Entartete Kunst! Ili: Kako je Richard Lester dobio rat
«Prije otprilike jednog životnog vijeka (1924.), skupina umjetnika i pisaca koji su djelovali u Parizu i bili vođeni od strane karizmatičnog pjesnika Andrea Bretona, pokrenula je lavinu. Oni su čitali svog Freuda i htjeli osloboditi svoj um. Upuštali su se u razne nepodopštine. Upražnjavali automatizirano pisanje i nasumično fotografiranje. Vrijeđali su kler na cesti. Istraživali su transom inducirana stanja i vodili strašno otvorene razgovore o seksu. Tvrdili su kako bi najsurealnija stvar bila otići na javno mjesto i nasumično iz pištolja pucati u masu ljudi.» Tom Lubbock
Surealizam je kao pokret Britancima tek 1936. godine po prvi puta predstavio njegov štitonoša, Salvador Dalí. Na Međunarodnoj izložbi surealizma (ili još – nadrealizma) u Londonu on je držao govor u tada ne baš komotnom ronilačkom odjelu. U kompletu s pričvršćenom željeznom kacigom s prozorčićima. Navodno se počeo gušiti, pa je bilo nužno vaditi ga iz konzerve kliještima na silu. Ono čime su se Breton, Dalí i kolege kleli nije bio samo pokret u umjetnosti. Njegova agenda bila je prije svega politička, surealisti su najviše uživali u šibanju buržujskih guza.
U konzervativnoj Velikoj Britaniji, kao i u totalitarnim režimima (Goebbelsov Treći Reich i njegov «manifest» o degeneriranoj umjetnosti) surealizam nije imao prođu. Bar ne u vrijeme i na način na koji je vladao Parizom. Na Otoku su vodvilj i radio emisije («The Goon Show») bili oaze pomaknutih mentalnih obrazaca, ali 1960.-tih swinging Londonu iz kamere Amerikanca Richarda Lestera po prvi puta se nudi pomalo redefiniran surealizam iz rinfuze.
Lester je bio studijski čovjek, sistemski gušter, a svejedno je snimao subverzivno. On je svjesno ili nesvjesno živio neke očite nelogičnosti i upravo zbog takvog stava jedva prekoračio prag u sobu filmskih autora. Istina je da nitko ne pali žrtve lijevanice u slavu njegovog filmskog majstorstva, jer on je bio sasvim prosječan redatelj. On čak niti nije radio scenarije za svoje filmove, pa ih je svejedno uvijek uspješno obilježio potpisom deklariranog surealiste.
Richard Lester živio je i radio u Engleskoj, i to isključivo po narudžbama filmskih studija. Upravo on je režirao Supermana II i III s Christopherom Reevesom te dva poznata nastavka Dumasovih «Tri mušketira». Njegovo ime ipak se najčešće veže uz zaigrane The Beatles naslove «A Hard Day's Night» i «Help!», te manje poznat ali vrlo zanimljiv, uglađen i totalno moderan «The Knack – And How to Get it» (na čije note se nastavlja Antonionijev «Blowup» godinu dana kasnije.)
Julie Christie kao Petulia
Svoj vrhunac Lester obilježava fragmentiranim košmarom ljeta ljubavi 1967. – filmom «Petulia», kapsulom koja će ostati svjedok mentalnog kaosa koji je prethodio potpuno drukčijoj 1968. Baš taj film u sebi sadrži sve elemente kojima su se odlikovali raniji naslovi: Dinamičan vizualni stil s puno rezova, neočekivanih kuteva snimanja i korištenja mnoštva kamera za pokrivanje jednog kadra. «Petulia» je manifest ljeta ljubavi u San Franciscu i jedne ubrzo izgubljene generacije revolucionara koji su to htjeli biti. Struktura tog filma razbijena je na gotovo svim nivoima, vrijeme teče kao u Proustovim romanima. Otuđenje je očigledno, toliko očigledno da se sam Lester našalio kako je maestralno brehtiansko otuđenje koje se prenosi njegovim idućim filmom, «The Bed-Sitting Room» (1969.), uspjelo od njega otuđiti i svu publiku.
Možda je baš «The Bed-Sitting Room» najviše Lesterov. Surealnost ideje i njezine izvedbe neponovljivi su. (Jedini naslov na tom tragu još je ostao mnogo teže gledljiv «How I Won the War» (1967.) s Johnom Lennonom u glavnoj ulozi.) U kaosu nakon nuklearne havarije Londonom vladaju poluljudi i iskrivljena geometrija misli i vremena, sve protkano miliganovskim humorom (Spike Milligan, jedan od najznačajnijih surealnih pisaca-komičara poslijeratne Velike Britanije) i optimizmom da prihvaćanje realnosti ne mora nužno uništiti zabavu.
"The Bed-Sitting Room" - jedinstven primjer gdje se imena glumaca navode slijedom njihove visine
Slične poruke kroz satirične elemente Lester je provlačio i u Supermanima i u Mušketirima. Filmovi s Beatlesima odišu iracionalnim vizijama, slikovnim fragmentacijama i komešanjem mentalnih struja. Svima njima zajednički su upravo optimizam i neopterećenost alatom kojim je na filmu možda najteže vladati – romantičnom nostalgijom. Lester kaže, a nema razloga da mu se ne vjeruje, kako se nikada ne poziva na «dobra, stara vremena» i kako je krajnje nesentimentalan. Utoliko bolje. Za pretpostaviti je da to nisu bili niti Breton niti itko iz njegove skupine. Zadaća surealista je da podbadaju uobičajne strukture i da rastvaraju konvencije u prilog dinamici zaigrane sadašnjosti. Koliko god ona bila strašna.
Kod Lestera mnogima može biti teško pronaći oštricu ispod toliko igre, ali on bi ju redovito negdje pospremio. U «The Bed-Sitting Room» bila je toliko očigledna i bolna za sustav da je film morao podbaciti u svakom mogućem smislu. Ono što je ostalo jest umjetničko djelo za nesentimentalne i racionalne buntovnike. I na kraju, Lesterova definicija surealizma? Kada se kružnim stepenicama spuštaju kostimirane plesačice, a odozdo se krenu penjati mornari. Neobuzdani umovi preklapaju nevjerojatne stvarnosti.
Lester je cijeli svoj profesionalni život vodio bitke sa studijima, ne bi li pustio više vode na svoj satirični kotač. Sada iz hladovine mirovine može reći kako loše emocije odnosi vjetar. Richard Lester je taj koji je snimio Supermana!
