Pregled posta

Teofil Pančić
'Gost iz glaksije'
eseji
izd. Hena com
biblioteka Verbarij
urednica Marina Vujčić
meki uvez
334 stranica
format: 13.5x20.8 cm
cijena: 129.00 kn




Sve je u ovoj knjizi „gosta iz galaksije“ Teofila Pančića napisano u obranu inteligentnih oblika života na kakve se još uvijek može naići i u ovoj zemlji i na ovoj Zemlji, ma koliko se oni što se prave pametnijim od svega živog trudili da ih zatruju i zatru. Pišući jezikom opojnim i oporim, jezikom koji se poput terana opire nasilnoj administrativnoj kodifikaciji, „gost iz galaksije“ na nasilje raznoraznih i koječijih zemljaka nad zemaljskim životom ne gleda svisoka, već kao zeman među zemnima. I onda vidi da „grožđe zna ono što ljudi vole da zaboravljaju: da mu je domovina tamo gde mu je dobro, a da mu je dobro tamo gde može slobodno izrasti u ono što jeste“. I vidi da je „život previše dobar i dragocen da bi stao u kalupe, bilo da dolaze sa liberalne ili konzervativne strane“.

Vidi Pančić taj život i kada zađe među ljude na koje se tranzicijski bogovi ne osvrću, ali na čijim se životima itekako prebijaju tranzicijske batine, pa nam s iskrenošću dobroga gosta – koji je dobar baš zato što ne prešućuje ono što vidi, a ne zato što bi se pravio pristojan i mutav – otkriva kako je u „tetama iz Zdravljaka, smeštenim na samom donjem kraju društvenog hranidbenog lanca“ prepoznao jedini naš kontinuitet, sol ove zemlje i njezin neophodan začin. Obranu života od bljutavosti.
Predrag Lucić




Teofil Pančić nije rođen u Novom Sadu, mada drži da bi to bilo po svemu najprirodnije i najlogičnije, nego je rođen u Skopju 6. srpnja 1965. (ali nedužno Skopje niti ne pamti). Potom je živio u raznim gradovima SFRJ, prateći očevu službu. Od 21. veljače 1976. do 30. prosinca 1991. živio je u (Novom) Zagrebu, u Aleji Viktora Bubnja. Dakle – odrastao je u Zagrebu, ukoliko je ikada odrastao, što je dvojbeno.
Majka mu je, za nagradu zbog uspješno završenog 8. razreda OŠ „Gustav Krklec“, poklonila narančasti pisaći stroj tbm deluxe, proizvođača „Iskra“ iz Bugojna. Kako iz raznih razloga, uključivo i zbog dijagnoze protanopia 50%, nije uspio postati vozač dugolinijskog međugradskog autobusa ili moćnog šlepera, što mu je bila dječačka želja, postao je pisac opće prakse – što mu je bila druga dječačka želja. Išao u škole, mada neredovito. Služio vojni rok, mada nerado. Nevjenčavan, nerazvođen, nepušač, neosuđivan.
Živi od pisanja i čitanja, objavljuje u (bez)brojnim medijima diljem bivše Juge kao i izvan nje, a beogradski nedeljnik „Vreme“ voli smatrati svojom matičnom lukom.
Živi u Zemunu i Novom Sadu. U Zagrebu od 2001. obično spava u hotelu, i u tome još uvijek nalazi nešto bizarno. Dva puta godišnje nakratko živi u Istri, a mogao bi i stalno.