Kolegica Mica

Tješi me. To što znam da se i najhrabriji boje. Muškarci i žene koji u vojnim uniformama drže poluautomatske puške na granici s Afganistanom, špijuni tajnih službi najmoćnijih zemalja svijeta prema kojima stvoren lik Jamesa Bonda, izvršni direktori korporacija koje riskiraju partnerstva na nesigurnim tržištima, piloti prekooceanskih letjelica odgovorni za stotine života i mnogi čije svakodnevice ovise o dozi lijeka, transplantaciji organa na vrijeme ili kori kruha za koju će se potući kad im iz humanitarnih kamiona dobace normu hrane koja nije dostatna za preživljavanje.

Tješi me? Neprikladno, ali istinito. Mogla bih to uljepšati kakvom životnom frazom ili uglađenim vokabularom, jer ono se ne može promijeniti, pa čemu se mučiti temama zbog kojih je teško zaspati. Naš svijet je drugačiji i zašto po njemu nabadati, treba se brinuti o vlastitom hladnjaku, kreditima i radnoj obvezi. Čovjek nesvjesno uzdahne na ove tri zapovijedi, jer mu se učine dovoljno teškima da se potrebuje ispovijediti. Ali kome, kad su Božje uši začepljene ili pak šuplje, a tko uostalom zna ili vidio je Boga da može tvrditi da božansko ima uši? Dapače, da bi imao uši mora imati i lice, a k tome još i tijelo da bi ga se moglo uočiti detaljno kako se o njemu piše i voli ga se predstavljati.

Vjera nije nešto što se može darovati, prenijeti s koljena na koljeno ili usaditi. Često sam znala pomišljati na to, da se s izvjesnim mora roditi, u duši nešto čudesno klijati da bi jednog dana moglo procvasti. Ali nije istina. Nema kvalifikacija koje se zadovoljavaju da u Boga vjeruju oni koji osjećaju i promišljaju duhovnost svoga bića i nastoje ga podijeliti s onima koji istoga manjkaju. Povlači li se time granica između dobrih i loših ljudi ili možda tek onih zalutalih i nedovoljno upućenih?

Srećom, svijet nije toliko malen da svoje sumnje provede kroz nekoliko slova rečenice i usudi se dati odgovor kojim traži krivca za uskogrudnost. Veća je to polemika, i ima onoliko pitanja i odgovora koliko je na Zemlji stanovnika. Zato mogu izreći tek svoje misli banalno, kakva najviše volim biti: stvar je u dobroti i iskrenosti.
Dobrotom pokazuješ kakav jesi prema drugome. Iskrenošću, kazuješ sebi činiš li to zbog unutarnjeg suda kojim to smatraš ispravnim ili zbog mišljenja drugih ljudi. I koliko te smeta što ćeš ponekad pogriješiti, biti krivo shvaćen ili proglašen naivnim.

Ta sam pitanja i odgovore temeljno riješila. A Bog, kakva je njegova uloga u njima?

On mi je inspiracija.

Dragi moji sretan Božić!

Proslavite ga s najdražima u srcu i ne čekajte drugog trenutka da im pokažete koliko vam znače. Danas je dan ljubavi!

Od jutra sam na nogama, ali preskočiti ću dugu i zamornu priču o doduše, pustolovnom doživljaju traženja lampica za balkon koje su nenadano opsjele mog dragog u ovo badnje jutro. Kako stvari stoje, postojeće lampice nisu mu bile po ukusu, a uz to je tvrdio da su ove naše sadašnje preminule prošle godine (što ja ne mogu točno reći jer ih je bacio prije nego sam se dočepala istih).

Istina je, da su bile ponešto neugledne jerbo se i moda lampica u crijevu već mijenja, ali kako mi ne posjedujemo takove, odlučili smo 'skoknuti' do izvjesnog trgovačkog centra po nove. I kad eto........ gužve. Prve na koje smo naišli nisu mu bile po volji pa smo se uputili u drugi centar i opet....... evo gužve na cesti. Prošlo je gotovo 6 sati od trenutka izlaska iz naše kuće do trenutka povratka. Kao što prepostavljete, bilo je..... gužve. Dobro sam. Ne, stvarno, već me pustilo. Obišli smo sve trgovine tog kalibra u gradu i na vangradskim lokacijama. Kupili smo na mjestu na koje smo prvo i otišli. Tako to ide, zar ne?

Malo je nezgodna vijest što se od 14 metara lampica (čiju smo ispravnost provjerili prije kupnje) usred neobjašnjiva fenomena, do dolaska kući odlučio na rad njih oko 11 metara. Nezgodnije je i to što, moj dragi obično odmah baca račune te je reklamacija nemoguća.

Ali vjerovali ili ne, jako sam dobre volje. Pišem pored svog božićnog drvca, na kojem lampice rade, toplo mi je i dovršavam poklone za sutra. Još nekoliko mašni i kartica i spremno je za najdraže. A za dragoga sam naručila uvećanu fotografiju nas dvoje s ovogodišnjeg putovanja u Zadar. Nadam se da će mu se svidjeti i da će odmah zaboraviti na današnje muke oko uređivanja balkona.....

Uglavno, vidite da još imam posla. Zato žurim, ali vas sve grlim i želim svakome od vas sretan Božić. Mislim da smo već blagoslovljeni svi, samim time što smo živi. A ono što učinimo za ovog života, sve radosti i boli, ljepše su i lakše ako se dijeli i ako se voli. Zato dijelite, volite....... živite!


p.s. - ipak nisam preskočila dugu i zamornu priču...:)

Ne mora svaki dan biti prepun riječi. Slike su dobri supstituti. Nisu moje nožice, ni moje čarapice, ali je moje unutarnje stanje blaženo poput boja i osmijeha na svakom prstu....... ne treba tražiti više....

Izračunala sam. Ima točno 291 dan, 23 sata i 10 minuta otkad sam prvi puta ugledala ovog dječaka i njegovu sliku pohranila u svoje dokumente. Zaljubila sam se u njega na prvi pogled. Nešto se neobično i rijetko oglasilo u meni, gotovo prastaro iako sam mlada, dalo mi je shvatiti da imam tajnu jednog osjećaja. Trzaj na podražaj čula kojeg nisam još upoznala.

"Dobar dan, drago mi je. Ja sam.... " - ali nisam čula imena. Zaglušila me ljepota jednog živog bića, povezanost sa strancem zbog koje se gubi taština pohvale danog trenutka i uobičajena arogancija čovjeka koja mu većinu vremena tvrdi da ne treba drugoga. Nekog nepoznatog, iz drugog svijeta i drugih prilika, s upitnim porijeklom i navikama, osobnosti što se može tek nagađati, jer uostalom, kao da je takvo što vrijedno truda. Nestvarno je i suvišno bacati vrijeme u nepovrat za opravdanje bez aplauza.

Ali nije mi do njega, potreba koja proizlazi iz prethodnog drugačije je prirode i nuspojava. U meni izaziva utjehu i nesputane misli o sreći koja se ocrtava na osmjehu ovog djeteta. Nisam je namjeravala toliko dugo zadržati, ali fotografija kao da zna puteve mog srca, na nju naiđem kad god me uhvati tuga. Ima neka neobjašnjiva radost koja proizlazi iz našeg susreta, skrivena ljubav između dva stranca koja se nikada nisu srela.

Tada se znam upitati smiješi li se i dalje tako lijepog širokog osmijeha, blistaju li mu oči kad se igra s prijateljima, ima li roditelje i da li ga vole kako zaslužuje, tko mu je djed, a tko baka i uživa li u njenim slasticama između priča o nekim davnim vremenima. Ponekad me uhvati strah da se razbolio, a nema lijeka, da je prisiljen raditi zbog siromaštva i loših životnih prilika, da nema braće i sestra, nekoga kome bi se povjerio ili isplakao na ramenu kad osjeti boli odrastanja. Mašta li biti pekar, liječnik ili pjesnik, voli li glazbu i da li zna lijepo pisati, je li vješt u bacanju kamenčića u vodu i koliko se puta sakrio na mjesto na kojem ga nisu pronašli kad se odbrojalo do stotinu, varajući na ponekoj desetici da sekunde brže prođu.

Možda je ovog Božića poželio igračku koju ne može dobiti, možda se nada da ga otac više neće tući, a možda se veseli prinovi u svojoj obitelji i svakoga dana je sretan kao i na ovoj fotografiji. I možda nikada neće znati da je svojim osmijehom izmamio nečije tuđe u trenucima koji ih nisu zaslužili.

Ali ja ću se ipak nadati, da će ovog Božića možda baš na to pomisliti...

Jučer sam dala otkaz. Potez godine za moral ovog radnika. Na 4. katu zgrade u kojoj sam radila, kažu da sam ispala heroina. Riječi iz susjednih ureda, kao "sada si i meni dala snage" nešto je što ću zauvijek nositi u grudima. Zavidne oči pratile su me niz hodnik s osmijehom na usnama i uzdahom žaljenja što ostaju tamo gdje ih se ne cijeni i relativno često ponižava.

Temperamentna sam osoba. Mogu potrpiti mnogo toga, ali nepravda me zabode u oči pa joj onda vraćam istim posjetom kod okuliste. Jesam plavuša, ali moja glupost nije dosegla tolike postotke da se može mjeriti sa skromnošću koje će vlastitu osobnost gaziti na račun plaće koje je ionako sramotna. Predmet mojeg nezadovoljstva i cijela stvar ne bi bila toliko tragična da moji poslodavci nisu samoprozvani borci za "prava radnika". Trebala sam ranije shvatiti da nešto ozbiljno nije u redu s ljudima koji sami sebe hvale kao nitko drugi, jer svaka druga riječ koja im izađe iz usta lažna je i nepoštena.

Naivna sam voljom koja je iz mene iscjedila posljednju kap samopoštovanja i rasprsla je nad aureolu grešnika s druge strane platne liste kojojm me se namjerno ponižava. Znam koliko vrijedi moj rad i kolike sam prekovremene sate odradila, a ono što me ponajviše vrijeđa, arogancija je primisli mog poslodavca da nagađa kako se nisam osigurala dokazima svoga rada, kao i svjedocima, ukoliko povrijedi moja prava. Žalost je tome još veća, što sam u cijeli posao unijela toliko sebe i povjerenja u poslodavca, a bila izrabljivana na račun tzv. prijateljstva. Moram priznati da mi se smučila sama ideja "ugodnog radnog okruženja" koja se koristi kao parola za radno mjesto mučenika s minimalnom plaćom i rastezljivom satnicom s koje treba odlaziti zadovoljan i zahvalan što se radni staž stječe kod, kako mi je dobačeno u lice: "Savršenog poslodavca".

I dok ovako nezahvalna sjedim ispred svog monitora pišući sjećanja na prošle dane, otkazujem božićne poklone za najdraže i grlim njihove meke riječi razumijevanja i potpore. Rođendan Isusa Krista, našeg spasioca, provest ću ove godine kako treba. Uz molitvu za one koji su mi blizu i daleko od srca, bez obzira koliko me vole ili su mi namjerno naudili. Veličina duše mjeri se ljubavlju koju možeš dati, a manjina ljubavlju koju zadržiš za sebe. Zato uzmite, ima je.........

S brašnog kuhinjskog pulta i valjka što ravna tijesto maminih kolača ili s radnog stola punog papira i izračuna nevažnih fakultetskih zadataka, sa ručnika na kamenoj plaži s pogledom tropske razglednice naizgled neke druge domovine tisuće kilometara iza leđa što ih dodiruju kapljice razigrane družine što zove na kupanje.......... ili s usana što šute dok zbore njene drugarice, u dubinama, misli se gnijezde oko jazbine u koju se uvukla samoća, iako traži prisutnost i žali što nema najbolje prijateljice.

Ne postoje bolje i najbolje, to su samo fraze za stupnjevanje kvalitete emocije. Postoje ljubavi s litica, one za koje se umire, postoje zaljubljenosti, one koje maze kao perje kožu tijela i lice, ima pokoja koju se mrzi zbog slabosti i potajne krivice, a posljednja je ona koja žali, što nije uhvatila za ruku već rukav kaputa i skinula ga, umjesto vlastiti ponos razriješila grijeha zbog manjka hrabrosti.

Dobročinstvo i skromnost, mjera su duše koju ne hvale vlasnici nego oni koji od nje imaju koristi. Je li ona u idealu primjera ili nekome dolazi u obliku pomoći, nije važno ako se odlikuje s onoliko vrijednosti koliko ih se prepozna u sebi kao biću koje se raduje pruženoj ruci. Tugujem što se nje mnogi sjete tek nekoliko dana u godini.

Volja nije reklamna kampanja u kojoj postoje nagradni kuponi. Bodovi se broje, ali ne u ovoj životnoj dimenziji. Bog nas neće ogrnuti kad nam je hladno, nego protrljati um, da se sami dosjetimo kako se ugrijati.