"Krajevi opominju početke da se pokrenu." - bila je najdraža poslovica Issinog konjušara, neobrijanog sijedog starca naboranih ruku i slabog vida sa srcem većim od svih stogova sijena što ih je ikada naslagao po poljima svoje mladosti. Volio je Issu kao što neki vole sestru ili brata, mlađu polovicu obitelji s kojom bi podijelili posljednji komadić kruha na stolu, a zatim se posvadili zbog neke igračke i jurcali po dvorištu u ciki i smijehu dok se ne dohvate i izgrebu radi inata ljubavi što je škrto zadirkuju ponosom osobnosti.
Čelo mu je bilo zabrinuto i udubljeno viškom kože što su je rastezale misli iza kosti i ispod tjemena, u pameti koja se zaogrnula ogrtačem od isprike, prozebla od slutnji što ih je srce kucalo na vrata, pa guralo poruke ispod otirača, ne dajući joj da odmori onu silu pamćenja što ga je vezala uz Issu.
Od prvog dana kad su se upoznali nije imao tako zle pomisli, turobne i nametljive družice što su ga mučile cijele noći, sjedeći na krevetu podno njegovih nogu, zatim šuškajući u jastuku kojeg je u cik zore usred umora i ljutnje bacio u zavjesu, ustao se i obukao nevoljko žureći van kako bi udahnuo zraka što su mu ga kratili uzdasi sumnje o Issinoj namjeri. Poznavao ju je dobro, jako dobro, i stoga znao da se događa nešto loše jer Issa je riješila zemljišne papire i dala slikati imanje, a slike i umjetnine spremiti u odaje i podrume, dok je nakit poslala iz kuće u razne banke. Ni sve to ga ne bi posebno čudilo znajući kako voli red i dovršene račune, da Issa pritom nije imala taj pogled u očima, pogled čvrsto čuvane tajne koja im je svima nadohvat ruke, a nitko je nije pružio. Jer Issa je uvijek bila dobro, nije imala promjene raspoloženja i nagle ispade, ona se nikada nije ponašala iracionalno, u dvadeset godina što ju je poznavao u njenom se biću osjećalo samo jedno. Nešto zakinuto. Odvojeno. Rastrgano. Od duše procijeđeno i osušeno. Nesretno.
U njenim slikama i na njenim mramorim podovima, na svemu što je ikada ukrasila i stvorila osjećala se neka neobjašnjiva tuga, malena iskra nedostatka u idealu oblika koja ju je činila smrtnom i običnom, a zatim posebnom i neponovljivom. Ono je živjelo u tijelu žene koja se još kao djevojka otrgla od svoga sna, kao što se list trga od cvijeta, pativši za onim s kim je srasla i procvijetala. Nije bila neobična suza, ona što se u to jutro slila niz njeno ostarjelo lice, već snaga kojom ju je otrpjela, mir s kojim je ponovo dohvatila pramen Thomasove kose i popila otrov u prahu što ga je naručila iz ljekarne van grada. Još je neobičnija, suludija i bolnija bila njena odluka da ga nikada ne traži za objašnjenje nakon ranjavanja u dvoboju oko djevojke čije je ime izustio prije nego se onesvijestio od teške rane.
Učinio je to zato što je potrčala k njemu nakon uplašenog krika. I zato što je milovala njegovo lice u strahu da ga ne izgubi, na što je, znajući da bi joj u trenu priznao sve slabosti i krivnje, posljednjim dahom izrekao ono zbog čega će ga pokušati mrziti narednih 35 godina. A neće uspjeti.
Zato je gotovo. Issa je izgubila bitku sa sobom, nikada nije preboljela Thomasa i ostala je neudanom ženom. Njeno tijelo nije rodilo djeteta bez obzira što ga je željela, njene misli nisu hitale ususret drugog muškarca iako se s vremena na vrijeme istinski trudila. Sve što je stvorila materija je koja se promatra, obris njenog ja kojeg je izgubila podno ogoljelih krošanja jeseni, godinama je tako mislila o svojim rukotvorinama, nesvjesna da još netko tako razmišlja o radu što ga drugi cijene, a sam ga tako ne doživljava. I da ga tišti u srcu što ga skriva iza ozbiljnog lica i odijela postarijeg gentelmena.
Vidon Incke bio je sit tog prizora, kao golub koji se prejeo mrvica i dosadilo mu je gugutati po trgovima, jer se zaželio gnijezda u kojem se obitava, s obitelji koja će mu biti kao vlastita. Već 35 godina on i Thomas najbolji su prijatelji i njihovo poznanstvo ga ispunjava na načine na koje nije zamišljao u danima siromaštva i samoće na koje ga je natjerala situacija preseljenja i bolesti članova obitelji. Oženio se i dobio tri sina, pronašao je sreću kakva mu se nije smiješila prije nego je sreo svog najdražeg pouzdanika i savjetnika. Ali dozlogrdilo mu je gledati ga kako pati i laže, ne spominjući Issu u trijeznim stanjima, znajući koliko mu nedostaje, a svejedno ta hrabra prikaza čovjeka od riječi izgubi na hrabrosti na samu pomisao da ponovo sretne Issu i za štogod se ispriča. Thomasova pleća drhtjela su sva tri desetljeća na uspomene tih godina, kako su treperale i ženske lepeze u njegovoj prisutnosti popraćene uzdasima.
Tog jutra, u svitaj zore što su ga Issini kapci jedvice propuštali do očiju iste boje, u odsjaju žućkaste šarenice što se polagano rastajala od toplih ruku majke koja ju je pomilovala zrakama, jahao je Vidon kao da zna što se događa protivno njegova plana. Žurio je, zapravo, jer Thomasu nije odao kamo ide, već je uredio poslovno putovanje u državi gradića u kojem se nalazila Issina imovina. No da bi zamišljeno obavio na vrijeme, nije se mogao rasipati zrncima minuta kojima curi istina dragih mu ljubavnika.
Leon je prvi banuo kroz vrata Issine spavaće sobe, nakon dugog kucanja, znajući da posluga još spava, ušao je panično se hvatajući za zidove s vrata uočivši da Issa prividno spava. Znao bi ponekad, taj srčani starac probuditi je s idejom za nove strojeve ili kakvog traženog arapskog konja, jer Issa mu to nikada ne bi zamjerila, a osim toga i sama bi ponekad radila na nekim komadima kamena ili platna kroz cijelu noć, pa bi nazreo svijeće kroz prozorska stakla jutarnjeg mraka. Ali to jutro je bilo prozračno i žuto, meko, nježno i tiho, kao umiljato mače koje se šulja podno papuča gospodara. Noge je jedva dovukao do naslonjača u kojem je sjedila Issa bez ikakvih znakova života, misleći kako je usred grozna sna i njegova slutnja tek je nestvarna iluzija more koja se poigrava kao zločesto dijete ukradenim šibicama. Palilo ga je u duši, a drvaca nikako da pomanjka, Issa nije odgovarala na njegove poglede jer drugog nije smogao, ni glasa izustiti, ni jednom rukom njenu dotaknuti, stajao je blijed i ispijen od nemoći da shvati kako je više neće živu vidjeti.
Zagreblo je po kamenu, šljunčani kamenčić otkotrljao se niz cipelu i zaustavio iza praga vrata, prehodeći lik koji ga je gurnuo u Issinu grobnicu. Vidon je pohitao do njenog naslonjača i popipao vratnu žilu. Susreo se s Leonovim strahom i odbacio mu pogled ne prihvaćajući takvu konačnicu. Uzeo ju je u naručje i potrčao van, a Leon ga je slijedio bez riječi upregavši kočiju.
Oči kao Issine ne bi pristajale nijednom drugom licu, govorili su kasnije, nju je trebalo vidjeti, zatim upoznati i isčitati legendu o njenom životu, na bijelom licu, isklesanom kao Božjeg anđela ili lutalicu, svojeglavu u pothvatima i neumoljivu u odustanku makar se radi i o promašaju.
Čuvši da umire, Thomas je odjurio iz kuće i dva dana proputovao na svom najbržem konju moleći da ima vremena samo još jednom je primiti za ruku i poljubiti. Razlozi i nepoznanice odjednom su postali nevažni, a odsustvo i krivnja sjeli su u drugi red kako bi u prvi stale emocije, sigurnost i potreba da se ponove riječi kojima manjkaju djela što ih je naumio ispraviti.
Tvrdoglava Issa je preživjela uz liječničku majstoriju, svoju volju i Thomasovu pažnju. Nikada više nije marila za boje, sve su se slile u jednu, koja je na njenom obzoru kad god pogled okrene prema Thomasu.
Nadmećite se na aukciji, ponude su izvrsne! Nikolina nas treba.....
|