Pregled posta

Boja obzora (III. dio)

Tada je još bila sigurna u sebe. Sa sedamnaest godina bila je tvrdoglava i samouvjerena. Nije griješila jer grešaka nije bilo. Tako si je govorila sve svoje postupke smatrajući ispravnima. I danas čezne za tim danima, bezbrižnim trenucima uvijek pravih odluka i još većeg prava na izostanak krivnje od nepoznatoga.

Angelika Fjordinova bila je neprijatelj ruskog naroda, to jest viših slojeva ministara i nadležnih službenika vlade jer njen je otac bio žrtva zavidnih rezultata. General Fjordinov nije bio samo vojnik i potrebna marioneta, već nepotreban filozof i radikal evolucijskih ideja koji svima nije bio po volji, a uspjeh kojeg je mogao požeti usred njihovog ostvarenja, kako to obično biva, označen je crvenom vrpcom upozorenja i proglašen opasnim, stoga je ruska krema odlučila ukloniti biskvit kako bi se razmazala po tanjuru vlastitih namjera drugačijih sastojaka. Angelikin otac, Zion Fjordinov dospio je na listu smaknuća, tiho i neugledno rješenje ostvareno je nesrećom na ladanju, na što je Angelikina majka u panici i mudrosti hitro reagirala bjegom u Poljsku, a nju samu je s guvernantom poslala u Francusku i zatim na brod za Sjevernu Ameriku s novim identitetom i novim naglaskom u liku Isse Montreal.

Prve tri godine imale su novaca tek koliko su isprva bile ponijele sa sobom. Issina guvernanta Majocka Velebna zaposlila se u trgovini odjevnih predmeta i tkanina nekog istočnjaka. Majocka je pod imenom Amelie Jeanou pristojno zarađivala, a ni sama Issa nije gubila vremena, odmah po dolasku ponudila se u uredu prevoditelja s obzirom na svoje znanje stranih jezika. Ismijali su je, zbog dobi, izgleda i nadutog upada, ali splasnuli su osmjesi podno zgrčenih trbuha kad je progovorila jezicima za kojima je vrvila potražnja, ali nije bilo dostatno obučenih u gradu New Yorku koje bi prihvatila prevodilačka kuća Phila McKellya.

Tamo je prvi puta ugledala Thomasa Killu. Iz zabačenog sobička u kojem je prebivala danju do četiri sata popodne, začula je nervozno kucanje na vrata vlasnika ureda. Ne bi se posebno obazirala na ovog kucača, da se njegova ustrajala kuckanja nisu ponovila pet uzastopnih puta, a džonovi njegovih jahačkih čizama odzvanjali kao da su joj u glavi, zbog čega je nekoliko puta morala čitati istu rečenicu bugarskog teksta. Nevoljko se ustala od stola i izašla da obavijesti ovog gosta kako se manirima upravlja, a ne vozi trka, kad li je zastala ugledavši priliku koju sveameričke majke i one koje bi se tako voljele nazvati, ali im prekooceanska porijekla to ne dozvoljavaju, sanjaju za zeta, a sveamerički očevi za idealnog partnera obiteljskog stabla.

Issina jabučica u tom je trenutku bila suha i izguljena, bez sjajnog korijenja koje bi mogla prostrti pod njegova stopala, jer iako strankinja, njena plemenita loza i samom bi Thomasu bila dojmljiva. Ali Issa je službeno bila tek pisar. Cijenjena prevoditeljica svoje je zvanje potvrdila dovoljno puta do njihovog susreta, no što li je takav ugled spram Teksaškog naftnog lobija kojeg je predstavljala obitelj Killa. Sama pomisao ne bi bila dugo na pameti, da je znala kako mu je oči u oči, njoj presudnog sjećanja u životu, bila odbojna. Nije mu bila nimalo privlačna, dapače iznutra se zgrozio djevojke bijelih obrva i neprirodne puti, njena haljina doimala mu se kao da stoji na lutki, a ona se kreće prema njemu i trepće, možda nešto i govori, ali zvuka od nje ne čuje jer je na sto čuda kako je to moguće.

Prenuo se, kad je sigurnim i umišljenim glasom svisoka rekla kako vlasnika nema, a njegova je nervoza nepotrebna. Željela ga je uvrijediti, kako je i on naravno uvrijedio nju, jer ne samo što ju je prekinuo u koncentriranom radu već se ovako nenadano nametnuo njenom unutarnjem svijetu, srcu što ga čuva mislima na ruske ljepotane za koje se nadala da će tražiti njenu ruku kad se jednog dana s majkom vrati u domovinu. Thomas je pomislio kako je drska i k tome još ružna, pa tko bi je takvu i htio te se bez isprike odvažio okrenuti joj leđa i izaći bez riječi. Issa je cijeli tjedan kipjela zbog ovog incidenta, nadajući se da će se Thomas vratiti kako bi mu mogla sasuti u lice cijelu silu uvreda što ih je smislia čim je zatvorio vrata.

Želja joj se ostvarila i pritom je cijela drama potrajala duže nego je mislila. Ali s ishodom je bila izuzetno zadovoljna. Ne samo što se međusobna komunikacija naoštrila poput njenog pera, nego je perje letjelo kroz ured, prozore, sve do izlaznih vrata kamo je stiglo u vidu riječi što mu ih je planirano uputila. Poput svežnja novina u glavu, odlučila ga je osvijestiti najnovijim vijestima iz zemlje i inozemstva, dobacujući mu kako je njeno strano porijeklo upravo prednost, a njegova domaća zatucanost nedostatak, pa je zato bolje da ne nosi nikakav tekst na prijevod jer ona takvog jezika ne poznaje i to što mu izlazi iz usta je vjerojatno govorna mana.

Pogled što ga je uputio Issi kad je to izrekla bio je vrijedan sljedećih mukotrpnih godina. U njemu se jasno vidjela krivnja što nema tolike hrabrosti i žara da nekome izgovori sve što mu je na pameti i srcu koje drhti od straha, a ipak se daje kao da ga nema napretek. No u Thomasovom pogledu vidjela se i trunka strasti što ju je zatomio da bi u zadnji momenat sakrio ostatak golemog vala koji ga poklopio bez upozorenja, smočivši ga s leđa kao dječarca koji stoji pod prozorom s kitom poljskog cvijeća. Iako je kasnije tvrdio da se toga ne sjeća, lagavši Issi u lice, bio je više nego počašćen što se to perje zalijepilo i za njeno srce.

Post je objavljen 24.07.2008. u 00:08 sati.