U intervjuu za tportal.hr
književnik Pero Kvesić
govori o svojoj novoj knjizi 'Pudli lete na jug'
u izdanju Hena Com-a,
otkriva zašto piše blogove
i kako se snalazi na internetu
te zašto voli čitati Književnu groupie...

Intervju čitajte ovdje

Teofil Pančić
'Gost iz glaksije'
eseji
izd. Hena com
biblioteka Verbarij
urednica Marina Vujčić
meki uvez
334 stranica
format: 13.5x20.8 cm
cijena: 129.00 kn




Sve je u ovoj knjizi „gosta iz galaksije“ Teofila Pančića napisano u obranu inteligentnih oblika života na kakve se još uvijek može naići i u ovoj zemlji i na ovoj Zemlji, ma koliko se oni što se prave pametnijim od svega živog trudili da ih zatruju i zatru. Pišući jezikom opojnim i oporim, jezikom koji se poput terana opire nasilnoj administrativnoj kodifikaciji, „gost iz galaksije“ na nasilje raznoraznih i koječijih zemljaka nad zemaljskim životom ne gleda svisoka, već kao zeman među zemnima. I onda vidi da „grožđe zna ono što ljudi vole da zaboravljaju: da mu je domovina tamo gde mu je dobro, a da mu je dobro tamo gde može slobodno izrasti u ono što jeste“. I vidi da je „život previše dobar i dragocen da bi stao u kalupe, bilo da dolaze sa liberalne ili konzervativne strane“.

Vidi Pančić taj život i kada zađe među ljude na koje se tranzicijski bogovi ne osvrću, ali na čijim se životima itekako prebijaju tranzicijske batine, pa nam s iskrenošću dobroga gosta – koji je dobar baš zato što ne prešućuje ono što vidi, a ne zato što bi se pravio pristojan i mutav – otkriva kako je u „tetama iz Zdravljaka, smeštenim na samom donjem kraju društvenog hranidbenog lanca“ prepoznao jedini naš kontinuitet, sol ove zemlje i njezin neophodan začin. Obranu života od bljutavosti.
Predrag Lucić




Teofil Pančić nije rođen u Novom Sadu, mada drži da bi to bilo po svemu najprirodnije i najlogičnije, nego je rođen u Skopju 6. srpnja 1965. (ali nedužno Skopje niti ne pamti). Potom je živio u raznim gradovima SFRJ, prateći očevu službu. Od 21. veljače 1976. do 30. prosinca 1991. živio je u (Novom) Zagrebu, u Aleji Viktora Bubnja. Dakle – odrastao je u Zagrebu, ukoliko je ikada odrastao, što je dvojbeno.
Majka mu je, za nagradu zbog uspješno završenog 8. razreda OŠ „Gustav Krklec“, poklonila narančasti pisaći stroj tbm deluxe, proizvođača „Iskra“ iz Bugojna. Kako iz raznih razloga, uključivo i zbog dijagnoze protanopia 50%, nije uspio postati vozač dugolinijskog međugradskog autobusa ili moćnog šlepera, što mu je bila dječačka želja, postao je pisac opće prakse – što mu je bila druga dječačka želja. Išao u škole, mada neredovito. Služio vojni rok, mada nerado. Nevjenčavan, nerazvođen, nepušač, neosuđivan.
Živi od pisanja i čitanja, objavljuje u (bez)brojnim medijima diljem bivše Juge kao i izvan nje, a beogradski nedeljnik „Vreme“ voli smatrati svojom matičnom lukom.
Živi u Zemunu i Novom Sadu. U Zagrebu od 2001. obično spava u hotelu, i u tome još uvijek nalazi nešto bizarno. Dva puta godišnje nakratko živi u Istri, a mogao bi i stalno.

Na kioscima je
novi broj 'Vijenca'
(samo 10 kuna)
a u njemu, uz ostalo,

i moja kritika romana
'Pročišćenje' Andrewa Millera



Novi 'Vijenac' još donosi:

- kolumnu Nives Opačić
- razgovor s akademikom, jezikoslovcem Radomirom Katičićem
- razgovor s prevoditeljem Mladenom Martićem
- tekst Krešimira Bagića o knjizi Zorana Pilića 'Dendermonde'
- tekst Strahimira Primorca o knjizi Davora Velnića 'Kineski šapat'
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi Borisa Gregorića 'Čitanje u krevetu i druge kratke priče'
- tekst Đurđice Čilić Škeljo o knjizi Witolda Gombrowicza 'Posmrtna autobiografija'
- esej Božice Jelušić o stotoj obljetnici izlaska Hrvatske mlade lirike

te još pregršt tekstova o kazalištu, plesu, likovnoj umjetnosti, filmu, glazbi...

Svatko tko se ovih dana nogometnog ponosa i slave zatekao na Jadranu, ili točnije na Kvarneru, mogao je uočiti kako se na štandovima s rekvizitima za plažu vijore (i prodaju) ručnici dizajnirani na način ne samo da asociraju već su potpuno nalik hrvatskim zastavama, od kojih se razlikuju samo po vrsti tekstila od kojeg su načinjeni.

Zamislite sad prizor, he he he, Slovenac neki primjerice, baškari se na plaži i grije i suši stražnjicu mokru od našeg još uvijek prehladnog mora (upravo se vratih s plaže u Ičićima, da, još uvijek je prehladno) sjedeći ni manje ni više nego na hrvatskoj zastavi.

Ili pak, nedajbože, leži potrbuške na tom ručniku a veseljka suši naciljavši usred šahovnice nam kockaste, crveno-bijele...

Ili pak prizor kakvog pajde koji si je zagrnuo strateški najvažnije mjesto na tijelu ručnikom dizajniranim kao hrvatska zastava kako bi skinuo vlažne kupaće gaće i obukao donje rublje...

Uf, ima da uzavrije hrvatska junačka krv u žilama mnogokojeg domoroca, kad ugleda neki od prethodnih prizora - bit će krvi, bojim se, na našim plažama ovoga ljeta .

Ali, nije li to znak uznapredovale demokracije ili bar smanjenja nacionalističke ostrašćenosti, kad se i takvi ručnici prodaju duž naše obale?

A baš me zanima tko ih šije i proizvodi - ma nisu valjda i ti ručnici/peškiri/šugamani kineske proizvodnje, ili ih ipak distribuira i na njima šićari neki Domovina d.o.o.?

Mora da je to u praksu provedena ideja istoga onoga koji je početkom devedesetih prodavao one limenke napunjene "čistim hrvatskim zrakom"...

I onda mi, navodno, nemamo poduzetničkoga duha...

"Uvijek, uvijek ista priča" pjevao je Štulić, i bio u pravu, naravno.

Jer, već mjesecima prije nego što prvenstvo uopće počne, mi smo već prvaci svijeta, "nama nitko ništa ne može, jači smo i od sudbine" itd.

A već nakon prve utakmice, eto i "objektivnih okolnosti i subjektivnih poteškoća" : lopta je pretvrda, trava je preskliska, gol je preuzak, travnjak je preširok, u zraku previše vlage i celzijevaca, a suci - sve sam četnik do četnika, od nekih tajnih skrivenih hrvatomrzilačkih sila natjerani da sude protiv nas i napakoste nam...

A suparnici (percipirani kao protivnici, štoviše - NEPRIJATELJI), nekim čudom, uglavnom i skoro uvijek : spretniji, okretniji, spremniji, brži, motiviraniji, izdržljiviji, bolji...

No, vrlo znakovita scena jučer, već tijekom intonacije himni : dok Meksikanci, na sav glas pjevajući svoju himnu, čvrsto zagrljeni, pokazuju i jačaju svoje zajedništvo (kao složna sportska ekipa) - naši, nesigurno mumljajući stihove sebi u bradu (jer, ipak, kamere snimaju, a 'ko će popamtit točan redoslijed svih tih riječi, ma ni u školi nisam baš volio učit pjesmice napamet...) desnicom na junačkim grudima dokazuju odanost Zajednici (Hrvatskoj Demokratskoj Zajebnici).

Pa nek pati koga smeta...

Novine su loša navika, to je čitalački ekvivalent brze hrane.
Evo što mi se događa : dohvatim se problema u vijestima, problema moralno-filozofsko-političko-intelektualnog ekvivalenta hamburgera sa svim dodacima, ali dok sam za taj problem zainteresiran, on guta sve moje ostale interese, i moji eventualni apetiti i kapaciteti za distanciranje i refleksiju iznenada su podčinjeni tom hamburgeru u mom životu!
Ovo iznosim kao samokritiku.
Biti političan znači da takve opsesije hamburgerima držite dobrodošlima - na štetu ostatka vaših života.

John Irving, Molitva za Owena Meanyja, str- 374-375, izd. Lektira, Kostrena, 2013.

Pozvani smo
na predstavljanje knjige

IGNACIJEVA PLAVA RUŽA
(KROZ HUMOR PO OZBILJNOJ TEMI)
Diane Rosandić Živković

Srijeda, 25. lipnja 2014. u 19,30 sati
u Auli pape Ivana Pavla II. na riječkom Trsatu


O knjizi će govoriti: dr. fra Emanuel Hoško, Zrinka Milanović i Siniša Pucić

Voditeljica: Maja Šimičić

Glazbeni dio: Maja Tadić

Slatko na kraju: torta Plava Ruža!

Dobro došli!

Multimedijalni Institut iz Zagreba i Kuda.org iz Novog Sada objavili su četiri nove publikacije u sklopu projekta Proširena estetska edukacija.

Radi se o naslovima 'Produktivni subjekt' Pierrea Machereyja, 'Predočavanje kapitala – prikazivanje političke ekonomije' Susan Buck-Morss, 'Bartleby' Hermana Melvillea s predgovorom Gillesa Deleuzea 'Bartleby ili formula' i 'Kapitalizam kao religija' Waltera Benjamina, uz komentar Wernera Hamachera 'Povijest krivnje'.

Urednici publikacija su Tomislav Medak, Petar Milat, kuda.org i GKP, a prijevode potpisuju Maja Šoljan, Slavica Miletić, Olja Petronić i Tomislav Medak.

Publikacije su objavljene u okviru projekta Proširena estetska edukacija: umjetnički eksperiment i politička kultura u doba mreža, suradničkog projekta Berliner Gazette, Kontrapunkta, Centra za nove medije_kuda.org, Multimedijalnog Instituta i Mutea, podržanog od strane programa Kultura 2007-2013 Europske Unije.

Fizičke kopije dostupne su u zagrebačkom net.kulturnom klubu mama a knjige možete besplatno čitati na ovome linku

„Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet“ naziv je nove knjige Daniela Radočaja. Knjiga je objavljena u riječkoj nakladi Studio TiM, uz financijsku potporu Grada Pule. Splitski akademski slikar i strip-majstor Ivan Svaguša dodatno je obogatio tekst domišljatim i uvjerljivim ilustracijama. Narator ove pete po redu autorove knjige, uoči svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, ne mari za „najvažniju sporednu stvar na svijetu“. Štoviše, osim što nogomet ne voli, ističući, kao samo jedan od brojnih argumenata visinu primanja pojedinih igrača (dok u zemljama „trećeg svijeta“ djeca doslovce umiru od gladi), nogomet u potpunosti negira kao društveni sport, a 13. svibanj 1990. navodi kao dan kada se, zbog općepoznatih sramotnih nereda na Maksimiru „prestao praviti da voli nogomet“. Kroz ovu crnohumornu presliku današnjice autor kontinuirano upire prstom u pravdu, ironizirajući nametnute krive vrijednosti društva. Kako navodi Milan Zagorac u pogovoru knjige, „Radočaj je poput mješavine jednog barda kao što je Ramon Gomez de la Serna, humorista Kishona i naših najboljih humorista nekih drugih prohujalih vremena, a koja nikako da se ponove (uz poneku iznimku poput Blogera Krulea ili Jurkotića & Lipovšeka ili, malo dugovječniji primjer, Pervana)“. Njegovi likovi, kao da, namjesto „pravog života“ (a to znači onu liniju posao u javnom sektoru – žena – dijete – auto na kredit – stan na kredit – skijanje na kredit), radije igraju svoje „loše izvučene karte“.
Daniel Radočaj rođen je 7. ožujka 1979. godine u Puli, gdje i živi. Član je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, i Hrvatskoga književnog društva. Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije (bacc. oec.). Za portal www.kvarnerski.com piše kolumnu „Priče uz crni čaj“. Jedan je od finalista prozne književne nagrade „Prozak“ za 2013. te, pjesničke „Josip Eugen – Šeta“, za istu godinu. Objavio je zbirku stihova „Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta“, zbirku kratkih priča „Velika smeđa fleka“, crtične zapise „Ponekad bih odlazio k njoj biciklom“, te koautorski ludistički roman s Ivanom Glišićem (Šabac) „Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja“.

20.lipanj od 19:30
Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Zagreb

Prije nego nas definitivno preuzme ljeto, svojim novim knjigama i tekstovima zagrijat će vas Marina Vujčić ("A onda je Božo krenuo ispočetka"), Zrinka Pavlić ("Imaš vatre?") i Marko Gregur ("Divan dan za Drinkopoly") - uz prozaike, premijerno na Zagrijavanju, poslušajte poeziju Stjepana Bajića!

Voditelj: Roman Simić Bodrožić

Izvorni španjolski naslov knjige, La loca de la casa, poigrava se pojmovima mašte i ludila iz rečenice svete Terezije Avilske koja doslovno prevedena glasi: "Imaginacija je kućna luđakinja". Uzevši za naslov svoje knjige upravo tu sentencu, španjolska spisateljica Rosa Montero efektno je naznačila motivsko-tematsku okosnicu svog romana/eseja/autobiografije Luđakinja u nama – naime, tajnu mašte i umjetničkog stvaranja koje ne razlikuje stvarnost od snova, koje se ne boji posjetiti sve moguće, ali i one nemoguće svjetove. Za autoricu biti piscem znači ostvariti sretan suživot s "mahnitom luđakinjom koja boravi u potkrovlju", čuti njezine glasove, što pisca čini sličnim luđaku.
Sređujući svoja životna sjećanja tako što evocira pročitane (auto)biografije pojedinih pisaca (Goethea, Rimbauda, Kiplinga, Zole, Hemingwaya, Capotea, Klemperera, Calvina...) na čijim je djelima intelektualno i duhovno stasala, autorica putuje u dubine svog bića u pripovjednoj igri punoj iznenađenja s osnovnom namjerom da napiše knjigu eseja o pisanju kao zanimanju, štoviše – opsesivnoj maniji. Rezultat je knjiga poput mađioničareva šešira iz kojeg Rosa Montero izvlači zanimljive i neočekivane banalne događaje, miješajući književnost i život u koktel koji se sastoji od biografija drugih autora i od polufikcionalne autobiografije. Djelo je stoga poput palimpsesta: autorica piše preko onoga što su drugi već napisali, ona ne samo da proživljava druge živote nego ih sama izmišlja, u uvjerenju da unutar sebe same predstavlja mnoštvo. Na temelju brojnih iskustava, posrednih i neposrednih, što ih je stekla pišući svoja djela, potanko opisuje spletove okolnosti u svom životu koji ju stalno iznova potiču na to da sve vrijeme piše.
Djelo je ispripovijedano s velikim entuzijazmom i neusporedivim duhom, te bi se moglo okarakterizirati kao burna priča o ljubavi i spasu u kojoj su glavni protagonisti autorica i njezina mašta.

Rosa Montero, španjolska spisateljica i novinarka, rođena 1951. u Madridu.
Nakon završene srednje škole studirala je psihologiju da bi na kraju završila novinarstvo. Za vrijeme studija surađivala je s nezavisnim kazališnim skupinama Tábano i Canon, a 1976. počela je raditi za dnevnik "El Pais". Za svoj novinarski rad dobila je nekoliko uglednih nagrada (među inima i World Prize za intervjue). Pisala je i scenarije za nacionalnu televiziju TVE.
Od književnih djela najvažniji su romani Tretirat ću te kao kraljicu (Te trataré como una reina, 1983), Kanibalova kći (La hija de Canibal, 1997), koji joj je donio nagradu Primavera, zbirka priča Ljubavnici i neprijatelji (Amantes y enemigos, 1998; prevedeno na hrvatski 2007. u biblioteci Na tragu klasika), zatim romani Luđakinja u nama (La loca de la casa, 2003), Priča o prozirnom kralju (Historia del Rey Transparente, 2005), također ovjenčan prestižnom nagradom Que Leer, Upute kako spasiti svijet (Instrucciones para salvar al mundo, 2008) i Suze na kiši (Lagrimas en la lluvia, 2011).
Za literarni i žurnalistički rad u "El Paisu" dobila je uglednu nagradu Gabriel Garcia Márquez.
Knjiga Luđakinja u nama nagrađena je 2003. španjolskom nagradom književnog časopisa Qué Leer i nagradom Grinzane Cavour koja se do 2009. godine dodjeljivala u Italiji za najbolju domaću i stranu knjigu godine.

Četvrta prozna knjiga Damira Avdića 'Ne želim da pobijedim'- od rezolutnog naslova “potcrtanog točkom” preko cijelog teksta teče kao svojevrsna struja svijesti na 220 V – kako i priliči kantautoru s električnom gitarom – i slično njegovoj glazbi obuzima i valja se furiozno, kao bujica, do poetične poente. U toj bujici sjećanja i refleksija vozi se i šaren materijal ljudskog života, pomiješane naslage vremena i iskustva, pripovijesti, anegdote, parole, dosjetke, psovke, krikovi i stihovi. Svakako autentika lišena straha i kalkulacija.

Kolikogod bujica svijesti bila snažna Avdić je slaže u pripovjedni tok koji se prati bez problema. Ne želim da pobijedim. govori o mnogome, ali temeljno o četiri prijatelja, o odrastanju, o generacijama i o pozivu roditelja. A kada se bujica svijesti o i u turbulentnim vremenima – koja su prije pravilo nego iznimka na ovim prostorima – stušti na Avdićeve turbine u tekstu će se zakotrljati puno rock’n’rolla, nešto vojničkih doživljaja, bruh, stadion na Tušnju, Schopenhauer, vrana koja okreće itisončiće po bašči, genijalni i razočarani likovi, Buda u rovu, lijepa Bilja tužne sudbine…

Kako bi se sve to zahvatilo Avdić slobodarski i znatiželjno pristupa i jeziku, prakticira vlastitu gramatiku, reducira interpunkcije i udara opake prozne ritmove. Okosnica pripovijedanja i njegova čvrsta točka su iskazi, zbildane izdvojene rečenice, što ne znači da one nisu proizvod nepouzdanog sjećanja, mašte, stava i ostalih literarnih zahtjeva.

Ova proza govori o ubrzanim vremenima, o raspadima sistema, no lišena je nostalgije. Ultimativno postmodernistička, pokazuje zazor prema velikom i preambicioznom, ljudsku mjeru nalazi u sadašnjem i lokalnom, a odustaje od Priče da bi pričala priče, premda ne i od potrage i mudrosti, što opet ne znači da u tekstu nema (auto)ironije i rutina i brbljanja svakodnevice.

Ne želim da pobijedim. je knjiga optimizma i snage, nikakvog defetizma, nego mnogih čuda i, recimo to avdićevski, muda.

Ovaj blog
pokrenut je
13.06.2004.,
na današnji dan,
prije točno deset godina.


Otad sam na njemu objavio
7.478 tekstova
(sedam tisuća četristo sedamdeset i osam tekstova)

a posjetili ste ga
cca 1.390.000 puta
(gotovo milijun i 400 tisuća puta)

Baš me zanima - kako komentirate odgovor Nikole Petkovića na DHK-ovo prozivanje Ministarstva kulture?

Pa zar ne bi odgovoriti trebao netko iz Ministarstva, a ne Petković?

Zašto je Petković imao potrebu odgovoriti i to na onako prizeman način, gdje čak i prepričava svoj osobni razgovor s Petračem, što je sramotno, kao što je i smiješno njegovo 'čitanje misli' potpisnika toga teksta i konfabuliranje kako se javljaju sad jer su se ohrabrili osjetivši da će njihova opcija dobiti vlast. Pa oni se javljaju sad jer je par dana prije Ministarstvo kulture objavilo rezultate natječaja koje i komentiraju u svojoj izjavi - zato je jako simptomatično što Petković upleće politiku u to.

U DHK-ovoj izjavi pobrojane su činjenice, financijski iznosi koji dokazuju da se sredstva DHK-u zaista drastično smanjuju, i DHK u toj izjavi ne proziva HDP već proziva Ministarstvo i jako je znakovito što je Petković imao potrebu odgovoriti na to. Osim toga, Petković ismijava DHK-ov stav kako ih zanima samo 'dobra' i 'loša' književnost i pita se po kojim to kriterijima čine i tko je arbitar. Usto, on njihovu podjelu na dobru i lošu književnost naziva floskulom, da bi nekoliko redaka niže sebi skočio u usta tvrdeći kako HDP ima stroge kriterije primanja članstva i kako je kod njih velik broj odbijenica. Zašto je DHK-ova podjela na dobru i lošu književnost floskula koju treba ismijati kad je upravo to zapravo i kriterij po kojem HDP prima pisce među svoje članove.

Ili je ipak njihov kriterij neki drugi?

Da odmah otklonim eventualne prigovore kako sam možda i ja među odbijenima, pa zato ovo pišem - iako sam objavio već 4 knjige, nisam se pokušavao učlaniti ni u jedno društvo, moj je stav da književnim kritičarima nije mjesto u društvima pisaca jer učlanjenjem u neko od tih društava gube vjerodostojnost i dolaze u sukob interesa, odnosno otvara se mogućnost da im se prigovara kako 'hvale' pisce iz 'svog' društva a oštriji su prema onima iz 'drugog tabora'.

I, da se razumijemo, kako bih preduhitrio eventualne zlobne komentare koji bi mogli uslijediti - što se tiče moje političke opredijeljenosti - 'moji' su sada na vlasti i od prvih izbora glasam za ljevicu i glasat ću za nju dok sam živ (naravno, upitno je koliko je sadašnja vlast lijeva u smislu ekonomskih poteza, ali pod ljevicom ja mislim na otpor šovinizmu, otpor isključivosti, zagovaranje ravnopravnosti itd. , a što su ipak svjetonazorne odrednice sadašnjih vlastodržaca).

Dakle, ne pišem ovo kako bih se ulagivao onima što će uskoro doći na vlast (naprotiv, užasava me ali i straši pomisao da će se HDZ vratiti na vlast!) nego ovo pišem jer ne mogu prešutjeti kad vidim glupost i nekorektnost u istupu svojih 'istomišljenika'.

Petkovićev istup je glup, nekorektan i nepotreban, ali je i nepristojan, i to treba glasno i jasno reći, a ne šutjeti samo zato što se radi o istupu protiv onih s kojima se inače ne slažemo...

Na kioscima je
novi broj 'Vijenca'
(samo 10 kuna)
a u njemu, uz ostalo,
i moja kritika knjige priča
Karmele Špoljarić
' Pazi što ćeš poželjeti'



Osim toga, tu je i tekst Strahimira Primorca o romanu 'A onda je Božo krenuo ispočetka' Marine Vujčić, što je jedna od šest knjiga koje sam uredio u izdavačkoj kući Hena com.



Novi 'Vijenac' još donosi:

- kolumnu Nives Opačić
- tekst Krešimira Bagića o knjigama Predraga Vrabeca 'Voljeti' i Ivana Hercega 'Kad će doći Babilon'
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi Nikole Tadića 'Pjesme patetična pješaka'
- tekst Kristine Grgić o knjizi Lovre Škopljanca 'Književnost kao prisjećanje'
- tekst Zvonka Pandžića o romanu Miljenka Jergovića 'Rod'
- razgovor s Maricom Bodrožić

te još pregršt tekstova o kazalištu, filmu, glazbi, likovnoj umjetnosti, plesu itd.

Izašao je novi, prvi ovogodišnji broj časopisa 'Kolo'
(izd. Matica hrvatska, gl.ur. Ernest Fišer)
a u njemu, između ostaloga

i dvije moje kritike :

- kritika romana Tahira Mujičića 'Budi Hamlet, pane Hamlete'

- kritika knjige kratkih priča Romana Simića Bodrožića 'Nahrani me'


Sadržaj novog broja časopisa 'Kolo' (br 1/2014.) pregledajte ovdje , gdje možete i pročitati sve tekstove.

U ugodnom ambijentu Knjižnice Bogdan Ogrizović (Zagreb, Preradovićeva 5) u petak,
13. 06. 2014. u 16. 30 održat će se razgovor s književnikom Milkom Valentom.

Uz glazbenu kulisu mladog gitarista Vladimira Kovjanića, Valent će govoriti o svom
„romanu epohe“ Umjetne suze.
Umjetne suze su zahtjevan, odličan, zanimljiv i napet roman
u kojemu je riječ o bolestima hrvatske i europske epohe banalnosti, o propasti
Europske unije, o upitnosti monogamnog braka, o strasti, ljubavi i osveti,
o suvremenoj književnosti... Roman u knjižnom bloku ima 1401 stranicu,
a zapravo 1744 kartice odnosno stranice, te je idealan za čitanje za vrijeme
jakih ljetnih vrućina...

Pridružite se na popodnevnoj tribini u blizini Cvjetnog trga - pridružite se snatrenju o nekom boljem svijetu...

Voditeljica tribine Dekonstrukcije: Darija Žilić

Višegodišnja voditeljica poznate tribine Dekonstrukcije Hrvatskog društva pisaca, urednica u časopisu Tema, autorica niza zanimljivih tekstova širokog spektra, posijanih po periodici, ali i knjigama kao što su "Muza izvan geta", "Tropizmi", "Paralelni vrtovi" i druge, Darija Žilić objavila je knjigu kraćih proznih zapisa "Klavžar", s podnaslovom "Zapisi o nestajanju i obnavljanju".

Intervju s Darijom Žilić čitajte ovdje

Moju kritiku njene knjige 'Klavžar' čitajte ovdje

Na ovome linku možete pročitati tekst u kojem vodstvo Društva hrvatskih književnika upozorava na 'maćehinski' odnos Ministrastva kulture prema tom društvu koje dovodi do postepenog uništavanja pojedinih programskih aktivnosti toga Društva.

U tekstu, koji je argumentiran konkretnim podacima koji ukazuju za sustavno smanjivanje sredstava namijenjenih financiranju pojedinih aktivnosti DHK-a, vodstvo DHK-a upozorava na nejednak tretman DHK-a i HDP-a od strane Ministarstva kulture.

CeKaPe nas poziva na promociju još jedne knjige u njihovom izdanju, zbirke priča Jelene Zlatar 'Odjavna karta'.

Knjigu će predstaviti urednik Miroslav MIćanović, Roman Roman Simić Bodrožić, Sanja Vučković i autorica.

Priče će izvesti izvrsni glumci Teatra G, Monika Haraminčić, Vedran Vitez, Filip Vrbanec i Ana Alfirev.

u zagrebačkom Supercafféu, u srijedu, 11.6.2014. u 20.00 sati4

Udruga ZVONA I NARI poziva nas u srijedu, 11. lipnja 2014. s početkom u 19 sati, na književnu večer u knjižnicu i književno svratište ZVONA i NARI u Ližnjanu, gdje će ugostiti par američkih spisatelja, Jennifer Carr i Jonathana Hustona.

Jennifer Carr hrvatskih je korijena, živi u San Pedru, gradiću u Kaliforniji gdje i danas djeluje snažna hrvatska zajednica. Jennifer u svratištu upravo dovršava roman koji govori o sudbini Hrvata u San Pedru, a dio romana smješten je u Crikvenici odakle je njezina obitelj krenula preko oceana.

Jonathan Huston američki je Švicarac ili švicarski Amerikanac s povremenom adresom u Lichtensteinu. Neko je vrijeme radio kao pravnik za UN u Beogradu i na Kosovu. Doktorirao je iz područja filozofije prava na sveučilištu u Zuerichu, a piše kratke priče na njemačkom i engleskom jeziku.

Pjesnik, urednik i antologičar Ervin Jahić
među ovogodišnjim je dobitnicima
Nagrade grada Zagreba,
koju su, između ostalih,
dobili i Giga Gračan i Bonaventura Duda.

Intervju s laureatom čitajte ovdje

Vrijeme oko blagdana sv.Kvirina rezervirano je za Kvirinove poetske susrete.

Susreti su to koji okupljaju pjesnike iz cijele Hrvatske.

Sve počinje u petak, 6.lipnja u 20 sati u Matici hrvatskoj Sisak, gdje će Sisak postati grad pjesništva i pjesnika.
Na ovogodišnjim susretima sudjelovat će pjesnici: Ana Brnardić, Romana Brolih, Lana Derkač, Sonja Manojlović, Irena Matijašević, Stipe Odak, Davor Šalat, Marija Lamot, Vera Vujović, Dražen Katunarić, Darija Žilić i drugi.

Istu večer, 6.lipnja, dodijelit će se i nagrada za najbolju knjigu poezije objavljenu između dva Susreta, autoru mlađen od 35 godina. Ovogodišnji laureat je Stipe Odak za knjigu poezije Trobojno bijelo.

Poetsko glazbena večer, nastavit će se, istu večer, u Sisacia jazz clubu, a u glazbenom dijelu program nastupit će Branimir Bogunović Pif.

Subota, 7. lipnja povećana je obilasku Siska i posjeti vječnog počivališta pjesnika Josipa Severa na groblju Komerevo.

Nova knjiga u izdanju CeKaPe-a : zbirka priča slovenske autorice Vesne Lemaić 'Popularne priče', u prijevodu Jagne Pogačnik.

Popularne priče uglavnom su nastale u sklopu radionica kreativnog pisanja koje u Ljubljani vodi slovenski književnik Andrej Blatnik. Građene su od elemenata različitih žanrova, od sentimentalnog romana do horora, i vrlo su jasno natopljene sviješću o tome na koji način funkcionira i može opstati književnost u 21. stoljeću.
Priče Vesne Lemaić, naime, donose svježinu i elemente suvremenog svijeta koji su uvijek smješteni u kompleksan i promišljen kontekst. Na različitim razinama i u inovativnim kombinacijama prepliću se elementi popularne kulture, razni žanrovski obrasci, promišljanja o suvremenom društvu i svijetu, bogat jezik koji se ne srami slenga, sitne duhovitosti i domišljatosti i iznenađujuća pripovjedna rješenja.

„Popularne priče“ u Sloveniji su kritičari proglasili jednim od najuzbudljivijih proznih prvijenaca našeg vremena.

Ministarstvo kulture je objavilo popis književnih manifestacija koje će sufinancirati u ovoj godini.

Upada u oči jedan veliki propust : među odbijenim programima je Književno svratište ZVONA I NARI.

Književno svratište ZVONA I NARI je jedinstven slučaj možda čak i u europskim okvirima: radi se o privatnoj nekretnini u Istri koju su spisateljski par Natalija Gregorinić i Ognjen Rađen namijenili za projekt svojevrsne umjetničke kolonije/književne rezidencije u kojoj su u zadnjih nekoliko godina primili na jednomjesečni boravak već nekoliko desetaka poznatih hrvatskih i inozemnih pisaca, organizirali veliki broj književnih večeri, tamo su otvorili i knjižnicu itd.

Tom hvalevrijednom projektu, u sklopu kojega jedan par pisaca zapravo ulaže vlastita financijska sredstva za ugošćivanje pisaca i organiziranje predstavljanja njihovih knjiga, Ministarstvo kulture ove je godine odlučilo uskratiti financijski poticaj...

Što poručuju time - da volontiranje, entuzijazam i filantropiju u neoliberalnom kapitalizmu ne treba poticati, ili čak da ih treba zatirati i onemogućivati?

Također je nejasno, ali i nelogično, zašto MK odbija financirati književne tribine HDP-a, dok istovremeno financira tribine DHK-a...

Knjiga drama
Marine Vujčić 'Umri ženski'
šesta je u nizu knjiga
koju sam uredio za
izdavaču kuću
Hena com.

Kao i prethodnih pet,
i ovu knjigu na ovome mjestu
predstavljam
svojom uredničkom recenzijom,
koju možete pročitati
na ovome linku

Promocija knjige "Ljubav u zraku" Janija Virka (Meandarmedia, 2014) održat će se u utorak 3. lipnja u 19 sati u Cafeu u dvorištu u Zagrebu (Žerjavićeva 7/2).

Knjigu će predstaviti Jani Virk, Irena Skrt, Miroslav Mićanović i Branko Čegec.

Protagonist je rastavljeni učitelj glazbe srednjih godina, samohrani otac, ljubitelj Santane i Marqueza, zarobljenik vlastite podvojenosti, sudbinski utemeljen u njoj, a jedina svijetla točka mu je kći Ula. Njegovi pokušaji ostvarivanja ljubavi u vrludanju od jednog tjelesnog iskustva sa ženom do drugoga, koji ga naposljetku dovode u meksički grad Tequilu, pokazuju se kao nešto nesigurno, poput ljubavi koja je u zraku, poput slutnje, privida.


Izvor: Moderna Vremena Info

Zvuk banana potpisuje turska novinarka Ece Temelkuran koja je ovu snažnu političku i ljubavnu priču smjestila u Bejrut, u ljeto 2006. godine. U tom gradu se životi dviju mladih žena, Filipine i Deniz, povezuju na neobičan način. Filipina je u rodni Bejrut stigla s Filipina kako bi otkrila tragediju što je zadesila njene roditelje, majku Filipinku i oca Palestinca, koji su nastradali u logoru Šatila, 1982. „Zvuk banana“ koji se u kolovozu, u Bejrutu, može čuti i usred razaranja, ukoliko je netko voljan slušati, je posljednje što je njena majka željela čuti, ali nije uspjela… Deniz je Turkinja koja studira na Oxfordu ali zbog osobnih razočaranja i frustracije uštogljenim oskfordskim pravilima odlazi u Pariz. Na konferenciji o bliskoistočnoj krizi upoznaje Libanonca Ziada posredstvom kojega stiže u Bejrut u vrijeme najžešćeg bombardiranja… Usred razaranja začuje čuk, čuk, čuk, pucketanje banana.

Novinarski nerv i pripovjedačka strast Ece Temelkuran su u romanu spojeni na najbolji mogući način. Dok priča o ljudskim sudbinama ona oslikava neuništiv duh Bliskog istoka. Zvuk banana je i dirljiva posveta gradu Bejrutu kojeg je, sa svim njegovim turbulencijama, personificirala i opisala kao bilo koji drugi lik u romanu.

"Ece Temelkuran ima toliko očiju da svijet može promatrati iz gotovo deset tisuća različitih kuteva. Zbog toga je Zvuk banana jedinstveni roman".
Gizem Çiçek - Sabit Fikir, književni časopis

"Ovo je jedan od onih romana koji u vama bude uzbuđenje dok ste vani i samo želite odjuriti kući i nastaviti čitati".
Haşmet Babaolu - Sabah



Ece Temelkuran (1973.) jedna je od najpoznatijih turskih književnica i novinarka koja objavljuje u mnogim turskim i inozemnim novinama The Guardian, The New Statesman, Al- Akhbar, The New Left Review i Le Monde Diplomatiqueu. Njezin je rad na polju istraživačkog novinarstva usmjeren na problematiku tursko-kurdskih i turskoarmenskih pitanja, a bavi se i temama ženskih pokreta i političkih zatvorenika. Snažan angažman na tom planu priskrbio joj je i brojne nagrade. Između ostalog dobitnica je nagrade “Pen for Peace” i proglašena turskom novinarkom godine. Bila je i gost-suradnik na Sveučilištu u Oxfordu te na Reutersovom Institutu za istraživačko novinarstvo.
Objavila je desetak knjiga a najpoznatije su Planina boli prevedena na hrvatski 2013., i Book of the Edge prevedena na engleski.
Svoj prvi roman Zvuk banana (Muz Sesleri) objavila je 2011., a potom i drugi roman Düümlere Üfleyen Kad1nlar, 2013.

Dragi članovi i prijatelji Hrvatsko – izraelskog društva

pozvani ste u Kulturni centar „Šalom“, Radićeva 26
u srijedu 4. lipnja 2014. u 18.00 sati

na predstavljanje nove knjige
Jasminke DOMAŠ „ŽENA SUFI“
u izdanju Biakova

O knjizi će uz autoricu govoriti Zorka JERKIĆ, urednica, Ljerka CAR MATUTINOVIĆ, pjesnikinja, Sead MUHAMEDAGIĆ,
književni prevoditelj i Darija ŽILIĆ, književna kritičarka.

U glazbenom dijelu programa nastupit će Dražen FRANOLIĆ, arapska lutnja i Kamenko ĆULAP, orijentalne udaraljke.

Radujemo se Vašem dolasku!

Šalom!

Tribina : Nova hrvatska kratka priča

3.lipanj od 17 sati u knjižnici Bogdana Ogrizovića, Zagreb

Sudjeluju: Roman Simić Bodrožić, Zoran Ferić, Kruno Lokotar, Maaj Hrgović, Edo Popović


ZAGRIJAVANJE i FEKP pitaju: Tko je rekao da se kratka priča u Hrvata pritajila? Forma koja je u posljednjih nekoliko desetljeća dala pisce i knjige bez kojih se slika hrvatske književnosti ne da zamisliti – jaše dalje, gladna i željna novih izazova! O aktualnom trenutku, kanalima kojima do nas dolazi, novim i starim piscima te knjigama priča koje se ne smije propustiti!