Kolegica Mica

Gorko i isprekidano, s vlažnim rupčićem u ruci plakala je već treći sat poslije ponoći. Nije mogla zaustaviti suze kao ni prizor Centel kako se utapa u mračnom jezeru. Niti osjećaj nevjerice da se neće vratiti na površinu, tek misao da se pretvara i cijelu dramu čini većom no što je bila. Vladala je mrtvačka tišina, policijska stanica bila je prepuna ljudi, ali jezici nisu nalazili riječi kojima bi se slomio muk, tiho ridanje djevojaka bilo je jedini dokaz prisutnosti života zvukom koji je nagoviještao tugu i nered u mislima, prazninu, nespremnost i uzaludnu potragu za smislom u tragediji koja se zbila.

Thomas je kao kip, skamenjen u tupoj boli sjedio na drvenoj stolici hodnika s pogledom u prazno, jedva treptajući kapcima. Vidon je držao stražu uz njega, kao da su odavna najbolji prijatelji čija se uzajamna podrška bez ijedne geste i pogleda sama po sebi podrazumijeva. Bio je to dobar osjećaj, jedini koji ih je obojicu dijelio od užasnute stvarnosti. Neuspjeh u njihovim glavama bio je širokih očiju, izbezumljen usred nemogućnosti da je pronađu, plivajući u jezeru, roneći i zazivajući njeno ime, ne mogavši pojmiti kako je Centel brzo i neprimjetno utonula, kao da tone u san samovoljno i omamljeno, nakon prvih vriskova panike i pljuskova.

Centelini roditelji zgroženi naglim i besprovratnim gubitkom mlađe kćeri optužili su Issu za njeno ubojstvo, ne prihvaćajući izliku nezgode i nenamjere. Držeći da su prisutni svjedoci na njihovoj strani, što nije bilo netočno, htjeli su osvetu brzo i glatko, ali također ružno i naprasito, okriviti Issu kako bi gladnu bol nahranili osjećajem pravde, a time proždrli i svoju nesreću. Thomas je nekoliko puta bezvoljno rekao kako je najbolje da pođu kući jer ne razmišljaju trezveno, na što mu je Ian McFerry odbrusio kako Issu prvo mora strpati u zatvor, doživotno, kako bi uopće disao, a zatim pokopao kćer i nakon toga preživio.

Krvnička je omča skrojila mjeru iznad Issine glave, policajci su bili McFerryevi doušnici i simpatizeri te ne bi bilo nimalo teško pospremiti u ladicu dosje nevine djevojke koja je u jezero gurnula žensku konkurenciju radi ljubomore. I tko je brinuo za istinu negoli muški dvojac koji je sam sebe najviše krivio za Centelinu smrt, Thomas i Vidon u osjećaj su slabosti otirali noge da bi zatim koračali po stazi nemoćnosti što ih je gutala poput živog blata u kojem su se i sami utapali iznova se vraćajući na početak bez kraja. Njihove emocije izvana su bile kontrolirane, stoga se nije dalo naslutiti da misle tako drastično o nastalome, ali ratovi što su ih vodili iznutra drobili su potrebu da obrane Issu kako zaslužuje ostavljajući tek mrvice razumijevanja u pogledima što bi joj obojica uputili u mislima o njenoj tuzi i nametnutoj krivici.

Blagi povjetarac zamirisao je hladnom prostorijom, vrućom i zagušljivom od namjera povrijeđene obitelji McFerry, ali primijetili su ga gotovo svi, uputivši pogled na ulaz s pročelja. Lagano je kročila izlizanim mramornim pločama, šaputajući stopalima dodirivala je tlo meko kao glas uši djeteta kojeg mami uspavanka. Zastalo je vrijeme da dodirne trenutak, da ga sačuva kao laticu što će se jednom sasušiti i otpasti, ali ne i nestati mu iz sjećanja kojeg dariva gošći čija se prisutnost naglašava svakim korakom što ga otima sadašnjosti. Issa je podigla glavu istim izrazom lica kao onoga dana kad je pala s grane oraha s navršenih pet godina razderavši rođendansku haljinu što su je majčine švelje šile tri mjeseca radeći po nauku sa španjolskog dvora. I isti prizor spasa u smirenom, voljenom odrazu blijedog lica što ga je tada ugledala sjedinio se pred njenim očima, u duh žene što ga obožava svim porama svoga bića. Issa je ustala s klupe ponizno i bez glasa, te potrčala mislima pred osjećaj zagrljaja, a zatim rukama obavila prikazu ne mareći je li izmišljena ili stvarna. Trebala ju je, tako očajno, da bi se ovako snuždena, izluđena satima mrkih pogleda i povika svih prisutnih McFerrya, zaklela pred svima da je njena majka, Siore-Pelke Fjordinova, ušla ovdje i sada.

Ta želja nije joj se ostvarila jer ju je majčina prisutnost preduhitrila, iznenađenje koje je pripremila kćeri obistinilo se na način slučajnoga spasa. Koliko je Issu usrećila svojim dolaskom i slatkim poljupcem koji je mirisao na bombonjeru koju dugo nije okusila na svojim obrazima i čelu, toliko ju je razočaralo što je ta podudarnost bila jedina ulaznica u sudnicu ispravka njenog okrivljeničkog statusa. Čim je vojvotkinja Fjordinova dokazala porijeklo svog jednog djeteta atmosfera u stanici je ponovo udahnula. Novorođenče je zaplakalo u grudima Angelike Fjordinove koja je zauvijek ostala Issa, znajući da nije ispunila cilj kojim se tješila protekle dvije godine od rastanka s roditeljima. Da je nevažno kojeg si porijekla ako postoji sposobnost opstanka u istini svojih vještina i karaktera.

Shvatila je tada, da je unatoč svojim uspjesima, ugledu i znanjima još kao devetnaestogodišnjakinja, bila i ostala nitko u očima svijeta. Jer pogledi što su joj se uputili nakon zazivanja titule što ju je njena majka donijela zajedno s kovčezima bili su vrijedni prezira ljudske prirode koja ne prašta licemjerje. Tužna kap slila se niz njeno srce kad su Thomasove oči zaživjele...

Srce joj je drhtalo kao nikad prije, zamalo je pala saplevši se o vlastite noge žureći pred Thomasa. No u posljednji trenutak sumnja joj nije dala mira, ošinula ju je poput biča i Issa je usporila. Oprezno poput mačke koraknula je na prstima, stisnula haljinu u dlan, gužvajući svilu kao da je iznenada osjetila nož što je nenadano probada s leđa i sitno udahnula štedeći zrak za prizor koji će joj dokazati da je pogriješila. Ali čim je vidjela obris muškarca koji joj se približava, iako mu mrak nije pokazivao lica, znala je da u joj u susret ne dolazi Thomas te je razočaranje pospremila u torbicu, do maramica kojima će kasnije brisati suze iz plačnih očiju, da bi se usredotočila na razloge koji su je doveli ovdje i autora dobivenog pisma.

Nervozni Vidon Incke, premda se pripremio za večeras, znajući da će dobrovoljno biti sudionikom skandala, nije bio siguran na svojim nogama onih par zadnjih koraka koliko je to bila Issa. Razmišljao je o svom bratu i sestri i zadnjoj žlici sirupa za kašalj koji im je dao prije spavanja, o svojoj majci koju više neće vidjeti i na to kako je selidba iz Europe koja je obećavala mnogo prilika novog i boljeg života spala na ovo, da sada za novac ponižava druge i sebe jer nije uspio dovoljno se dobro snaći na tlu sjedinjenih država. Zemlja je bila suha i napukla posljednjih nekoliko koraka, kao da se odvojila od ostatka parka, zelenih površina zdravog mirisa i izgleda jer zna da je pod njegovim stopalima ružna namjera. Ugledao je Issu, prekrasnu pod mjesečinom nasmiješenog mjeseca, skrenuo pogled opčinjen odsjajem plavog kamena za njenim vratom i osjetio intenzivnu bol oko prepona.

Issa nije namjeravala saznati što mu je bilo činiti, iako je u nekoliko verzija shvatila općenitu svrhu njihova sastanka, pa je sve prisutne, kako jadnog i izloženog strahovitoj boli Vidona Ickea, tako i oholu Centel što se s ostatkom društva planirala zgroziti nad čednošću Isse Montreal i iskrenošću njenog karaktera. Čim je Vidon jauknuo grabeći se za ono jedino preostalog ponosa ne pitajući zašto, već misleći kako je ovo Božja kazna koja mu je pravedno pripala, Issa se okretala oko sebe tražeći gnijezdo promatrača. Na Thomasa se odmah prosula ljubomora, osjećaj za koji nije znao do tada, ali penjao mu se uz vrat goreći mu do ušiju i nosnica. Do poljupca nije došlo, a svejedno mu je taj momak i njegovo prisustvo kod hrasta ljubavnika uzrokovalo pomanjkanje daha. Nespretno je reagirao pokazavši svima da je jedini kojemu je stalo do ishoda tog nesporazuma, pa je čak slučajno gurnuo Centelino rame da se probije iza drveća i grana te ostalih znatiželjnika. Potrčala je za njim, kao beskućnica za kavalirom s konzervom graha, ne želeći ga ni trenutka ispustiti iz vida.

Iako je nakon neuspjela plana brzo osmislila ismijati Issu i ne pokazati joj da je promatra ova družina, Thomas je sve pokvario grabeći korak kao sumanut. Nije mario to što je Centel trčkarala za njim, na tren se praveći da hoda kao dama, a zatim brzajući da ne ostane i ne propusti dijalog koji je može koštati veze i ugleda. Kad su se susreli Vidon se već ispričavao, ali Issa ga nije slušala, jedino Centel joj je bila u fokusu pogleda, ali glas je bio taj kojim joj je tečno izgovorila da je promiskuitetnog uma te da su njena naobrazba kao i opća kultura gubitak nade za roditelje koji ulažu u znanja svoga djeteta i žali što nisu svjesni da im je kćer tek bolesna prostakuša. Centel je ostala otvorenih usta, dapače toliko otvorenih da je Thomas u polumraku mjesečine shvatio da do sada nije uočio dva karijesa na njenoj donjoj čeljusti i kako je ovo zapravo grozna prilika za misliti o tome, ali sama mu ih je nametnula.

Lakomo misleći da je Vidon dovoljno priprost i bojažljiv, prisjećajući se kako je šutke ponizno uzimao novčanicu što mu je pružala plativši mu za poljubac usred kojeg je Issa trebala ostati tek oprezna uspomena Thomasovog sjećanja, glumeći kontrolu otresla je Issi kako ne zna o čemu priča i kako je luda. Tim više što je uhvaćena kako se nalazi s bijednikom želeći Thomasa učiniti ljubomornim, optužujući je kako ih je namamila u scenu u kojoj su nedužni svjedoci njene licemjerne izopačene krinke. No odvažnom Vidonu nije pomanjkalo ponosa te joj je u lice istresao cijeli plan priznavši prisutnima kako ga je siromaštvo natjeralo na očajan potez iza kojeg se ne namjerava skrivati te ako mu tko želi izdijeliti svog mišljenja on će otrpjeti bez prigovora. Issa je u prvi mah pomislila kako se zaljubila u krivog čovjeka, ali zatim otresla tu pomisao rekavši naglas kako mu ne zamjera pogledavši čvrsto u Thomasa predajući mu riječ glede Centel i njenih lažnih izjava. I upravo kad je skupio dovoljno argumenata da je ostavi, nakon suzdržanih rečenica i pogleda u kojima joj je nagovijestio da se njihova veza raspada, Centel je pocrvenjela od bijesa i glasno ciknula. Nije joj ostalo dovoljno odvažnosti ni za vrisak, bila je poražena i jedino što je mogla bilo je prepustiti se prirodi unutarnjeg koja ju je dovela do ovog trenutka. Shvativši da je došla do kraja puta bez povratka, zagledala se u jednu točku, praznu spasonosnih misli, punu ljutnje i s nadolazećom kišom zamožaljenja, te odlučila preskočiti suze i moljakanja zgrabivši Issinu kosu i počela je vuči prema jezeru. Sama odluka kao i pokret desili su se toliko brzo da nitko nije mogao povjerovati što je učinila, pa su kratko promatrali kako Issa viče, a Centel proizvodi zastrašujuće zvukove ranjene životinje koja posljednjim uzdasima grebe i razdire svog protivnika znajući da će više nema što izgubiti.

Thomas se naglo trgnuo i potrčao prema njima, a Vidon ga je slijedio te su ih razdvojili, ali ne i ušutkali poplavu uvreda i tvrdnji koje ne priliče dvjema neudanim djevojkama. Prijatelji i znanci bili su šokirani, agresivnost i neprimjerenost Centel McFerry pamtila bi se još dugo na dotičan način da, kad su ih pustili iz stiska oko uskih zategnutih strukova Issa i Centel opet nisu potrčale jedna prema drugoj. Bilo bi dapače i posprdno, i zasluženo, i smiješno, to što je Centel pala u jezero i smočila skupocjenu haljinu iz Pariza. Da je nije uhvatila panika dok su je pokušavali izvući, jer nitko nije znao to što je skrivala od djetinjstva, da se boji vode i ne zna plivati.....

Izvantjelesno, po prvi se puta u životu tako osjećala Centel McFerry nakon javnog ispada. Jad i zloba kucale su joj na kapke pri svakom treptaju, a zavist se pomiješala s ljubavlju što ju je gajila prema Thomasu. Udavivši sreću u grčevitom zagrljaju s mislima o njegovoj nevjeri zamišljala je čudovišan duh, bezličnu djevojčicu iz obitelji nikogovića koja se usudila prijeći prag dobro čuvanog odnosa s ugovorom na brak do kraja postojanja. Centel se zbog tih stvari nikada nije zabrinjavala, znala je da nema dostojne konkurencije i stoga je mirne savjesti uživala krojeći priče o tuđim odnosima i poznanstvima revno vodeći glavnu riječ u pitanjima ljubavnih veza ostalih djevojaka.

No sada se našla usred njihovih i ta joj koža nije bila ugodna. Zatezalo ju je i bockalo sa svih strana, oči što ih je susretala kao da su joj virile iza vlastitih zjenica, a šapati što su je pratili osjećala je u grudima, blisko i povrijeđeno, krijući se svakoga dana iza nasmiješenog lica poradi dužnosti što ju je namijenila ispuniti bez daljnjih pogrešaka. Jer javna govorkanja su dosezala stropove najviših balskih dvorana pa su poput majmunčića, podviljalo i apsurdno, poskakivala vješajući se redom luksuznih lustera. Postalo je grozno nepristojno, to što joj se vraćalo i malo po malo Centel se zgadilo, kao kaljuža u koju je ugazila novim cipelama, to društvo u kojem je rado obitavala, čijom se posrednicom nazivala i koje ju je obožavalo do trenutka vraćenog šamara.

Kao da je najednom postala slabašna i neučinkovita, polovica grada kojim je uvijek ponosno kročila, nije ju više doživljavala kao prije, dizanje šešira i
nakloni zamijenile su iskre poruga u pogledima koje su potajno dodavali kao da im je drago što je smijenjena s prijestolja neokaljanog ugleda. Zato je skovala plan što ga je smatrala utjelovljenjem potrebe da se Issa zauvijek odvoji od Thomasa i ideje o odgađaju njihovih zaruka, kako bi barem druga polovica grada, ona koja ju i dalje podržava, imala o čemu govoriti na primanjima na kojima bi bila dočekivana čašću koja joj pripada.

Na dan proslave izbora novog gradonačelnika na jezeru Mellisson upriličen je cjelodnevni program koji će zabavljati okupljene građane i birače u zajedništvu većinskih odluka. Onaj tko želi biti viđen našao bi se tamo, onaj tko želi vidjeti obavezno bi došao, a oni koje zanima tek razonoda i druženje uz nježne simfonije gradskog orkestra i vatromet, ne bi ih nikako propustili. Kao što nije ni Issa, koja je razlog svog prisustva čvrsto držala u vlažnom dlanu neprestano ga iznova iščitavajući. Pismo koje je primila bilo je od dugo priželjkivanog potpisa, Thomas je u njemu dao nazreti kako Centel više nije njegova voljena, ali ono što joj ima za reći učiniti će osobno, te večeri kod hrasta voljenih za kojeg znaju svi parovi koji se nalaze u javnosti. Issa je obukla svoju najdražu plavu haljinu, obojanu je plavičastu kosu počešljala u kovrče, a iza uški kapnula nekoliko kapi francuskog parfema. Ogrlicu s plavim kamenom što ju je poslala njena majka još prošle godine za rođendan poljubila je zaklopljenim očima ponavljajući u sebi riječi što ih inače izgovara prije spavanja i objesila za vitki vrat kao da nosi vrijednost dragulja.

Tiho je i krotko koračala, nije htjela žuriti da se ne doima poput nestrpljivog djevojčurka, usto što je pritom osjećala kao da bi drugi zbog toga znali kamo se spremila i možda je ismijali ili odvratili s nauma. Naći se na mjestu poznatom kao gnijezdo nevinih ljubavnika bilo bi jednako kao otvorena izjava mještanima da se dvoje vole i ne namjeravaju skrivati jedro svojih namjera kretanja. To bi obično značilo vezu ili brak, ah kakve li divne pomisli za Issu kojoj je opet požurio korak. Večer se spuštala, cvrčcima na ticala, listovima na rubove i naličja, drveću na haljine i rukavice od hrskavih kora, a dvama uzbuđenim srcima na suzdržanost koja ih odvaja.

Ne još dugo, jer Issa čuje zvuk muških koraka iako još ne vidi lice svoga voljenoga. Kojeg je Centel preobrazila u lik Vidona Inckea, danskog useljenika kojeg je platila da odglumi novog Issinog ljubavnika. Centel je bila ta koja je poslala pismo, a zatim ponudila turobnu, ali potrebnu svotu momku čija je majka umrla prije pet tjedana, a sestra i mlađi brat boluju od tuberkuloze i šarlaha. Četvrt njihova stanovanja ne pogoduje zdravlju ionako već narušenom stalnim seljenjima i pomanjkanju hrane usred nestašice primanja. Zato se Centel osjećala kao žena koja istovremeno brani svoj teritorij uhvativši se u koštac s trenutnim zbivanjima ne pomažući samo sebi već i drugima. Ta slika humanitarke iskvarenog srca nije joj bila u glavi dok je iz prikrajka s pomno odabranim uzvanicima predstojećeg susreta čekala da Issa zakorači u klopku u kojoj nema Thomasa na dohvat njene ruke, već ove koja Centel pridržava čašu šampanjca bez saznanja o skorim problemima.

Čupavo i maleno, možda i naborano, ali ne, ne, u sjećanju je više blentavo i radoznalo, upravo takvo je bilo ono četveronožno stvorenje. Thomas ga se prisjeća danas, u teško i suho Bostonsko jutro dok Issa bdije u drugi sat istog vremena noći što je zgusnula crninu, tisuće kilometara daleko razmišljajući o njihovom drugom susretu.

Njeno ljubljeno psetance, njega je prvog vidio na vrhu kamenih stepenica dok je žurio kroz park, a zatim kožnu uzicu. I dok se grozio nad samom pomisli na djevojke i žene koje vole ta beskorisna stvorenja, vuku ih okolo i guše tijesnim ogrlicama, čekaju dok obavljaju nuždu praveći se da za vrijeme dotičnog vode zanimljive razgovore s prijateljicama, te koje ih ljube i tepaju, diraju im vlažne njuške koje su se tko zna gdje gurnule i čije smeće pomirisale, našao se licem uz lice uz vlasnicu okrivljene i osuđene životinje. Issina "njuška" bila mu je ravno pred očima, dapače toliko blizu da su se gotovo sudarili. Šest mjeseci nakon scene u uredu Issa se isprva prepala njegovog užurbanog hoda i ne prepoznavši ga, grubo odgurnula.

Njegova je reakcija bila nešto brža te je Issu polio kritikom kao da se nastavlja rasprava na kojoj je stala priča njihova poznanstva. Da se zbilo štogod drugo, kakav pristojan pozdrav ili tek kimanje glavom u znak izglačanih nesuglasnica i manira Issa nikada ne bi tako postupila. Ali nije, stoga je odlučila ušutkati Thomasa usred pomanjakanja vlastitih argumenata, što je smatrala krajnjim poniženjem, i odlučila se za manje zlo poljubivši ga. Nije to očekivao, ostao je bez riječi nakon toplog djevojačkog poljupca što mu je pomutio razum na onoliko trenutaka koliko mu je trebalo da shvati kako se dlakava beštija pomokrila podno njegovih ulaštenih sara.

Opsovao je brzo i bez kajanja, a zatim izjavio kako mora ići kao da su usred ljubavnog sastanka. Odmah je pomislio kako je zvučio nestvarno, kao da progovara iz duboke cijevi ili bunara, prigušeno i sneno, te zbog čega je uopće rekao takvo što kao da se ima zbog ičega opravdavati ili joj govoriti kamo ide. Svejedno, ta neobjašnjiva potreba mu je prijala. Kao topla pileća juha što je istu večer srkao iz uvoznog tanjura oslikanog u seocu nadomak Berlina i pitao se kakva bi Issa bila žena. Njegova žena. Njegova neobična, drska, srčana i posebna - žena. Jer on je taj koji udvara, muškarac čini prvi korak dami, ako je takvom naziva. Ali Issin poljubac nije bio odbojan ni prost, već nevin i zanosan, tako opojan da nije mario ni za lijepu Centel koja je svoju juhu srkala iz istog seta tanjura sjedeći mu nadesno od dlana i žlice, uha i usnice što ih je nudio djevojci bijele puti i ličnosti boje koje još nije vidio.

Centel je bila idealna prilika za Thomasa s čim se on i slagao, ona je bila njegov izbor, potvrda korijenima i obiteljskim interesima. Njena ruka tražena je mnogo puta, ali Cental za druge nije htjela ni čuti jer nije bilo šarma koji ju je opsjeo kao onaj pod imenom Thomas Killa. A što bi nesretnica mislila da je znala kako je njegov šarm od popodneva neupotrebljiv, pokoren istupom hrabrosti srca koje za njenim udvaračem vene kroz dane i noći što ih je bdjela uz prozor moleći zvjezdano nebo da joj žrtvuje samo jednu svoju kćer za želju što gori od ljubavi. Nesretnica, da, stoga što je ipak saznala za poljubac jer park popodne nikako nije bio prazan, pa iako bez brojnih prolaznika, društvance od nekoliko znatiželjnih glava provirilo je kroz lišće breze i posvjedočilo prizoru vrijednog govorkanja.

Centel se nije namjeravala zaključati u kuću i roniti suze kao prava dama. Unatoč strogom odgoju odlučila je braniti svoju buduću imovinu, te se na glavnoj ulici prema trgu u pratnji svoje starije sestre planirano zaustavila ispred Isse, odrješito joj zaprijetila i zatim opalila jednu dobranu pljusku. Issa je u čudu širom otvorila usta i pokrila opečeni obraz šokiravši se kako se Centel usudila učiniti to u javnosti. Ovakve stvari se ipak raspravljaju privatno i ukusno, ali nedugo zatim je i sama odlučila zanemariti suvisla razmišljanja te je izravnala račun vrativši joj povećim zamahom i bolnim učinkom.

Da sam Thomas nije bio tamo bez sumnje bi tvrdio da prisutni lažu. No ostao je bez viška teksta odvukavši Centel za ruku i uguravši je u kočiju što je odjurila u smjeru nevolje o kojoj su gradski krugovi žedno nagađali mjesecima kasnije. Pogledom otprativši kočiju Issa je ostala trijezno stajati na pločniku, a zatim se polako okrenula, namjestila šešir i čipku, torbicu privila uz desnu mišicu i krenula dalje. Što se ticalo nje, bio je to dobar dan. Nije voljela zaostatke i neriješene probleme, ovaj se čvor prilično lako odvezao i bila je zadovoljna što je njegovo vrijeme došlo brže no što je očekivala. Ali nije znala, da nevolja ima većih posljedica od suza i ponosa....

Tada je još bila sigurna u sebe. Sa sedamnaest godina bila je tvrdoglava i samouvjerena. Nije griješila jer grešaka nije bilo. Tako si je govorila sve svoje postupke smatrajući ispravnima. I danas čezne za tim danima, bezbrižnim trenucima uvijek pravih odluka i još većeg prava na izostanak krivnje od nepoznatoga.

Angelika Fjordinova bila je neprijatelj ruskog naroda, to jest viših slojeva ministara i nadležnih službenika vlade jer njen je otac bio žrtva zavidnih rezultata. General Fjordinov nije bio samo vojnik i potrebna marioneta, već nepotreban filozof i radikal evolucijskih ideja koji svima nije bio po volji, a uspjeh kojeg je mogao požeti usred njihovog ostvarenja, kako to obično biva, označen je crvenom vrpcom upozorenja i proglašen opasnim, stoga je ruska krema odlučila ukloniti biskvit kako bi se razmazala po tanjuru vlastitih namjera drugačijih sastojaka. Angelikin otac, Zion Fjordinov dospio je na listu smaknuća, tiho i neugledno rješenje ostvareno je nesrećom na ladanju, na što je Angelikina majka u panici i mudrosti hitro reagirala bjegom u Poljsku, a nju samu je s guvernantom poslala u Francusku i zatim na brod za Sjevernu Ameriku s novim identitetom i novim naglaskom u liku Isse Montreal.

Prve tri godine imale su novaca tek koliko su isprva bile ponijele sa sobom. Issina guvernanta Majocka Velebna zaposlila se u trgovini odjevnih predmeta i tkanina nekog istočnjaka. Majocka je pod imenom Amelie Jeanou pristojno zarađivala, a ni sama Issa nije gubila vremena, odmah po dolasku ponudila se u uredu prevoditelja s obzirom na svoje znanje stranih jezika. Ismijali su je, zbog dobi, izgleda i nadutog upada, ali splasnuli su osmjesi podno zgrčenih trbuha kad je progovorila jezicima za kojima je vrvila potražnja, ali nije bilo dostatno obučenih u gradu New Yorku koje bi prihvatila prevodilačka kuća Phila McKellya.

Tamo je prvi puta ugledala Thomasa Killu. Iz zabačenog sobička u kojem je prebivala danju do četiri sata popodne, začula je nervozno kucanje na vrata vlasnika ureda. Ne bi se posebno obazirala na ovog kucača, da se njegova ustrajala kuckanja nisu ponovila pet uzastopnih puta, a džonovi njegovih jahačkih čizama odzvanjali kao da su joj u glavi, zbog čega je nekoliko puta morala čitati istu rečenicu bugarskog teksta. Nevoljko se ustala od stola i izašla da obavijesti ovog gosta kako se manirima upravlja, a ne vozi trka, kad li je zastala ugledavši priliku koju sveameričke majke i one koje bi se tako voljele nazvati, ali im prekooceanska porijekla to ne dozvoljavaju, sanjaju za zeta, a sveamerički očevi za idealnog partnera obiteljskog stabla.

Issina jabučica u tom je trenutku bila suha i izguljena, bez sjajnog korijenja koje bi mogla prostrti pod njegova stopala, jer iako strankinja, njena plemenita loza i samom bi Thomasu bila dojmljiva. Ali Issa je službeno bila tek pisar. Cijenjena prevoditeljica svoje je zvanje potvrdila dovoljno puta do njihovog susreta, no što li je takav ugled spram Teksaškog naftnog lobija kojeg je predstavljala obitelj Killa. Sama pomisao ne bi bila dugo na pameti, da je znala kako mu je oči u oči, njoj presudnog sjećanja u životu, bila odbojna. Nije mu bila nimalo privlačna, dapače iznutra se zgrozio djevojke bijelih obrva i neprirodne puti, njena haljina doimala mu se kao da stoji na lutki, a ona se kreće prema njemu i trepće, možda nešto i govori, ali zvuka od nje ne čuje jer je na sto čuda kako je to moguće.

Prenuo se, kad je sigurnim i umišljenim glasom svisoka rekla kako vlasnika nema, a njegova je nervoza nepotrebna. Željela ga je uvrijediti, kako je i on naravno uvrijedio nju, jer ne samo što ju je prekinuo u koncentriranom radu već se ovako nenadano nametnuo njenom unutarnjem svijetu, srcu što ga čuva mislima na ruske ljepotane za koje se nadala da će tražiti njenu ruku kad se jednog dana s majkom vrati u domovinu. Thomas je pomislio kako je drska i k tome još ružna, pa tko bi je takvu i htio te se bez isprike odvažio okrenuti joj leđa i izaći bez riječi. Issa je cijeli tjedan kipjela zbog ovog incidenta, nadajući se da će se Thomas vratiti kako bi mu mogla sasuti u lice cijelu silu uvreda što ih je smislia čim je zatvorio vrata.

Želja joj se ostvarila i pritom je cijela drama potrajala duže nego je mislila. Ali s ishodom je bila izuzetno zadovoljna. Ne samo što se međusobna komunikacija naoštrila poput njenog pera, nego je perje letjelo kroz ured, prozore, sve do izlaznih vrata kamo je stiglo u vidu riječi što mu ih je planirano uputila. Poput svežnja novina u glavu, odlučila ga je osvijestiti najnovijim vijestima iz zemlje i inozemstva, dobacujući mu kako je njeno strano porijeklo upravo prednost, a njegova domaća zatucanost nedostatak, pa je zato bolje da ne nosi nikakav tekst na prijevod jer ona takvog jezika ne poznaje i to što mu izlazi iz usta je vjerojatno govorna mana.

Pogled što ga je uputio Issi kad je to izrekla bio je vrijedan sljedećih mukotrpnih godina. U njemu se jasno vidjela krivnja što nema tolike hrabrosti i žara da nekome izgovori sve što mu je na pameti i srcu koje drhti od straha, a ipak se daje kao da ga nema napretek. No u Thomasovom pogledu vidjela se i trunka strasti što ju je zatomio da bi u zadnji momenat sakrio ostatak golemog vala koji ga poklopio bez upozorenja, smočivši ga s leđa kao dječarca koji stoji pod prozorom s kitom poljskog cvijeća. Iako je kasnije tvrdio da se toga ne sjeća, lagavši Issi u lice, bio je više nego počašćen što se to perje zalijepilo i za njeno srce.

Vratne žile nabubrile su od stiskanja i bol je postala tekuća, ali Issa nije pomakla ruke niti promijenila izraz lica, ni glasa nije nastojala ispustiti dok se Thomasov bijes crvenio podno njene brade, u zgrčenom dlanu oznojena ljubavnika. Kad joj je ponestalo zraka, u treptaju niz koji je kliznulo posljednje zrnce pješčanog sata njenih šarenica, Issa se trgla iz sna i duboko udahnula. Deseci su godina otkako ga sanja, a svejedno uvijek ista mora donosi joj ovog muškarca tek kada je u zadnjim udasima.

Uskoro će ponoć, njeno najdraže doba. Issa voli kad je sama, kad firentskim mramorom čuje odzvanjanje zvuka potpetica koje prati šuštanje podsuknje i metara svile što ga je precijenjeno platila od azijskih dobavljača. No nije marila za njihovu pohlepu, već svoja zadovoljstva, a najveći od njih boje su i kistovi s dalekog Istoka. Znala je provoditi sate mješajući ih dok ne bi bila sigurna da je nijansa prava. Mnoge bi se tada osušile na paleti, kao i njena dva oka, gunđala bi misleći, posebna su kao ničija druga, a ne koriste joj u strasti koja je najviše opsjeda. Issine oči gledale su svijet u različitim bojama, kao da gleda kroz nekoliko kaleidoskopa odjednom, pod drugačijim kutom pričinila bi joj se drugačija boja. Zato je Gogha i Da Vinchia promatrala mjesecima, još dok je njihova djela ugledala po prvi puta, nije se dala smesti veličinom izazova i odlučno se dala u istraživanje kako bi pobijedila manu svoga tijela. Boje za koje je bila sigurna da ih je točno vidjela zapisivala je u korice pamćenja. Issini rokovnici bili su prepuni opisa slika i pejzaža, kako Francuske, Italije tako i Španjolskih vrtova, do posljednje travke i pupoljka što ih je zapazila na djelima kojima se posvećivala.

Mogla je otići na sva mjesta o kojima je maštala, ali to je bila jedina ustuknica koju je Issa dogovorila sa svojim lutanjima. Nije htjela biti izložena tuđim pogledima unatoč ponosu koji je osjećala i zbog kojeg si je govorila da je jedinstvena. Dok je bila djevojčica znala je plašiti djecu kako je kći vampira tvrdeći kako će živjeti vječno kao mlada i besmrtna ikona kakvu drugi roditelji tek priželjkuju za svog nasljednika, ali im to neće priznati pa im govore da je vještica. U stvarnosti, Issa je jedinica poljske vojvotkinje zdravlja krhkog poput šalice kineskog porculana i ruskog generala čija se baština sjaji na oštricama mačeva ulaštenih poslije krvavih bitaka. Odgajana je mnogo ležernije od prvog dojma korijena, no vanjštinu karaktera preuzela je od oca, sin kojeg nikada nije imao nije mu postala slaba točka jer Issa je postavila dvotočje i nabrojila još nekoliko osobina koje mu nisu bile na pameti onog dana kad se rodila djevojčica bez pigmenta njegovih crnih vlasi i debelih usana.

Unatoč svojeglavoj prirodi Issa je bila lijepih i glatkih kontura lica, nedovršena lutka kojoj je Bog ostavio da se sama oboji kako god joj odgovara. I nije bilo teško snaći se u izobilju izbora koje je imala, ali je bilo izrazito mučno savladati škrte stepenice uz koje se trebalo uspeti da bi bila društveno prihvaćena. To ju je više smetalo zbog obitelji nego njene potrebe uklapanja, kao napokon i zbog Thomasa koji ju je volio licemjerno, nepravedno i skriveno, kako od drugih tako i od nje same.

Issa ustane iz stolice za ljuljanje i otrese san iz glave, krene kroz sobu do sjevernog zida i uhvati ručkicu drvenih rezbarenih vratašca u zidu. Ona zaškripe kao da se bune što ih opet otvara, ali ona ne primjeti da joj savjest prigovara već iz čipkaste kesice što visi na vrpci oko pasa izvadi potamnjeli mjedeni ključ i gurne u bravicu te okrene dva puta. Srebrna kutijica zasja pod svijetlom triju svijeća i ona je položi na izvezen stolnjak što se prostire na leđima crnog klavira. Otvori poklopac i zaklopi oči, među prste uzme pramen smeđe kose i stane ga blago trljati. Meka je kao i nekada, unatoč vremenu nije se promijenila, i dalje je drska i neukrotiva. Kao i tjeme kojem je pripadala, glava koja ju je nosila i srce koje je voljela, a zatim ga odrezala iz svoga kao što je i ovaj pramen, dok je Thomas ležao u nesvijesti nakon što je pao pogođen u ishodu dvoboja kojeg je isposlovala kako bi mu se osvetila....

Prekid bloganja i priče "Boja obzora" privremeno se obustavlja zbog naglog, ali očekivanog slučaja blogeričinog rođendana. Naime simptomi su ozbiljni i stanje je kronično napredovalo te godinama nema povratka. Liječnici prognoziraju da je bolest opasna po život, ali ne znaju hoće li pacijentica izdržati još 50 ili 60 godina. Ovisi o načinu smijanja i suočavanja s pozitivnim činjenicama tijekom terapija.

Smatra se da nade postoje, jer je obitelj i bolja polovica podržavaju u smjelom pothvatu ovog glupiranja. Zato vas lijepo moli, sve ludo i neozbiljno zabilježite pri svojim nadimcima, svako drago i nježno umotajte urnebesnim ukrasnim papirom, a cvijeće prethodno pošpricajte protiv uši, naime ona čuje dobro.

Sada se obavijest prekida jer se mora diviti poklonu što ga je upravo primila. I izljubiti dragoga zbog neprimjerene skupoće darovanoga.



Ne gledajte podočnjake, molim. Danas radim! Idem spavati....... pusa!

Imala je oči boje pijeska. Tako su pričali, da se rodila s očima Saharinog sunca što se odbija u zrncima Zemljinog praha na onoj strani svijeta gdje je zrak vruć, a koža tamna. No tamo gdje divlje zvijeri veličine šake odraslog čovjeka žive u pješčanim dinama ona nikad nije kročila. Niti je njena bijela ruka ikada osjetila sunca, već je strepila stisnutim porama i nakostriješenim dlačicama ispod bijelog čipkanog rukava i crnog kišobrana optočenog još crnijim draguljima što su na danjem svijetlu bljeskali kao površina jezera ljetnog podneva.

Voljela je šetati oko njega tek u suton, u velikom šeširu sa satenskom mašnom ispod brade čvrsto bi držala ručku od jantara, svoju najbolju prijateljicu nikada ne bi ispustila iz stiska koji je na trenutke djelovao kao grč, a zatim kao draga pomama. Jer potreba se s godinama pretvara u opsesiju, a Issa ih je imala mnogo za ovog života. Da ih je mogla slagati u staklenke, kiselila bi ih i spremala u smočnicu, znala je misliti, kao krastavce, nagurala bi jedne do druge sve svoje izmišljene natuknice života i zalila ih vrućim octom, a potom čekala zimu da se njima gosti u sitne noćne sate kad bi ih između zubiju i jezika sisala pa grickala kao djevojčica što se nekada zvala Angelika Fjordinova.

No ta je isprava dobro sakrivena, u kožnoj vrećici stegnutoj dvijema trakama u ladici ispod svilenog rublja skrivena je u dnu ormarića jedna putovnica. Na njoj je lice blijedog albino djeteta sa žućkastim očima. Takve ih je Issa uvijek vidjela iako je slika bila crno bijela, a prilika djeteta neprepoznatljiva kostima lica i uzrasta. Tada bi s poznatim i već pripitomljenim gađenjem gledala u nju kao kakva guvernanta što bi djetetu rado očitala bukvicu jer nije zapamtilo zadanu pjesmicu do kraja. Pjesmica govori o mudrosti i smjelosti, kvalitetama koje je trebalo presaditi iz keramičkog lonca u onaj limeni. U taj koji se ne može razbiti, tek zahrđati i usmrdjeti.

I doista joj nije smetalo, gotovo nikada, to što je iza svojih leđa od rođenja slušala poruge i čuđenja. Upiranja prstom čak su je i zabavljala, jer Issa nije od onih sklonih trenucima samožaljenja i nevjerice u smisao vlastitog postojanja, ona nema predrasuda prema ljudima, neznanja i nesposobnosti drugih smatra svojim prednostima. Uvijek je koračala uzdignutog čela, da je vide sve oči koje je zauzvrat promatrala svojima. Čak i kada je bila ponižena od Thomasa, kada ju je odbio naprasito i neugodno pred svima, nije potrčala da se udalji iz prisutnosti društva zvukom uplašenih djevojačkih potpetica, ne, koračala je polako i dostojanstveno, odzvanjajući dugačkim hodnikom jekom ponosa iz inata što ga je isplela u trenutku poniženja.

Ali prošlo je 35 godina od tog dana, potpetice su se istrošile i kraj je puta za volju što se izlizala podno tabana. Još jedan dan i konačno će zaboraviti sve što ju je dovelo do Sovinog brijega i kuće što je priželjkuju sve one obojane duše koje bi je otkupile nakon Issine smrti. Nije im namjeravala udovoljiti. Kao da bi iz bilo kojeg svijeta što je čeka nakon ovoga bilo nemoguće vratiti se i natrljati im noseve u mramorne podove što ih je sama oslikala, kipove što ih je svojim dlijetom isklesala, pejzaže koje je uokvirila i dala poslati na sveučilišta.... takvo što može pomisliti samo naivna jedinka koja ne poznaje Issina postignuća i dosege. Iako, njima se ne kiti i ne ogrće, stoga mnogi ne znaju da ono što je njeno, nije svačije. Zato je prije kraja potrebno održati lekciju koja se pamti kako ne bi bilo zabune. To je Issa nabrajala svoje posljednje popodne pišući na uvoznom papiru, namačući perom u crnu tintu. Voli sve zapisivati kako ne bi zaboravila, jer kad bi odlučeno pročitala činilo bi joj se kao da ima veću vrijednost od smišljenoga.

To je bilo dobro za Issu s jednog gledišta, ali loše s onog drugog, kad bi njena izgužvana stranica opet bila izravnata i pročitana od strane onih kojima nije namijenjena, a zatim prodana onima kojima jest......

Požuda je normalna pojava. Normalna, reći ću bolje, prirodna, svako ljudsko biće kad-tad joj robuje. Neki mnogo češće, drugi rijeđe, no nevažno, svi visimo na istom užetu Božjeg balkona nakon centrifuge.

No nije normalno ili barem prirodno ono što požuda može učiniti čovjeku. Izbezumiti kontroliran i savjestan um, okrutno se igrati s ležernijom sviješću, bockati pohotne zvjerčice do ludila, obespametiti čak i neobuzdane samovoljne pretendente strasti što svojataju razna imena i nadimke kao vlastite fizičke atribute.

Tko se zbog toga voli ili ne voli, ili pak simpatizira druge odnosno zamjera im, stvar je individualnog pogleda. No kad reputacija, te mogućnost istinitosti glasina postane javna debata na temelju kojih se daju prilike, iste one koje mnogi čekaju u redu, pošteno i poniženo, mučnina u želucu postane mi nesnošljiva. Nikada nisam isticala ili koristila bilo kakav atribut na svome tijelu, niti mislim da takav postoji, koji bih naglašavala u svrhu postizanja nekog cilja. Dapače, mislim da je ispod časti svakome tko imalo drži do sebe i smatra da posjeduje dovoljne komunikacijske vještine kao i dozu samopoštovanja, da uvjerljivost nastupa kojim će dokazati vjerodostojnost svojih riječi spušta na nivoe vulgarnosti što se čitaju iz pogleda i dvosmislenih rečenica.

Još je pritom žalosnije, ako odglumljena pamet i zaogrnuti talenti prođu pod opaskom zadovoljavajućeg dojma. Jer više ne vjerujem u ljudsku glupost kao takvu, niti sljepilo kao njegovu posljedicu, a još manje kao uzrok. Prepoznati iskrenu osobu nije lako, ali nazreti nedostatke tvrdnji, gapove u objašnjenjima, nadoknade pokretima tijela i plastičnim gestama, nije tako teško. Svatko od nas ima "onaj" osjećaj ukoliko postoji sumnja, trzavu mašinicu što dan i noć radi na popravcima tuđih istina, kao postolar koji popravlja cipele slučajnih prolaznika.

Nije ugodno kad te takvi potplati nagaze, pogurnu ili natjeraju da se skloniš s puta i zagaziš u lokvu. Nije fer biti mokar dok drugi kroče suhom udobnom stepenicom. No mnogo je ugodnije kad shvatiš da je ta stepenica jedna i imaginarna. Rad, zalaganje i postignuća imaju odjeka tek kad im vrijeme otvori vrata. Jeka je neminovna samo onima koji stoje na dovratku hodnika, ne početku stubišta podno njegovog otirača.

Povjetarac mi nježno korača ramenima, malenim stopalima ostavlja prohladne tragove maglice na toploj koži što u njima uživa. Skrivam se od zlatnih traka najbliže zemljine zvijezde što ih je zatakla u travu i prostrla se nad nebo poput šatora. Gutljaj hladnog pića sada mi je na pameti kao kapljica znoja što klizi niz nju, bez osjećaja krivnje promače mi misli i ostavlja ih da žude za njenom putanjom. Ali ta žudnja gasi se brzo, sagorijeva krckajući poput suhe kore drveta u kaminu neke zimske noći podno Urala.

Neodlučne, gotovo posramljene što bi se rado opustile, misli me malčice mrcvare usred mogućnosti da ih iskoristim za stvaranje i da se ulijene. Ne vole trošiti vrijeme jer tko zna koliko ga imamo, vječnost čovjeka i kako je on zamišlja u omjeru su čaše i oceana, koliko stane u nju ili koliko se prolije usred valova, toliko će se živjeti u ovom postojanju.

Stojim nogama u plićaku i udišem zrak s površina, gostim se prizorom što ga zamišlja moja mašta kako bi se osvježila u najezdi vrućina. Rasprostirem ležaljku ispod golemog suncobrana, skidam japanke pokraj ručnika i dajem slobodno popisima što čekaju u redu da im se posvetim u času mirovanja. Odlučila sam biti nesputana, biti će mnogo dana kad neću moći birati što ću s minutama.....

U stanju sam euforije. Nešto slično tome zapravo, jer meni je teško očitovati se kao takva. To je kao da me netko pita kojeg sam državljanstva, imam osjećaj da podatak mora biti precizan jer kao da će biti zapisan u nekom dokumentu što ću ga pokazivati kad zatrebam otići iz države, ako poželim izgraditi kuću ili moram promijeniti zdravstvenu iskaznicu.

Zvuči kao panika? Ne, u stanju sam mirovanja. Što unazad 72 sata nije bilo ništa nego nezamislivo. Zašto?

Jer sam umom i tijelom bila u šoku. Nakon 4 mjeseca nezaposlenosti, zbog otkaza kojeg sam dala s razlogom nepoštenja i zaposlenika i poslodavca, pa nakon nerviranja i osjećaja bespomoćnosti, ispitivanja vlastite pameti i smisla donošenja te odluke, u prošlu subotu dobivam poziv na razgovor za posao. Subota. Tko zove subotom? U 8,30 ujutro nisam znala kako se zovem jer sam zaspala tek nekoliko sati prije i usred mnoštvo molbi koje sam obično slala svakog tjedna učinilo mi se da sam čula jedan drugi naziv tvrtke od one koja me pozivala. Počinju na isto slovo, pa sam recimo prečula. Ipak pojavim se ja na dobrom mjestu, osramotim se pritom, jer naravno pitam za nešto sasvim deseto, ali nije mi uzeto za zlo i razgovor od 20-tak minuta, koji je takav trebao biti, pretvorio se u 2-satno druženje.

Ostala sam bez riječi, kako mogućnostima posla, plaćom, tako i slobodom vođenja radnog mjesta, a čovječnost i simpatizerstvo prema poslodavcu ostaviti ću za neku drugu temu. Ostali smo na tome da će mi se javiti najkasnije za dva dana jer sada biraju samo između mene i jedne starije gospođe koja je dotični posao već obavljala drugdje i ima iskustva koliko ja ne mogu stvoriti u svojoj radnoj knjižici ni da ga platim nekome da mi ga napiše crno na bijelom.

Dan kasnije dobivam poziv i priopćenje odluke da žele mene. Ja i dragi bili smo tada još u Crikvenici na kupanju, navečer smo se prošetali i večer odlučili proslaviti u konobi/pizzeriji nadomak Rijeke jer je i moj dragi naglo i nažalost gotovo dramatično promijenio posao i trebali bi oboje početi istog dana 1.07. na novim radnim mjestima. Nakon večere otišli smo kući, istuširali se i odmah na spavanje. U ponedjeljak sam trebala doći upoznati mjesto na kojem bi radila, tek na nekoliko sati, a kasnije sam se dogovorila sa dragim da idemo u grad kupiti mu novu obuću i još se malo zabaviti zadnji dan što smo "slobodni".

U ponedjeljak 4.00 h ujutro mene probude nesnosni bolovi. Grčim se do 8 sati, jer ja sam kao Popaj, ne Oliva, mene kao da su natrpali špinatom, cviljenje je za djevojčice pa trpim dok napola ne umirem. Taj dan bio je tako grozan da groznijeg stvarno dugo ne pamtim. Ne samo da nisam otišla raditi, nego sam 2 puta završila na hitnoj, zamalo se onesvijestila 10-tak puta, iskusila sve nuspojave koje si zamislite, a koji su uobičajeni za - trovanje hranom. Uspjela sam i zaspati na krevetu u ordinaciji, dok smo 50 minuta čekali doktora (na hitnoj), bila podvrgnuta gledanju ispod oka kao da ih sve to skupa nimalo ne impresionira, pa čemu ja uopće dolazim? Napravila sam sve testove, kupila sve nepotrebne tablete koje, naravno, nisu djelovale, u posljednja dva dana pojela krekera da stanu u šaku jedne ruke, a iz sebe izbacila sadržaja dok nije ostala tek duša i organi s kojima živim. Tu je i temperatura, blage halucinacije, molitva Bogu da mi dokračji muke i ostale slasne recepture koje idu uz otrovan obrok.

U moj prilog ide što sam prvi dan zatražila toleranciju poslodavca, a drugi dan sam se pojavila i odtrpila bolove zbog samo jedne rečenice koju mi je bolja polovica rekla prije nego sam odlučila hoću li ću otići ili možda izgubiti nevjerojatnu priliku koja mi je dana:

"Izgleda da te netko ili nešto neće tamo. Idi protiv sudbine".