|
Skakali su s mostova. Sretno i nesretno zaljubljeni. U očaju ili bijegu. Probadali se noževima, pili otrove, tukli se, pucali, vračali, preklinjali, lagali, zavodili, inatili se, pretvarali ili iskreno nudili, preplivali korita rijeka i prostranstva jezera, projahali, proputovali na kotačima i krilima, na plutajućim splavima i jedrenjacima, istezali mišiće i tetive, propinjali glasnice ili njima šaputali, obećavali ili obećano izdali, sve samo da bi tamo, na kraju jednog dalekog i dugačkog svijeta pa još dalje, iza mraka vlažnog tunela prokišnjelog sumnjama i uzaludnošću htijenja, pronašli, dosegli, prisvojili svoje pravo na jednu skromnu rječicu, ukupnost osjećaja i smisao.
Onog što počiva u grudima. Nemira što pohlepno grabi ludicnost u svoju čvrstu nježnu ruku kao lovac pticu u zlatnu krletku. Ona mu cvrkuće uspavanku, ljubavnu sonatu osvojenom srcu što se stišće, a zatim opušta kako pjesma obgrljuje njegove slabine dodirujući ih naizmjenice radošću pa tugom. Potraga za odgovorom, kako je taj dovoljno moćan i drzak osjećaj uspio ovladati sveukupnim postojanjem, bez užeta a ipak steže, bez oružja a pokorava mu se nebrojena svjetina, uzaludna je od samog početka. No u prirodi čovjeka ne raste dobrovoljna predaja. Vrtovi endemičnog bilja ili korova, dijele zemlju, zrak i sunce istog stvoritelja. Crpe hranu iz jedinog ponuđenog staništa. Kao čovjek iz svog razuma.
Svemira u kojem se iznenada sva poznata uvjerenja rasipaju u bestežinskom stanju kao da cure iz razbijenog pješčanog sata i nestaju u vjetru što ih je raspršio u nepovrat. Prepoznati izgubljena zrnca kao svoja u pustinji istih, očajničkim prebiranjem po dokazima koji klize niz prste, nije obećavajuće. Preostaje tek preživljavanje. Presušenog grla vriskati u prostoru bez odjeka i sjene. Danju odolijevati sparinama i naletima vrućica opasnih po život, noćima što kradu san i sunce drhtiti od hladnoće. Čuvati se škorpiona i kapljica smrti prokuhalih u žalcu nakostriješenog repa dok se nastavlja potraga golih ruku za kapljicama života, utrka protiv sunca što ih dosegne i okrutno posuši pred očima suparnika.
Obitavanje u halucinacijama, gubitak orijentacije, žeđanje i glad, preduvjeti su za bolest, ludilo i smrt, ali opravdavaju se. Unutarnjim porivima žrtava koje se iznova vraćaju požetim simptomima. Čovječanstvo ima izgleda za opstanak. Zbog podložnosti utjecajima višeg osjetila. Ljubav je jedino ogledalo koje nisu izbljedile izmjene era. Imuna je na vrijeme. I starost. Stoga ne treba brkati tko smo mi, a tko je ona.
|
