utorak, 31.07.2007.

Oči

Smeđe. Plave. Zelene. I sve one između. Gledaju. A koliko njih vide? Vide što? Nešto. To je najprecizniji opis promatrača. Ono što svaki dan gledamo kod drugih sasvim je sporedno, lica i tijela što naziru se ispred nas tek su naličja ideja koje im pridajemo. Znati tko je kakav nećemo naučiti, gledajući.

Koliko puta nam se neka osoba čini odbojna, pa ta ista s vremenom postane nam najdraža. Jer smo ju upoznali. Koliko puta nam se osoba čini privlačna ili simpatična a ona ispadne sasvim suprotna karaktera. Svi smo se našli u takvim situacijama, svi ponešto naučili. O brzopletosti, predrasudama, nepotpunim projekcijama zavedenih, usnulih, bojažljivih, pohlepnih, dijametralno iskrivljenih sveznadarskih. Očiju.

Mnogo puta gledaju što nije njihovo, vide što im ne treba, ne skreću pogled od mutnog koje ih toliko vreba. A oni mu se daju, svojevoljno predaju, samo da gledaju ono što ne vide, da zagnjure u gorko plitko tek toliko da vide, je li pitko.

Zato ponosno smatram da to nismo mi. Blogeri.

Da nam je sjediti za stolom i ovako raspravljati, koliko bi ljudi licem u lice učinilo ono što čine tipkovnicom? Da vas čujem. Jedno? Dvoje? Možda. Možda ne. Svi? Lažete. Ni pola. Od pola. To nije sramota, to je istina. Ljudi smo. Zavarava nas vanjština. Ali ne i tu, u carstvu riječi što padaju kao slapovi s klitica, utiču u rijeke i mora, bujicom ponekad zaglušuju, pjesmom ponekad osvajaju. I to je sve divota, svaka riječ, jer je istina. U ovim svjetovima ne bojimo se biti istinski mi, kakvi smo ustvari duboko u sebi. Kakve nas vani možda ne bi prihvatili. Ili bi? Pa evo nas na istim mjestima, okupljalištima mišljenja, bez privole i naredbi, tu smo svi po svojoj volji. Tapšamo se po ramenu, grlimo, šaljemo pozdrave i poljupce, šarmiramo najdraže, diskutiramo, svađamo se i mirimo. A svi smo tom oku strani, takvoj ideji nepoznati.

I ipak nismo stranci. Tek ovdje vidimo prava lica svih, u redovima naših najdražih.


- 19:24 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.07.2007.

Pružiti priliku

Kome? Zašto?

Nemam vremena. Ne stignem, stvarno. Za to treba strpljenja, ma nemam živaca. - ustaljene su rečenice uma kad se vrpolje pred izazovima. Voljno i lako, on slaže si, da se ne bi morao potruditi. Dati od sebe, ništa uzeti. Nezahvalna pozicija, neproporcionalna uloga, veliki izdatak i mala plaća.

Za sebične, egocentrične. Male egzistencije. One što računaju, pišu, pamte. Kome su što dali i kako da to vrate. On takvih ne treba ni primiti, neiskrena davanja mogu samo loše završiti.

Davati znači, biti tu. Kako kažu, u dobru i u zlu. Kome? Poznaniku. Strancu. Zašto? Jer se isplati. Ne novcem ni metarijama, već osjećanjem. Sebe i drugog bića. I pritom treba znati kako odnosi nisu idealni. Zapravo, nijedan. Što tada čini razliku koje toleriramo, koje ne?

Želja srca da nešto postigne.

Pružiti priliku drugome znači pružiti je i sebi. Da saznaš tko je on, a tko si ti.

- 11:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.07.2007.

Zavaravanje

Svojedobno sam se dopisivala s jedim našim piscem, po mom mišljenju ne književnikom, piscem. Ima nekoliko zgodnih priča, piše i pjesme, ponešto mi se sviđa, ponešto ne, no to nije bilo presudno za naše dopisivanje. Ono je nastalo spontano, iako isprva namjerno. Zamolila sam ga za uslugu koju je pristojno odbio ali nešto sam takvo i očekivala, rijetko kome nešto uspije isprva. Zato sam odlučila biti strpljiva. Mislila sam, ako me osoba upozna, možda se kasnije i sam predomisli pa ponudi ono s početka koje ja, dakako, više neću neumjesno spominjati. Stvar je riješena. Bez zamjerki i diskusija.

Dakle, komentirali smo knjige, izdavače, čitatelje, uspoređivali kvalitetu i slično, no od onog prvog maila svaki slijedeći činio mi se nekako udaljenijim, laka konverzacija postajala je sve teža, krivo protumačena i napetija. Moj kompliment njegovom radu bio bi shvaćen uspoređivanjem s božanskim a moja dobronamjerna kritika s vještičjim. Nikako se nismo mogli vratiti na ono prvobitno ugodno i bezbrižno pisanje, dva različita stava nisu rezultirala pozitivnom evolucijom razmišljanja. Svog misaonog suparnika smatram većim poticajem od istomišljenika, ali nažalost naša korespodencija završavala je obrazlaganjem riječi uokolo i nakolo, neprestanim ispričavanjem i pojašnjavanjem.

Tada mi je već postalo mučno, otvarati pristigli mail, pa sam se pristojno pozdravila s dotičnim nadajući se da više neće slati ništa, jer bolje i to, na kraju, nego išta. Ali nije ostalo na tome. On je i dalje vodio tu raspravu iako, mislim da je sa svoje strane osjećao upravo isto. Pitala sam se, zašto je čovjek tako uporan, ako se više ne možemo složiti oko ničega, čemu produžavati tu besmislenost? Jer poanta nije bila složiti se, volim ljude s kojima se slažem ali i one s kojima ne, oni me tjeraju da idem dalje, razmišljam više, da ratujem sama sa sobom, ali nikad, naravno, pred tom osobom. To je moje ja. Ono je čvrsto i prkosno ali i osjećajno i voljno, ne pokazuje svoje slabosti odmah i javno no također, ne srami ih se nimalo jer slabosti su lijepe. One čine jakosti još jačima.

To mi je i pokazala. Njegova pretposljednja poruka. U kratkom pismu završio je ovako:
"Nije važno što ti i ja ne posjedujemo ista mišljenja. Važno je da su ona naša. Zato više razmišljaj o ljudima, onima koje voliš i koje ćeš tek zavoljeti".

Pomakla je planine i gore, ta njegova rečenica. U meni otvorila nove svijetove, neistražene, neosvojene, ali nikako nenastanjene.

Jer ima, u svakoj osobi sve, treba znati čekati, slušati i gledati, kad se ono pokaže.

Strpljenje.

- 13:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Zločin i kazna

Raskoliti se, dušom i tijelom promijeniti se, za svoje snove, za tihe patnje i nadanja i njihova dolična ostvarenja. Je li bolno? Da. Koliko? Koliko god možeš izdržati kad shvatiš da si se u cijeloj usnuloj priči ostvario samo ti.

A pritom je sporno pitanje, bolji ili lošiji?

Što ako više ne znaš, naivnoj želji tugu izmjeriti, lakomom srcu sreću nadomjestiti, pružiti voljnu ruku ruci što ne traži, iskreno dati sebe, bez licemjerja na straži.

Sva dobra što si trebao postići završili su negdje postrani, zametena, izgubljena, odgođena, vraćena u iste ladice, uostalom kao i ti, raspremaju kovčege jer se nema kamo ići. Putovanje je završilo a nigdje nisi bio. Osim u svojoj glavi. Ludoj, sanjivoj, promišljenoj ali dovoljno nedovršenoj za takav smion put, i razmišljaš, kasno je, sve je bilo uzalud.

Ne vjerujem u uzalud. Vjerujem u svoju ludu, sanjivu, promišljenu i nedovršenu glavu i u jedno srce. Smjelo, borbeno, iskusno.

Ono će znati kamo putovati.

Ono će mi reći kome vjerovati.

- 02:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 27.07.2007.

LJ

Postiti u svijetu gladnih bio bi šik potez ne? Kad nešto ne možeš imati, nikako imati, bolje je praviti se da to i ne želiš. Jer srce ti umire za tim. Odnosno, srce je nemoćno u tom problemu. Nije doli njega da se promijeni, ispravi, prelomi, stisne ili svisne, pitanje neimanja dijeli sa umom pa se još k tome svade glede jurisdikcije.
Kada poželimo tuđeg partnera u pitanju je ljubav, kada poželimo tuđi stan ili posao u pitanju je ljubomora. I što sad? Kome se žaliti? Nekima su preče emocije, nekima materije, nekima ugled i respekt, nekima sve to zajedno. Određuje li pohlepu kvantiteta, ili nesposobnost pribavljanja posjedovnog lista na subjekt/predmet želje? Uzima li se u obzir koliko ga blisko držimo u sebi, koliko ga jarko želimo?

Ponekad je tada mudrije promijeniti sebe, svoj stav prema cijeloj stvari, ponekad promijeniti uvjete pod kojima to nekako ipak možemo supstituirati.

Ali što je s onima koji nisu spremni na takve uvjete? Koji stvaraju svoje. Ne priznaju ništa osim onog što su sami zacrtali i ne odstupaju od zadanih parametara. Makar te i pregazili. A što ako ti to sve unaprijed znaš?

I pitaš se, što sada učiniti. Ne želiš pasti na te grane ali opet, moraš se obraniti. Protivnik te mjeri, mjeriš i ti njega, istodobno to mrziš ali svejedno svoje glumiš. Ti braniš iskreno jer braniš srcem, on napada sumanuto, jer napada srcem.

Je li to sustavno i namjenski oprečna pojava, da je LJ istog slova kao ljubav i ljubomora?

- 01:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 25.07.2007.

Biti svoj


Na prvi pogled to je vrlo lako zar ne? Samo budi ono što jesi. Laž. Koliko je ljudi ono što zaista jesu? Sasvim iskreni, bez straha hoće li ili neće biti prihvaćeni od strane drugih, voljeni ili nevoljeni, koliko nam je to važno?

Ili, stoji li pravo prijateljstvo i ljubav u onim srcima koja nas samo vole? Jednostavnošću ili kompliciranošću prožeti odnosi povezanosti jednako su snažni jedino ako su istinski. Ali koliko se ljudi traži u drugima, koliko u svima, koliko ih je samo jedno a svi, bez uzdužne premisivnosti što se krije u tijelu svjesnosti. Je li to usamljen put ako se dobrovoljno damo persifilirati? Ili su drugi kukavice ako se daju podčiniti?

Naravno, sad bi svi rekli u glas. A što ako je to jedini put do onoga što želimo? Bi li svatko od nas tada popustio, je li to dovoljna isprika, dovoljna cijena, dovoljna laž koji bismo si dovoljno uvjerljivo slagali da opravdamo manjak sebe a višak nekog drugog. Lažemo li tako svaki dan našim kolegama, prijateljima, ljubavnicima u strahu od neprihvaćanja kao prihvatljiv surogat za istinit ishod. Lažu li nam kolege književnici također, kada rade kompromise sa izdavačima, kada pišu komercijalne tekstove i djela za prodaju i dnevni neto utržak. Jesu li primorani? Je li to cijena uspjeha? Koliko se isplati Biti svoj?

- 21:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.07.2007.

Tolerantnost

Meni izgleda idu ove riječi na -nost u ovim postovima ali znam pokojeg kolegu blogera koji bi se itekako znali raspisati o toj riječici i njenim "prefiksima" još bolje od mene pa ću im to ostaviti na volju. Dakle, tolerancija, glede mog današnjeg dana na poslu. Riječ je o glazbi. Znate ona ugodna milozvučna tvorevina notama napisana u melodiju koja nam budi osjetila i potiče raspoloženje. Kako kome. Kada ste na radnom mjestu na kojem je glazba jedan dio ambijenta prostora u kojem radite a cd changer sa 5 cd-a sadrži 2 vaša ali uporno se slušaju samo preostala 3 koja vam čupaju živce, nemilo biste ostali iznenađeni nekolegijalnošću suradnika da toleriraju vaš ukus. Pošto pametni kažu da se o ukusima ne raspravlja, ono što se puštalo meni je bilo neukusno kao i vjerojatno njima moje ali ja sam lijepo i strpljivo čekala svoj red. No čim bi se pustio moj cd, prošle bi tri pjesme i evo ti kolegice, mišjim korakom šulja se dok sam ja u toaletu, mijenja "tu grozotu" i stavlja svoju hard core mjuzu. Pojednostavljeno i prevedeno na naški jezik, to vam je isto kao kad bi se dvoje ljudi u knjižnici posvadili je li bolja Agatha Christie ili Ivo Brešan. A sad su svi digli obrve je li? Pa normalno, apsurd, neki će sad reći ona je bolja, drugi on, a treći da su oboje katastrofa i dobaciti neku desetu kategoriju pisca.

Kad sam ja tako o tome razmišljala, je li bolje da potrpim iskustvom i godinama tu mlađu verziju ženske inteligencije ili joj, zavrnem vratom uz riječi: "Mala popela si mi se na vrh glave!" na pamet mi dođe pametnija misao. Jesu li takvi i pisci? Čitatelji? Književno obrazovani i kulturno usmjereni pojedinci kad se radi o izboru knjige s police? Kolike su, za početak, predrasude da korice ipak čine knjigu pa ono što bi moglo biti zanimljivo biva odbačeno po strani zbog neadekvatnog sinopsisa, a kakvo je ponašanje kad čitatelj svoju naklonost podari određenom autoru (ili odabranom krugu njih) i drugi ne dolaze u obzir? U široj presprektivi to zvuči ovako, rađa li određena privrženost nečijim djelima i skrivenu netrpeljivost prema nečem novom? Koliko su čitatelji skloni svoje, tako dragocjeno, vrijeme potrošiti na novu kategoriju književnosti, novog pisca, bilo što novo i drugačije? Jer za to treba odvojiti vremena, a uzaludno brušenje tog dijamanta danas ne ide. Svi važu, je li vrijedno ili nije? Hoće li biti uzalud? Vrijeme je strah. Možemo ga provesti na razne načine a oni koji rade i onog slobodnog imaju malo ne dijele ga rado s lošim izborima. No tada je opravdano upitati košta li nas to škrto vrijeme novih spoznaja? Lakše je opet u ruke uzeti nekog poznatog, lice kojem znamo svaku boru i bol. Ostali su rizik, pogotovo mladi pisci, ma neuki su i nadobudni, filozofiraju a nemaju o čemu, pišu i rišu svoj tiskane škrabotine i nisu, ma nisu vrijedni mog vremena!

Jesu. Svatko može okrenuti leđa i poći svojim poslom. Ja nisam svatko. Jedno sam obično netko. Zato neću okrenuti leđa novim danima, svoje ću vrijeme pokloniti nepoznatim očima i ustima, riječima koje su izrekle i isplakale, neću se na njih ljutiti niti ih kuditi, od njih ću naučiti. Poglavito o sebi. Tako neću ni započeti svađu sa svojom mlađom kolegicom na poslu, naučiti ću je kompromisu, kao što to nitko nije naučio mene koliko život, pomalo i okrutno moram priznati i ne oko tako banalne stvari. Biti ću netko tko meni nitko nije bio. Promatrač, učitelj, učenik, sveznadar i neznalica, borac i šutljivica, smirena ruka pravde, kotač što okreće, onaj što pokreće. Svijest.

- 22:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

Kolegijalnost

Prijatelji ili kolege?

Na poslu, mislim. Jeste li s nekim prvo jedno ili drugo? Što se dogodi kad zagusti i netko od vas dvoje napravi pogrešku, tko plati? Je li tada važno prijateljstvo i štit koji prijatelju postavljamo iza leđa ili spašavamo vlastitu kožu?

A što kada se nešto takvo desi oko pravopisne pogreške? Banalno ali istinito. Stvar tehnikalnosti. Neki ljudi dovoljno narastu da kupuju odjeću na odjelu za odrasle ali kape i dalje mogu nabavljati na dječjem. Šteta, tih velikih tjelesa i tkanine utrošene da ih se pokrije kad, ionako nema smisla. Šanse za prikrivanje dobrovoljnih maloumnika bezizgledne su bez obzira na boju ili dejzen tekstila. Čak ni količina, pa niti mjesto pokrivanja više nije važno, mnogo ili ništa neće ti pomoći kad se na ček znaš tek - potpisati. To jest znaš samo svoje ime. Točno i pravilno. I to je dovoljno, neki bi konstatirali, da se potvrdi pismenost subjekta i uvrsti ga se u hvalevrijednu statistiku kulturno oplemenjenog stanovnika zemlje. Ali oni sa malo više toga u glavi osim statičkog elektriciteta što se zdušno širi od pokrivala za tjeme ne bi li oživjelo pokoju stanicu u lubanji, uvidjeli bi malo dublju polemiku. Tada bi neki svog prijatelja počeli gledati zaista čudno. Pa jesi li ti lud? Ne znaš ni pisati! Osnovne riječi kao da su odjednom hijeroglifi i ta draga osoba ispred vas odjednom je pračovjek, raste mu brada, iz ušiju vire dlake, čudno vonja a i glasa se neobično. Gleda vas onim upitnim pogledom ne razumeći čemu takva farsa oko par slova, a vas to može koštati, recimo provizije na plaći. Oprost sam po sebi ne bi bio upitan, pa prijatelji dolaze prije novca, ali kad je oko tako neočekivanog propusta gdje staviti koje slovo, upitate se poznajete li vi uopće tu osobu?
Naime je li tada opravdano ili ne, ako se na trenutak zapitate jeste li cijelo vrijeme do sada precijenili tu osobu jer ste upravo saznali da je polupismena i to joj nimalo ne smeta. Dapače, nasmije se iako ne zna točno napisati slova vašeg prezimena odmahujući kao da je to manje važno a vi biste si najradije počupali svu kosu s glave. Brže i bolje stoga što ste se za dotični posao naradili kao kakva stočna domaća životinja i upravo vam je sve propalo, ili, jer vam nije jasno kako vašem prijatelju to uopće nije toliko važno kao ni da ne zna kako se zapravo zovete? Tim i više ako je to prezime jedna sasvim uobičajena hrvatska riječ koju čovjek koristi cijelog života...

- 00:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.07.2007.

BOG DAJ MAČIĆI

Kak ste kaj? Ili ča ima? Ma što je to sa svijetom?

Surfam ja tako surfam i, evo, nema mi druge nego otvoriti novi blog pa da se sva izanonimniram (slovkaj polako, uspjet ćeš) jer katastrofa je tu. Moram prikupiti svježa mišljenja blogerskog pučanstva i udijeliti koje svoje. Dobro, sva svoja, pa šta, moj blog. Dakle, temica je izražavanje i "kultura". Sjećate se toga? Teško. Mlađe generacije nemaju blagog pojma što je to a ja se samo prisjetim Branka Kockice i iako mi se u sjećanju zatelebano smiješi sa onim svojim pravilnim zubima, bar su djeca tada imala nešto zvano - odgoj. To je bio zadnji pokušaj odgajanja nižih ljudskih primjeraka (a koji nisu patuljci, odnosno "mali ljudi"), bar se na cesti čulo "Zdravo" pa ondak poslije demokracije "Dobar dan" a danas smo već prešli na "Puši kur.." Odlično. Zapravo, o ovome sam intenzivno počela razmišljati kada sam prije par dana pročitala post jedne kolegice stanarke i njen neodgojen jezik u kojem spominje i komentira poznata djela stara ah, kojih stotinjak godina, i kako ona kaže, uopće joj ne pašu pa ih je oblatila svojim malenkastim umom navodeći naveća imena književnosti kao dečke iz susjedstva koji joj i nisu baš nešto pa ih trača iza leđa. Moram reći, srećom, mrtvi su jer bi ih takav riječnik i iskazano mišljenje nesumljivo samostalno potjeralo u grob. Dakle ono što je trebalo ispasti cool jer, ona je u depri i sada je sav svijet grozan jer je sva luda i bezvoljna ispalo je, kretenski.

Ajmo secirati današnji ljudski riječnik kako na televiziji, radiju, na papiru, sve skupa. Danas su sve popularnije prostote, 90% a i više postova u svojim sadržajima ponosno ističu tekst okićen nebrojenim izrazima genitalija pa onda fekalija a ne zaostaju ni psihosomatske uvrede maštovitijeg karaktera koji dvoje spajaju u jedno. Moram priznati najviše me intrigira vodviljska samozadovoljština autora koji time ohrabruje i druge a oni pak na to rado pristaju pa se u tom obredu brojem odjednom nakupe kao muhe na .... Eto, kažu klin se klinom izbija ali u ovoj situaciji sumnjam. Da se vratim na svoju "kolegicu" i njen stav glede krepalih starčića koji njoj ne predstavljaju neki poseban đir, užasavam se na pomisao broja istih koji svoja neskromna mišljenja izražavaju javno na neukusno artikuliran način. Jer, pritom se nadovezuje nova misao: "Što je onda danas književnost?" Pisanje svakodnevice u kojem pisci opet pišu što i blogeri samo su dobili korice. Možda bismo, ako je javno mišljenje zaista takvo, trebali ukinuti te dosadnjakoviće sa popisa lektire u školama i dati djeci da čitaju o pičkama, kurcima, sranju, mudima, jebanju, travi, bombonima za odrasle itd...... Samo ću ovaj puta prekršiti vlastito pravilo o pisanju takvih odvratnih izraza u svojim tekstovima da čitatelju približim shvaćanje o niskoj stopi samopoštovanja onih koji se tim riječima ponosno diče od datuma do datuma kao i još nižem mišljenju koji čitalac stječe o njima. Možda bi oni svoju djecu u toj lektiri voljeli što prije naučiti takvom rječniku pa kad malac umjesto "Molim" i "Hvala" odvali koju pravu kako su ga u školi i naučili, roditelj će biti zadovoljan.

Stoga je vrijedno promisliti što je to nastalo od famozne slobodne govora i kako je čovjek sposoban zloubotrijebiti je na načine na koji nam prije 10 godina nisu ni padali na pamet. Najžalosniji je taj borgovski obrazac ponašanja Kud svi tud i mali Mujo pa se ovaj uzorak ljudske gluposti širi brzinom svjetlosti i napada sve one koji se pritom nisu zaštitili od visoke stope zračenja moždanih stanica te su asimilirani u podvrstu dvonožnog oblika ljudskog života bliskog papučici. Val kolabriranja u domeni razmišljanja ozbiljno je zahvatio Hrvatsku a fronta se prostire gotovo do svih većih gradova pa pošto i sama živim u jednom plašim se, hoće li biti redukcije struje ako virus počne tamaniti oboljele?

- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.