio je bosanski redatelj Bato Čengić sa svojom antiratnom dramom „Mali vojnici“ (1967.). Čengić dopušta, uprkos klasičnoj shemi partizanskih filmova, da se u dječjem sirotištu ubije dijete njemačkog porijekla, čiji je otac k tomu bio SS časnik. Filmovi koji su mu uslijedili nakon toga ne donose ništa manje skandalozne alegorije. Epilog: Između 1972. i 1989. Čengiću je bilo zabranjeno praviti filmove. „Kapital“ Želimira Žilnika iz 1971. nije samo bunkeriran, već i potpuno uništen.
Hrvatsko proljeće
Početkom 1970.-tih se jugoslavenski film nalazio u svojoj najkreativnijoj fazi eksperimentiranja. Niti razmjena sa zapadnoeuropskim filmašima kao što su Godard, Chabrol, de Broca, Duvivier, Lelouche niti nagrade na zvučnim europskim filmskim festivalima (Cannes, Venecija, Berlin, Karlovy Vary, Moskva) nisu uspjeli ublažiti stav domaćih vladajućih struktura: Sva javna financijska sredstva za realizacije društveno kritičkog filma s umjetničkim stremljenjima bila su zaleđena. Tito je u naletu svoje ofenzive protiv svih „luđaka“, a nakon protesta u sklopu Hrvatskog proljeća, „dužnosti razriješio“ još od 1966. godine prepoznato liberalno hrvatsko krilo. Ipak, to je krilo već bilo sastavilo „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika“, politički uobličilo zahtjeve hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta i time započelo gospodarsku, tehničku i kulturnu modrenizaciju unutar Hrvatske.
Pirova pobjeda
Takvim nastojanjima pod znak pitanja su se stavile granice republika i etablirani koncenzus oko Ustava SFRJ. S uklanjanjem intelektualne elite u Hrvatskoj teško se mogao nositi zagrebački časopis „Praxis“ čiji su članovi redakcije bili dovedeni u vezu s ranijim marksističkim studentskim nemirima. Ovaj list nije bio samo filozofski orijentirano središte intelektualnog života, već je promicao i progresivne filmske slojeve, no 1974. godine „Praxis“ biva zabranjen. To je, međuostalim, značilo i poraz za Novi film, koji je na Zapadu čak bio i uspješan, ali koji u vlastitoj zemlji nije naišao na odjek. Njihovi ambiciozni autori su, uslijed otvoreno kritičnog sadržaja, bili prinuđeni ili preobratiti se ili otići iz zemlje. Potonje je bilo slučaj kod Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva i Bate Čengića. Za razliku od Češkog novog vala koji je pridonio prolomu demokracije u smislu priznavanja pluraliteta interesnih skupina u društvu, Crni talas u Srbiji ne uspjeva isprovocirati političko preusmjeravanje SFRJ u smjeru demokratskog socijalizma.
"Lipanjska gibanja" (1969.) Želimira Žilnika. Studentske demonstracije u Beogradu protiv "crvene buržoazije".
