Neka naše majke počivaju u miru, s nadom da je tamo negdje bolje..bez želje da imaju uvid u sada i ovdije....bilo je dosta patnje za jednog im života....
17.09.2023. (22:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ponekad se pitam ima li smisla donositi novi život u ovaj svijet. Što ovo DANAS ima kvalitetnog za ponuditi? Nekada ostajem mislima u toj prošlosti, u ispričanim pričama onih kojih nema i razmišljam "možda je tada ipak bilo bolje"
17.09.2023. (22:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."
Ivan Meštrović
18.09.2023. (09:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pitao sam se i sam što bi moja kazala da sve ovo vidi; ipak, na prvom mjestu pada mi na pamet slika kada vozimo iz Rijeke u Zagreb i stignemo za nešto više od sat vremena... jedva sam od suza u očima prošao Lučko kada sam to prvi put učinio, jer sam se sjetio mame... taj put obično smo dok je mama bila za upravljačem prelazili za nekih najmanje četiri sata, natovareni i na krovu; trebalo se popeti do Delnica pa onda čekati da se motor malo ohladi; djed je jednom morao u Rijeci na vlak i stigao je kući prije nas... tako da, nisam baš potpuno siguran u to da bi bila potpuno nesretna; sjetih se jednog izraza neke stare žene koja je svake večeri ljubila vešmašinu jer se sjećala rifljanja na potoku :)))
naravno, nije sve niti u materijalnome; da vidi ovu pustoš u ljudskim dušama trebalo bi joj nekoliko mjeseci, ali ije recimo niti moja baka slučajno sa strahom najavljivala rat, znala je ona dobro što je pustoš, nije to specijalitet ovog vremena...
18.09.2023. (09:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Početni stih koji intonira pjesmu duboko je intiman. Možda i nema vlastitijeg i dubljeg u onom drugima nedokučivo čujnom u nama nego što je to lirski kondicional kojim počinje pjesma. Tu smo sami i nikad usamljeni. Tu smo u dvoglasju s kojim naš nutarnji glas postaje tamniji i teži. Svjedok koji svjedoči i u ime onog samo u sebi prisutnog. Svjedok koji se vraća u ime nepovratnoga nepovratnome.
Jednom ćemo i mi sami unutar tame guste kao živa biti mjera razlike kojom će svojim saznanjima svjedočiti "svijetu u sebi i sebi u svijetu" netko najrođeniji naš?
Vječno vraćanje istog:
nizbrdica, ukošena k beznađu, entropijska.
22.09.2023. (13:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
morska iz dubina
Neka naše majke počivaju u miru, s nadom da je tamo negdje bolje..bez želje da imaju uvid u sada i ovdije....bilo je dosta patnje za jednog im života....
17.09.2023. (22:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
WORLD OF A DREAMCATCHER
Ponekad se pitam ima li smisla donositi novi život u ovaj svijet. Što ovo DANAS ima kvalitetnog za ponuditi? Nekada ostajem mislima u toj prošlosti, u ispričanim pričama onih kojih nema i razmišljam "možda je tada ipak bilo bolje"
17.09.2023. (22:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."
Ivan Meštrović
18.09.2023. (09:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
pitao sam se i sam što bi moja kazala da sve ovo vidi; ipak, na prvom mjestu pada mi na pamet slika kada vozimo iz Rijeke u Zagreb i stignemo za nešto više od sat vremena... jedva sam od suza u očima prošao Lučko kada sam to prvi put učinio, jer sam se sjetio mame... taj put obično smo dok je mama bila za upravljačem prelazili za nekih najmanje četiri sata, natovareni i na krovu; trebalo se popeti do Delnica pa onda čekati da se motor malo ohladi; djed je jednom morao u Rijeci na vlak i stigao je kući prije nas... tako da, nisam baš potpuno siguran u to da bi bila potpuno nesretna; sjetih se jednog izraza neke stare žene koja je svake večeri ljubila vešmašinu jer se sjećala rifljanja na potoku :)))
naravno, nije sve niti u materijalnome; da vidi ovu pustoš u ljudskim dušama trebalo bi joj nekoliko mjeseci, ali ije recimo niti moja baka slučajno sa strahom najavljivala rat, znala je ona dobro što je pustoš, nije to specijalitet ovog vremena...
18.09.2023. (09:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lastavica
Sjajno razmišljanje. Ne bi joj se svidjelo...
19.09.2023. (10:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
viviana
Početni stih koji intonira pjesmu duboko je intiman.
Možda i nema vlastitijeg i dubljeg u onom drugima nedokučivo čujnom u nama nego što je to lirski kondicional kojim počinje pjesma.
Tu smo sami i nikad usamljeni.
Tu smo u dvoglasju s kojim naš nutarnji glas postaje tamniji i teži.
Svjedok koji svjedoči i u ime onog samo u sebi prisutnog.
Svjedok koji se vraća u ime nepovratnoga nepovratnome.
Jednom ćemo i mi sami unutar tame guste kao živa biti mjera razlike kojom će svojim saznanjima svjedočiti "svijetu u sebi i sebi u svijetu" netko najrođeniji naš?
Vječno vraćanje istog:
nizbrdica, ukošena k beznađu, entropijska.
22.09.2023. (13:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
shadow-of-soul
da se vrati, moja mama bi se brzo prilagodila, jer je u životu bila baš takva - sve je prihvaćala - samo da preživi
21.10.2023. (19:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...