Kolegica Mica

Lijepi moji i prelijepi, djevojčice i dječaci, znam da u posljednje vrijeme nisam imala vremena za blog ali tako to dođe, obveze i manjak vremena. Uglavnom, odlazim na put, na Krk, festival Pontes, sa svojim rukopisom "Izgorene laži (Hodaj)" kojim sam osvojila besplatnu školicu pisanja;) i druženje sa facama iz struke. Možda mi se posreći pa svoje kolege prestanem daviti onim "drugim" blogom i konačno nešto učinim od života. Kažu Sad je ili nikad pa ću dati sve od sebe.

Rusalki i arminu puno pozdrava od kolegice, kupajte se u svojim jezercima, vlastitim katarzama i solilokvijima, i ja to činim;))

Pozdrav !

Pokušala sam pisati o sebi. Mnogo puta. Ali nijednom započela. Lakše je pisati o drugima, o mislima, događanjima. O sebi, kao jedinoj temi izlaganja, bez drugih sudionika, teška je odluka. Koju sam donijela.

"Život je lijep. Ljudi su dobri. Iznutra. Istinski dobri. Kad to i ne vidimo, ne čujemo, ne naslućujemo. Ne postoji netko doslovno zao. Zlo samo po sebi i nije istinito, ništa nije toliko crno. U svemu loše nazire se i nešto dobra, pozitiva je ishod pogleda s tvojeg mjesta gledanja."

To sam bila ja. Uvijek sam tako razmišljala. Moja priroda drugo mi nije dopustila. I, i danas sam takva. U dijelovima. Sve što znamo o životu, ono je što nas je on naučio. Loša djetinjstva, traume i gubici skrojiti će jednu osobu, lijepa odrastanja, sreća i dobici drugu. Svaka će tvrditi svoje o onome što zna i što je iskusila. Dvije strane istog novčića koji je bacila sudbina. Koju sam ja ugledala?

Lijepu. Možda sam zato optimistična. A možda sam se takva i rodila. U ružnome nikada nisam tržila prijatelja, dugog suputnika svojih puteva. Ostavljala bi loša vremena prošlih uspomena na stepenicama podno svog uspinjanja. U viziji ispred tražila nove poglede dobrih iskustava. I ako bi bila loša, ja bi ih dobrima učinila. Kad su se moji roditelji u vrijeme svoje bračne krize svađali, nekoliko godina bez prestanka, ja bi stavila jastuk na glavu i pravila se da sam negdje drugdje. U izmišljenim pričama. Glavna zvijezda. Jedina. Tamo nije bilo tuge ni bola, tim svjetovima ja sam gospodarila. Oni su me spašavali, izolirali od briga i mučnih snova darujući ljepša buđenja. U njih sam tonula, u noći i po danu, kraj drugih ili na samu, postali su moja paralelna stvarnost, iako tek izmišljotina. U njih sam preslikavala sve probleme stvernog svijeta i u svojoj ih glavi riješila. Tamo su likovi shvaćali moja nastojanja. Vidjeli su me kakva sam iznutra. Tamo sam bila sigurna.

Odrastanje je bolna promjena. Kao kad iz ljuske oraha probija veća sjemenka, više nije moguće da se skriva unutra. Raste, razvija se, ali ne i voljno, mijenja se. I sada je kao gola, nema više debelog oklopa da je obavija. Štit od pogleda kojima se izlaže smrvljena je prašina, tek pokoji oštri komadić podmeten na tlu pokazuje kolika je bila njegova debljina. Hoće li sada preživjeti ta krhka jedinka?

Možda i nije toliko krhka, samo se takvom činila. Možda istog nije bila ni svjesna, jer preživjeti se mora. Koji god svijet birala, neće više biti bezbrižna. Oba su dio jednog života čija ih je duša stvorila. Isprepleli su se i srasli, nije na njoj da ih odvaja. Važno je da im zna imena, i da ih pritom ne zamijeni kod oslovljavanja.

Vedra. Osoba. Moja sestra. Možda kriva opaska. Pozitivna, optimistična, ali čvrsta. Zapravo, čvrstoća se ponekad na njoj savija. Teško ju je definirati. Na to je, mislim, ponosna. Starija od mene sedam godina. Druga generacija. Isti odgoj. Različita vremena. To ponekad zamjeram svojim roditeljima. Ako se nešto takvo uopće može zamjeriti. Kada sam bila mlađa nisam razumjela ali odrastanjem se već nazirala, ona granica do koje sam sposobna ići ja, a do koje ona. Prkosna. Nikada se nije zadovoljavala onim što nema, ona bi to pribavila. Ne miri se sa stvarima. Pronalazi puteve da ipak hoda istima.

Tada sam ja još puzala. Dok je ona trčala. Drugim travnjacima i livadama, ulicama koje nikad nisam upoznala, krajolicima samo svog sjećanja. Mnogo sam toga njenog propustila. Dok sam se igrala s lutkama ona je već gledala momke, dok sam ja gledala momke ona se udala. I otišla od kuće. Odjednom. Golema praznina. Navika. Velik rez. Nisam ga sašila, zacijelio je sam. Trebala mu je koja godina. Ostala sam sama, u svijetu koji sam upoznavala po prvi puta. Trebala mi je, to joj nikada nisam priznala. Možda jer je u našoj prirodi da sve podnesemo junački, muški, kako nas je otac učio. Majka je više plaha, osjećajna, slaba strana naših srca koja mekša sve pred sobom. Nas dvije pola smo od svega toga. Mješavina. Ponekad je ni sama ne razumijem.

Nisam razumijela ni nju. Tu daljinu koja nije bila toliko daleka ali ja sam je takvom učinila. Napola iz ponosa napola iz straha. Smiješne su ponekad. Te nepotrebne emocije koje nas paraju na dva dijela, tako su snažne da nam ne daju mira. Nisu ni meni, dugo godina. A ne daju mi ni sada.

Uvijek sam nastojala imati tuđa odobrenja uza sebe. Kao papir dopuštenja da činim ispravnu stvar. Pečatiran i potpisan od mojih najbližih da bih mogla biti sretna. Zadovoljna. Potpuno opuštena. Nemalo sam puta prekršila taj postupak. Jer ga ipak nisam tražila. Izvana. Unutra se odvijala druga borba, samo meni poznata. Od tih lica tražila sam mnogo. Nijemo, bez upita. I dobila, mnogo, jer sam se izborila. Ali s njom nikada. Ona je davala bez borbe, sumnji, uplita. Nepokorena, stabilna. Osovina. Ponekad je i tako zamišljam. Onaj dio mehanizma koji spaja ostale dijelove u cjelinu. Daje im da ispune svoju svrhu. Vidljiva a nevidljiva. Nit koja drži obitelj na okupu. Omata je svojim prisutnostima kao dopunama koje ispunjuju praznine, na pravim mjestima. Tako je osjećam. Savršena prijateljica. Ona koja će uvijek ostati samo moja. Koliko god ih drugih imala, ja sam jedna. U njenom životu jedina. Sa statusom: SESTRA.

Divna je. Ta privilegija. No ponekad ju zlorabim, koristim zdravo za gotovo i ne razmišljam. Djelujem, ili još gore, ne. Propuštene prilike ne vraćaju se. Kao ni godine što smo ih do sada provele odvojeno. Ona živi u Zagrebu, ja u Rijeci. Kao da je na kraju svijeta, ja ne nalazim načine da prevalim tu distancu i posjetim je. Iako, prava distanca ne postoji. U mom sjećanju i u mom umu ona je slika koja nikad ne blijedi. Izvojena je od drugih. Jer je jedinstvena. Ima svoje mjesto, a toga nije ni svjesna.

Trebalo mi je dugo, da prestanem biti djevojčica. Još to ponekad jesam. Kao što sam nekada prije bila odrasla. Prerano. Znam to, ali protiv toga ne mogu. To je moja priroda i ja je moram prigrliti jer sebe čovjek mora voljeti. Kao i moje, ponekad ona kaže, pretjerane fraze ljubaznosti ili slatkorječivosti. A ja samo slegnem ramenima. Nisam ti, ali sam tvoja.

Ona je oštrija, drskija, duže grize i jače grebe. A nije mačka. Dobro, ovisi o kutu pogleda. S onoga muškog spola, da. I neka je. Plavuša. Graciozna. Ukusna. Profinjena. Šaljivica. Nekad i nemilosrdna. Pametna. Umjetnička duša. Voli crtanje i slikanje. Njena tajna ljubav. Svijeća podno plamena. Koju danas gasi za računalom, u uredu, krateći dane kako bi preživjela. Ni sama nisam daleko. Ali ne brinem, obje ne odustajemo od svojih ideala. Previše smo komplicirane da bi nada posustala. Ona nam je druga majka.

Jedna stvar koju sam kod nje uvijek voljela. Najviše. Osmijeh. Nikada me drugačije nije dočekala. On je preteča zagrljaja, otvara mi vrata i dočeka me kao jedinog gosta. Tako je bilo i tako će i ostati. A izuzetno je dragocjeno. Njeno radovanje mom svakom uspjehu, svakoj potajnoj strasti. Ne kritizira ih, nego potiče, ne ruga se kad drugi bodu, ne suzdržava kad ostali šute. To mi mnogo znači. Tada znam. Ako i ne uspijem ona će biti uz mene. Sljedeći puta istim će me riječima bodriti, istom snagom gurati, dati isti osmijeh bez cjenkanja putem i uz stisak nježne ruke sneno trepnuti kroz zelene oči dragulja, podsjetiti na sigurnost kojom se osjeća. Straža najdražeg čuvara.

I kada ne stignem ne znači da nije tu. On je uvijek u mojoj glavi, zapisan u sjećanju. Kao rez što ga dijete ostavlja na kori drveta i moja duša čuva trag što ga misao rezbari nakon dijeljenja. Jer pola dajem drugima, čak i kada ne slute, kada ne znaju, da večer je sklopila oči tek kad izmolim zadnju molitvu. Za njih, za svijet i za ovo zrno sreće. Što se od njih kotrlja prema meni. I pokreće me.

Slušam. Gledam. Čujem. Razmišljam. Ne vidim. Nije ni važno. Ionako se gleda dušom, ne očima.

Koliko je volje potrebno za djelovanje? Malo. Puno. Glupo pitanje. Ovisi o osobi. Situaciji. Odluci. Čijoj? To je pametno pitanje. Rasvjetljava ovo prvo glupo. Jer odgovara na pitanje tko, odgovara. Izoliram dnevne zadatke, posao, sitničarije. Velike odluke. One važnije, za nas i za druge, tiču se međuljudskih odnosa. Ljubavi. Privrženosti. Trenutne ili stalne? Kako kome odgovara. Svejedno se mora odlučiti. Dakle tko? Tko je taj koji ima pravo na naše živote? Njima upravlja, iste usmjerava, skreće, gura naprijed, vuče natrag. Glava, naravno. U njoj mozak. U mozgu svijest. U svijesti?

Računica. Što se može, što se mora, što se hoće. I ono što se neće. Savjetnik? Gospodin u uredu kat niže. Stalno nešto kucka. Valjda pečatira, ima puno papirologije. Bolje ga je zaobići, ponekad postane naporan jer se često ne zna odlučiti, suviše zbunjuje a nije ni bogznašto pametan. Ali zato ima nešto drugo. Iskustvo. Onih posljedica koje odlučuje šef iznad. Dobre ili loše, nema godišjeg odmora za radnika, tu i tamo bolovanje ali samo ako je posebna prilika.

Banalnost. Takav opis ljudskih kompatibilnosti. Ali ne nužno i lažan.

Imam. Mnogo toga u glavi. I svejedno ju zanemarujem. Moj šef je srce. Glavu pita ali samo odlučuje kada će ju poslušati. Učiniti kompromis. Ja mu to dozvoljavam, preporučujem i dapače, od njega tražim. Jer naučila sam nešto od svog razuma. Logičan je. Poslušan. Ide mi na ruku. Postojan. Ali nema milosti. Nema sjete. Nema ni radosti ni tuge, on je sam. Bez srca je bezbojan. Zato ja skratim postupak po misli, pošaljem brzojav poštom da se odmori od napučenih polja plaćenika. Neka uzme vremena za sebe jer ću i ja. Prepuštam se tada svom najdražem prijatelju, jedinome koji me nikada nije iznevjerio. Njegove riječi nisam nikada prebrzo izrekla pa požalila, njegove sam tek prešutjela a zatim dodatnom hrabrošću ipak izrekla. Ono me tjera, grdi, žali se zbog propuštenog, muči zbog rezerviranog, opominje pored nepoznatog. Da ne sudim, ne odbacujem, ne okrećem leđa i ne jurim. Govori mi da postoji vrijeme za sve. Ono me uči strpljenje. Koje ću ja učiti druge. Uči me volji, poniznosti, brizi, utjesi, skromnosti. I ljubavi. Kad sam pohlepna, sebična, ljubomorna, inatljiva, bezobrazna i šuplja, ono je i dalje tu, da mi pokaže taj odraz u zrcalu. I tada šuti, ne govori mi ništa, daje mi da se pogledam sama i zaključim tko je u pravu.

Zato mi nije važno tko ima zadnju riječ, srce ili razum, već tko će prešutjeti izgovoriti svoju pobjedu. I slavu.

Riječ. Čujem je u kutku svojih usana. Čeka. Nisam je još izgovorila. Znam kako zvuči, znam kako se osjeća, znam um koji je odbija, znam i autora, koji se savija. Pred vanjštinom mišljenja.

Zar sam se zbog toga rodila? Da bi krila svoje pravo ja, da bi se bojala tuđih pogleda gotovo kao i svojeg vlastitoga, da bi uzorno smještala goste poniženja na njihova mjesta, potrošila dane života na životarenja.

Borba je neminovna. Novi počeci, nova osvajanja, stara ja. To je moja škola, moja učionica, moja klupa. Izabrala sam.

Njega.

Kad sam bila djevojčica moji su roditelji misili da je izrazito humorno zlostavljati me pitanjem je li prvo došla kokoš ili jaje. Znali su da ću se time pozabaviti duže vrijeme jer sam uvijek sve duplo zapitkivala i tražila objašnjenja dok su moji istogodišnji kolege još predano slinili u benkice. Ali, začudo, ili ne, to pitanje nikada nije dobilo zasluženi odgovor.

Danas kad je lila kiša a ja krenula kući, prijateljica mi ponudi svoj kišobran, kaže ima dva. Odlično, baš mi treba. Rastvorim ja tako kišobran i krenem. Kako je padalo bez reda, a puhalo još suludije, nisam obraćala preveliku pažnju na kapljice što su svejedno dosezale do moje kože. Udarala sam u grane drveća, strugala vilice pokrivala uz kamene zidove i samo gledala u pod, da brže stignem kući. Na pola puta me prenula već druga kapljica što mi se skotrljala niz leđa. Dobro, imam majicu bez rukava, pada na sve strane ali baš tuda i ne može. Zastanem i zagledam se u platno kišobrana, kad ono - rupa. Otkud sad to? Mogu se zakleti da je nije bilo kad sam ga otvorila, ali opet, ne i životom, nisam obraćala toliku pažnju. I što sad? Je li nastala prije ili poslije? Kako ću reći prijateljici da sam joj uništila kišobran? Ali jesam li uopće? Cijelim putem sam se izmučila sjećanjem na trenutak otvaranja kišobrana i ne mogu se sjetiti. Ne znam. A onda sam shvatila.

Što je bilo prije ili će biti poslije uopće nije važno, važno je da je on sada tu, i da mi čuva glavu.

Koliko čovjek istinski posjeduje sebe? Jedino to, mnogi bi rekli. Da li? Jesmo li ikada učinili nešto mimo svoje volje? Prešutjeli, pustili, odgurnuli, zavoljeli, darovali, uzeli, porekli, propustili? Voljno a opet, nevoljno. Jer su se umiješali pokora, nesigurnost, ponos, ljubav, zahvalnost, skromnost, zavist ili ... što se desi kada propustimo? Što ili koga?

Što, u smislu događaja, koga, prodiranja. Nismo namjeravali ali ipak smo, djelovanjem ili njegovim pomanjkanjem, odlučili zanemariti razum, dušu, volju i grižnju savjesti. Učinili protiv drugih ili sebe, izdali slučajnom namjerom povjerenje dostojno priznanja koje se sada, polučeno sramotom kupa u saznanju prijetvornih mogućnosti jedno te istoga vlasnika. Proizlazi li iz istih mogućnosti i jedna uzvišena, sposobna kajanja i prepravljanja, shvaćanja da uz pokrpane ispravke može izroditi novu, bolju i pošteniju verziju truda koja će disati bez spajanja. Pupčane vrpce sa umjetnim nastojanjima podsvijesnog da u što kraćem vremenu opravda svoju svrhu, već da si uzme vremena i prouči opsege i djelovanja, jednog uma što pruža misli kao ruke, voljenima i nevoljenima, znajući da su to njegova iskrena nastojanja bez obzira hoće li ona biti i ostvarena.

Postblogerski simptom. Razmišljanje. Šuljanje hodnicima uma ne bi li pronašli još jednu uzvišenu misao i rješenje koje nam nudi, ne bi li se isplatilo nahraniti ono za čime nam duša žudi. Ali nitko je ne hrani, ne brani, kao mati srce, ona joj je prijateljica i carica, samog izvora vladarica, odsjaj kiše što se u jezercu kupa, dok sunce sija i druže se kao dva nerazdvojna zasebna druga.

Ide zajedno, i ono što neće ići. Sve je moguće, to nitko neće poreći. Koliko od toga čuvamo u nama, idejnim natuknicama Božjega plana? I koliki od nas izvršiti će svoju misiju, dati od sebe da bi primili, smjestili se u pustinju da bi pronašli vodu, podijelili kap sa sucem razumne škole i osvijestili se u oazi na rubu ispisane svijesti, da bi pronašli sebe u domeni kojom lijepe se manifesti. Proglasi volje koja sa tijelom se stapa, oboje su suglasni, ne predaju se, nema mraka.

Trudna sam.

Tišina. Razmišljam jesam li birala dobar broj. Zatim se prekorim u mislima zbog gluposti pomišljenog ali ovo mi ne sjeda kako treba. Za trudnoću trebaš dvoje. Spomenula mi je nekog muškarca, dosta starijeg od nas, ali to je bilo prije šest mjeseci. Nije moguće!

Udajem se. - nastavi.

Ha? - blesavo mi ispadne - Kako misliš, trudna?

Desilo se. Svi znaju. Vjenčanje je u 12. mjesecu.

Sam tijek razgovora kasnije ostao mi je u vrlo mutnom sjećanju. Moja najbolja prijateljica, sumnjičava na sam spomen prave ljubavi odjednom slavi dvostruki dobitak. Što sam propustila?

Otputovala sam studirati samo nekoliko mjeseci prije te vijesti. Nisam se mnogo brinula zbog toga, ona i ja povezane smo kao dvije karike lanca. Nerazdvojive. Ravnopravne. Istinske prijateljice. Znamo se u dušu, nikad ništa ne tajimo, ne prešućujemo, ili da? Moja je krivica, mislila sam. Ja sam ta koja se odselila, trebala sam češće zvati, pisati, dolaziti. Sve ću joj to nadoknaditi. Biti ću najbolja kuma ikada; prvo ćemo sve dobro raspraviti, reći ću joj kako mi je žao što sam se prepustila novom gradu i zapostavila naše prijateljstvo, zatim ćemo se dobro izgrliti, isplakati suze sreće i uzbuđenja i krenuti u nova osvajanja. Ima se za isplanirati cijela sila događaja. Prvo lokacija i interijeri, lista uzvanika, moj govor mladencima, frizura, buket i naravno, vjenčanica. Ludo ćemo se zabaviti! Istina, cijela priča malo je bila iznenadna i šokantna ali dobro, sada ima važnijih stvari. Time sam kratila sate vožnje vlakom do kuće. I stigla. Stala kao ukopana.

Planovi za vjenčanje u punom su zamahu. Restoran je rezerviran, bend se upravo traži, torta je odabrana, salon vjenčanica obaviješten, buket će sama napraviti, a kuma pitana. Slaže se i zaista je počašćena. Samo, ona i ja, nismo ista osoba.

Dvanaest godina prijateljstva bljesnulo mi je pred očima kao munja prije oluje. Mrak. Čujem riječi. Glas je poznat ali ne vidim mu lik, vlasnik mi se odnosi kao neki daleki poznanik. Stojeći na dovratku ne znam da li da uđem. Smijem ali to ne osjećam, gledam oko sebe i srcem se prisjećam. Djetinjstva i mladosti koje provela sam u ovim kucima radosti. Topline i ljubavi što mi je pružila moja druga obitelj. Ona me smatrala svojim djetetom, ravnopravnim članom.

Ali tog dana dočekana poput stranca, presjeklo me u trenutku posred duše, kad vidjela sam kako se lako te ljubavi potapaju i guše. Nekoliko mjeseci izbivanja prekrilo je godine prisustva kao bijele plahte pokućstvo prije odlaska. Ispod naziru se oblici, tek negdašnji zbornici svakodnevne dobrodošlice što sada skrivaju se i šute, kao da ih nema, kao da se ljute.

Otada je prošlo 7 godina. Bez najboljeg prijatelja. Ona se posvetila obitelji, djetetu i mužu, ja knjigama i čemu god sam uspjela ukrasti za svoju dušu. No mučila ma ta prošlost, nedorečena interpretacija događaja. Možda sam pogriješila. Moja šutnja, tada, bila je neminovna. Događanja su me toliko osupnula da sam ostala nijema. Umom i srcem zaključana u tamnicu osviještenja. Sada je dosta. Razmišljanja. Vrijeme je za njihova razrješenja. Prije nekoliko tjedana konačno sam prošlost probudila sa kalendara. Godine pitanja i mog vlastitog straha od odgovora bića koje sam smatrala velikim dijelom svoga, obrazložene su u njenom pismu. Ukratko - ona je smatrala da bi me time zamarala. Dotična djevojka bila je tamo fizički, ja nisam, nekoga je trebala i, ona druga bila je ta. Sudbina je odlučila, napisala je na krajevima.

Ne, ne slažem se. Sudbina joj je dala da bira. Odabrala je nju. Surogat prijateljicu koju je vidjela na svadbi i tek pokoji puta kasnije. No sasvim dosta meni, da stvari vidim jasnije. I posežem, zbog toga, posredničkom pitanju koje muči me danima i noćima. Zar tako smjelo duše zamijenimo očima?

Prijatelji su stvorenja koja daruju nam svoje vrijeme bez cjenkanja. Strpljenje, druženje, razumijevanje. Osim dijeljenja stavova i zajedničkih interesa oni su tu da nas ohrabre kada smo nesigurni i usamljeni, trpe kada dosadimo Bogu i samima sebi, dižu nas kad padnemo, stoje pokraj nas kad se borimo. Ja bih to sve učinila za nju, ali sad je kasno, izgubila sam tu prijateljicu. Zato sam otada dosta skeptična prema ljudima, ona bezbrižna i ničime opterećena slobodna volja danas stoji postrance i promatra, razmišlja i bira. Kome će dati svoje ja, da je dira.

Teška filozofska tema. Još nisam pronašla dva sugovornika koja se slažu po tom pitanju. Zanimljiva je prepreka kozmopolitima, nemilosrdna vreba feniksima, deklamacija suzdržanima, ferment entuzijastima.

Rječnik kaže ovako;

Sudbina (fatum) = sila, koja prema mnogim vjerovanjima, upravlja životom ljudi i odvijanjem događaja

Udes = ono što je određeno sudbinom

Sada, polemika se grana u više smjerova;

a) jedni vjeruju da je sudbina i udes jedno te isto, dvije riječi za isti pojam

b) jedni vjeruju da je udes loša podkategorija sudbine, odnosno, pojam koji objašnjava kada nešto sudbinski pođe po zlu

c) drugi idu dalje, smatraju da je sudbina sila kojom je predodređeno ono što nam se događa u životu, a udes, ljudski potez, odabir kojim mi prihvaćamo ono što nam je sudbina nametnula ili se pak borimo protiv toga, dakle naš odgovor na nastalu situaciju, izbor, čak i kada kažemo da ga nema, on svejedno postoji

Dok jedni poistovjećuju pojmove kao istoznačnicu, drugi ih razdvajaju kao sasvim dijametralne. I tu nastaje najveća polemika. Jer mnogi uopće ne vjeruju u sudbinu, mnogi joj se podređuju. Neki se bore protiv nje, neki je pasivno promatraju. Samo poimanje sudbine i udesa kao dva kategorički slična, a opet, moguće oprečna pojma, zapravo neprimjetno vlada ljudskim životima. Ono što mi prevedemo kao sudbinu često oblikuje naše živote a da toga nismo ni svjesni. Uspjeh, ili poraz, ponekad su zagonetke uma koje on ne može logički riješiti, raščlaniti na potrebne mu kognitivne parametre kojima će proknjižiti dnevni utržak smisla i zaključiti stavke izbalansiranom računicom.

Što nam je tada činiti? Okriviti više sile ili ih prihvatiti kao testove znanja i strpljenja? Ignorirati stvar u cijelosti i stvarati svijet vlastitih iskustava i mišljenja bez nepotrebnog klanjanja zidovima šutnje na koje nailazimo u trenucima traženja? Što ako je to sudbina?

Da naučimo što je šutnja i patnja, da isplačemo, posumnjamo, posrnemo, potopimo i srušimo svoje svjetove kako bi izgradili nove. Radi li sudbina tako od nas borce i kukavice? Saznajemo li tako kojem timu pripadamo? Pobjeđuju i gube svi, no to treba znati, kako iskoristiti. Da bi znali što je sreća a što njena vrijednost moramo upoznati njihovu suprotnost. Kako ćeš nekome objasniti što je bijelo ako mu ne pokažeš crno? Naučiti cijeniti dobitak ako ga ne užasne gubitak. Kako bi posegnuo u ono najdublje što se nalazi u nama i ispod površine iskopao nove svjesnosti. Nove ličnosti. One postoje u svima, no neće ih svi pronaći. Je li sudbina ta, koja gluhe doziva?

Moj otac želio je sina a dobio je dvije kćeri. Doduše nikada to nije izjavio, niti bi priznao, ali ja sam uvjerena da mu je prvotna želja bila muška replika njegovog DNK. To sam zaključila u djetinjstvu, po načinu našeg odgoja. On je uvijek mjerio koliko brzo možemo trčati, koliko jako udarati, trenirao nas kao male vojnike govoreći kako se nikada ne smijemo dati zafrkavati i dopuštati drugima da nas na nešto navode ili iskorištavaju. To je bila povoljna reperkusija mog odgoja. Jer, voljela sam lutke, sve svoje haljine i lakirane cipelice, općenito sam bila sramežljiva i plaha a kamo god bi me stavili tamo bi me i pronašli satima kasnije. No, na sam spomen nepravde, moja urođena priroda i očeva ratna polovica stisnula bi šake i bez mnogo dvojbe udarala protivnika.

Sada kad se prisjetim osnovne škole i prvih razreda doslovno mi je žao svih onih jadnika koje sam izmlatila kad bi mi pokušavali dizati suknju. Dobro, žao mi je do pola, ostalo su sami krivi. To je ono doba kad su dječaci nešto niži i svakako mlitaviji od djevojčica. Nakon par godina svi su oni izrasli i prerasli nas ali nipošto nisu htjeli izravnati stare račune, oni su htjeli nove i na kredit. Mogu sa samozadovoljnim smješkom tvrditi da ih nisu dobili. Dakle, dok sam se ja tih godina koncentrirala na svoj lik u zrcalu i kako provesti što više vremena s njime, moj otac bi mi govorio: "Pusti ti ljepotu dušo, važna je pamet. Onda možeš sve." Da, da, znam ja to, zamislila bih se na dvije sekunde i nastavila uživati u svom odrazu. Pa zašto ne? Školu sam uvijek prolazila s odličnim i to srednjim intenzitetom truda. Ja da provodim dane uz knjigu? Pa ima važnijih stvari u životu. Igrati se, zabavljati, maštati, čemu se zamarati sa prosječnim naporima kad u njima nema nikakvog gušta?

To znači da mi je majka čitala lektiru i pisala sastavke a ja sam za ispite učila između televizije i radia. Otac više nije bio toliko zainteresiran za nas. Većinu je vremena provodio izvan kuće, što znači ili na poslu ili s prijateljima. Odrasla sam uz majku i bila joj mnogo više privržena. Ona je nježna snažna žena koja se miri sa sudbinom i po njoj se povija, sve što ja ne znam, ali svejedno moja najbolja prijateljica, najdraža ljubičica. Godine su prolazile, ja se navikla na samo svoja razmišljanja. Očeve primjedbe dočekivane su neprijateljskim komentarima, kao gnjavaža i nepravedna uzurpacija. Provođenje njegove volje bez pitanja ukućana. Tada je došlo vrijeme za fakultet. Na mene je pao teret pionirstva te dužnosti na koju su moji roditelji gledali kao recimo Kennedyevi na Johna kad se krenuo kandidirati za predsjednika. Ponos im se čitao sa lica kad su me otpravili na put. Manje je važna činjenica što je bio pogrešna grana, na koju sam ja bila prisilno ovješena. No to je bila moja cijena, mislila sam, jer jednom plaćena, zove se sloboda. Konačno. Napokon, što ima poći po zlu? Pa ja sam pametna!

Hm.

Dokaz pameti pronalaziš tek kad zaglibiš u gluposti, i shvatiš gdje si. Tada još ima nade. Naime prvotno sam osjetila pomanjkanje blagonaklonih profesora spremnih na suradnju, zatim prijatelja koji ti uz smješak nude pomoć, zatim prijatelja uopće a od smješaka ni onaj kiseli. Dakle sama. Pametna ja. Odjednom uplašena i izgubljena, i vrlo nesigurna. Zamrzila sam to cijelo svoje ja, zbog njega. Više nisam bila uspješna, polovičnim trudom nagrađena, slobodom ovjenčana. Moje medalje su izgubile sjaj, moja nadanja polet oduševljenja, snovi ispunjenja. Sjetila sam se opet svog oca. Okrivila ga po nebrojeni puta.

Ali u takvim situacijama, kao da se potom dogodi najmanje očekivana namjera. Počeli su stizati pozivi, od njega. Nas dvoje u životu smo razgovarali telefonom možda pedeset puta. Razgovori su trajali oko desetak sekundi, tek toliko da me pita gdje je mama ili što radim. Odjednom, počeo mi je govoriti da me voli i da sam njegova djevojčica. Isprva sam mislila da je popio ili ga je podsvjesno uhvatila roditeljska nervoza izbivanja jednog djeteta, ali to se nenadano raspoloženje nije utišalo i nestalo već, nastavilo. Tada sam shvatila. Koliko sam lakomo razmišljala o njegovim rečenicama, tvrdnjama i nadanjima. Šutke podrugljivo mjerila njegova prognoziranja mog uspjeha. Zatim sam stala. I razmislila. Po prvi puta shvatila.

On je jedno od desetoro djece obitelji koja je živjela u malom seocu usred ničega. Doslovno. Djelomično ozidana kuća na kat u prizemlju ima dvije prostorije, na katu tri, sa 7 kreveta. Bili su vrlo siromašni i većinom gladni. U školu je išao bos ili u tuđim cipelama, sa braćom je krao susjedove kokoši da bi imao što za jesti a svakoga se dana ustajao u 5 sati ujutro kako bi s ocem vodio stoku na ispašu. Bio je huligan, nepristojan i divlji dječak, iako radišan ali suviše svojeglav. Tu sam priču čula mnogo puta ali nikada je nisam shvatila. U mojoj se glavi odvijala neka nestvarna verzija te životne priče dok o njoj nisam realno promislila. Uvidjela sam da je on mnogo više od onoga što sam mislila. Nekada me bilo sram drugoj djeci govoriti o mom porijeklu. To što moj otac nije bio fini gradski dečko sa stanom i autom. Ali to je sada. Obiteljski čovjek koji je svoju kuću maltene sagradio rukama, svoju garažu za zarađeni auto i svoj voćnjak za plodove koje je tim radom i zaslužio. Za sve se izborio sam. Nije imao majku i oca koji su mu davali đeparac, nije dobivao rođendanske poklone, kod liječnika ga nitko nije držao za ruku a na roditeljske sastanke nitko nije dolazio. Nisu mu tepali niti ga pitali kako je, nisu mu pjevali uspavanke niti pričali priče za laku noć, a on se nije žalio niti vikao upomoć. Tada sam osjetila, da sam kći pravog borca. Preživjelog. Postojanog. Nepokolebljivog. Nisam čula ono što mi je govorio između redova. I on je nekada bio sam i uplašen. Imao je daleko manje nego ja a ipak je uspio. Dostigao cilj svojih snova unatoč svim razlozima da to ne uspije, pomanjkanju podrške i materije jer je tome suprotstavio zid duha. Onog što ga je izgradila neslomljiva vjera postojanja iskovana vlastitim naumima.

Ne moraš to voljeti, sve što radiš, čime se baviš. Mnogo puta nešto činiš jer to moraš, no ono će te mnogočemu naučiti, iz tebe izlučiti, iskovati. Od sumnje znanje i iskustvo, od iskustva novi cilj, od cilja novi san, da imaš što sanjati. Da znaš doseći to što ćeš voljeti. Svaki dan.

Sve žrtve, niski udarci, sve tuge i žalosti moje su nevolje. One su rodile volje. To je ono što me želio naučiti. A to nije mogao lako i bezbolno, prvo je trebao pregaziti moj san, da bi ja shvatila da to znači biti sam. U tom trenutku sam odlučila, biti kćer i sin onoga što je u meni vidio cilj. I da ga ja mogu postići. Duh sam već posjedovala. Nakon toga trebala mi je još i pamet. Pronašla sam par izdanaka. I posadila. Kako bi izrasla jedna pamet-na.

Na prvu pomisao, žena? Može biti i haljina, nekima boja novog ferraria, duga sjajna kosa, stvorena atmosfera, zvučna melodija ili proživljena sjećanja. Možda i sve to zajedno.

A riječ? Može li ona biti zanosna?

Odnosno, zanosi li nas ona sama ili njena postojbina? Zvučna ili vizualna, riječ je izrečena. Dana je, predana drugima, iako ponekad i nama samima. Zlorabimo li tada druge za svoje vlastite istine, za saznanja koja moramo pridobiti kako bi znali kako iste porobiti? Nije lako pasti oči na izdanku sumnje. Zato mnogo puta koristimo te vokabularne radnje kako bi se osvrnuli za rječju koja će reagirati na našu. Ustvari, da bi vidjeli da li si pašu.