"Uvijek, uvijek ista priča" pjevao je Štulić, i bio u pravu, naravno.

Jer, već mjesecima prije nego što prvenstvo uopće počne, mi smo već prvaci svijeta, "nama nitko ništa ne može, jači smo i od sudbine" itd.

A već nakon prve utakmice, eto i "objektivnih okolnosti i subjektivnih poteškoća" : lopta je pretvrda, trava je preskliska, gol je preuzak, travnjak je preširok, u zraku previše vlage i celzijevaca, a suci - sve sam četnik do četnika, od nekih tajnih skrivenih hrvatomrzilačkih sila natjerani da sude protiv nas i napakoste nam...

A suparnici (percipirani kao protivnici, štoviše - NEPRIJATELJI), nekim čudom, uglavnom i skoro uvijek : spretniji, okretniji, spremniji, brži, motiviraniji, izdržljiviji, bolji...

No, vrlo znakovita scena jučer, već tijekom intonacije himni : dok Meksikanci, na sav glas pjevajući svoju himnu, čvrsto zagrljeni, pokazuju i jačaju svoje zajedništvo (kao složna sportska ekipa) - naši, nesigurno mumljajući stihove sebi u bradu (jer, ipak, kamere snimaju, a 'ko će popamtit točan redoslijed svih tih riječi, ma ni u školi nisam baš volio učit pjesmice napamet...) desnicom na junačkim grudima dokazuju odanost Zajednici (Hrvatskoj Demokratskoj Zajebnici).

Pa nek pati koga smeta...