|
Vedra. Osoba. Moja sestra. Možda kriva opaska. Pozitivna, optimistična, ali čvrsta. Zapravo, čvrstoća se ponekad na njoj savija. Teško ju je definirati. Na to je, mislim, ponosna. Starija od mene sedam godina. Druga generacija. Isti odgoj. Različita vremena. To ponekad zamjeram svojim roditeljima. Ako se nešto takvo uopće može zamjeriti. Kada sam bila mlađa nisam razumjela ali odrastanjem se već nazirala, ona granica do koje sam sposobna ići ja, a do koje ona. Prkosna. Nikada se nije zadovoljavala onim što nema, ona bi to pribavila. Ne miri se sa stvarima. Pronalazi puteve da ipak hoda istima.
Tada sam ja još puzala. Dok je ona trčala. Drugim travnjacima i livadama, ulicama koje nikad nisam upoznala, krajolicima samo svog sjećanja. Mnogo sam toga njenog propustila. Dok sam se igrala s lutkama ona je već gledala momke, dok sam ja gledala momke ona se udala. I otišla od kuće. Odjednom. Golema praznina. Navika. Velik rez. Nisam ga sašila, zacijelio je sam. Trebala mu je koja godina. Ostala sam sama, u svijetu koji sam upoznavala po prvi puta. Trebala mi je, to joj nikada nisam priznala. Možda jer je u našoj prirodi da sve podnesemo junački, muški, kako nas je otac učio. Majka je više plaha, osjećajna, slaba strana naših srca koja mekša sve pred sobom. Nas dvije pola smo od svega toga. Mješavina. Ponekad je ni sama ne razumijem.
Nisam razumijela ni nju. Tu daljinu koja nije bila toliko daleka ali ja sam je takvom učinila. Napola iz ponosa napola iz straha. Smiješne su ponekad. Te nepotrebne emocije koje nas paraju na dva dijela, tako su snažne da nam ne daju mira. Nisu ni meni, dugo godina. A ne daju mi ni sada.
Uvijek sam nastojala imati tuđa odobrenja uza sebe. Kao papir dopuštenja da činim ispravnu stvar. Pečatiran i potpisan od mojih najbližih da bih mogla biti sretna. Zadovoljna. Potpuno opuštena. Nemalo sam puta prekršila taj postupak. Jer ga ipak nisam tražila. Izvana. Unutra se odvijala druga borba, samo meni poznata. Od tih lica tražila sam mnogo. Nijemo, bez upita. I dobila, mnogo, jer sam se izborila. Ali s njom nikada. Ona je davala bez borbe, sumnji, uplita. Nepokorena, stabilna. Osovina. Ponekad je i tako zamišljam. Onaj dio mehanizma koji spaja ostale dijelove u cjelinu. Daje im da ispune svoju svrhu. Vidljiva a nevidljiva. Nit koja drži obitelj na okupu. Omata je svojim prisutnostima kao dopunama koje ispunjuju praznine, na pravim mjestima. Tako je osjećam. Savršena prijateljica. Ona koja će uvijek ostati samo moja. Koliko god ih drugih imala, ja sam jedna. U njenom životu jedina. Sa statusom: SESTRA.
Divna je. Ta privilegija. No ponekad ju zlorabim, koristim zdravo za gotovo i ne razmišljam. Djelujem, ili još gore, ne. Propuštene prilike ne vraćaju se. Kao ni godine što smo ih do sada provele odvojeno. Ona živi u Zagrebu, ja u Rijeci. Kao da je na kraju svijeta, ja ne nalazim načine da prevalim tu distancu i posjetim je. Iako, prava distanca ne postoji. U mom sjećanju i u mom umu ona je slika koja nikad ne blijedi. Izvojena je od drugih. Jer je jedinstvena. Ima svoje mjesto, a toga nije ni svjesna.
Trebalo mi je dugo, da prestanem biti djevojčica. Još to ponekad jesam. Kao što sam nekada prije bila odrasla. Prerano. Znam to, ali protiv toga ne mogu. To je moja priroda i ja je moram prigrliti jer sebe čovjek mora voljeti. Kao i moje, ponekad ona kaže, pretjerane fraze ljubaznosti ili slatkorječivosti. A ja samo slegnem ramenima. Nisam ti, ali sam tvoja.
Ona je oštrija, drskija, duže grize i jače grebe. A nije mačka. Dobro, ovisi o kutu pogleda. S onoga muškog spola, da. I neka je. Plavuša. Graciozna. Ukusna. Profinjena. Šaljivica. Nekad i nemilosrdna. Pametna. Umjetnička duša. Voli crtanje i slikanje. Njena tajna ljubav. Svijeća podno plamena. Koju danas gasi za računalom, u uredu, krateći dane kako bi preživjela. Ni sama nisam daleko. Ali ne brinem, obje ne odustajemo od svojih ideala. Previše smo komplicirane da bi nada posustala. Ona nam je druga majka.
Jedna stvar koju sam kod nje uvijek voljela. Najviše. Osmijeh. Nikada me drugačije nije dočekala. On je preteča zagrljaja, otvara mi vrata i dočeka me kao jedinog gosta. Tako je bilo i tako će i ostati. A izuzetno je dragocjeno. Njeno radovanje mom svakom uspjehu, svakoj potajnoj strasti. Ne kritizira ih, nego potiče, ne ruga se kad drugi bodu, ne suzdržava kad ostali šute. To mi mnogo znači. Tada znam. Ako i ne uspijem ona će biti uz mene. Sljedeći puta istim će me riječima bodriti, istom snagom gurati, dati isti osmijeh bez cjenkanja putem i uz stisak nježne ruke sneno trepnuti kroz zelene oči dragulja, podsjetiti na sigurnost kojom se osjeća. Straža najdražeg čuvara.
|
