|
U stanju sam euforije. Nešto slično tome zapravo, jer meni je teško očitovati se kao takva. To je kao da me netko pita kojeg sam državljanstva, imam osjećaj da podatak mora biti precizan jer kao da će biti zapisan u nekom dokumentu što ću ga pokazivati kad zatrebam otići iz države, ako poželim izgraditi kuću ili moram promijeniti zdravstvenu iskaznicu.
Zvuči kao panika? Ne, u stanju sam mirovanja. Što unazad 72 sata nije bilo ništa nego nezamislivo. Zašto?
Jer sam umom i tijelom bila u šoku. Nakon 4 mjeseca nezaposlenosti, zbog otkaza kojeg sam dala s razlogom nepoštenja i zaposlenika i poslodavca, pa nakon nerviranja i osjećaja bespomoćnosti, ispitivanja vlastite pameti i smisla donošenja te odluke, u prošlu subotu dobivam poziv na razgovor za posao. Subota. Tko zove subotom? U 8,30 ujutro nisam znala kako se zovem jer sam zaspala tek nekoliko sati prije i usred mnoštvo molbi koje sam obično slala svakog tjedna učinilo mi se da sam čula jedan drugi naziv tvrtke od one koja me pozivala. Počinju na isto slovo, pa sam recimo prečula. Ipak pojavim se ja na dobrom mjestu, osramotim se pritom, jer naravno pitam za nešto sasvim deseto, ali nije mi uzeto za zlo i razgovor od 20-tak minuta, koji je takav trebao biti, pretvorio se u 2-satno druženje.
Ostala sam bez riječi, kako mogućnostima posla, plaćom, tako i slobodom vođenja radnog mjesta, a čovječnost i simpatizerstvo prema poslodavcu ostaviti ću za neku drugu temu. Ostali smo na tome da će mi se javiti najkasnije za dva dana jer sada biraju samo između mene i jedne starije gospođe koja je dotični posao već obavljala drugdje i ima iskustva koliko ja ne mogu stvoriti u svojoj radnoj knjižici ni da ga platim nekome da mi ga napiše crno na bijelom.
Dan kasnije dobivam poziv i priopćenje odluke da žele mene. Ja i dragi bili smo tada još u Crikvenici na kupanju, navečer smo se prošetali i večer odlučili proslaviti u konobi/pizzeriji nadomak Rijeke jer je i moj dragi naglo i nažalost gotovo dramatično promijenio posao i trebali bi oboje početi istog dana 1.07. na novim radnim mjestima. Nakon večere otišli smo kući, istuširali se i odmah na spavanje. U ponedjeljak sam trebala doći upoznati mjesto na kojem bi radila, tek na nekoliko sati, a kasnije sam se dogovorila sa dragim da idemo u grad kupiti mu novu obuću i još se malo zabaviti zadnji dan što smo "slobodni".
U ponedjeljak 4.00 h ujutro mene probude nesnosni bolovi. Grčim se do 8 sati, jer ja sam kao Popaj, ne Oliva, mene kao da su natrpali špinatom, cviljenje je za djevojčice pa trpim dok napola ne umirem. Taj dan bio je tako grozan da groznijeg stvarno dugo ne pamtim. Ne samo da nisam otišla raditi, nego sam 2 puta završila na hitnoj, zamalo se onesvijestila 10-tak puta, iskusila sve nuspojave koje si zamislite, a koji su uobičajeni za - trovanje hranom. Uspjela sam i zaspati na krevetu u ordinaciji, dok smo 50 minuta čekali doktora (na hitnoj), bila podvrgnuta gledanju ispod oka kao da ih sve to skupa nimalo ne impresionira, pa čemu ja uopće dolazim? Napravila sam sve testove, kupila sve nepotrebne tablete koje, naravno, nisu djelovale, u posljednja dva dana pojela krekera da stanu u šaku jedne ruke, a iz sebe izbacila sadržaja dok nije ostala tek duša i organi s kojima živim. Tu je i temperatura, blage halucinacije, molitva Bogu da mi dokračji muke i ostale slasne recepture koje idu uz otrovan obrok.
U moj prilog ide što sam prvi dan zatražila toleranciju poslodavca, a drugi dan sam se pojavila i odtrpila bolove zbog samo jedne rečenice koju mi je bolja polovica rekla prije nego sam odlučila hoću li ću otići ili možda izgubiti nevjerojatnu priliku koja mi je dana:
"Izgleda da te netko ili nešto neće tamo. Idi protiv sudbine".
|
