„Sautetovi filmovi pažljive su studije ljudske subjektivnosti. Oni reflektiraju našu borbu da pronađemo značenje i ljubav u našim složenim, teškim i često fragmentiranim odnosima kroz život.“ (Janice Tong)
Srednjovječni muškarac u skupom, trkaćem automobilu doživljava nesreću. Po vozilu hitne pomoći slila se oluja oblačnog dana. Poluživ čovjek na pokislim nosilima smireno se i polako nosi sa sjećanjima: Sunčani dan na ladanju, obitelj i prijatelji nazdravljaju kroz bijele ljiljane i karanfile. Isti srednjovječni muškarac za stolom krasi uho mladoj ženi parom trešanja i odmah ih ubire svojim ustima. Claude Sautet režirao je 1970. godine «Les Choses de la Vie» kao kolaž slika automobilske nesreće, čiji se fragmenti neprestano ponavljaju kako bi razbili prisjećanja na taj život, koji se možda gasi. Film je obrnuto ispričana priča, baš na način na koji naviru uspomene.
Zanat pisanja briljantnih dijaloga Sautet je izbrusio radeći na scenarijima najvećih francuskih filmova 1950.-tih i 1960.-tih godina. U svom drugom dugometražnom filmu „Classe tous risques“ (1960.), pokazao je svoju najjaču stranu: Jaka karakterizacija likova bez osude. Lino Ventura u ovom filmu tumači lik okorjelog kriminalca i ubice (Abela Davosa), no to je sporedno. Sautet je priču ispričao na način kako ju razumije sam Venturin lik. Film je pokretan motivima koji pokreću Davosa. Gledati takav film znači gledati život iz prve ruke.
Tako je i naizgled banalna tema s kojom se glavni glumac Michel Piccoli trebao nositi u «Les Choses de la Vie», vođena Sautetom postala hiptnotizirajuća saga o ljubavnoj dilemi jednog dobro situiranog građanina. Piccoli je sjajan glumac, a Sautet odličan redatelj glumca.
Pierre Bérard (Michel Piccoli) srednjovječni je arhitekt, koji se ne uspijeva oduprijeti popularnoj potrebi da napusti ženu (Jean Bouise) i sina i zavoli šarmantnu strankinju Hélene (Romy Schneider). Odluči se odovojiti od svoje obitelji i započeti život s mlađom Hélene, no ubrzo počinje shvaćati kako sjećanja i navika ne prestaju vrebati sigurnost njegove nove ljubavi. Poslije jednog od susreta s (još ne) bivšom ženom i sinom, odlučuje ipak ostaviti ljubavnicu. Ljeto sa sinom, obiteljsko jedrenje, ladanjska kuća na otoku i prozori koje treba popraviti... Hélene to ne razumije.
Nakon još nekoliko zatvorenih strujnih krugova u Pierreovoj glavi on ipak odustaje od takve namjere. Zove Hélene da mu se što prije pridruži u hotelu na službenom putu kako bi obnovili ljubav. Pierre kao da trga latice cvijeta: „Volim je.“ „Ne volim je.“ „Volim je.“...Ah, ljubav (iako iskustvo kaže da se u ovakvim slučajevima radi o pristojnoj riječi za seks), Sautet je napravio jedan od najfrancuskijih filmova svih vremena (Ooh La La!). Beznačajnost situacija i poezija riječi stvaraju neodoljivu napetost, slike su čiste i glazbene, montaža nepredvidljiva i nenametljivo dinamična.
Ispravno je pomisliti kako je pravi podvig «Les Choses de la Vie» do bolnih detalja razrađena snimka automobilske nesreće koja ne silazi s ekrana, no Sautetov prvi zadatak bio je iznijeti nekritičku i mesnatu karakterizaciju nekolicine likova i spregu njihovih snova i stvarnosti. Ništa spektakularno, ali melankolično do bola: Sjećanja, neodlučnost, nestalnost emocija u jednom sat i pol dugačkom flash backu. I nakon nekoliko gledanja ostaje enigma Sautetove magije koja uvlači u ovu (realno gledajući, iako to s ovakvim filmom nije moguće) kao žvakača rastegnutu radnju. Scenarij ne pridikuje, ne moralizira, on samo iznosi krajnje subjektivna sjećanja jedinke koja bi i da se stoti puta rodi ponovila iste stvari.
Niz izuzetnih scena i fantastične glazbe. Sautet na kraju razbija magiju beskonačne nesreće prikazavši ju u realnom vremenu njezinog trajanja od 5-6 sekundi.
Melankolije i ljubavna prisjećanja na francuski način robna su marka za sebe. Ako Claude Sautet to radi trezveno, detaljno i kroz kompleksne studije likova, zaigraniji srednji put može se naći u, recimo, „Baisers volés“ (1968.) Françoisa Truffauta. U trećem nastavku serijala o Antoineu Doinelu, Truffaut se dotiče možda najosjetljivijeg dijela odrastanja muškarca – rane mladosti impregnirane ljubavnim avanturama, prije nego što će romantično „Uzimam“ s vremenom svakog Antoinea Doinela pretvoriti u Pierrea Bérarda. Ne nužno s istim završetkom. Ali Truffautova nostalgija ispisuje se u formi romansirane komedije - nečemu što nije melodrama.
Naslov za film „Baisers volés“ (ukradeni poljupci) posuđen je iz mučno sjetne pjesme "Que reste-t-il de nos amours?". Ali čak i takva, u rukama Truffauta i njegove muze Jean-Pierre Léauda, ona zvuči kao cvrkut ptica koje se rado prisjećaju lijepih priča iz davnina (ali i usput dužno politčki angažiraju oko tada gorućeg slučaja Langlois i Francuske kinoteke). Pjevač i glumac Charles Trenet je prvi puta pjesmu otpjevao u mega-eskapističkom fantazijskom spektaklu Yvana Noéa, "La cavalcade des heures" iz 1943. godine. Noé u njemu ne bira sredstva da gledatelja pozove na glasno ridanje nad činjenicom što se u prošlost ne možemo vratiti, već ju samo promatrati iz daljine.
U sedmom činu filma "La cavalcade des heures" zgodni i bogati Charles Trenet se pita: „Gdje su nestala sva ta dobra vremena?“ I uz svu ironiju situacije iznaša svoja žaljenja i frustracije prnjavoj prosjakinji s ulice. Da stvar bude potpuna, Charles joj s gramofona pusti i "Que reste-t-il de nos amours?“... Ovo jest melodrama, ali radilo se o 1943. u Francuskoj...
"La cavalcade des heures" (1943.)
I tako jedna te ista pjesma drukčije zvoni, već kako ju ljudi i vrijeme smjeste. Tamo gdje bi lako bila najviše svoja su usta Pierrea Bérarda, koji ju je ležeći slomljen na travi pored gorućeg automobila jedini imao razloga otpjevati svojim ženama. Da je mogao. I da je Claude Sautet htio snimiti takav film. Ono što ga čini posebnim autorom jest rijetka sposobnost da drugome pušta da govori o sebi. Priča se kako je to je najbolji način razumijevanja ljudskih odnosa.
"Les choses de la vie" je doživio obradu 1994. godine. Mark Rydell režirao je jadnjikavu romansu naziva "Intersection" s Richardom Gereom i Sharon Stone u glavnim ulogama.
