Toshio Matsumoto (rođen 1932.) stjegonoša je japanske avangarde u najširem spektru slikovnih umjetničkih medija i inteligentni autor osebujnog (filmskog) razmišljanja. Osim što se bavi(o) fotografijom, dizajnom, stripom, videom...tijekom karijere snimao je eksperimentalne i dokumentarne uratke kojima je vladajuće strukture dovodio u nezgodnu situaciju. Filmskoj fikciji pristupio je na sebi svojstven način – šokantnim, fragmentiranim i eklektičnim «Bara no soretsu» (1969.), navodno Kubrickovom inspiracijom za «Clockwork Orange».
Bara no soretsu
Matsumotuov filozofski moto i pristup stvaralaštvu intelektualno je promišljen sustav podrivanja ne samo društveno-političkog autoriteta, već i stalni pokušaj zavaravanja percepcije, dekonstrukcije automatiziranih puteva na sukobu temeljene komunikacije između našeg osobnog «ja» i ostatka svijeta. Matsumotova umjetnost jest ta koja izaziva uobičajne obrasce funkcioniranja ljudskog uma. Filmom «Dogura magura» (1988.) on na zanimljiv način uznemiruje i prekida urođene obrasce percepcije, razmišljanja i osjećanja koji se odvijaju pod utjecajem vizualnog medija. Matsumoto se primjenom raznih tehnika kojima de-automatizira percepciju, pod utjecajem zapadnog surealizma i ruskog formalizma, stalno pita do koje mjere može «ogoliti realnost» i omekšati ljudski ego?
Matsumoto se ne bavi primarno, a kamoli isključivo kinom. Svejedno, na pola puta između eksperimenta i klasičnog jidaigeki filma (samurajski film Edo perioda) našao se «Shura» (1971.) ili «Demoni», njegov fantastičan doprinos japanskoj kinematografiji. Priča je temeljena na kabuki-drami, gotovo klasičan prikaz samuraja/ronina, ljubavne prijevare i osvete, ali u rukama destruktivca kakav je Matsumoto, film ostaje jedan od najmračnijih i najstiliziranijih izraza japanske kulture.
«Shura» započinje sekvencom zalaska krvavo-crvenog sunca. Kada je jednom zašlo, do kraja filma više neće svanuti – film je sniman u crno-bijeloj tehnici s radnjom koja se odvija tijekom nekoliko noći. Jedini izvor svjetla slabašne su uljne lampe i lampioni koji osvjetljavaju lica iskrivljena od užasa. Čini se da je direktor fotografije učinio nemali podvig prikazom oštrih krupnih planova bljedolikih ljudi koji samo čekaju kad će presušiti i zadnja kap svjetla.
Pokretač radnje može se svesti na rečenicu koju izgovara gejša Koman: «Život gejše je laž. One se moraju smijati i kad im se mušterija gadi.» Koman laže svom ljubavniku, roninu Gengobeu, da bi mu uzela novac kojim je namjeravao otkupiti svoj povratak u klan i časnim samurajskim dužnostima. Izluđen strašću prema gejši, manipulacije njezine kuće ga odvode s pravog puta, demoni opsjedaju i konačno bespovratno bacaju u ludilo. Gengobe nije jedina žrtva, putem mrak guta duše gotovo svih protagonista. Zadnje poglavlje filma naziva se «Pakao», pa se zgodno i cijeli film može sagledati kao putovanje prema tom besprizornom mjestu vječnog mraka.
Film je upotpunjen nekolicinom značajnih prevrata u radnji. U nekoliko trenutaka možda se činilo kako je pomirenje moguće, ali već samom uvodnom sekvencom Gengobeove noćne more postaje jasno kako je nada ovdje umrla prva. Iako se likovi kroz film pokušavaju otresti demona, crna krv šišti na svakom koraku. Scene nasilja visoko su stilizirane, minimalističke i ono što najmanje izazivaju jest užas uslijed rasječenog ljudskog mesa. Jer «Shura» prvenstveno priča o rasječenim ljudskim dušama. Nasilje na Matsumotov način budi sažaljenje, a ne gađenje. Kao i gejšina pjesma u kontemplativnom trenutku između dva klanja, rad samurajskog mača slikovno je melodičan na najlirskiji mogući način.
Iako baziran na drami, «Shura» je u potpunosti filmsko ostvarenje. Matsumotov vizualni stil postavljanja scene je u isto vrijeme klasičan, ali on neminovno pribjegava eksperimentalnim tehnikama snimanja koje ga čine modernim i vrlo vjerojatno jedinstvenim u svijetu samurajskog filma. Mnoštvom trikova Matsumoto isprepliće alternativne stvarnosti između zamišljaja Gengobeovog uma i onoga što se zaista dešava. Također efektno djeluju prikazi iste scene iz nekoliko različitih kuteva gledanja, često u svrhu pojačavanja dojma prebacivanja percepcija između protagonista. Mješavina snova, zamišljaja i realnosti kroz Matsumotovo staloženo i usredotočeno sito koje propušta samo asketski lirske scene, stvara klaustrofobičnu sliku propasti nekolicine uslijed jedne obične, oportunističke laži.
Japanska riječ „šura“ iz naslova dolazi od sanskrtske riječi „asura“, što bi na hrvatskom značilo bijes, zloduh, ili na grčkom daimon, demon. U filmu koji se u cijelosti odvija u mraku - kao sasvim primjerenom okruženju za bijesove, zloduhe i demone - u jednoj od posljednjih scena se samo na trenutak pojavljuje zlatan kip Buddhe prepun svjetlosti i sjaja. Iz tog mraka izranja ogroman kip Spasitelja u položaju koji obično označava pružanje duhovnog blagoslova.
Za razliku od produhovljenih demona buddhističke tantrayane, demoni u ovom filmu ne nalaze smiraj, ne nalaze svojeg Spasitelja. Umjesto prema Buddhi, Gengobe prolazi pokraj onoga koji nudi konačan blagoslov te odlazi svojim mračnim putem. Ova meditativna avantura bespućima laži, licemjerja i pada koji izaziva ljubavno sljepilo obučena u samurajsko odijelo jedan je od vrhunaca estetike dugometražnog japanskog filma.
Trailer filma koji čak otkriva kako neke sekvence izgledaju u boji
Eksperimentalni uratci kojima je Matsumoto tijekom aktivnog bavljenja filmom posvećivao najviše energije mogu se pogledati na UBU web stranici.
