Kolegica Mica

Ma, to vas zafrkavam. Da shvatite koliko se može ubrzati puls i usporiti dah u samo jednom trenutku čitanja. Moć dobrog naslova polovica je uspjeha stvaranja. Iako ovo nije dobar naslov, tek praktičan. Jedna riječ ili njih pet, uopće se ne broji. Važi jedino što time postigneš. Dobra knjiga, loša knjiga, sve počinje naslovom.

Kao lice. I ime što mu pripada. Da ti se netko svidi na prvi pogled, mora imati osobinu koju vrednuješ. Ovako inteligentno zaključivanje nisam naučila u školi, s tim se rodiš. Dakle gluposti na stranu, u prvi kadar ulazi objekt, to jest subjekt koji je zaokupio pažnju. Što dalje? Lako je ako dostupnost uočenom nije problem. Ali to nije tema. Što kada se radi o nečem što ti se jako svidjelo, a to nikako ne možeš doseći? Ne ovog trenutka i ne bez nekog čuda što potječe van zemaljskog života. Miriš li se s tim?

Ili ono slijediš? Što mora presuditi da se skineš iz vlastite kože i kreneš u nepoznato, odbaciš logične zaključke, ocjeniš veliku mogućnost neuspjeha, potencijalni gubitak obraza, novca i pameti, svakako osjećaja i još k tome poštivanje unutarnje sile prosuđivanja?

Sve sam to učinila. Jednom. S tek navršenih 15 godina sjedila sam u separeu tapiciranih drvenih klupa. Ne sjećam se je li tkanina bila gruba ili glatka. Skrenula sam pažnju s detalja, kao i svog djetinjeg života uostalom, grizla me budućnost kao sol što nagriza ranjenu kožu. Nisam je isprala. Kao ni sada ovu mrežu što je saplela moje pamćenje. U njoj i dalje plivaju mogućnosti presvlake te drvene sjedalice. Jesu li redovi gustog hrapavog platna uokvirili nemir što me prožimao, ili se podstavljena umjetna koža ljepila za moju kao želja koja me opominje da je ispunim.

Dogodilo se u kafiću na plaži tek dvadesetak metara od nasukanih valova mora što su umirali na obali u bijeloj pjeni, utapajući se u cjelinu što ih žedno svojata natrag. Dok sam kuckala po staklenoj čaši oznojenoj od leda, pogledom sam naizmjenice parala od lakiranog stola s dvije coca-cole i crnom keramičkom pepeljarom do, njega. Preplanulog od sunca, slane kose i zelenih očiju što pri zjenici prelaze u nijanse smeđe. Gledala sam u njih tužno, svojim nemirnim smeđim očima što prema zjenici prelaze u zeleno.

Uvijek sam bila bojažljiva. Iznutra. Beskrajne analize uzduž i poprijeko, sve dokaze koje sam tražila da nešto nečime opravdam kao spis, crno na bijelom, nisam ponijela sa sobom. Niti me to mučilo. Dužnost tog osjećaja preuzeo je rastanak. Svo breme nosilo je tridesetak minuta prije njegova odlaska. Odjednom sam, kao da je bilo naručeno ili predodređeno, zanemarila strahove. Ispustila u more poput zrnaca pijeska izronjenih s dna. Znala sam što ću učiniti i zašto.

"Sigurno ne osjeća isto što i ja. - pomislila sam - Ali nema veze. Moram mu to reći. Ipak postoji šansa. Kako god bilo, moram to skinuti s leđa. Jesam blesava, ali me uopće ne zanima. Kao da to govorim svima. On je prvi i ako me povrijedi spremna sam. Stvarno mi se jako sviđa. Ne znam kako ću bez njega. Moram mu to reći..."

Skupljala sam hrabrost nekoliko sljedećih minuta boreći se sa sobom je li to i dalje pametna ideja. Napokon, ja nisam takva. Ne družim se s dečkima, sramežljiva sam što se tiče osjećaja i ne razbacujem se riječima. Ne znam biti djevojka u centru pažnje. Niti to želim. Nikada nisam znala zabavljati publiku, ona mi ne treba. Ustvari bolje da ja to sve zaboravim, on živi na jednom kraju države, ja na drugom, to je nemoguća misija. Ali k vragu i nemoguće! Ja sam se zaljubila!

Zar svi ti ljudi oko mene ne vide da se svijet promijenio? Svemir je postao malena zvjezdana točka, tek loptica za golf naspram ova dva velika oka što me prelijevaju svojim bojama. U njima se vidim kao u ogledalima. I lijepa sam. Iz njegove duše dolazi snaga koja probija kroz mene, ne shvaćam, kao da smo jedno odraz drugoga u osjećajima. Smiješimo se šutke. Tišina mi smeta jer gubim vrijeme, zašto mu sad ovo nisam rekla?

"Bilo je dosta." - prođe mi u glavi.

Slušaj... - počnem.

Od tog dana prošlo je 11 godina i 10 mjeseci. Nakon svog nespretnog spontanog govora bila sam sigurna u ono što sam rekla kao što sam i danas. Najbolja odluka mog života.

Prepuštam se osjećajima. Nježnim tonovima tkanim prozirno i tanko kao veo. Čije note udišem kroz tkaninu što miluje nitima leptira. Nijemost me obavija mekim slojevima. Liježem na jastuke ljubavi i opuštam stegu u kralješcima. Mislima pišem dopusnicu jer ono čemu se predajem ionako nema smisla. Ne tražim pravilnosti i mane, vodim ljubav čulima i zaklapam oči da osjetim čime ih hrane. Širim ruke i primam te u zagrljaj, dodir niz jagodice ostavlja tragove na plahtama. Srca izmjenjuju poljupce. Toplina je slatka, kao sirup voća što klizi niz koru drveta.

Pitam se znaš li koliko te volim. Što znači ova bezuvjetna predaja. Štit i koplje ratnice odloženi pokraj našeg kreveta. Smiješim se poretku svojih pitanja. Tvoji leže s druge strane mirisima presvučenog edena. Grizeš mi kosu kao da želiš okusiti je li stvarna. Guram te namrštena. Tražiš oprost na mojim usnama, obećaješ ispuniti jato snova u gnijezdu noći punog mjeseca. Tada poželim da si je grizao još malo duže. Da se ne budim iz kraljevstva uslišanih molitva. U kojem je jedini izvor pitak i bistar kao osjećaji što ih točiš u moje srce.....

Čovjek je u svojoj suštini lijenčina. Da, skrenula sam s uma, ali još davno prije nego sam počela blogati. Ono što me tjera na taj zaključak, prvi, drugi vam ostavljam na volju, je to da unatoč svojim sposobnostima čovjek bira pasivnost. Svaki dan susrećemo izazove neke vrste. Na poslu ili kod kuće. Ali to su naše dnevnice. Od jutra do mraka jedno te iste ili slične situacije, tu i tamo nešto je drugačije što doživljavamo kao da smo savladali svih osam razreda osnovne škole u jednom danu.

To tvrdim iz razloga što mislim da je svaki čovjek genije. Ili dobrovoljni idiot. Biraj. Sva znanja koja imamo koristimo tek dopola. U najboljem omjeru. Posvećujemo se literaturi, iskustvima, fizičkom i psihičkom radu, naprežemo se i žrtvujemo, sve kroz normu koju mislimo da posjedujemo. Jer kasnije dolazi vrijeme za odmor. Televizija, radio ili pisano štivo. Lijeganje i san. Treba nam punjač baterija, jer i mi smo mobilni. Ali, nije li prozaično što se u nekoliko prostih rečenica može opisati život? Dan za danom. Da postignemo nešto od važnosti, traganje koje nas je namakalo znojem, a cijedilo suze, sumnjama je zasadilo povrtnjak iz kojeg je nicala nesanica u oblicima preispitivanja. Što god pokraj svog bar koda ima naljepnicu težine i vrijednosti skupo se plaća. Vrijednosti tebi, zato ćeš ti i platiti. Najbolja rješenja stižu nakon odbacivanja većine pametnih ideja. To je zato što inteligenciju miješamo s pameću. Ljepimo cijenu na krivi proizvod. Onaj koji je oduvijek bio u nama, a najbolji je prijatelj instinktima. Unutarnjim iglicama koje nas bodu kad zatreba. Njima obično vjerujemo tek kad se s time složi glava.

Ideje. Pokreću svijet. Naš unutarnji kao i vanjski. Rješenja ih koče. Nemogućnost njihova pronalaska za realizaciju zamišljenog. Tada se opet okrećemo razmišljanju. Koristimo sve resurse na raspolaganju. Kompliciramo pa pojednostavljujemo. I to traje. Izvan okvira odmora i sna dopuštamo ili dapače čekamo da se stvari slegnu. Sva zrnca prašine želimo pogledati izbliza povećalom, kao da je od neopisive važnosti otkuda je koje došlo. Jer mi smo ih podigli i red je da se sazna kakvo je koje, odnosno s kojom namjerom. Da prekriva inerciju druge polovice shvaćanja koja se kao kakvo blago baca u podrum, a zatim se panično zaključavaju vrata s pedesetak brava i ništa manje lokota, ili ono želi da ga se udahne kako bi na trenutak zaustavio protok zraka u grlo i popraćeno vlažnim iskašljavanjem biva usmrćeno davši svoj život u nastojanju da skrene pažnju na gušenje protoka informacija.



Čovjek najintenzivnije reagira na opasnost. Kad osjeti da je njegova egzistencija u pitanju pokreće sva osjetila, obija vrata podruma i usmjerava vojsku neurona na uzročnika. Ne na televiziju niti na knjige. Kratku suknju u prolazu, izlog novog butika ni ulašteni BMW što se upravo provezao ulicom. Na temelju emotivne povezanosti svoju egzistenciju povezuje s drugima. Tada priroda dolazi do izražaja. Dugmad na košulji puca jer se kukavica pretvara u heroja. Trenuci pitanja života ili smrti su prag koji ne prelaze dvojbe, strah procjeđuje nevažnosti i percepcija postaje čista. Istančanost razbija staklene kocke nad bistama osjetila i budi ih iz sna. Vrijeme je za borbu s pitanjem opstanka. Je li ono povuklo za sobom tvoju vjeru u Boga, život ili sebe, ljubav prema usnama ili obrazu koje ti uzvraća sreću, zdravlje koje te služi više nego ti njega ili zanimanje s kojim dijeliš smisao, povuklo je tvoju sreću i tvoj trud. Protreslo je tvoju dušu. Drži je za vrat i guši, kao i ono zrnce prašine što te pokušalo upozoriti, ne da joj disati, stišće je bez milosti i želi je smrviti, pretvoriti te u prah i izbrisati. Ali ti postojiš, živ si i to je tvoje pravo. Tko i zašto sada tvrdi da si imao dosta toga što si dobio ili si priskrbio, kad nisi s tim završio?

Jesu li se izmijenile? Tjeskoba, ljutnja i stah. Svaka jednu vožnju na vrtuljku. Da, genije je spreman da se obračuna sa svom trojicom. I još pokojim tuđim trojicma. Važno i nevažno sada je jasno kao sjever i jug. Ne treba ti kompas, znaš kuda ćeš ići. I što ćeš proći. Ono više nema značaja. Rješenje je stiglo. U posljednjim sekundama probilo se unutar zidina urušenog tunela, projurilo pored spasilačkih ekipa koje procjenjuju štetu i znatiželjnika koji ih ometaju, jer na odredište mora stići na vrijeme. Radi li se o danu, satu, minuti, mjerna jedinica koja označava okvir u kojem je spas jedva moguć, nije najveći neprijatelj. To je čovjek sam sebi. Što ga je potaklo da u krajnjem trenutku proizvede olakšanje poznato je samo njemu. Čekanje katastrofe? Nedovoljno jasno razmišljanje? Slušanje savjeta?

Volimo reći da nismo zvijeri. Stoga ne slušamo nagone kao što to čine one. No, nije li zvjerski dopustiti da oštrina svijesti i sposobnost kapaciteta čovjeka potonu tako duboko da zapinju u mulju prilagođenih istina? Njihove kalupe stvaramo sami ili posuđujemo od drugih, a zatim pohranjujemo u svoja pamćenja. Držimo ih dragocjenima više nego one s kojima smo donijeti na svijet jer kao da upravo s njima želimo umrijeti. Zašto pronalazimo lijekove tek kada nastanu epidemije? Zašto se siromašna srca bogate tek kad nauče da prosjače? Zašto se najviše sjećamo uspomena kada oni kojih se prisjećamo više ne postoje?

Kako dijelimo drugima ako nama ne udjele? Kako opraštamo, ako ljutnje ne dobiju otkaze?

Jesmo li voljni provjeriti poluge prije nego se pokvare kočnice?

Možda je najpametnije da ne pišem ovih dana. Slabost koju osjećam netom prije nego pristupim tipkovnici naglo me obeshrabri. Osjećam Danteove krugove tu u grudima. Ne paklenske ognje što mi prže dušu. Tjeskobne kolutove jednog ponad drugoga koji levitiraju u razmacima dovoljnim da se između njih jasno vide pojasevi debele sive magluštine što mi priječi pogled na prostor iza ove hibridne cijevi namečući pomisao moje nemoći i njegove nevažnosti. Trebala bi se bojati. Uzeti u obzir pristranost svih deset prstiju i njihov utjecaj na zjenice koje im promatraju ručni rad. Ne marim ovaj puta za preciznost, niti originalnost, moja predaja obznaniti će dijagnozu akutne upale razmišljanja. Moje rečenice klaustrofobične su, potežu me za rukav i preklinju da ih pustim van. Glas ih pokušava uplašiti čvrstinom svog stava u odgovoru koji slijedi imperativ kao vojnik zapovjednika.

Uvjerljivost mi ne polazi za rukom. Nedostatak iskustva pretvaranja čini me lakom metom njihovih intencija. Puštam im na volju i obrazima ne odgovaram na osmijehe što me prate niz hodnik do ulaznih vrata. Ovaj ih puta nisu zalupile. Ni sreća ni tuga, niti ravnodušnost nisu okrenule ključanicu. Ona su zatvorena s nadom da ću se osjećati bolje kad se vrate kući. Nisam sigurna koliko mene će zateći. U dijelovima sam nepoznate slagalice. Kako god okrenem komadić nijedan ne odgovara drugome. Ne znam kakvu sliku tvore. Kako danas izgledam. Znam kako se osjećam. Kao more. Silovito i teško. Željezne mašine paraju mi samo površinu. Moje dubine nitko ne poznaje. Ono što misle da su pronašli nije ni upola mene. Na mjeri koja doseže onu jednu koja me čini unikatno drugačijom, neprepoznatlijvom, opskurnom i pretočivom, ne da se disati. Osnovna lekcija života naučena instinktom sama se opovrgava. Sukob joj je prirodan. Kao moru kopno. Razbijanje o stijene ili milovanje pijeska. Olujna kiša, bura, žestoka grmljavina ili žuta kugla posred neba, razlike su koje uvjetuju pristup. Omjer nije pravedan. A što je u životu?

Ti? Ja? Naši postupci i nadanja? Želje? Želje su krivac. Lošeg osjećaja izbora. Ili tek putokaz kojeg je osudila moja pretjerana sublimacija. Mnogo toga ne znam. Mnogo sam toga saznala. Zbrka u glavi nastaje kao korak u knjižnicu nepročitanih knjiga. Malaksalost koja potom nastupa zbog shvaćanja njenog opsega i samo jednog mogućeg puta u labirintu opcija zida mi noge u temelje. Strah. Da ću ostati jedan od kipova u hladnoći, pokrivenog postolja s imenom pokojnika jer sam smetnula s uma da sam živa.



I u ratu s izborima. Nije vrijeme za posustajanje i kukavičluk, uporno ponavlja moja kapljica. Slana je. Klizi niz moje valove i utaplja se pa izranja i pliva, u istom obliku i s istom namjerom. Meni nepoznatoj. Njeno ustrajanje nekuda vodi, ali ne znam kuda i hoće li uspjeti u svojoj namjeri.

Sve što činim svakoga dana jest, izabirem. U nečemu odustati ili u nečemu ustrajati. Svaki izbor snujem i promišljam. Kad ga donosim, odlučujem se za izvjestan smjer. Iako je prekratak da vidim s čime se susrećem iza njega. Tada me muči sumnja u ispravnost. Onoga što je odlučilo više srce nego razum. Podložnost jurisdikciji emocija ono je što me ispituje sudbina. "Jesi li sigurna, da si odabrala dobrog suca? Znaš li što znači žrtva? Mnogi čine ono što ne vole, za ishod drugačijih vrlina." Zatim upliće moje želje i poslužuje ih na stol kao dodatak jelima. Gledam ih s krivnjom. Ima pravo. Na drugim stolovima serviraju manje ukusne obroke. Ali svi sjede. Ja stojim. Ne smijem sjesti. Jer previše prigovaram. Ističem ono što bi voljela i nisam spremna biti poslužena.

Bole me noge. Gladujem zbog svojih principa. Jesam li zbog toga nerazumna? Ili istinski sebična? Drugi čine ustupke i prihvaćaju kompromise. Ne čine ih ispunjenima ni sretnima, oni pronalaze smisao u rezultatima. Zadovoljstvo koje ih pokreće je na kraju. Ja želim da me pokrene na početku. Za to sam spremna dati mnogo. Više nego oni. Ali u to moram vjerovati. Ne mogu se naučiti kako zanemariti unutarnje glasove. Ne želim. Užasavam se transformacije u nekoga tko trpi. Ne za bolje sutra. Zauvijek. Dobrovoljno se predati zbog vidljivog i opipljivog. Svijeta u kojem živim. Želim biti njegov dio, ali nisam pristala da se u dio pretvorim. Trčim na mjestu. Vježbam mišiće za olimpijadu, a nikuda ne idem.

Možda je ovakvo preispitivanje nužno za svakoga. Tada se ponadam da mojih krugova ima više nego što sam ih prebrojila. U njima kruže svjetlosti koje još nisam vidjela. Naslućujem negdje u sebi, da sam ovdje da bi zapamtila. Mjesto u kojem nesigurnost ima pravila. Ja uvijek mogu izaći iz takvog kruga i pridružiti se drugima. Ili stvarati novi. I biti spremna na trenutke poput ovoga, prihvatiti strah i sužavanje vidokruga kao sastavni dio pojedinog čina. Što opet znači da imam izbora.



Sada moram požuriti jer se rečenice vraćaju kući. Kasno je, a još moram posušiti. More je prošlo kroz žbuku i crijepove, namočilo stropove i diglo pločice. Cijelu ćemo noć pospremati. Vagati što se ne može i zabavljati trivijalnost predanosti postupku bez smisla. Zaključiti kako ipak ne treba podcijeniti pustolovinu maštovitog putnika. Nasmijati se srcu i plašljivoj mu prirodi, zadirkivati razum u krivoj procjeni. Podmititi ću ljubav da nam se pridruži, pričom o to dvoje zaljubljenih u strastvenoj zabludi.

Skakali su s mostova. Sretno i nesretno zaljubljeni. U očaju ili bijegu. Probadali se noževima, pili otrove, tukli se, pucali, vračali, preklinjali, lagali, zavodili, inatili se, pretvarali ili iskreno nudili, preplivali korita rijeka i prostranstva jezera, projahali, proputovali na kotačima i krilima, na plutajućim splavima i jedrenjacima, istezali mišiće i tetive, propinjali glasnice ili njima šaputali, obećavali ili obećano izdali, sve samo da bi tamo, na kraju jednog dalekog i dugačkog svijeta pa još dalje, iza mraka vlažnog tunela prokišnjelog sumnjama i uzaludnošću htijenja, pronašli, dosegli, prisvojili svoje pravo na jednu skromnu rječicu, ukupnost osjećaja i smisao.

Onog što počiva u grudima. Nemira što pohlepno grabi ludicnost u svoju čvrstu nježnu ruku kao lovac pticu u zlatnu krletku. Ona mu cvrkuće uspavanku, ljubavnu sonatu osvojenom srcu što se stišće, a zatim opušta kako pjesma obgrljuje njegove slabine dodirujući ih naizmjenice radošću pa tugom. Potraga za odgovorom, kako je taj dovoljno moćan i drzak osjećaj uspio ovladati sveukupnim postojanjem, bez užeta a ipak steže, bez oružja a pokorava mu se nebrojena svjetina, uzaludna je od samog početka. No u prirodi čovjeka ne raste dobrovoljna predaja. Vrtovi endemičnog bilja ili korova, dijele zemlju, zrak i sunce istog stvoritelja. Crpe hranu iz jedinog ponuđenog staništa. Kao čovjek iz svog razuma.

Svemira u kojem se iznenada sva poznata uvjerenja rasipaju u bestežinskom stanju kao da cure iz razbijenog pješčanog sata i nestaju u vjetru što ih je raspršio u nepovrat. Prepoznati izgubljena zrnca kao svoja u pustinji istih, očajničkim prebiranjem po dokazima koji klize niz prste, nije obećavajuće. Preostaje tek preživljavanje. Presušenog grla vriskati u prostoru bez odjeka i sjene. Danju odolijevati sparinama i naletima vrućica opasnih po život, noćima što kradu san i sunce drhtiti od hladnoće. Čuvati se škorpiona i kapljica smrti prokuhalih u žalcu nakostriješenog repa dok se nastavlja potraga golih ruku za kapljicama života, utrka protiv sunca što ih dosegne i okrutno posuši pred očima suparnika.

Obitavanje u halucinacijama, gubitak orijentacije, žeđanje i glad, preduvjeti su za bolest, ludilo i smrt, ali opravdavaju se. Unutarnjim porivima žrtava koje se iznova vraćaju požetim simptomima. Čovječanstvo ima izgleda za opstanak. Zbog podložnosti utjecajima višeg osjetila. Ljubav je jedino ogledalo koje nisu izbljedile izmjene era. Imuna je na vrijeme. I starost. Stoga ne treba brkati tko smo mi, a tko je ona.

Imala sam otprilike osam, možda devet godina kada sam se uključila u plesnu skupinu u svojoj osnovnoj školi. Jako sam voljela plesanje. Razredni sat koji dopušta opuštanje svih mojih osjetila bilo je kao puštanje na slobodu ratnog zarobljenika. Probadalo me od sreće tamo skriveno iza pupka, drhtalo je od uzbuđenja ispod rebara, pumpalo krv u ritmu pokreta mojih ruku i nogu koje su slijedile tempo što je tjerao svaki mišić da se pokrene iz mirovanja.

Sjećam se crvenih širokih suknjica sa velikim crnim točkama. Bio je to kostim primjeren juniorskim bubamarama. Na obraze smo crtale krugove maminim ruževima za usne. Gužvajući se u malenoj praoni rublja koja nam je dodjeljena kao svlačionica za nastup, naizmjenice bi sjedile na niskim stolicama da obujemo balerinke. Perilice su bile divovske, gotovo veće od nas. Bila sam uvjerena da bih cijela stala u bilo koju od njih bez problema, a možda i s prijateljicom. Strah i entuzijazam zabavljali su nas u žamoru smijeha i nestrpljenja od prvog nastupa pred stranom publikom. Putovanje u drugi grad i ples pred očima u kojima ne počivaju boje naših majki i očeva isto je kao i let u inozemstvo. Oni nas neće dočekati blagonaklono, a ako pogriješimo nema isprike. Tremu smo odagnale slatkastim pićem iz limenki i štapićima. Nakon što smo virnule iza vrata praonice i uvjerile se u prisustvo mnoštva kritičkih glava koje nestrpljivo čekaju da im se predstavimo, sve smo duboko udahnule i pogledavale jedna u drugu bez riječi. Više nema čekanja. Trenutak je stigao.

Ono što je uslijedilo kasnije pratiti će me cijeli život. Nemogućnost predočenja dovoljno vjernog osjećaja atmosfere i prizora nije čak ni ljudska pogreška. Moja. Ne mogu sastaviti takve rečenice. Ne znam.

Oduševljeni pljesak prolomio se dvoranom. Kazeta je odvrtila posljednji krug i plastični kotačići stali su na mjestu. Obgrlilo nas je more. Djece. Ushićeni krici i osmijesi. Ruke. Pamtim ruke, malene ručice vinute u zrak. Dotiču me sretno i pohlepno. Nude se. Traže. Grlim ih i milujem kao i moje prijateljice plesačice. Gostujemo u sirotištu. Nisu navikli na posjete. Maleni su, ti prelijepi paketići sreće. Njihove oči ogromne su. U njih bi stao cijeli moj svijet. Progutale bi me. Okupale sjajem privrženosti. Samo da im dopustim. Koraknem u lavor pun ljubavi. Daruju mi je tako nesebično i iznenadno. Razbacuju se njome. Žude za njom. Plešemo. Krugove i krugove bez prestanka. Neprestano me grle i dodiruju. Nemam riječi za njihove postupke. Jer oni se ne razmišljaju. Ta struja što mi kola tijelom lijepa je poput čarolije. A ovo je bajka. I ja ne želim nikada otići, odvojiti se od toplih malih ruku i vrelih osmjeha. Nisam mnogo starija od njih, no svejedno me zovu majkom. Prijateljicom. Sestrom. Ne znam koja sam od njih i nije mi važno. Znam da jesam.

Kamo ideš? - odjednom me upita nježni tanki glasić.

Moram kući. - probode me krivnja.

Povedi me sa sobom. - odgovori drugi glasić za trunkom očaja - Molim te.

Oči mi se pune tugom. Jer njihove su još tužnije. Ne znam kako im reći zbogom. Niti to želim. Stojim u lavoru. Lijem suze i namačem ljubav. Kapljem u nju i razvodnjavam je. Obje djevojčice silovito me ugrabe svaka za jednu ruku i grčevito me vuku natrag. Svaka na jednu stranu. Za sebe.

Boli me. Taj osjećaj nemoći. Obećajem im povratak i žalim ih. Ni na trenutak sebe. Danas kada razmišljam o tome pomišljam kako one možda jesu. Znale su da lažem kad toga još nisam bila svjesna. Nikada se nisam vratila. Tijelom. Duhom sam s njima od toga dana. Ali nije dovoljno. Misli i djela ne sjede na istoj grani duše. Tresu istu krošnju i ruju iste korijene. Što ne znači da će se sresti. Kao ja s uspomenama. Licem u lice s tugama. Koje volim kao i prvoga dana.

One to nikada neće znati. Koliko su toga preokrenule u ovim grudima. Koliko su nemira udijelile svojim nevinim zagrljajima. I neka su. Pokazale su mi koliko me Bog voli. Upoznao me s anđelima.

Evo me. Bila sam na kraju. Prešla sam daljine samo jednim pogledom i vidjela završetak. Sada sam se vratila početi. Ispravljati još jednom manu zadovoljstva predviđanja budućnosti. Ona me zabavlja i potiče. Zavodi u sjenku mogućnosti. A što su mogućnosti nego pogađanja bez granica? Krnje činjenice podložne iskrivljavanju i tezama. Zato ih je potrebno dobro poznavati. I još više sebe. Jer same po sebi činjenice nisu podložne, već mi, da ih takvima istima i učinimo.

Zato sada odbijam onaj kraj. Vidjela sam ga prije početka i sredine. Lakomisleno preskočila preko prepreka da bi se domogla cilja. Hodanje traje. Penjanje preko zidova još duže. A ja nemam dobre tenisice ni opremu. Ali imam volju. Sve početi iznova kako bi se izgradila još postojanija tvrđava moga duha. I nije točno da me nije strah. No lakše je, otkad sam se sama sa sobom dogovorila. Priznala da je dobro što sam taj rat izgubila. Bila bi to egoistična primjena jednog trijumfa neznanja. Pametnije je priznati neznanje nego se praviti pametan. U priznanjima pronalazim sigurnost. Mir. Konkretne zaključke. Neodvojive karike lanca kojim sam se vezala uz vjeru. Da mogu bolje.

Zbog sebe i drugih. Zbog istina koje su zaslužile svoj nastup. Dugo su čekale u redu. Iza krnjih činjenica i mogućnosti. A što su neostvarene mogućnosti nego prerušene laži? Naizgled ljepše pripadnice moje svijesti. Jer ih gledam izvana. Sada kada ih promatram, uviđam da su kičaste. Našminkane i obučene u svojem neprirodnom držanju nastoje odati dojam da su fine, ali okus im je gorak. Ljepilo kojim sam spojila svoje kapke osušilo se i otvorila sam oči istinama. Koje leže u jednostavnosti. Kao u toploj kupki. Dohvatiti njihove ispružene ruke lako je kao pogledati kroz prozor. Šteta, što sam toliko vremena provodila skačući kroz njega. Ipak ne osjećam žaljenje. Krivnja nije prisutna. Sram od dosade šeće po hodniku. Čujem tek jasno tipkanje pisaćeg stroja u uredu suca za prekšaje. Bilježe se moje riječi točno kako ih izgovaram. Nema pritiska u glavi. Prozirna svježina zraka prolazi kroz moje tijelo i osjećam njegovu težinu. Ista je kao i prije. Moja koža nije se rastegnula u nastojanju da se dohvatim veće veličine.

S dušom je drugačije. Ona nema broj. Na njenom naličju rezbarim svoje voljene, svoje neuspjehe i svoje snove. Ponegdje je tu i tamo koje žaljenje. Njih ne namjeravam sakupljati u albume. Zato ovo i činim. Gledam kroz prozor. Više ne skačem kroz njega. Zapamtila sam, kako se dočekati na noge.

Topla sam. Kad pišem. To mi ponekad odgovara. Danas mi smeta. Pročitala sam jedan hladan tekst. Ne mrzli. Ne leden. Tek prohladan. Smislen. Pisala ga je trijezna glava. Ne kao moja. Opijena. Usijana od temperature. Više sentimentalna nego racionalna. I tvrda. Prkosna i ponosna. Ja je pokušavam dozvati pameti. Reći joj da u životu bolje prolaze noge koje gaze zemlju nego oblake. To je obično trenutak kada zastane, a zatim otrči dalje. Ni sada nije drugačije.

Ne sviđam joj se takva. Znam to. Mrzi kada sjedim za tim drvenim stolićem sa nahrđalim željeznim nogama u skučenoj sobici koju sam namijenila za naša neslaganja. Jedina prostorija koju sam joj uzela bez pitanja. Povlačim dim u svoje tijelo, a potom izdahom gušim pogled u daljinu. Ne govorim. Razmišljam. I čekam. Neće ići. Grize mi oči. Taj dim. Uostalom, ja i ne pušim. Nervozno gasim cigaretu u mutnoj staklenoj pepeljari. Dižem se i odlazim do vrata. Primam za hladnu kvaku. Shvaćam. To je jedino što je ovdje hladno.

Izlazim van. Hodnici su pusti i prozračni. Moje potpetice tiho odzvanjaju. Pobijedila si... kažem joj, i uspinjem se uz stepenište. Pogled odozgo čini me spokojnom. Taj sobičak je moja oaza. Za trenutke upita i nesigurnosti u vlastita stvaranja. Za smirenje. Osvrt na riječi i djela. Za objektivnost i pregled ostvarenih nadanja. Ne kajanja.

Ne mogu biti drugačija. Čak ni kada to poželim. Mijenjanje sklopova u glavi prepuštam svojim iskustvima. Mijenjanje duše, s ciljem ostvarivanja drugačijih rezultata, čini mi se više kao poslovna politika. A s dušom ne poslujem. Morati ću prihvatiti svoj otisak kao jedinstven. I dovoljan. S ograničenjima i nesavršenostima. Divljenje drugima ne smije biti prepreka. Ukrasti ću od njih vlastite trenutke zavisti i pretvarati ih u nagon. Neću ih pokapati kao lijes neznanca, ignorirati zabludom u nemogućnosti poštovanja, ni prelijevati lažima kao vrelom vodom da unakazim ljepotu viđenoga. Zbog njih ću namotati želju i volju za još boljom ja u isto klupko. Isplesti nove redove usuda. Oni će biti moja pokretačka snaga. Tjerati me kamo se sama ne bih usudila. Darovati ću im suze radosnice, voljeti kao dijelove svoga bića, držati blisko kao prošle i buduće uspomene najboljih prijatelja.

Neće biti zaborava. Moje pore pamtiti će ugodne i bolne poljupce susreta i rastanaka, bijele zastavice mira, prepirke kredom na ploči filozofije života. Svijeće gašene dahom ili prstima osjećati ću kao svoje, napukla i slomljena srca istom tugom kao da su u mojim grudima, sretne i uzbuđene osmijehe kao da ih i sama nosim na obrazima. Jer osjetila sam, sve boje i materije ovoga svijeta ne mogu me učiniti ljepšom. To čine ljudi. Oni koje uvijek nosim sa sobom.


Ovaj post posvećen je svima koji su ikada posjetili blog i sudjelovali u njemu. Hvala vam.

Svijet se mijenja. U načinima života. Ne samom životu. Uvijek će biti pobjeda i gubitaka, snova i noćnih mora, novotarija i antikviteta, promjena i navika. I onih koji će ih živjeti. Prvih i posljednjih u redu, propalica i moralnih, srećom obavijenih i nesretnih, izdajica i odanih.

Kraj dolazi. Novi početak prilazi mu iza leđa. Oboje zakleti neprijatelji. Ili ljubavnici? Volim proturječja. Ne i kada me zbunjuju.

Kao danas. Jučer. I sutra. Nijema borba ideala i vjerovanja protiv njihovih neprijatelja. Svuda su oko mene. U zvučnicima i na ekranima čiji zvuci i slike zastupaju nove vrline čovjeka. U knjigama koje pišu ruke bez trajnih uvjerenja. Te iste ruke zovu to demokracijom izražavanja. Pravom svakog ljudskog bića. Istinom.

Danas nema zajedništva. Svatko je za sebe. Ne smeta me što se svijet mijenja. On čini što je i oduvijek. Ispunjava svoju svrhu, kakva god ona bila. Boli me što se mijenjaju istine. Dobro i loše zamjenjuju mjesta. Nesvjesni krvnici pravde generacije su što dolaze. Moja djeca. I tvoja. Biti će prisiljena odrasti na jedini način koji smo im priuštili. Jer smo škrti. Nismo dovoljno složni platiti danak većeg truda. Radije prigovaramo i negodujemo. Prisjećamo se. Kritiziramo. Krivce nalazimo u drugima. Jer ih tamo i tražimo. Ne u sebi. Mi nismo ništa loše učinili. Samo smo im sve to dopustili.

Slabi smo. Zakržljali mišići potomaka nekad snažnih predaka sada su beskorisni. Moderna vremena usavršila su ironiju i umijeće slijeganja ramenima. Ono slijedi kratak uzdah sjete, a zatim se nanovo zauzima čvrsti stav vlastitog poimanja vremena i načina njegove potrošnje za danog nam života. Obrazac je to dobro poznatog prelamanja svjetonazora i racionalizacije u kojem jedno od njih uvijek gubi. Dio sebe. Kao kad komadići kruha bivaju otkinuti i bačeni golubovima u parku. Jer ga se ima previše. To što negdje drugdje, neki nama potpuni stranac ispušta svoj posljednji dah, a mrtvozornik proglašava smrt zbog izgladnjelosti, nije problem. Teško nam je zamisliti ono što ne vidimo. Dati onome koga nismo upoznali. Ipak, nije nam teško isto tražiti. Novac. Krv. Milostinju. Suosjećanje. Umjesto prelamanja bilo bi tada bolje preklapanje. Istraživanje ravnoteže, ne razloga njenog narušavanja. Oni su nam poznati.

I lako je sada suditi. Iz udobne stolice i tople sobe. Govoriti što bi tko učinio da se nađe licem u lice sa stvarnošću. Herojske debate i njihove emocionalne poveznice silazile bi nam s jezika. Ali još ne trebaju. Nije sila.

Zabluda. Rat nam se prišuljao i mi već ginemo. Kao i ti drugi koje ne vidimo. Ne prepoznajemo ga jer nas ne pogađa mecima i glađu. I to je svijet izmislio. Novu vrstu bitke. U kojoj smo svi mi dobri i loši momci. No vjerujem, doći će tren kada ćemo se podijeliti. Odlučiti. Za budućnost u kojoj ne želimo živjeti. Odbaciti svekolikost tolerancije prihvaćanjem ideje njenih granica.

Sada se konformistima diže kosa na glavi. Svejedno mi je. Ne želim se zbog njihovih frizura praviti da uživam slušati radio voditelje s vulgarnim rječnikom, reklame sa seksualnim konotacijama koje se provlače u kategoriju humora, vrijeđanje Crkve kao prerušenog neprijatelja vjernika ili svjedočiti simultano provođenje visokoprofitabilnih tv emisija i čovjekove gluposti te im udijeliti aplauz zato što je apsurd pronašao još jedan način da osramoti svog tvorca.

Uvijek ću postavljati pitanja koja imaju najteže odgovore. Zabadati u teme koje me ne vole koliko ni ja njih. Zato što rješenje ne leži u promjeni kanala. Nema se više na što prebaciti. To je to.

Ne sjećam se kad sam počela pisati. Ne rukom. Mislima. Jednima preko drugih, do njih, neke su čučale ispod, druge lebdjele iznad, misli su čekale u redu, rješavale križaljke u kolonama dok nisu bile prozvane, pobjeđivale u netaktičnosti kao sudionik na kvizu koji se javi prvi, a nema točan odgovor, gubile u nemogućnosti da se izjasne u svojoj iskrenosti pod cijenu dobrog obraza. Ne čistog. On uvijek nastoji biti takav. I kad se takvim ne čini. Zato mogu biti proglašena arogantnom. Pa što? Da se skuturim u kakav kutak pred licima koja svakodnevno lažu i svijet gledaju samo na svoj način? Jednosmjerna ulica poznata je tek kao slijepa. A to ne bih voljela biti.

Dakle, što to znači, čisti obraz? Ne bezgrešnost. Ne provokaciju. Poimanje koje vežem uz taj izraz drugu ruku pruža vjerovanju. Da mogu biti bolja. Što to znači? Činiti što i većina nije uvijek ispravno. Niti se dobro osjeća. Tome služi dobri obraz. Biti prihvaćen. Isto iskustvo odraditi na isti način. Čisti obraz za mene znači odraditi ga, ponašati se, postupiti na svoj način. Nijedno ne mora biti pogrešno. Tek drugačije. Ljudi se boje drugačijeg. Kako svojeg tako i tuđeg. Onoga što im se ne sviđa. Čemu nisu navikli.

Bila sam s obje strane. I uvijek ću biti. Protivno je mojoj osobnosti, nekoga ne nastojati razumijeti. To je srčana, ne moždana smetnja koju nužno krijem od drugih. Tada se pravim da je nema, zatomljujem u cijelosti kako bi svoje slabosti prikazala kao minijature. Odavno me ne boli taj proces. Naučila sam voljeti neke svoje mane. Čine me ljudskijom. Ono što se drugima može činiti naivnim ili pak glupim za mene je stvar ponosa. Ne dajem svoje ja. Na način na koji ga većinom primam. Ne vraćam ružno ili neiskreno, upravo suprotno, smatrala bih se plitkom i čudovišnom da činim ono što je protiv nagona mog srca.

Ističem ga s namjerom. Da potvrdim kako je moja najveća slabost ujedno i odraz snage jednakog intenziteta. Pogled u zrcalo ne košta me grižnje savjesti. Nikada nisam nekoga namjerno povrijedila ili uvrijedila. Ne kujem planove iza tuđih leđa. Ne uplićem se u tuđe poslove. Držim se svojih. A svejedno ih nemalo puta moram braniti. Teško je. Posegnuti u nekoga nepoznatog. Mnogo puta i sami smo sebi upravo takvi. Teško je i samo poželjeti to. Kad se pribojavaš da je ono uzaludno. Ali, je li zapravo takvo znati ćeš samo ako pokušaš.

Ja pokušavati moram. Danas, sutra, jednom... redovito ili na preskokce, nije važno. Moram. To me čini onom koja jesam. Koliko će to biti teško shvatiti drugima uopće ne dvojim. Zato se uvijek povodim za smislom težine. Čini me jačom, postojanijom, smjelijom. Iskusnijom. Boljom. Za nastojanja i nade koje vrednujem. Za onu u koju želim da sazrijem.

Krštena sam. Ili prekrštena. Ne z nam. Od silne brzine samopouzdanja ne stojim iza onoga što pišem, ne provjeravam kako to napišem, a sve rezultira pravopisnim i misaonim pogreškama.

Ne bih, hvala. Poslužila se s pladnja kukavičluka. Te prastare namjere, samodovoljne, specijalizirane za lutanje blogovima u zavisti i nadi za pokojom mrvicom zlobe što će ga umjetno prilagođena inteligencija kao gospodar dobaciti u gubicu bijesnog psa, dotiču me se tek s velikom tugom. Moja duša plače nad siročadi ostavljenom pred pragom sanatorija, na bodljikavom otiraču uprljanim od hitrosti djetetove prirode i natopljenim pelenama što vlaže neopranu stražnjicu nepoželjnog gosta. Jer svatko je dobrodošao ukoliko pozvoni. Ali kada bane, i prvo što učini jest uneredi se, prikaz isceniran kao izrazito samaritanskog porijekla, gubi svoju smisao u šlampavosti i uzgredno dobroj nakani. Naime, tko god je ostavio cmizdravo derište u košari nije ga dobro premotao, počešljao niti obukao. Robica je naglavačke, a kosa mu strši ravno u zrak, kao da će jadničak već u natalnoj dobi zatražiti člansku iskaznicu za družbu koja se klanja vriskavim vokalima glazbenika čija naklonost zahtijeva ukidanje higijenskih navika kako bi uspješno širila svoj prepoznatljiv smrad.

Tada je lako primijetiti da je siroče tek sekundarni mamac. Njegov roditelj očito je nestabilna osoba koja se svojim genima voli okrutno poigravati, koristeći ih u svrhe digresije. Na to mi je tek moguće apelirati, što se djeteta tiče, iako moj glas možda ne dopre duboko u svijest zbog nemogućnosti da se potrebitim decibelima obrati subjektu koji se, može se ustanoviti već pri prvom pregledu, uskladištio zajedno sa zalihom čepića za uši. Iako me taj izbor čudi, jer osobno bih se radije okružila slasticama i načulila uši kao kakav vilenjak, nije na meni da se poistovjećujem sa bolesnikom. Ja sam tek samo jedna stvarnost, čovjek, žena, koja griješi i iz toga uči, a današnja lekcija ipak mi je nepobitno utvrdila jednu stvar sasvim ironičnog principa razmišljanja.

Dragi moji, nema se što drugo reći, pacijent boluje. Ime odbjeglog nepoznato je. Akutna infekcija ima svoje ime. No nepristojno je javno izreći. Osobno je. Nameće složenost kompleksnosti.

Dobro raspoloženje ocjenjivački je sud korelacije. Kako ćemo nekoga prosuditi pri upoznavanju, kako ćemo reagirati na potencijalno lošu situaciju, s kime ćemo biti na ratnoj nozi zbog trenutka unutar ili izvan kontrole dodatno pridonosi težini odnosno lakoći problematike koja nas okupira. Ili smo mi ti koji je proizvode. Nemilice, smrknutim pogledom, u deficitu volje za suradnjom sa svijetom u mogućnosti smo stvoriti atmosferu sa energetskim poljem nabijenim elektricitetom opasnim po život.

Intenzitet svake metafore je složen kompleks namjera uzročno-posljedičnih proizvoljnih mjera. Je li njihova dužnost dostatno opisati kurenciju subjektivno namjetnutog kupoprodajnog ugovora ohlađenih moždanih namirnica s pretenzijom za ostvarivanje direktne koristi bez manira podložnih suradnji s drugima, ovisi o piscu. Onome koji sastavlja klauzule i pravila, sažima dobru volju u prešano izbjeljeno drvce što ga u formatu izrezanog na dijelove za rukovođenje unutar aparature koja će tiskati pisanom rječju uobličen mislilački poredak, na njegovom dnu iziskujući tek potpis autora kao dokaz postojanja života koji je gore navedno i osmislio.

Tako nastaju ratovi. Programi koje mijenjamo. Zbog suficita ružnoće. Jer čovjek voli lijepo. Sve ulašteno i sjajno. Ponajviše vlastite laži. Njih slaže na policu poput trofeja iz svojih bitaka. Inercije čvrstog molekularnog sastava da stoje uspravno, na ponos svojih roditelja. Nikoga drugog. Ljudi koji ih daju i oni koji ih primaju rijetko imaju zajednički jezik. I zajedničke laži. Marketing. Prodaja dobrog raspoloženja. Masna mrlja od benzina nakon dolijevanja u spremnik ispražnjen od silnog obilaženja. U krugovima. Otisci guma već čine korita rijeka. U njima se utapaju nastojanja onih kojima je stalo. Oni ih i dalje gaze. Njihove čizme ne poznaju hoda. Blatne lokve tek su za priproste. Zato svoje radno vrijeme provode na izvezenim tepisima i podno lakiranih drvenih stolova. Istih onih koje su posjekle ruke tih prostih dlanova. Nose isti prsten kao i ruke koje su uglancale čizme. Njihova djeca igrati će se u kaljužama i plivati u ugaženim koritima. Misliti da je to prava slika svijeta. To dvorište bez travnjaka. Zbog podilaženja nemoći da se sadi. Uvijek iznova nova korijenja. Ne smije se predati. Slabost postoji samo iznutra. Ako tome predamo svijet, budućnost je otpisana stavka ugovora. Svatko je odgovoran.

Za svoj potpis.

Nisu došle. Otkazale su posjet na račun vremenske prognoze. Znala sam to, za svaku prijateljicu zasebno od trenutka kad sam otvorila oči i ugledala kišu kako sipi. Tekućina rascjepkana na komadiće pada s neba i pokriva horizont. I čovjekovu percepciju dobrog raspoloženja. Kao da smo umno povezani s oblacima, namrgodimo se kad i oni. Pravimo se da s njima nismo u dosluhu, niti na njih obraćamo posebnu pažnju, a opet, kakve su god oni volje, mi ćemo je klonirati.

Kada počnem pisati o vremenu trivijalnost moje mašte je na vrhuncu. Iako joj cijeli dan podilazim. Poput muškarca koji se glatkim slogovima slatkorječivih rečenica udvara dami. Laži miješa s istinama kako bi im sakrio trag ili u najmanju ruku odvratio želju za lovom na njih. Jer su neodoljive. Lijepe zvijeri što oduzimaju dah a ubrzavaju bilo srca, ispod primamljivog krzna skrivaju toplokrvnu masu mišića kojima je svrha da učinkovito ubija. I one se time ponose. Klize niz moje misli u lonac što sam ga skuhala za svoju gošću. Ja ih podnosim kao žrtvu, klanjam se ispod oltara i pokretima ruku nagovješćujem molbu. Saginjem glavu. Izgovaram riječi.

Uslišana sam. Ovaj hram slova moj je dom. Ja sam njegov jedini stanovnik. Jedini rob. A ipak vladam. U skromnosti se pronalazi mudrost. Ja ću joj se uvijek klanjati. Ona me štiti od prečica kojima poželim krenuti, od poznanstava koje sanjam imati, od siromaštva za koje bi prodala svoje bogatstvo, sve u trenucima nemira i podložnosti svijetu koji je izvan mojeg. Tog kojeg se proglašava boljeg.

Počeci koje dobivam ustrajnošću zapravo su nastavci volje za jedinstvenošću. Krajevi su nam uvijek suđeni. No ne treba brzati s njima. Ono što se smatra lakšim većinom pada u zaborav. Od drugih. Od nas, ono vječno kruži u pamćenju, poput lešinara nad plijenom, savjesti nad sjenom. Sumnjom. Nemoći. Pokazati snagu i ustrajati u njoj neopisiv je osjećaj zadovoljstva ruku pod ruku sa hrabrosti. Ali nije uvijek zahvalan. Ponekad doista bolan, ponekad sam i nesretan. Ipak, pomisao na vodilju koja bi iz toga izrasti u putokaz drugima odmara me i smješta smisao u moju dnevnu sobu. Na fotelju, do mene. Promatramo se bez riječi. Razumijemo se bez gesta. Zadovoljni smo. Ići ćemo ruku pod ruku.

Redovito mi trlja dlanove. Kaže da su hladni. Tada ja pompozno izjavim da izgleda umirem jer se hladim, na što on poludi. Volim to. Trenutke u kojima beskrupulozno provociram njegovu privrženost kako bi iscjedila još koju kapljicu ljubavi.

A more je. Svuda oko nas. Plovimo na svojoj barčici i provodimo dane na sunčanoj palubi. Sunce sija ljubav. Valovi je dočekuju prostirkom od pjenušca. Gledam ga. Unierzum mojih osjećaja u materiji zemaljskog svijeta. I ono je lijepa slika. Slatka. Ne slana kao more. Slatka kao čokolada. Deblja moju ustrajnost i nastojanja. Za sreću udvoje na otvorenim morima. Da lutamo sa dozvolom nestašnih ljubavnika izgubljenim u fascinacijama uzajamnih pogleda. Dodira. Osjećaja. Ne sjećam se kad sam se tome predala. Jer nije bilo tog trenutka. Sazdana sam od onoga što sam dobila. Čime sam darovana.

Čitajući tuđa mišljenja uviđam sličnosti ili pak drastične razlike. Nešto je neporecivo bitno u obliku u kojem se rodiš. Kao i famozni otisak prsta, svatko od nas ima otisak duše. Smatram da je on mnogo važniji. Ali nimalo vidljiv. Tek srodnoj duši. Mnogi tvrde da je i nemaju. Niti je žele. Možda lažu. Skrivaju se pred strahom gubitka nečega što još nisu ni imali. Možda govore istinu. To je veća zagonetka. Ali ne mora biti podloga skepticima. Ne ispunjava sve ljude ista težnja. Čak ni ona za druženjem. Djelomičnim prihvaćanjem. Razumijevanjem.

Sažalim se tada. Nad njima. Voljela bih da svi imaju iskustvo kao i ja. Onda se opet sjetim koliko je ta funkcija neprirodna. Mojih želja za svijetom drugačijih poimanja. Ono što nas čini sretnima zapravo su putevi kojima smo krenuli na svojim morima. Prostranstvo je golemo i bez putokaza. Tek sunce nam je kompas za kretanja.

Moje sija ljubav…. tko zna gdje će me odvesti uz kormilo drvenog jedrenjaka……..

HODNIK

"Nimalo zanimljiva. - tužno spusti pogled - Takva sam ja njima. Prozirna. Nešto za odmjeriti. Samodopadno se nasmijati. I podijeliti šalu s prijateljima. Na moj račun."

"Nisam dovoljno lijepa. Ne kao ona. - pritisne ju tjeskoba - Da, sigurno o tome razmišlja. Kako je pred njima u sredništu pažnje i plijeni ih svojim nevinim pogledima. Ružna sam. Nikada neću biti kao ona. "



"Cure su zgodne. Normalne. - odmjeri ih - Bar se tako čini. Ne doimaju se umišljeno. Ali definitivno zamišljeno. Možda ostanu još malo pa ih pozovemo na piće. Rijetko upoznam neku koja mi prvo ne pogleda odjeću i sat."

-----------------------------------------------------------------------------

TRAMVAJ

"Kako sam glupa. Pobjeći kao djevojčica. Nisam to trebala reći. - nervozno stišće ručku torbice - I još pred njim. Šta mi je bilo drugo učiniti? Ostati? Da to bar mogu povući. Vratiti se unatrag. Zavezala bi taj blesavi jezik..."



URED

"Otišla je tako brzo. Krivo sam protumačio. Nismo jedno za drugo. To je i rekla, uostalom. Između redaka. Vidio sam nešto čega zapravo nema. To mi je lekcija."

-----------------------------------------------------------------------------

NOĆNI KLUB

"Sviđaš mi se. Zašto mi okrećeš leđa? Nisam te iskoristio. Sinoć nije bilo prolazno. Bilo je posebno. Nismo išli polako, ali ne žalim. Htio bi te bolje upoznati."



"Drolja. - zgrči se - Eto na što sam spala. Upoznati muškarca i istu večer završiti u krevetu. I danas sigurno želi isto. A šta da mu ja kažem? Želim samo razgovarati. Upoznati te. Da, baš. Neću. Neću se okrenuti. On me ne želi vidjeti kakva sam. Tražim drugoga."

-----------------------------------------------------------------------------

POLICIJSKA POSTAJA

"Nisam je htio udariti. - stisne zube - Zašto jesam? Ne znam. Sranje. Digla mi je živac. Moram se srediti. - uzdahne - To sam rekao i prošli put. Hoće li mi oprostiti?"



"Mrzim ga! Zašto trpim? Šta mi to treba? Da se ponovo vučem ovuda? Isti policajci, drugi zapisnik. Isto lice, druge modrice.... - obriše suze - a još ga volim.."

-----------------------------------------------------------------------------

RESTORAN

"Opet me tako gleda. - osjeti uzbuđenje - Ali, ne smije. Mužev partner. Nisam normalna. Za istim smo stolom, a o čemu razmišljam? Njegove oči su tako tople... Nitko me nikada nije tako gledao. Osjećam, kao da sam ga voljela za nekog drugog života."



"Na dohvat mi je ruke. - stegne ga oko srca - A moram glumiti. Razgovarati o novcu. Ne ljubavi. Koju dišem pored nje. Licemjer sam. Pružam mu ruku, a najradije bi da ga nema."

Koliko je god u ljudskoj prirodi da sumnja, prigovara, negoduje, proturječi i svojata praktičnost sigurnosti nepoduzimanja radnji potrebnih za ostvarivanje boljeg osjećanja života u ime rizika, ona to ipak čini.

Strah i želja. Dvije su osnovne pokretačke i zaustavljačke sile čovjekovog mentalnog sklopa i njegovog kontradiktornog partnera, srca. Oni zamjenjuju mjesta ovisno o debatiranoj temi i području nadležnosti. Moji se ponekad toliko posvade da ne razgovaraju danima. Onda ja, kao sudac arbitraže, a zapravo u sastavu porote članova gornjeg i donjeg doma, donosim odluku tko će se prvi ispričati. Volim suradnju i pravednost. Ali rijetko je dobivam. Zato se moram igrati zločeste vještice koja metlom tjera djecu iz čokoladne kućice uskračujući im topli krevet i večeru sve dok se ne pomire kako god znaju.

I onda sve po starom. Dobri su neko vrijeme a zatim krećemo ispočetka. To me umara. Kao majku koja ne zna kako ostvariti mir nad najdražim derištima. A onda opet pomislim, da toga nema, bilo bi mi smrtno dosadno. Buditi se u tišini, jesti u monotoniji, raditi bez izazova, spavati bez prekida. Utapljala bi svog unutarnjeg genija u pilećim juhama, gušila između jastučnice i pokrivača, uskraćivala potrebe čula u beskraju pustinjskog muka s mislima lakim kao zrnca što čine krajolik.

Zaista, svaka prepreka, svaka nevolja, zapravo je Bogom dana. Dar koji ne shvaćamo, ljepota koju ne vidimo, glas koji ne čujemo u košmaru vlastitih misli, suočeni s golemim popločenim zidom volje. Je li ta volja naša, odlučuje strah. Ili želja? Tko pobjeđuje u arenama bitaka za život jedinke zvane čovjek? Ovisi o čovjeku. Svaki će zid biti prijeđen, svaki strah pokoren. Pitanje je tek, da li od nas, ili nekoga hrabrijeg. Nekoga tko se ne boji pada, modrica i tuđeg upiranja prstom. Smijeha i podrugivanja. Tko zna da ljudska zloba leži u krevetu sa strahom. A on, strah poznaje, ali ga ne pušta u svoju postelju. Ne služi ga za stolom, ne kupuje mu odjeću i ne ogleda se u zrcalu da vidi koliko mu dobro stoji.



Strah je moćan alat. Kao čekić ili kliješta, nadasve jednostavan a učinkovit. Ali hladan. Želja je topla. Grije to bezdušno željezo i kuje ga kako odlučimo. Daje mu novi oblik i novu svrhu. Svaki se neprijatelj može pretvoriti u saveznika.

U tome mi pomažu moji najbolji prijatelji, metla i kućica od čokolade.

Za vrijeme posjeta rodnom kraju srela sam prijateljicu iz srednje škole, koja mi je između ostalog, donijela knjigu Haiku zbornik u kojem se nalaze stihovi s natječaja haiku poezije Kloštar-Ivanića 2007. godine. Među objavljenim autorima je naime i njezina majka koja već duže vrijeme piše poeziju i ja vam je ovdje ujedno predstavljam. Ona je drugi autor po redu, redovito sudjeluje u susretima i manifestacijama vezanih uz haiku, te aktivno šalje svoje radove u Japan od kuda joj pristižu priznanja svakojakih vrsta.

Ono što me zadivilo je, koliko izvrsnih haiku pisaca imamo, i stoga sam vam pripremila jedan uradak u kojem ćete, sigurna sam, uživati kao i ja. Čitajte dragi moji, otvorite svoje duše....... "haiku je kao pogled u koji vaš svijet stane i da se ni načas ne umisli da je svijet sam."

Tonči Petrasov Marović




Darko Plažanin;

niz planinu
i stari vlak
postaje brzi


Željka Vučinić-Jambrešić;

mrak -
topot kopita i glas oca
ulaze u dvorište


Ružica Mokos;

metla joj u ruci
djevojka mete dvorište
plešući s lišćem


Duško Matas;

list lopoča
par žaba obgrljen
nema kreketa


Ivo Markulin;

umjesto modrog -
crni svod kišobrana
nadamnom


mladi nadničar -
uz burek i pivo
broji žuljeve



Nenad Nikolorić;

Iz mriža
caklaste riblje oči
zrno sunca čapaju


Zatim mladi talenti koji su me očarali svojim zapažanjima......

Jelena Šekrst, 5 e (O.Š. Antuna Augustinčića, Zaprešić);

U snježnoj noći
grane moje breze
obukle bijelu košulju


Josipa Marić, 7 a (O.Š. Antuna Augustinčića, Zaprešić);

Cvijet lavande
kišnim kapima
probudio cvrčka.



Giulia Visintin, 6 b (O.Š. Mate Balote, Buje);

Radostan susret.
Visibaba pozdravlja
ljubičicu.


Laura Franković, 6 b (O.Š. Mate Balote, Buje);

U mom vrtu
krošnja u cvatu.
Vjetar je češlja.

I pjesnik koji me najviše dodirnuo Marinko Kovačević;

Šetnja šumom.
Iskrenost stabala
svuda susrećem.

Pogledaj
kroz prozor: kiši na
naše misli.

Cvjeta trn -
oprosti, malo sam se
zamislio.

Budnih zjenica,
pomičem trepavice
u tišini.

Cvrkutne vrabac:
dovoljno za njegov
svijet.

Čovjek je sposoban povjerovati u svašta. I potom čvrsto vjerovati u to. Predmet zbog kojeg savija svoju stabljiku na pašnjacima mozganja, uzbuđeno šušti orošenim listićima, a zatim latice okreće suncu i umišljeno se grije pod gospodarem svjetla ne bi li se poljepšao za još koju nijansu.

Naravno, sve je to baljezganje na slikovit način. Ljudi su, racionalno govoreći, ono u što vjeruju. U ljubav, u druge ljude, svoj rad, novac, odnosno odraz su onoga što god ih ujutro tjera van iz kreveta. Srećom, pisački zanat jedan je od rijetkih koji se mogu odraditi u pidžami. Nesrećom, još nisam u tako povoljnom položaju da se samo time bavim. I još od toga nešto i zarađujem. Kakve li drskosti, takvo nešto i pomišljati. Svejedno razmišljam. Savijam stabljičicu, migoljim korjenčićima u ritmu riječi poglavlja, a tučak češkam travčicama s kojima vodim beskrajne dijaloge na travnjaku svog sna.

I zaista, kao da je važno, što se takvih suludih ideja prihvaćaju mnoge smjele duše. Važno je što čine povodom toga. Glava je opasan instrument kontrole, ona nas uvjerava da je nešto ispravno čak i kada smo daleko od toga. To je zato što se srce umiješa, a ono drago moje, i s najboljim namjerama, nije uvijek u pravu. O tome debatiram sa svojim prijateljicama travčicama. Pokušavam pronaći logiku u svijetu bez nje. Guram prste kroz švicarski sir kako bi otkrila kamo vode rupice, skriveni hodnici moje gladne požude. I pritom ih zapravo ne nastojim otkriti. Raskrinkati. Zatomljujem racionalnost u ime buduće pravde. One koju namjeravam ostvariti, njome opravdati trenutke slabosti i upotrijebiti za ispriku razumu očitim dokazom kako se sve isplatilo. Ali time s opet nameće problematika konstantnosti ovog procesa jer ne znam biti drugačija.

Možda je to posljedica genetičkog poremećaja i pri mom začeću se nešto negdje krivo smućkalo. Ove misli uhvatim u trenucima lucidnosti, a potom ih poklopim uobičajenim stanjem pomanjkanja trezvenosti kao valom na plaži nekog pustog otoka usred oceana. Tamo živim većinu vremena. Skrivam se od zalutalih posjetioca, promatram brodice u daljini i ne zavidim im. Kad se posvađam sa stanodavcem svog tijela ispišem troslovnu poruku na pijesku i uperim pogled u nebo, ali nedugo zatim izbriše ga novi val. A ja navečer palim logorsku vatru i uživam u prizoru. Jedem svoje banane i uživam. Napokon, je li itko ikada rekao da je loše na tropskom otoku?