Komentari

penetenziagite.blog.hr

Dodaj komentar (7)

Marketing

  • kako_ti_kupus

    hm, znaš šta. i kad me ne bude oni će morati nastaviti sami kako najbolje znaju i umiju, isto ka i ja pa se stoga ne zabrinjavam previše oko toga što iza sebe ostavljam niti oko toga tko će mi davat posvetu. jednom kad odem ostat će samo sjećanje koje sa generacijama blijedi i pada u zaborav. pustimo nastranu hvalospjeve o precima, mi sa njima živili nismo i ne znamo tko su oni uistinu bili, jebeš tradiciju, život moraš živjeti i bez njih, uopće me nije briga, jer za tisuću gidina bit ćemo samo još jedno arheološko otkriće o kojemu oni što otkrivaju ništa neće znati. ni tutankamon nebi bija toliko intrigantan da nisu pronašli toliko blaga. tko uopće i zna za fataona đosera osim njih?!

    avatar

    31.10.2022. (22:54)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    "ponajviše mislimo o sebi samima; mislimo o pustoši, prazninama i boli koju je njihov nestanak u nama izazivao – i o tome kako smo otamo došli do mjesta na kojemu smo sada."


    Bio bi preveliki komentar i možda malo grublji kad bih se referirala na druge tvoje misli osim ove citirane.
    Znajući sve ( skoro ) tvoje tekstove, pouzdano znam da si izuzetno humano i nježno biće pa s malom indignacijom gledam relativizaciju makar i nesvjesnu i nespojivu s tvojom toplinom

    Hoću reći sljedeće vrlo osobno i vrlo kratko: moji roditelji su umrli svaki u 60 i nekoj , kući, jedan u fotelji, drugi u kuhinji. Živjeli smo u zajedničkom kućanstvu nas šestero u odličnoj atmosferi medjusobne ljubavi i poštovanja.
    Njihova smrt u godinu i 2 mjeseca mi je okrenula život naopako i 5 sljedećih godina sam živjela s antidepresivima i radila i djecu razvažala gdje treba. I sad, da samo za Dan svih svetih budem "dobra kći" bilo bi me sram sebe a strah Boga.
    Ja idem na groblje jednom mjesečno, sve kršćanske blagdane , njihove rodjendane i datume smrti.

    Nemoj reći da spadam u lude žene, ni govora : sve ovo što radim je toliko osobno i MOJA potreba da se zgražam nad onima, koji se samo za Blagdan mrtvih sjete svojih bližnjih.

    avatar

    31.10.2022. (23:30)    -   -   -   -  

  • luki2

    E, da. Ja sam od onih koje odu na groblje kada osjete potrebu, a to nikako nije samo jedna dan u godini. Recimo, idem posjetiti moje u Metkoviću - odem na groblje, koji god dan ili mjesec to bio - nebitno....Tamo su mi tata, teta i baka i djed s tatine strane. Baka u Bratislavi - također, kad god sam u Bratislavi, obavezno odem na groblje. Smiruje me, popričam sa mojim dragima....Tako i mama i sestra...Pozdrav!

    avatar

    31.10.2022. (23:44)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Eto, ja u ove dane ne idem na groblje. Ne mogu podnijet toliku količinu ljudi, gužve, nikakve obrede, tradicije, očekivanja drugih. Odem kad mi duši pita. U rano praskozorje. Kad nema nikoga. Ne razmišljam puno o vlastitoj smrti. Kad me ne bude, neće me biti. Život ide dalje. Oduvijek je tako.

    avatar

    01.11.2022. (20:19)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri riči...

    Mi smo fizički blizu grobovima najbližih, koji su nam bili blizu, pa obiđemo s vremena na vrijeme. Imam baku i djeda pokopane daleko, želja mi je obići baš grob, cijelo mjesto, makar ne pod svaku cijenu, ali nikako ne ovih dana. Jer gužve, moranja... ne volim.
    Lijep ti je ovaj detalj sa svijećom na "zaboravljenom" grobu.

    avatar

    01.11.2022. (20:43)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Odličan pasus:
    Naši mrtvi – to smo mi sami, i što je manje nas u njima – to smo bezbrižniji, lakši i vedriji; što je više njih u nama – to smo čvršći, trajniji i bolji, pa umijemo i sami graditi neke druge; neke koji će još dugo, dugo – dokle god i mi sami živjeli s njima - biti živi – naši živi.

    avatar

    02.11.2022. (09:50)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Daleko sam od RH pa ne idem po grobljima. Ali vjerojatno bih osjećala i postupala kao Morska.

    avatar

    02.11.2022. (23:45)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...