|
Dosljedno poslovičnoj britanskoj drskosti, „Sight & Sound“ je u svom najnovijem broju (prosinac, 2008.) dao samo takav komentar predstavljanju nove elegije Olivera Stonea. „W.“ (2008.) je još jedan naslov kroničara koji pod izlikom umjetničkih sloboda kombinira stvarnost i fikciju američkih političkih posrtaja. Stone je ponovno htio biti ispred svih ostalih redatelja i reći što misli o predsjedniku koji je svemirski imperij doveo do ruba propasti (Stoneovim riječima). Nakon intervjua za najjači britanski filmski časopis, pri čemu se u dobroj mjeri pjenio oko nerazumijevanja na koje njegova namjera nailazi kod (progresivnih) filmskih kritičara, ono što je dobio kao epilog jest komentar briljantnog Michaela Atkinsona na, ne samo njegovu, već propagandu Hollywooda kao mjeha koja svijetom bogato raspršuje na sumpor bazdeću, zlaćanu prašinu u oči. Atkinson kaže: All surface, little substance!
Ovaj film bio je pokušaj takozvanog liberalnog i nezavisnog Hollywooda da izuzetnim tajmingom još jednom seksualno napadne u mozak najmanipuliranije glasačko krdo u svemiru. Oni prosječne inteligencije i sa zrnom mašte mogu si dva sata trajanja ovakvog filma ispuniti smislom samo ako ga gledaju kroz prizmu nekolicine rijetko sklepanih žanrova, recimo kao frojdovsku komediju karaktera koja prelazi u politički sci-fi.
George W. Bush ne zaslužuje da se o njemu bilo što govori, kamoli da ga se uz auru sažaljenja opisuje kao maloumnog debila koji očajnički traži očevu pažnju i čiji ga križni put iz pakla alkohola i fast fooda dovede do položaja prvog čovjeka solarnog sustava. Već se vidi da je Stone samo nekoliko filmova udaljen od konačne spoznaje da se u slučaju američkog predsjednika ustvari radi o funkciji glasnogovornika krvožedne neo-liberalne vojno-korporativne elite, s kabinetom kao moćnom gomilicom koja ne skriva šiljate repove i kozja kopita. Ironije nikada previše!
Pravo-zapravo, ovdje sam htjela pričati o svjetloj točki pisanja o filmu i kulturi, jer to dvoje se teško odvaja. O profesoru filma, piscu i kritičaru čiji se glas razuma iz njujorškog The Village Voicea protegao po gotovo svim ozbiljnijim tiskanim i virtualnim publikacijama engleskog govornog područja. Ono što je vrlo upadljivo u njegovom pisanju jest vrlo oštra kritika modernom sustavu (bez)vrijednosti i američkom imperijalizmu.
Atkinson me ne napušta od trenutka kada sam pročitala njegov trezven i oštar presjek onoga što je vidio u jednoj mi od omiljenih britanskih satira „I'm all Right, Jack“ (1959.). Termini koje je sasvim ležerno rabio u svojoj recenziji ove revijalne komedije bili su „stoljeća emocionalne represije“, „komercijalizacija“, „amerikanizacija“, „klasni rat“ i tako dalje...pa iako se ne slažem s njegovim zaključkom da se dva ideala koja su u opoziciji ne mogu istovremeno satirizirati, Atkinsonova sidrišna web-stranica Zero for Conduct pokazuje ga kao izuzetno socijalno angažiranog kulturnjaka, koji žestoko grmi o „lijenosti, amneziji i moralno odvratnom samo-udovoljavanju“ svojih američkih sunarodnjaka, i o potrebi da odgovorni za predsjedničke laži i krvoprolića trebaju visiti, „bukvalno, baš kao Joachim Von Ribbentrop u Nürnbergu.“
Michael Atkinson uz sve to posjeduje osvježavajući smisao za humor, uz kapljicu vulgarnosti. Za novi Pixarov film „WALL-E“ (2008.) sažeo je: «Teško da je remek-djelo, ali kada se oblak smrada puštanja vjetrova u obliku američkih obiteljskih filmova raziđe, biti će to najoštriji i najzločestiji socijalni komentar ikada snimljen za 180 milijuna dolara.» Rotfl!
Atkinson-pjesnik na svom blogu piše i iskupljujuće priče iz vlastitog života (napisao je jednu od najljepših osobnih ispovjesti i promišljanja na temu samoubojstva), a često i rado bez krinke filma komentira uzroke rata u Afrganistanu i Iraku. Gradu i svijetu u svojim tekstovima kao ovlaš daje do znanja kako je nužno da film «Team America: World Police» (2004.) u američkim srednjim školama bude obavezan za prolaz na maturi (ispitu zrelosti, jel). Druga stvar je želi li kabinet Svemirske Imperije odgajati takve podanike?
Atkinson se u novom «Sight & Soundu», komplementarno intervjuu Olivera Stonea, osvrnuo na američki film za vrijeme vladavine Busha mlađeg. Sprega mainstream medija i filmske industrije zaronila je s pojmom ispiranja mozgova do mraka neslućenih dubina. Ali, Atkinson i još 12-tak prema krvavim režimima kritički nastrojenih filmova, koji su se mogli gledati na Manhattanu u isto vrijeme dok je na rasporedu bio i Stoneov «W.», pokazuju kako alternative za one koji ih žele postoje. Ako se mogu miriti s činjenicom da će autori takvih filmova i oni sami koji ih gledaju još neko vrijeme biti van sustava u kojem se donose političke odluke. Just you wait and see...
Standardni holivudski blokbuster film je koji definira glupokraciju, koji kao dr. Frankenstein stvara svoje čudovište - prozac naciju koja očajnički treba udarac u stražnjicu, i ponovno ga nalazi u kaosu i neopisivim plićacima industrije brzog filma. (Koliko ih zna da na kraju knjige Mary Shelley čudovište smrtno ranjava svog tvorca? Hollywood im je frizirao i tu istinu.) Atkinson piše kako se radi o „filmovima koji nas PRISILJAVAJU da nešto osjećamo, radije nego da kao promatrači osjećaj sami proizvedemo. To je varka, mađioničarev manevar da nam odvuče pažnju – to čak nije niti trik sam po sebi.“ Atkinson, kao ljubitelj filma, ne može tolerirati da ga se PRISILJAVA na bilo kakve osjećaje. On kaže:
«Filmovi itekako mogu biti umjetnost koja nas povezuje s pravom ljudskom prirodom, koja budi na suosjećanje i iskustva koja nam pomažu da se nosimo sa stvarnim svijetom. Tome su priče uvijek služile. Umjesto toga, danas se uvlačimo unutar stijenki filmskog balona kao što se traumatizirana djeca povlače od nasilnih roditelja. Stari holivudski filmovi imali su svoju dozu sranja, ali uvijek su bili o ljudima, uvijek (ili sve do «Ratova zvijezda»). Danas to više nisu.»
Atkinsonovo virtualno sjedište koje daje linkove na sva njegova pisanja. Zero for Conduct.
|
