Komentari

dvitririchi.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • Dvi, tri rici...

    Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb, 17. veljače 1963.[1]), poznat pod pseudonimom Mate Balota, bio je hrvatski akademik,[1] književnik, ekonomist, sveučilišni profesor i novinar. --- kazuje Wikipedia.

    ...
    Ki je bi, tega više ni.
    Ali je pisma ostala
    Bilješka o životu, mala.
    ...
    Fotka na početku, dodana naknadno, slikana danas, namjerno je zamućena.
    Jer sjećanje je na baku koja je cvijet posadila daaavno, pored kuće u koju se udala i u kojoj je rodila osmeero djece, od kojih je šestoro preživjelo, koji su se po svijetu rasuli ko rakovi. Nekih više ni nema. Djeca im se više nigi ne poznaju.
    Ja sam gomolje od tog istog cvijeta prenijela iz kuće u kojoj sam se rodila u kuću u koju sam se udala i, možda, ako kad me ne bude , jednom će me se sjetiti unuče možda baš po tom cvijetu, ako bude ih bilo, i gomolj će otići tko zna gdje, i život zapravo nikada ni ne prestaje, dok god ima onih koji nas se sjećaju.
    Jedan od razloga zašto ne obilazim grobove.
    Onaj tko je što imao, za života nam ne dao.
    Kad više nije imao, s fazlogom je otisao.

    avatar

    16.03.2025. (11:22)    -   -   -   -  

  • sewen

    Odma živne sve!

    avatar

    16.03.2025. (12:38)    -   -   -   -  

  • konobarica

    Razbi mene ova tvoja priča u komentaru više nego Balota u objavi.

    avatar

    16.03.2025. (13:29)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Jako lijepa pjesma. Prvo sam mislio da je tvoja, i već sam bio oduševljen tvoji rasnim, vanserijskim darom, a onda mi je tamo negdje kod pastira postalo sumnjivo. :))

    Ovo o gomoljima i generacijama je dirljivo, valja dvaput pročitati. A slika je zanimljiva, no asocijativno mi zbog zamućenosti vuče na Jurski park i zubate dajnosaure kaj nas volu papat. :)

    avatar

    16.03.2025. (15:20)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri rici...

    Je... lipa je Balotina pisma, ja sam proživjela jedan dio života na ovaj način na koji ga je Balota genijalno opisao, proživjela sam i znam i težački i pastirski i ribarski dio života na neki način...ne u Istri, ali u Dalmaciji, njegove zadnje skose, tako da do zadnjeg grama osjećam i težinu i ljepotu ove, naizgled vrlo jednostavne pjesme.
    U tim našim primorskim krajevima, baš kao i svugdje drugdje, život zna biti i surov i lijep.
    Ljudi su živjeli od svog najprimitivnijeg rada i bili u najbliskijem kontaktu s prirodom, istinski su živjeli i disali život, znali su sve što treba znati - ono iskonsko.

    Konobarice, prošla svršena vremena, baka je u srcu, a sve riči dalmatinske i trud i muka njenog života i njen lik, i njena raspoloženja mogu i dan-danas prizvati u sjećanje. I dok to mogu - živa je (na neki način) i ne moram ići na groblje radi nekih običaja ili radi nekih drugih ljudi koji se tamo prešetavaju da bi vidjeli gori li svijeća i kakav mrtvi buket cvijeća krasi nečiji grob.
    Eto, ovaj cvijet mi je prizvao nju u sjećanje, a ponekad je to i pokoja riječ, kao npr. pramaliće.

    avatar

    16.03.2025. (17:35)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri rici...

    Mariano,
    Iako je osjećam,
    Toliki talent ipak nisam.
    Pa vi svi znate da ja ovdje samo vježbam, ubijam vrijeme, zapišem redak-dva, ponekad više, ponekad manje uspješno/lijepo.
    Mama je imala dvije koze, davno, dijete sam bila, igrala sam se s kozlićima (najpametnije i najumiljatije domaće životinje, daleko iznad pasa i mačaka bih ih rangirala), izvodili smo ih na livadu, vezivali za klin i konopac, nismo ih čuvali ali kao da jesmo, jer brinuli smo o njima i one o nama.
    Mogla bi proći i kao pastirica?
    Nije čudo da je koza na grbu istrijanskom, a ne dva-tri lava.
    Koza je jako plemenita životinja, za razliku od lavova. :)
    Imam nekad osjećaj kao da sam proživjela nekoliko života za ovog života i da sam jedno dva-tri puta već umrla, a vidi čuda, još sam živa.
    Bi'će i to pramaliće ;)

    avatar

    16.03.2025. (17:44)    -   -   -   -  

  • j.

    eto vidiš, niti ti ne odvališ sve odjednom, nešto ipak ostaviš da se nađe za drugi put, za komentar, za sjećanje :)))

    proljeće u unutrašnjosti Istre, to je bajka kojoj se nastojimo često vraćati, koliko već vrijeme, pare i mogućnosti dadu, barem na jedan vikend... mislim da su se i ovog proljeća zvijezde poklopile tako da će nam uspjeti :)

    avatar

    16.03.2025. (19:11)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri rici...

    J, kažu da budala pamti (pa vrati) a pametan piše (pa briše).
    Neke stvari su za sjećanje, neke za zaborav...kad bi se samo moglo, ali ne ide to tako lako, osim ako ne lupi nas nešto po glavi.

    Blago vam se...što posložili ste život tako da možete malo i uživati putujući.

    avatar

    17.03.2025. (00:22)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Proljeće u zraku i na pragu....svi problemi isti ali ja drugačija....život se vratio u mene jer zima i ja nikako na istu granu...svjetlo, toplina i pupanje svega i ko da sam na trajnoj infuziji ljepote:-)...pozdrav ti ostavljam:-)

    avatar

    17.03.2025. (15:19)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...