Neumorni Rade Jarak, iako se već nalazi u Japanu na jednogodišnjoj slikarskoj stipendiji, ipak i dalje nastavlja uređivati 'Knjigomat'.

Tako je prošlih dana na njegovim stranicama osvanuo intervju s Igorom Marojevićem.

Čitajte ovdje

Pitanja postavljala Violeta Vučetić.

Maja Solar (1980, Zagreb) magistrirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gdje trenutno radi kao asistentica. Članica je kluba studenata/ica filozofije Gerusija, škole poezije koju vodi Dubravka Đurić – AŽIN (Asocijacija za žensku inicijativu) i poetsko-političkog teatra Poetske rupe. Autorica je i sudionica performersko-poetskog programa LILITiranje (izvođenje poezije pjesnikinja). Objavila je zbirku poezije 'Makulalalalatura' (2008) za koju je dobila Brankovu nagradu (2009). Živi u Novom Sadu.

Pročitajte intervju s Majom Solar na ovome linku

Pitanja postavljala Darija Žilić

Prijevod romana ''SMRT BUNNYA MUNROA'' slavnog Nicka Cavea istodobno u Hrvatskoj kada i original u Londonu!

Nakladnik ovog pothvata je Šareni dućan iz Koprivnice, a prevoditelj Denis Peričić.

Ekskluzivno: Peričić pregovara o Caveovoj nazočnosti na hrvatskim promocijama!

U četvrtak 3. rujna u nakladi koprivničke izdavačke kuće Šareni dućan, svjetlo dana ugledat će drugi roman jednog od najpoznatijih svjetskih glazbenika, kultnog rock-autora Nicka Cavea – ''Smrt Bunnya Munroa''.

Taj se roman u cijelome svijetu očekuje s velikim nestrpljenjem. No, posebno je zanimljivo što će hrvatski prijevod biti objavljen istoga dana – 3. rujna – kada i prvo, izvorno englesko izdanje u Londonu!
Što to znači? To znači da je koprivnički nakladnik dobio ekskluzivna prava za tako tempiran prijevod, odnosno da, uz Nicka Cavea, u cijelome svijetu samo nekoliko ljudi zna sadržaj te – uistinu spektakularne knjige! U Hrvatskoj, to su samo dvojica – urednik Krunoslav Jajetić i prevoditelj Denis Peričić. Njih su dvojica mjesecima marljivo radili na hrvatskom izdanju i dobro čuvala tajnu koja će razveseliti tisuće Caveovih poklonika u Hrvatskoj, ali i sve ljubitelje dobre književnosti.
Osim toga, na internetskoj stranici nakladnika, www.sareni-ducan.hr, može se već sad pročitati prvo poglavlje knjige koja još nije izašla nigdje u svijetu!

Ekskluzivno pak donosim vijest da se razgovara o mogućnosti da jednoj od promocija knjige u Hrvatskoj nazoči i sam Nick Cave, kojega Denis Peričić osobno poznaje i s kojime je autorski surađivao.

Prvo izdanje knjige izlazi u ograničenoj nakladi, a zainteresirani mogu svoj primjerak osigurati kod nakladnika (www.sareni-ducan.hr, 048/624-474 i 048/222-828). Cijena: 99 kn – na predbilježbe do dana izlaska nakladnik daje 20% popusta.

DODATAK:
U recenziji romana Smrt Bunnya Munroa urednik Krunoslav Jajetić i prevoditelj Denis Peričić ističu:

Nick Cave, mračni bard rocka i jedna od najutjecajnijih ikona suvremene kulture, u svom drugom, dugoočekivanom romanu (ponovno u izdanju Šarenog dućana) još jednom potvrđuje svu raskoš svojih raznorodnih talenata! Smrt Bunnya Munroa je mahnita priča o netom obudovjelom trgovcu kozmetičkim proizvodima, svojevrsnom “bludnom sinu” opsjednutom nebrojenim seksualnim i inim zastranjenjima; o njegovom alegorijskom “putovanju na kraj noći” u potrazi za vlastitom dušom i fantazmagoričnoj transformaciji iz razvratnog ševca preko promućurnog trgovca u “živog” mrtvaca...
Nakon ovako kvalitetnog, žestokog i modernog uratka, definitivno više nema dvojbe da Cave visoko postavlja letvicu svoje nove, posve ozbiljne književne karijere. Jer, ovo je dobar i zaokružen, ali prije svega, neobično dojmljiv i duboko potresan roman – pravo otkriće za površne poznavatelje Caveova stvaralačkog opusa, a ultimativna lektira za fanove. Riječju: književni događaj par (s)excellence!

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta “Besplatne elektroničke knjige” novi naslov: zbirku pjesama “Pjesme Svjetlosti i Sjene” Tomice Bajsića.

O autoru čitajte ovdje

Knjigu besplatno čitajte ovdje

Nakon knjige bajki nedavno je pulsko-labinski književnik, novinar i prevoditelj Daniel Načinović objavio i svoje sabrane čakavske pjesme u knjizi naslovljenoj "Čakavski versi". Tvrdo ukoričeno izdanje na preko pet stotina stranica djelo je nakladnika Histria Croatica C.A.S.H.

Pjesme su u ovom zbiru složene redoslijedom objavljivanja pojedinih čakavskih knjiga, uz dodatak poeme "Križ na groti" i manjeg broja pjesama izvan ukoričenih izdanja. Glavnina Načinovićevog dijalektalnog izričaja zasniva se na govorima s desne obale Raše s bazičnim osnovama u govoru Sutivanca, a kako je rečeno i u predgovoru, zasebni je kolorit primijenjen u ciklusima i zbirkama cakavice "Rhapsody in Ca" i "Manutekstura" čije su središte Labin i Labinština. Prisutni su i stihovi iz njegovih knjiga "Libar od vrimena", "Čovik na tin svitu", "Burrra", "Rhapsody in ca", "Jingle Joyce" i "Manutekstura".

Načinovićev jezik i stil zaslužuju posebnu pažnju. On je klasično školovan i obrazovan intelektualac, pjesnik prepoznatljivoga šarma - istovremeno ludist i trubadur. Autor je širokoga tematskoga registra; kao da nema teme koju nije u stanju umjetnički obraditi i prikazati, a usto sve u njegovome književnom stvaralaštvu ima svoj "razlog" - ništa tu nije banalno ili nepromišljeno.

Pjesnik se koristi i svojevrsnim patchworkom, a čitatelji će čitav niz konotacija i aluzija koje su prisutne u njegovim stihovima dešifrirati kroz humorističnu verziju/interpretaciju. No, to nije samo pjesnička igra – to je njegov prepoznatljivi stil i stvaralački rukopis.

Knjigu prati i bogata autorova bio-bibliografija, urednik je Elmo Cvek, a recenzent akademik Josip Bratulić. Za grafičku opremu i oblikovanje zaslužan je Rajko Ban

Piše Vanesa Begić, objavljeno u Glasu Istre

Cecelia Ahern, autorica bestselera "P.S. volim te", prema kojem je snimljen istoimeni film, "Na kraju duge" i "Da me barem možeš vidjeti", od 1. do 3. rujna 2009. u Zagrebu će predstaviti svoj novi roman "Hvala ti na uspomenama".

Potpisivanje knjige i susret s autoricom održat će se u srijedu, 2. rujna u Profil Megastoreu, Bogovićeva 7, u 19.30 sati.

Više ovdje

KRITIKA: Gyorgy Dragoman - 'Bijeli kralj' (izd. Fraktura, 2008.)

Gdje je David Waiser?, Otac na službenom putu, Laku noć, djeco, Obojena ptica, Limeni bubanj, Mama Leone... – vrsni poznavatelji književnosti i filma u nabrojenim su naslovima jamačno već prepoznali djela kojima je, osim vrlo visoke kvalitete, zajedničko i dijete na poziciji pripovjedača, koje posreduje iskustvo odrastanja u uvjetima rigidna totalitarnog političkog režima, ili rata. 'Bijeli kralj' roman je 36-godišnjeg mađarskog pisca Gyorgyja Dragomana, koji tematikom, ali i izvrsnošću fino nadopunjuje taj niz, ponovo apostrofirajući vrijeme odrastanja kao neiscrpan izvor nadahnuća i otponac umjetničkog stvaranja.

Gyorgy Dragoman za naratora uzima jedanaestogodišnjeg dječaka Džatu kojemu tajna policija – zbog njegova potpisa na peticiji suprotivoj volji političke nomenklature – odvodi oca na prisilan rad, dok majka gubi posao nastavnice u školi, a djed, bivši visokopozicionirani partijski aktivist, biva primoran na prijevremeno umirovljenje. Svakodnevno zaokupljen školskim i inim pustolovinama i huncutarijama – dinamični i uzbudljivi opisi kojih zauzimaju najveći dio rukopisa – Džata nije svjestan traumatičnosti koja je, zbog svega navedenoga, njegovu obitelj snašla, ali nevolje neprestano prijete iz pozadine, vedrinu, nevinost i naivnost njegova dječjeg svijeta omatajući tmurnim tonovima. Roman je sastavljen od osamnaest poglavlja koja se mogu čitati kao zasebne priče i ostavljaju dojam da su pisane za sukcesivno objavljivanje u tisku ili časopisnoj periodici, a obuhvaćaju raspon od dvadesetak mjeseci Džatina života, tijekom kojih on postupno sazrijeva, na bolan se način suočavajući s tajnama svijeta odraslih, ali otkrivajući pritom i pogubnost škrtosti i izdaje, neumoljivost gubitka iluzija, kao i neizbježnost kompromisa u životu te licemjerje kojim su kompromisi često iznuđeni. Iako autor ne definira prostor i vrijeme radnje, određeni signali – npr. često spominjanje nedavne havarije nuklearne elektrane – ukazuju da je radnja smještena u prvu polovicu osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok imena likova i rigidan karakter društvenog, uređenja kao i digresije o zlatnim slavinama i kvakama u dvorima vrhovnoga državnog i političkog moćnika sugeriraju da je riječ o Rumunjskoj za vrijeme Ceausescuova diktatorskog režima.

Dragomanov se Džata, podjednako sklon različitim, često vrlo opasnim nestašlucima, ispostavlja gotovo blizanačkim srodnikom Ivančićeva vječnog trećaša Robija K., kroz nevinu prizmu čijeg infantilnog očišta brojne aberacije, ideologijom nametnuta ograničenja i uzurpacije slobode još više dolaze do izražaja. Pritom se junakove nepodopštine – koje uključuju spačke usmjerene spram školskog profesorskog kadra, provale u tajnu dvoranu gradskoga kina, česte tučnjave s vršnjacima, duhovito otkrivanje zamamnoga svijeta seksualnosti, itd. – pokazuju zapravo sredstvom osvajanja prostora slobode, ali i svojevrsnim oblikom otpora sustavu. U uvjetima rigidno postavljenih pravila, svako sitno i naizgled neznatno odstupanje, pa čak i nevine, ali za tjelesno zdravlje djeteta nimalo bezopasne dječje igre, na simboličkoj razini poprimaju osobine sabotaže i subverzivnosti (dobar primjer čega je i dječakova krađa veleposlanikove šahovske figure, kojoj roman i duguje ime). Autor dakle izbjegava izravnu docirajuću antikomunističku kritiku, a donosi je implicitno te ona, posredovana intimistički, prikazom negativna utjecaja ideologije na jedno djetinjstvo, prodire dublje i oštrije, bivajući tako možda čak i razornija negoli bi to bio slučaj s izravnim izricanjem osude režima. Dječje neshvaćanje i krivo tumačenje određenih situacija i okolnosti uvjetovanih ideološkim silnicama čest su izvor crnohumorne duhovitosti i satirizacijske komike, koja nerijetko poprima i apsurdistička obilježja kao odraz karaktera tamošnjeg tadašnjega političkog sustava (primjeri političkih parola, čija groteskna nakaradnost eruptira u slučajevima pogrešno odabrana vremena i mjesta na kojima ih junačić odlučuje citirati, ili pak dječakovo komično zazivanje imena narodnih heroja da mu podare sreću prigodom različitih sportskih natjecanja i dječjih nadmetanja).

Služeći se užurbanim, frenetičnim pripovijedanjem u obliku beskrajno dugih rečeničnih nizova i uz često zaobilaženje pravopisnih i gramatičkih pravila, autor sugerira povišen emocionalni naboj malenoga naratora koji redovito rekonstruira vrlo uzbudljive događajne sljedove. Izrazita dinamika i napetost posredovanih događaja generiraju takvu vrstu naracije, istodobno pritom izazivajući i dodatan komični efekt, koji ovaj put ne proizlazi iz opisanih zbivanja nego iz načina njihova iznošenja. Autor dakle formu prilagođava sadržaju, obogaćujući sadržaj novim slojem, svjestan važnosti koju ima način tvorbe pripovjednoga svijeta, ali i vrlo vješt u njegovu neuobičajenu oblikovanju. Dječaka Džatu odlikuje istančano, detaljistički izoštreno zapažanje svakodnevnih pojavnosti iz mikrosvijeta koji ga okružuje, čime nas autor podsjeća na osnovna obilježja dječjega poimanja svijeta: otvorenost njihovih nezasićenih, neutaženih osjetila na različite podražaje iz okoline, neiscrpnu maštu i znatiželju mladoga bića te neprestano čuđenje i divljenje pred stvarima kojima odraslost oduzima čar, pretvarajući njihovu jedinstvenost u banalnost. Osim za očuđavalačkim postupkom, Dragoman često poseže i za ugođajnim kontrapunktiranjem i miješanjem emocionalnih registara, izjednačavajući pritom doslovno i simbolično te bez jasnih rezova klizeći primjerice iz vedrine u bijes ili iz strave u humor i natrag.

Kao najdojmljivija i možda najzanimljivija ispostavlja se epizoda Džatina susreta s rudarom zvanim Trnokop i njegova boravka među rudarovim krletkama s pticama – osim što u tog čovjeka iza nesrećom stravično uništena, spaljena lica Džata otkriva dobrodušnu i vrlo nježnu osobu, također i iza pjeva njegovih ptica što u početku zvuči kao disonantna galama i nesuvisla buka maleni junak otkriva veličanstven poj i nadnaravno lijepu glazbu. Ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled (ili slušanje) čini, pa svemu valja pristupiti otvorena srca i uma, bez predrasuda i negativno obojenih očekivanja. A baš kao što se višeglasni pjev ptica u prvi mah čini nepodnošljivim i besmislenim kreštanjem da bi se nakon pažljivijega slušanja iz mnoštva malih, pojedinačnih pjevnih dionica postupno oblikovala skladna, uhu vrlo ugodna cjelina, tako i različita životna iskustva, naizgled nepovezana i međusobno neuvjetovana i neusklađena – a na rasplet kojih često nismo u mogućnosti utjecati – protokom vremena zadobivaju strukturu i tvore jednu, različitim, nekad tužnim, nekad sretnim emocijama oplemenjenu cjelinu, koju životom nazivamo. Dragomanov je junačić, nažalost, sve to primoran na odveć bolan način spoznavati...

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 398, lipnja 2009.

Dario Grgić
napisao je
odličan esej
o blebetanju.

Čitajte ovdje

HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: DAMIR RADIĆ, BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, SANJIN SOREL
TEMA: DOMAĆA PROZA I POEZIJA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 29.8.2009.
OD: 16 SATI

NAJAVA
Kao u sva tri dosadašnja romana, i u najnovijem «Lunaparku» Tomislav Zajec rabi okvirnu narativnu kompoziciju, pri čemu taj okvir uvijek, pa i ovdje, sadrži smrt ili blizinu smrti. «Lunapark» je još jedan univerzalistički roman kojim Zajec oplemenjuje dominantno autističnu i prozaičnu hrvatsku književnu scenu, tvrdi Damir Radić. Zajecov «Lunapark» objavljen je u izdanju Europapress holdinga i Novog Libera.

O knjizi «Slučajni bestijarij» Ljube Pauzina» u izdanju kuće Aora piše Božidar Alajbegović.

Sanjin Sorel prikazuje pjesničku zbirku «Sjenka na uzici» Vesne Bige u izdanju kuće Meandarmedia.

Uredila Gordana Crnković

Iz tiska je izišla treća ovogodišnja knjiga Radeta Jarka, znanstveno-fantastični roman 'Strašni' (izd. naklada Zoro).

Da podsjetim, prije par mjeseci Profil je objavio Jarkovu knjigu priča 'Crna svila' a VBZ je nedavno tiskao Jarkov esej 'Pohvala ulici'.

Inače, razlog takvoj hiperprodukciji je Jarkov skorašnji odlazak na jednogodišnju slikarsku stipendiju u Japan, a već je potpisao s jednim uglednim domaćim izdavačem ugovor za knjigu 'Japanski dnevnik'.

Ulomak iz romana 'Strašni' :
Moja je vrsta dugo vremena dominirala svemirom. Mi smo bili istinski gospodari, goropadni, ali i milostivi kad je trebalo. Vladali srno sve dok se nije pojavila ta nova vrsta, genetski antipod. An tipodi su, isprva, naizgled bili slabiji od nas, bili su ljigavi i nježni, meke kože i sasvim intelektualni. Ali bili su izuzetno uporni i lukavi. Prijetvorni i puni zla. Nakon Što smo ih razbili u par sporadičnih sukoba, pokazavši im tko je jači, počele su spletke, izdaje, potkupljivanja i moljakanja. Činilo se da je mir ipak moguć, naša je vrsta bila spremna oprostiti, čak zaboraviti. No oni su se koristili lukavstvima, okrećući druge neutralne i miroljubive vrste protiv nas, zagađujući nam hranu, zrak, vodu. Tehnološki su brzo napre dovali. Zatim, kad su dovoljno ojačali, uslijedio je otvoreni rat do istrebljenja. Svemir nam je postao mali. Posljednji je udar bio munjevit i mi, nekada moćni gospodari svemira, počeli smo gubiti premoć. Povlačili smo se u sve dublje i dublje kutke svemira, ali neprijatelj nas je nemilosrdno progonio i pronalazio usavršenim detektorima, indikatorima koji su otkrivali prisutnost našeg DNK, znajući da nas mora uništiti do kraja i da nam ne smije ostaviti ni najmanju priliku, lako smo mi bili okrutni vladari, nova se vrsta pokazala još gorom, gonili su nas bez milosti.

U četvrtak, 27. 08. 2009, u 19h, SFera i Profil Megastore pozivaju vas na predavanje 'Hugo Gernsback – čovjek koji nam je podario čudesne priče' , povodom 125. godišnjice rođenja čovjeka kojeg uz Julesa Verna i H. G. Wellsa zovu „ocem znanstvene fantastike“.
U prostoru Profil Megastorea (Bogovićeva 7, Zagreb) predavanje će održati član SFere Marko Fančović, novinar, SF pisac,
prevoditelj i veliki poznavatelj povijesti znanstvene fantastike.

Za Julesa Verna i H. G. Wells svi smo čuli, ali otkud sad taj Hugo Gernsback kao „otac znanstvene fantastike“?
Uostalom, kakva je to čudna fiksacija na časopise u svijetu SF-a? I što je to nagrada Hugo i kakve veze s istom ima Hugo Gernsback? Dođite na SFeru u Profilu i saznajte kakve je sve (prljave?) detalje o životu i radu jednog od najvećih urednika svjetske znanstvene fantastike otkrio novinar i veliki esefoljubac, Marko Fančovič.

Voditeljica tribine je Mihaela Marija Perković.

SFera (www.sfera.hr) je zagrebačko društvo za znanstvenu fantastiku. Djeluje već više od 30 godine kao udruga koja promiče fantastiku i znanstvenu fantastiku u Hrvatskoj, te potiče domaće SF stvaralaštvo kroz kulturne programe.

SFera u Profilu redovna je mjesečna književna tribina na temu znanstvene fantastike, fantasyja i horora koja se održava jednom mjesečno, u 19h, u Profil Megastoreu.

Najnoviji naslovi Izdanja Antibarbarus, iz područja znanosti, esejistike, publicistike i književnosti, koja možete naći u knjižarama ili naručiti online:

- Mladen Dolar: O škrtosti i o nekim s njom povezanim stvarima (tema i varijacije)
- Jovica Aćin: Gatanja po pepelu. O izgnanstvima i logorima tragom pisanja
- Jacques Derrida: O apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji
- Marija Geiger: S onu stranu monokulture – tradicijska znanja o okolišu i mreža života
- Predrag Finci: Imaginacija
- Simon Critchley: Beskrajno zahtjevno – Etika obveze, politika otpora
- George Steiner: Ideja Europeprir.
- Žarko Paić i Krešimir Purgar: Vizualna konstrukcija kulture
- Miloš Milošević: Za ruke se držimo
- Miloš Đurđević: Sjene na vodi. Kritike i ogledi o poeziji

Više o knjigama na www.antibarbarus.hr

Hrvatsko književno društvo iz Rijeke raspisuje:

NATJEČAJ
za esej s temom alternativne povijesti

Uvjeti natječaja:

- eseji moraju biti napisani hrvatskim jezikom;
- tekstovi moraju biti napisani esejističkim stilom;
- eseji ne smiju biti ranije objavljeni ni u kojem obliku;
- veličina eseja mora iznosit između 8 i 12 kartica (jedna kartica iznosi 1800 znakova uključujući razmake);
- eseji moraju biti pisani u Times New Roman fontu, veličine fonta 12 i proreda 1.5;
- tema eseja mora biti u što većoj mjeri povijesno i činjenično utemeljena;
- teme eseja moraju biti vezane uz hrvatski (povijesni) prostor i/ili hrvatsku povijest i/ili događaje i ličnosti koje su utjecale na hrvatsku povijest;
- u obzir dolazi i gradska i regionalna tematika;
- jedan autor može poslati više eseja;
- rok za slanje eseja je 1. siječnja 2010. godine;
- eseji se šalju u attachmentu na e-mail adresu: liburnija@hotmail.com, s naznakom ZA NATJEČAJ
- uz esej u zasebnom attachmentu obavezno priložiti kontakt i biografiju;
- odabrani eseji bit će objavljeni u zbirci eseja tokom 2010. godine te će autori biti nagrađeni novčanim iznosom od 1.000,00 kn.

Napomena: u slučaju nedovoljnog broja adekvatnih eseja organizatori natječaja uzimaju za pravo ne objaviti knjigu i nagrađivat autore.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST
Proza i poezija : Slavko Jendričko, Irena Lukšić, Stjepan Vukušić, Ružica Cindori, Drago Orlić, Robert Roklicer, Morin Kudić.

TEMAT: ŠTO/TKO JE NAMA ČRNJA?
Pišu: Vanesa Begić, Boris Domagoj Biletić, Darko Dukovski, Jelena Lužina, Daniel Načinović,Milorad Stojević

NOVI PRIJEVODI
TORQUATO TASSO
Oslobođeni Jeruzalem – XI. pjevanje (prep. M. Tomasović)
FRANJO FRANČIČ
Jesi li sama noćas? (prep. G. Filipi)

OGLEDI
ROBERT POSAVEC
Nepripadanje, subverzivnost, identitet(i) (: Daša Drndić)
KATICA ČORKALO
Vjekoslav Kaleb i zavičajno podneblje

FILOZOFIJA
JADRANKA BRNČIĆ
Ricourova hermeneutika imaginacije

KAZALIŠTE
MIRJANA BRAČKO
Guignol – vječni lutak

PRILOZI O ZAVIČAJU
JASENKO ZEKIĆ
Pulski tramvaj 1904. – 1934.

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI
BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ
Pavao Pavličić: Literarna sekcija
Irena Lukšić: Nebeski biciklisti

DARIJA ŽILIĆ
Slavko Jendričko: U kući malih pustinja
Marina Šur-Puhlovski: Novi zapisi s koljena

SLAVEN BERTOŠA
Lovorka Čoralić: Iz prošlosti Boke:: odabrane teme“
Julijano Sokolić: Ruke moje matere

U Dubrovniku je danas započeo seminar Zagrebačke slavističke škole u kojem će do 5.09.2009. sudjelovati inozemni studenti slavistike i kroatistike, književni prevoditelji te domaća stručna 'svita'.

Na ovogodišnjem 38. hrvatskom seminaru za strane slaviste sudjelovat će 83 polaznika koji dolaze iz 27 zemalja, a među njima su i polaznici iz Azerbajdžana, Japana, Kine i SAD-a.

Uz njih, na seminaru će sudjelovati književni prevoditelji, sveučilišni nastavnici kojima je hrvatski jezik i književnost primarni znanstveni interes.

U nastavnom dijelu programa polaznici će u deset različitih lektorata usavršavati svoje znanje hrvatskoga jezika odnosno obrađivati pojedine lingvističke, književne i komparatističke teme te pojedina područja hrvatske povijesti.

Studenti će također slušati dva tematska ciklusa predavanja posvećena povijesti hrvatskoga jezika odnosno književnim praksama sedamdesetih godina 20. stoljeća. Posebnim će se predavanjem obilježiti obljetnica hrvatskoga dramatičara i pjesnika Ive Vojnovića (1857–1929).

Predavači na Zagrebačkoj slavističkoj školi naši su ugledni profesori sa zagrebačkog, osječkog i riječkog Filozofskog fakulteta.

U kulturološkom bloku zbivanja na Školi bit će prikazan ciklus hrvatskoga filma i organiziran posjet dubrovačkim znamenitostima (palača Sponza, dominikanski samostan, ljetnikovac Petra Sorkočevića itd.).

Posebni gosti seminara su redateljica Biljana Čakić Veselić, književnici Mirko Kovač, Branislav Oblučar, Marko Pogačar i glumac Vilim Matula.

Školu organizira Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a organizaciju ovogodišnjega seminara financijski su poduprli Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo kulture, Grad Zagreb, Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija.

Više na www.hrvatskiplus.org

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta "Besplatne elektroničke knjige" novi naslov: zbirku priča "Teksas Kid (i još neka moja braća)" Darka Macana.

Knjigu besoltano pročitajte ovdje , o njoj se informirajte ovdje a moj razgovor s Macanom dostupan je na ovome linku

Organizatori Devetih međunarodnih književnih susreta "Cum Grano Salis", u okviru kojih se dodjeljuje nagrada "Meša Selimović", saopštili su u petak šest naslova koji su se našli u užem izboru.

U užem izboru su romani 'Rod avetnjaka' Slađane Bukovac, 'Pustinje' Radeta Jarka, 'Nigdje, niotkuda' Bekima Sejranovića, 'Tesla: portret među maskama' Vladimira Pištala, 'Predator' Vladimira Arsenijevića i 'Brat 'Davida Albaharija.

Ime ovogodišnjeg dobitnika nagrade “Meša Selimović” bit će obznanjeno tokom Devetih međunarodnih književnih susreta "Cum Grano Salis" u Tuzli, koji će biti održani od 3. do 6. rujna.

Članovi žirija za ovogodišnju nagradu su Mirko Kovač, Filip David, Endrju Vahtel, Irfan Horozović i Julijana Matanović.

Godina je 1861. Odrastajući duboko u brdima Japana, Sachi se oduvijek osjećala drukčijom. Svojom je blijedom kožom i skladnim izgledom odudarala od prijateljica i obitelji. Kad joj je bilo svega jedanaest godina princeza prođe kroz njezino selo i odvede je u žensku palaču u veličanstvenom gradu Edu. Ta palača, prepuna spletki i erotskog nadmetanja, udomljuje tri tisuće žena i samo jednog muškarca - mladoga šoguna. Sachi je odabrana da mu bude konkubina.
Ali Japan doživljava promjene. Sa zapada su doplovili Crni brodovi sa strancima željnim da Japan pridodaju svojem kolonijalnom carstvu. Izbija građanski rat te Sachi bježi. Pošto je spasi pobunjenički ratnik, ona osjeti kako se u njoj bude dotad neznani osjećaji. Ali prije nego što se usudi i pomisliti na život s njim mora razotkriti tajnu svojeg podrijetla - tajnu koja krije toliko bolnu nepravdu da joj prijeti uništenjem.

Smještena u jedno od najburnijih razdoblja japanske povijesti, Sachina je priča moćna mješavina pustolovine i duboke romanse. Od bezvremenske ljepote ženske plače u Edu do krvavih bitaka izvan njezinih zidina, Posljednja konkubina epsko je evociranje zemlje usred prevrata i potrage mlade žene za vlastitim identitetom.

Majka Lesley Downer je Kineskinja, a otac profesor kineskog, dakle odrasla je u kući punoj knjiga o Aziji. Ali privlačnijim se za nju pokazao Japan nego Kina. Provela je ondje ukupno petnaestak godina. Napisala je mnogo knjiga o toj zemlji i njezinoj kulturi. Radi istraživanja za knjigu 'Gejša: Tajna povijest svijeta' koji nestaje živjela je među gejšama i malo pomalo postala i sama jedna od njih. Lesley Downer vodila je televizijske emisije o Japanu za Channel 4, BBC i NHK. 'Posljednja konkubina' njezin je prvi roman.


'Obuhvatna povijesna drama ... odlično napisana, a politički događaji, bitke, običaji, potankosti svakodnevice predano su istraženi kako bi oživjeli sliku Japana iz šezdesetih godina 19. stoljeća.'
Literary Review

'Od početka do kraja autorica Lesley Downer zna što radi. Ona piše povijesno preciznu romansu, crpi svoje poznavanje života japanskih žena ... i poštuje bajkovita pravila koja upravljaju njezinim svijetom.
The Japan Times

'Epska pripovijest Lesley Downer, njezin prvi roman, nudi zadivljujući uvid u tajnoviti svijet. Kao kod najboljih ljubavnih romana, stranice se okreću same od sebe...'
Daily Express

Roman Jasona Goodwina "Janjičarsko stablo" odvija se godine 1836. u vrijeme kad sultan pokušava modernizirati zastarjeli imperij. Istovremeno, glavni romaneskni lik Yashim, istražuje slučaj otmice četvorice časnika.

On strahuje od janjičarskog upletanja u reforme. Kamp janjičara je smješteni na starom grčkom hipodromu pored Plave džamije, a tamo Yashim pronalazi seriju misterioznih poruka. Priča se zahuktava kad iz sultanovog harema stigne obavijest da je ubijena i jedna prelijepa djevojka. Yashim, eunuh, jedan je od nekolicine Turaka kojemu je dopušteno ući u sultanov harem, a njegov glavni saveznik je sultanova majka, svojedobno oteta u gusarskom prepadu na putu za Francusku.

Jason Goodwin, veliki poznavatelj turske povijesti 19. stoljeća, afirmirao se kao autor izvrsne knjige "Gospodari obzorja - povijesti Osmanskog carstva". Roman "Janjičarsko stablo" je 2007. godine dobio nagradu Edgar Allan Poe za najbolji kriminalistički roman, a do sada je preveden na 31 jezik.

Hrvatski radio 3.program
20.08.2009. 18:00

RADIO DRAMA: Sanja Lovrenčić: "Wien fantastic"

Sanja Lovrenčić , pjesnikinja, pisac za djecu, prozaistkinja, a uz to i autorica desetak radio-drama i radio-igara za djecu, posegnula je za svojom knjigom kratkih priča "Wien fantastic" i pripremila dramski predložak za istoimenu radio-dramu. Zanimljivu strukturu njezinih novela povezuje naglašavanje monološkog karaktera pripovjedanja, a poziciju promatrača neprestano dostiže fantastičnost različitih oblika zbilje. Različiti pripovjedači tako nas uvode u različite duhovne i stvarne predjele Beča, koji na neki način i jest zvučna pozornica zbivanja različitih razina preplitanja suptilne fantastičnosti i kulisa koje prihvaćaju ulogu zbilje grada.

Režija: Biserka Vučković.

Hrvatski radio 3.program
19.08.2009. 18:00

FANTASTIKA U RADIO DRAMI: N.V.Gogolj: "Kabanica"

Klasik ruske književnosti Nikolaj Vasiljevič Gogolj otac je sjajnih likova koji su trajno ostali živjeti u svjetskoj književnosti. Najvažniji je svakako Akakij Akakijević, mali činovnik koji gubi mir kada se u njemu pojavi žudnja - žudnja nad žudnjama u koju se stapaju sve njegove neosviještene žudnje, a to je žudnja za kabanicom, i koja ga na kraju stoji života.

Prijevod: Zlatko Crnković.
Dramatizacija: Lada Martinac-Kralj.
Režija: Mislav Brečić.

KRITIKA: Pavao Pavličić - 'Literarna sekcija' (Mozaik knjiga, 2008.)

Pavao Pavličić je ime koje i površnom pratitelju hrvatske književnosti ne može biti nepoznato jer se radi o našem najproduktivnijem piscu, redovitom članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te profesoru na Zagrebačkom filozofskom fakultetu (na Odsjeku za komparativnu književnost), odnosno autoru koji je u 30-ak godina spisateljskog rada objavio više od 60 knjiga, a čija bibliografija osim cijelog niza romana i zbirki kratkih priča obuhvaća i desetak znanstvenih djela u kojima se Pavličić bavi temama iz starije hrvatske književnosti i književne teorije.

''Literarna sekcija'' Pavličićev je novi roman u kojemu on beletrizira nekoliko svojih čestih tematskih preokupacija. Kako već sam naslov sugerira, Pavličić se u novome romanu bavi temom umjetničkog, odnosno književnog stvaranja, što je bila tema i nekoliko njegovih prethodnih romana; kao što je već u nekoliko navrata bio slučaj i radnja novoga romana smještena je u fikcionalni slavonski gradić Varoš čime autor tematski dijapazon svoga rukopisa obogaćuje i zavičajnom odrednicom, a čitanjem otkrivamo kako su enigmatičnost i fantastični motivi kao svojevrsni piščevi znaci raspoznavanja i u novome romanu ponovo nezaobilazno prisutni.

Enigmatičnost je pritom u funkciji dinamiziranja, odnosno atraktivizacije fabule u cilju održavanja recipijentove pažnje, ali se fantastični motivi u slučaju ovoga romana doimaju na silu uguranima u rukopisno tkivo, bez izrazitije potrebe osim analogijske funkcije, u smislu ukotvljenja rukopisa u korpus piščevih djela. A možda su fantastični motivi našli svoje mjesto u tekstu kako se rukopis ne bi činio pukim prepisivanjem stvarnosti te autor na taj način iskazao opozicijski stav spram prevladavajuće neorealističke prozne matrice? Bilo kako bilo, otkloni u fantastiku u ovome slučaju su rijetki i blagi, i ne relativiziraju pouzdanost iskazanog.

Osnovna odlika romana je multiperspektivnost, odnosno polifoničnost; Pavličić naime pred čitatelja rasprostire tekstove devetoro polaznika literarne sekcije koji su se s profesoricom koja je sekciju pokrenula (a čiji književni uradak otvara roman) dogovorili da napišu svoje viđenje devetodnevne opsade njihova gradića, događaja koji je obilježio njihove živote. Kao što je obično kod takvih inicijativa slučaj, polaznici su amateri i većinom nisu vični pisanju (osim lika novinarke) što Pavličić iskorištava kako bi iz različitih kutova sagledao stavove (ponekad i stereotipne) koje ljudi imaju o pisanju i o onima koji se književnošću bave, te kako bi propitao motivaciju koja ljude potiče na pisanje.

Tako neki od polaznika za perom posežu radi liječenja svojih frustracija (inženjer arhitekture), drugi pokušavaju ispraviti poslovni propust (novinarka), neki ispituju granice svoje kreativnosti (grafičar), pojedini pišu radi dokumentiranja i svjedočenja (željezničar), ali im je svima zajedničko da žele izraziti svoju istinu i svoje viđenje događaja, što je zapravo jedna od temeljnih ljudskih potreba i način samoostvarenja i identitetnog utemeljenja. Pavličić se pritom ne propušta pozabaviti još jednom svojom čestom temom – odnosom umjetnosti i života, odnosno književnosti i zbilje, što čini na način blizak primjerice Orsonu Wellesu u njegovom glasovitom filmu ''Građanin Kane''.

Svaki od polaznika literarne sekcije iznosi svoj doživljaj opsade gradića u kojemu žive, izlažući pritom svoju životnu priču, ali usporedo pišući i o pojedinim sumještanima koji su imali važnu ulogu u tim za njihov gradić sudbonosnim događanjima, tako da čitatelj dobiva panoramsku sliku cijelog jednog lokalnog mikrokozmosa u kojemu se isprepliću sudbine na čiji tijek često velik utjecaj imaju i neki sitni, naizgled beznačajni događaji i međuljudski odnosi iz prošlosti, a koji se ponekad ispostavljaju presudnima čak i za egzistencijalnu opstojnost ljudi iz najbliže okolice. Pavličić vrlo suvereno vodi priču koju, iako se ne radi o kriminalističkome štivu, on ipak obogaćuje i elementom enigme (vezane uz misteriozno rušenje zgrade gimnazije), čijem rasvjetljavanju čitatelj svjedoči u samoj završnici kada postupno gradirana napetost doseže svoj vrhunac.

Međutim, autoru valja prigovoriti zbog nedovoljne diferencijacije diskursa – iako se polaznici literarne sekcije i po obrazovanju kao i po dobi i spolu međusobno razlikuju (željezničar, urar, medicinska sestra, inženjer arhitekture, student, novinarka, knjižničarka, grafičar i profesorica) njihove su rečenice gotovo identično strukturirane, služe se istim vokabularom, bez primjetnije međusobne razlike u bogatstvu njihova rječnika, i nitko od njih ne poseže za dijalektalnim izričajem, vulgarizmima ili slengom – ukratko, kao da se u svih devet tekstova radi o jednoj te istoj osobi koja ih piše. Osim u tome, autor je previše vidljiv i u preočitoj shematiziranosti rukopisa – opsada gradića trajala je devet dana, polaznika literarne sekcije je također devet i svaki od njih obrađuje drugi dan opsade (i to kronološkim redom), tako da ni jedan od tih devet dana ne biva zanemaren i svaki dobiva jednak prostor, što ostavlja dojam pretjerane artificijelnosti i iskonstruiranosti.

Tu dolazimo do paradoksa - većina se Pavličićevih rukopisa temelji na enigmatičnosti i svoju draž imaju u nepredvidljivosti fabularnog razrješenja, s čime je geometrijska preciznost strukture tih rukopisa u priličnoj opreci, a čime efekt iznenađenja biva umanjen. Stoga se nameće zaključak da je Pavličićevo osobno stajalište o književnosti vjerojatno najbliže gledištu liku urara Zoltana Takača koji osjeća tremu pri pohađanju literarne sekcije jer književni tekst poistovjećuje sa satnim mehanizmom koji mora raditi precizno i bez zastoja, s besprijekorno posloženim kotačićima. Vjerojatno se upravo u tome i krije razlog Pavličićeve velike popularnosti kod publike, kojoj on ipak ne podilazi, već joj, između ostaloga i formulaičnošću svojih štiva, s uspjehom – prilazi.

Napisao Božidar Alajbegović
objvaljneo u emisiji Bibliovizor 3.programa Hrv.radija

Premda se poezija D. H. Lawrencea vrijednosno ne može mjeriti s njegovim pripovjedačkim i romanesknim opusom riječ je o važnoj dionici engleskoga modernističkog pjesništva koja je znatno utjecala na anglosaksonsko moderno i suvremeno pjesništvo. Lawrenceova poetika »pjesništva neposredne sadašnjosti« izrasla je na temeljima vitalističkoga svjetonazora te kriterija autentičnosti i neposrednosti stvaralačkoga čina. Ona slavi ljepotu i punoću svih oblika života: ljudskog, životinjskog, biljnog. Bogata originalnim misaonim i asocijativnim formama, raznovrsnim stilskim i izražajnim registrima, Lawrenceova poezija najbolje se osjeća u njegovim doživljajima stvarnih i duhovnih pejzaža, očaranosti životnim bujanjem i obiljem, u umjetničkoj nadogradnjii kršćanske i mitske ikonografije te, u posljednjim godinama života, promišljanjem sudonosa života i smrti kao iskonskih temelja sveukupnog, pa tako i vlastita postojanja koje je tek nesavršeno i nedovršeno djelo prirode čiji se »vrhunski trijumf sastoji u tome: biti najpotpunije i nasavršenije živ«.

KRITIKA: Siri Hustvedt - 'Što sam volio' (AGM, 2008.)

Tri godine nakon pojave hrvatskog izdanja njezina debitantskog romana 'Zavezanih očiju' na police naših knjižara stigao je novi romaneskni naslov 53-godišnje američke spisateljice norveškoga podrijetla Siri Hustvedt. U romanu 'Što sam volio', koji autorica posvećuje suprugu Paulu Austeru, slavnu i vrlo cijenjenu te i našoj publici dobro poznatu američkom romanopiscu – Siri Hustvedt ponovno je zaokupljena problematizacijom teme identiteta, koju je vrlo dojmljivo, ali na bitno drukčiji način nego u novome romanu, već beletrizirala u svom spomenutom debitantskom ostvarenju. Roman 'Zavezanih očiju ' obilježavalo je raspršeno, fragmentarno, nelinearno pripovijedanje, gdje zaključno poglavlje povezuje zbivanja i od rukopisnih (i događajnih) krhotina stvara tek donekle zaokruženu cjelinu, ostavljajući dojam svojevrsne nedorečenosti i fluidnosti. Za razliku od toga, roman 'Što sam volio' ima čvrstu strukturu i pisan je mnogo konvencionalnije, linearno i kronologijski, bez elipsi i bez vremenskih skokova, a pripovjedačku palicu autorica predaje ostarjelom povjesničaru umjetnosti Leu Hartzbergu, koji iz pozicije prvoga lica rekonstruira povijest svoga prijateljstva i druženja sa slikarom Billom Wechslerom i njegovom obitelji.
Leo Billa upoznaje dok je on bio još nepoznat slikar te se ubrzo sprijateljuju i osnivaju obitelji – obojici im se gotovo istodobno rađaju sinovi – te useljavaju u susjedne stanove, neprestano se intenzivno družeći, zajedno pohodeći njujorške izložbe i satima razglabajući o umjetnosti, filozofiji, filmu, glazbi, književnosti. Njihovo upoznavanje i zbližavanje, ali i psihološku karakterizaciju svih četvero članova njihovih obitelji, autorica razlaže vrlo detaljno i pedantno u prvome od tri dijela knjige, dok u drugome analizira promjene koje likovima i njihovim međusobnim odnosima donosi iznenadna tragična smrt Leova sina Matta, smrt koja njihove živote pretvara u svojevrsna kraljevstva konjunktiva, s čestim budnim maštanjima i zamišljanjima prisutnosti osoba kojih nažalost više nema (uz gubitak sina, Lea ubrzo napušta i supruga, nemoćna nositi se s tugom). Treći se dio knjige pak iz obiteljske psihološke drame pretvara u svojevrsnu krimi-priču, gdje svjedočimo burnu odrastanju Billova sina Marka, kojega preko ruba zakona odvodi druženje s avangardnim umjetnikom Teddyjem Gilesom. Rukopis, dotad usmjeren na tematizaciju gubitka Drugog – prijatelja, muža, žene, sina – sada, problematiziranjem Markove krize identiteta, ali i motivima Teddyjeve umjetnosti koja se temelji na radikalnim kameleonskim promjenama imidža u svrhu privlačenja pozornosti javnosti, zaokreće ka tematizaciji gubitka Sebe, odnosno fluidnosti identiteta i sebstva i alijeniranosti od vlastite osobe. Teddyjeve instalacije i umjetničke kreacije pritom autorici služe i za tematizaciju mnogostrukih mogućnosti umjetnosti, koja najčešće oponaša stvarnost, ali ju je, kako vidimo, čak kadar i razarati.
Kako je riječ o ljudima iz umjetničke i intelektulane sredine, likovi često čak i svakodnevne trivijalne situacije odveć analiziraju, promatrajući ih kroz optiku umjetnosti i raznih psihoanalitičkih teorija i učenja. Isto tako roman je prožet brojnim, često čak i odveć detaljnim analizama umjetničkih djela, ponajprije Billovih slika i instalacija, ali i Teddyjevih umjetničkih radova te raščlambama esejističkih knjiga koje piše Billova žena Violet. Budući da se radnja proteže trima posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća, autorica ne propušta kritički se osvrnuti na mnoge umjetničke pravce i mijene koje su u tom razdoblju prohujale njujorškom scenom, analizirajući pritom i utjecaj popkulturnih fenomena i trendova na društvo i njegov ustroj. Tako tu imamo brojne zanimljive analize poznatih pjesama i slika te lucidne esejističke pasaže u kojima autorica razmatra teme poput anoreksije, imperativa ljepote i rave partyja, ne ustručavajući se ni oštrih komentara umjetničke kritike i njezina površna žargona, koji ne ostavlja mjesta nikakvoj tajni i nikakvoj dvosmislenosti, nego ustrajava na arogantnoj tvrdnji kako se baš sve može spoznati. Dotaknuta također biva i tema slave, i to zanimljivom analizom procesa klizanja u treće lice, kada se umjetnikovo ime svjesno pretvara u komercijalnu robu, a isti fenomen zamjene i fluidnosti identiteta autorica razmatra i kroz aspekt uporabe sebe u umjetničke svrhe, odnosno transformacije vlastitoga tijela u artistički proizvod.
Čitatelji upoznati s autoričinim debitantskim romanom u novom će rukopisu prepoznati ponavljanje i varijacije mnogih motiva – u obama su romanima primjerice brojni slučajevi u kojima se likovi zatječu u stanjima (ili se pak svjesno dovode u takva stanja) kad sebe doživljavaju kao nekog drugog, svoje postupke osjećaju kao tuđe, a u dijelovima vlastita tijela ne prepoznaju svoje. Sve to nabrojano, uz motive konzumacije droga i opsesivnoga Markova laganja, u funkciji je problematizacije doživljavanja stvarnosti, odnosno odnosa između privida i istine, na tragu čega su i brojna, a upravo s tom svrhom toliko detaljno opisana Billova umjetnička djela kao sredstva iskazivanja umjetnikove verzije istine i potkopavanja tuđih, općeprihvaćenih istina; Bill putem artističkih kreacija uvjerava recipijenta u autentičnost i istinitost svojih vizija, odnosno svoga shvaćanja zbilje, ali mu umjetnost pritom služi i kao sredstvo iskazivanja neizgovorenih želja, s očitom kompenzacijskom ulogom.
Iako živote likova pratimo iz perspektive povjesničara umjetnosti Lea, geometrija odnosa stvorena je oko slikara Billa kao epicentra događanja i svojevrsna dirigenta međuljudskim relacijama u romanu; Bill je osoba koja poput crne rupe u svoju orbitu usisava sve oko sebe – ne samo svoju bivšu i sadašnju ženu nego i Lea, koji postupno gotovo opsesivno biva zaokupljen Billovom osobom, toliko da pokušava spavati s objema njegovim ženama kako bi se valjda u što većoj mjeri poistovjetio s prijateljem. No s Billom je neizmjerno očaran i Matthew, pripovjedačev sin koji u uspješnu slikaru vidi životni uzor, ali i svojevrsnu očinsku figuru, unatoč stalnoj prisutnosti oca koji mu je silno privržen. A upravo se u tome možda i krije razlog što Leo u ulozi pripovjedača svoj život i živote svojih bližnjih sagledava iz pozicije gledatelja, a ne aktera zbivanja, čime autorica naglasak stavlja na onaj prostor između teksta i čitatelja, ali i teksta i pisca odnosno pripovjedača – onaj prostor unutar naših umova u kojemu se zapravo i zbiva sva radnja svake umjetnosti.
Iako se u trećem dijelu rukopis pomalo rasplinjava i ostaje bez čvrste okosnice, i premda Siri Hustvedt na trenutke biva odveć preuzetna u analizama fiktivnih djela izmaštanih umjetnika (Billa i Teddyja), 'Što sam volio' nadaje se ozbiljnim, promišljenim, vrlo analitičkim i slojevitim, a mjestimice i vrlo ganutljivim romanom koji se tematizacijom identiteta i njegove fluidnosti, nestalnosti i zamjenjivosti skladno naslanja na autoričin debitantski roman, ali i na opus njezina muža Paula Austera. Ostaje nam nada da će nam i ostali segmenti autoričina opusa uskoro biti dostupni u hrvatskome prijevodu.

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 382, listopada 2008.

Roman kojeg je Boris Vian napisao 1947. godine, i još jedan kojeg je objavio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Boris Vian napisao je sveukupno četiri romana pod pseudonimom Vernon Sullivan: “Pljuvat ću po vašim grobovima”, “Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”, i “Nemaju one pojma”. Na početku, pretvarao se da se radi o opskurnome američkom "hard-boiled" autoru čija djela Vian samo prevodi.

Mnogi mu kritičari nikad nisu oprostili tu prevaru - ali to je bio tek početak Vianovih nevolja s Vernonom Sullivanom. Zbog romana “Pljuvat ću po vašim grobovima”, našao se čak i pred sudom. Godinu dana nakon njegovog objavljivanja, neki je čovjek počinio ubojstvo kakvo se događa i u romanu. Kraj leša je pronađen roman “Pljuvat ću po vašim grobovima”, otvoren točno na stranici na kojoj se ubojstvo opisuje, što je moralistima bilo dovoljno da osude i autora i djelo za poguban utjecaj na javnost. Tako su prva dva romana iz serije - “Pljuvat ću po vašim grobovima” i “Svi su mrtvaci isti” - neko vrijeme bila čak i zabranjena.

Roman “Svi su mrtvaci isti” priča je to o Danu, koji nastoji pronaći svoje mjesto u zajednici u kojoj je od presudne važnosti boja kože, a on je miješanac što se ipak ne primjećuje, njegova koža ne odaje "crnu sastavnicu". Danov život počinje se komplicirati od dana kada mu dolazi čovjek koji se predstavlja za njegova brata i traži od njega novac, ucjenjujući ga da će svima razotkriti njegovo podrijetlo. U strahu da se to ne dogodi, Dan ubija "svoga brata" i zapada u niz nevolja...

"I eto ih gdje se obrušavaju na knjigu drvljem i kamenjem: vulgarna je. prostačka, razvratna i sve u tom stilu! A to nije do Sullivana, jer ju je preveo Vian! I ne pripada općoj struji! A ni posebnoj! Osim toga ondje muškarci spavaju sa ženama i uživaju u tome, a pritom nema ni pedera ni lezbijki! To je odvratno! Kakav povratak barbarstvu, katastrofa bez premca, petparačka podvala mistifikatorskog očajnika, und so we/fer!
I nastavljaju oni tako, govore o svemu i svačemu, osim, dakako, o knjizi. Te Vian plagijator, te Vian ubojica, pornograf, bijedni nesposobnjaković, impotentni nesretnik, a istodobno i razvratni Prijap, Jean Legrand u malom, izrod najgore vrste, i zato nestani bestraga, svinjo debela, raskrinkali smo te. O samoj priči, o onih dvjesto otisnutih stranica, ni riječi, i nije to karakteristično samo za ovu knjigu. Opća je to pojava, koja se danas naziva književnom kritikom. Prilično zbunjujuće."
( Iz Vianova Pogovora )


***

Rođen 1920., Boris Vian od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Autor brojnih romana, prvi je uspjeh doživio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Ali tek će romani potpisani Vianovim pravim imenom zadobiti trajnu ljubav: “Pjena dana”, “Jesen u Pekingu”, “Crvena trava”, “Srcoder” - kao i priče skupljene u zbirkama “Mravci” i “Ne bih htio krepati” - svi su ti tekstovi puni zaigranog nadrealizma, humanizma i onirizma koji Viana čine jednom od najvažnijih figura francuske i svjetske književnosti 20. stoljeća.

Završen je natječaj za zbirku kratkih priča 'Sagorevanje' kao i odabir onih koje će biti objavljene. Na natječaj je ukupno stiglo 40 priča sa
srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskog govornog područja.

Ogranicen broj stranica buduće knjige limitirao je i broj priča koji će
biti objavljen. Iako isprva zamišljena da sadrži samo 10 priča, zbirka
'Sagorevanje' imat će ih 13, upravo zbog potrebe da se što obuhvati što više aspekata ove teme.

Zbirca će sadržavati priče sljedećih autorica:

Aleksandra Nestorov, Mirjana Biloš Alduk, Adela Bonnot, Olja Knežević, Jasna Žmak, Nataša Pavlović Nikka, Aleksandra Đurić, Darija Žilić, Valerija Jurjević,Emilija Filipović,Ivana Žajić, Jelena Lukić, Jasmina Lehlajtner

U ponedjeljak, 17. kolovoza u Starom Gradu na Hvaru počinje trodnevni, osmi po redu, festival književnosti 'Faro(pi)s.' Festival u organizaciji Jovana Brajovića i Mejre Mujičić, pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Mesića, već osmu godinu dovodi ponajbolje hrvatske pisce na Hvar, a ove godine programska koncepcija biti će raspoređena na četiri lokacije: Vrt Palazzo Biancini, Trg Škor, ljetnikovac Tvrdalj i ugostiteljski objekt Antika.
Selektor ovogodišnjeg Faropisa je Tahir Mujičić.

Festival Faro(pi)s je nastao kao ljetna varijanta festivala književnosti FAK, a osnovna svrha mu je decentralizacija književnih sadržaja i približavanje književnosti ''uživo'' i izoliranim mjestima. Inspiracija za pokretanje cijelog projekta bila je velika književna tradicija otoka Hvara koja evocira uspomene na naše najveće renesansne pisce: Marka Marulića, Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, a cijela književna svečanost uvijek iznova priziva hektorovićanska pučke razgovore u ugodnom i opuštenom mediteranskom ambijentu i stvara pozitivno zasićenje književnošću.

Tahir Mujičić ističe niz događaja u sklopu festivala gdje će hrvatski pisci predstaviti svoja djela i izdvojio poseban koncept programa: ''Festival počinje u ponedjeljak, 17. kolovoza tradicionalnim otvorenjem na trgu Škor u Starom Gradu i kao svake godine dovodi ponajbolje prozne pisce iz Hrvatske, ali i regije. Svečanost otvorenja počinje intrigantnim predavanjem dr. filozofije Michaela Stanića iz Njemačke koji govori o istraživanjima iz povijesti umjetnosti i filozofije, te povijesti književnosti i osvrće se na odnose Starog Grada na Hvaru i Dubrovnika, te Hektorovića i drugih pisaca toga vremena. Idući dan u sklopu večeri hrvatskih spisateljica i jednog spisatelja, Milana Vuković Runjić, Renato Baretić, Ante Tomić, Jadranka Pintarić i Julijana Matanović čitati će svoja najnovija prozna djela.''

Niz sjajnih gostiju upotpunjuju Tonko Marojević, Jakša Fiamengo, Veljko Barbieri, Joško Božanić, Aldo Čavić, Dijana Burazer, Tahir Mujičić i njihovi uzvanici koji će u 11 sati otvoriti poslijedni dan festivala. U ljetnikovcu Petra Hektorovića –Tvrdalj, pjesnici će govoriti i iznova oživiti njegove stihove, a u 21 sat festival će se preseliti u Stari Grad povodom predstavljanja najnovijih pjesničkih djela autora sudionika. Faro(pi)s će službeno zatvoriti svoja vrata točno u ponoć ispred kultnog restorana Antika gdje će svi pjesnici čitanjem pjesama zatvoriti Festival.

KRITIKA: Linn Ullmann : 'Zvijezda padalica' (Algoritam, Zagreb, 2009.)

Linn Ullmann (1966) norveška je spisateljica i novinarka, autorica više romana i dobitnica brojnih uglednih skandinavskih književnih nagrada. Ona je kći slavnoga glumačko-redateljskog para, norveške glumice Liv Ullmann i švedskog redatelja Ingmara Bergmana, poznatog po vrlo ozbiljnoj filmskoj tematizaciji međuljudskih, ponajprije bračnih, muško-ženskih odnosa, kojima se na suptilan, lirski istančan način bavi i Linn Ullmann u svojem već drugom na hrvatski jezik objavljenu romanu 'Zvijezda padalica' (prvi, 'Prije nego utoneš u san', objavio je V.B.Z. 2001).

Jedan muškarac i jedna žena na ravnome su krovu devet katova visoke zgrade u Oslu. Zagrljeni su, stoje gore visoko, ruku obavijenih jedno oko drugog, na njoj je crveno-žuta ljetna haljina, kosa joj je duga i svijetloriđa, on s biblijski crnim čuperkom. Podsjećaju na lutke, gore na krovu, skakuću i skakuću, balansiraju na rubu...

I, u jednom trenutku, ona posrće, i pada, u devet katova visoku dubinu.

Je li se oskliznula i slučajno pala?
Ili je hotimice zakoračila u dubinu?
Je li je muškarac pokušao uhvatiti?
Ili ju je možda gurnuo?


To je središnji događaj romana 'Zvijezda padalica' Linn Ullmann, a ljudi na krovu su bračni par Stella i Martin; u braku su već dulje od deset godina i imaju dvije kćeri – desetogodišnju zajedničku kćer Bi i Stellino dijete iz prvoga braka, petnaestogodišnju Amandu. Roman je fragmentarno strukturiran, sastavljen od velikoga broja monoloških dionica ljudi koji su svjedočili bilo njihovom životu, bilo Stellinoj smrti, uz dodatak videosnimki koje su kratko pred Stellinu smrti ona i Martin snimili, za potrebe osiguravateljske kuće pobrojavajući imovinu, a koje (snimke) svjedoče o njihovu ne odveć skladnu suživotu. Te snimke, kao i iskazi njihovih znanaca i kćeri Amande, donose fragmente njihova bračnog života, dok tri svjedokinje Stellina pada (ili skoka?) pokušavaju razriješiti uzrok njezine smrti, u čemu se trudi i policijska inspektorica Corrine, kojoj su neki od u knjizi okupljenih monologa i upućeni. No iako to ne umanjuje dojmljivost rukopisa, struktura je vrlo labava i nije uspostavljena oko policijske istrage Stellina pada (ili skoka?), nego knjiga sadrži i ispovjedne dionice (nenaznačeno komu upućene) Stellina sedamdesetogodišnjeg prijatelja Axela, čiji iskazi povezuju sadašnje događaje (pogreb) s prijašnjima (historijat njegova prijateljstva sa Stellom). Istoj su svrsi podređeni i iskazi Stelline kćeri Amande, no tu je zamjetna i jasna distinkcija, jer dok je Axel ostarjeli, deziluzionirani cinik, kojemu su upravo susreti sa Stellom rijetka oaza ugode u životu koji se, zbog svoje samotnosti i staračke nemoći, nada što prije završiti, Amandinoj je mrzovolji izvor u pubertetskom buntu, neslaganju s roditeljima, a posebice s očuhom Martinom. Ipak, unatoč njezinoj buntovnosti, Amandini su monolozi obojeni izrazitom liričnošću, a kako ih najčešće izriče sestrici Bi, nerijetko su ispunjeni i nadrealnim elementima, s čestim motivom preobrazbe pada u let, iz utješnih, (auto)terapeutskih razloga. Solilokvijima svih tih likova autorica pridružuje i monološke dionice same Stelle, koja se javlja u post-mortem obličju duha jer, kao što joj samo ime govori, ona je zvijezda, zvijezda-padalica, »ona pada stalno, pa i nakon što dotakne tlo, ona pada slojevima vatre i zemlje i pijeska i korijenja«, njezin je pad nezaustavljiv, stalan i beskonačan, baš kao i njezina prisutnost u životima njezine djece.

No iako Martinovi iskazi donose prikaz njegova upoznavanja i braka sa Stellom, i premda u njihovoj bračnoj disfunkcionalnosti policijska inspektorica prepoznaje razlog izgledne mogućnosti Martinove krivnje za Stellinu smrt (što inspektorica ne uspijeva dokazati), ipak se najzanimljivijim čini odnos između Stelle i Axela. Pritom valja istaknuti kako se upravo Axelovi monolozi ispostavljaju kao najsočniji i bivaju izneseni na književno najmoćniji način. Stella je bila medicinska sestra i Axela je upoznala na poslu, u bolnici gdje je Axel bio jedan od pacijenata, i iako ipak ostaju strancima jedan drugomu, njih su dvoje izgradili relativno istančan odnos, s dovoljno topline i barem djelomična razumijevanja, a kao kompenzaciju za nedostatke drugih svojih odnosa, bilo sadašnjih bilo davnašnjih – Stelline s Martinom i djecom, a Axelove s kćeri koju viđa iznimno rijetko i sa suprugom koja mu nije bila vjerna. Tako, iako je 'Zvijezda padalica' ponajprije knjiga o ljudima, njihovoj interakciji i lomovima u komunikaciji te nedokučivoj zamršenosti ljudske psihe i pretpostavljenoj, ali rijetko uistinu ostvarenoj bliskosti, to je, posredovanjem Axelova lika, ujedno i roman o starosti i starenju te posljedičnom gubitku radosti i interesa za stvari, ljude i pojave oko sebe. Također, to je knjiga i o samoći, posebice o samoći na koju su osuđeni ljudi treće dobi, koji prolaze životom poput sjena, nezapaženi i ni od koga željeni te prepušteni na milost i nemilost vlastitome vremešnome tijelu, bolovima i pukom trajanju lišenu radosti i užitka. No cinične i gorke Axelove opservacije tegoba starenja autorica fino kontrapunktira iskazima petnaestogodišnje Amande, koja govori o odrastanju, pubertetu, buđenju osjetila i čuđenju pred promjenama koje svakodnevno u sebi ćuti i na sebi zapaža, implicirajući pritom i osjećaj bivanja žrtvom teorije arogancije prema kojoj se tinejdžeri sami sebi uvijek čine glavnim likovima u svačijem životnom broadwayskom komadu. Ipak, svi ti iskazi, posredovani fragmentarno, razlomljenošću i necjelovitošću neprestano sugeriraju neiskazivost i nedokučivost životnih tajni i neodgonetljivost onoga vječnoga zašto, te apostrofiraju nerazrješivu tajanstvenost zakutaka psihe, ali ipak ponajprije ukazuju na jedinstvenost svakoga od nas pojedinačno, kao neponovljivih jedinki često nesvjesnih tragova koje ostavljamo u životima drugih ljudi, na koje utječemo i više negoli se usudimo sebi priznati. Tako, unatoč kriminalističkome zapletu kao otponcu, 'Zvijezda padalica' pokazuje se istančanom studijom karaktera, skupom psiholoških portreta ljudi bitno obilježenih otuđenjem i oštećenih nemogućnošću ostvarenja istinske i duboke prisnosti s bližnjima, simbolički ponajbolje oslikane upravo u sceni grčevita plesa Stelle i Martina na krovu, gdje neutralnu promatraču ostaje nejasno drže li se oni strastveno jedno za drugo ili bijesno guraju drugoga od sebe.

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 399, lipnja 2009.

VBZ nas poziva
na promociju

romana 'Garbin, zao vjetar'
Anele Borčić

u četvrtak, 13.08. s početkom u 21:30
Utvrda Batarija u Visu

Sudjeluju: Lucija Puljak, Jakša Fiamengo, Jasen Boko i Anela Borčić

Glazbeni program: glasovirska pratnja prof. Aleksandra Kardum, klapa Liket, vokalna solistica Ksenija Varvodić

Ulomke iz knjige čitaju : Svjetlana Terzić-Blažević i Lina Blažević

Hrvatski radio 3.program
13.08.2009. 18:00

RADIO DRAMA: Nenad Stazić: "Ratni profiteri u Hrvata"

U ovom dramskom tekstu poznatog dramatičara N. Stazića riječ je, kao što i naslov djela sugerira, o moralno propitnim i dugoročnim ratnim posljedicama, tj. o kriminalnom "snalaženju" ljudi koji su rat koristili za vlastito brzo bogaćenje. Osim izravnog profitiranja u načelno teškim vremenima za cjelokupno stanovništvo, u drami se psihološko-realističkim diskursom oslikava neizbježan raspad obitelji koja se upustila u nepoštene radnje dok je golema većina oko njih životarila. Autor prema vječnom obrascu zločina i kazne precizno analizira nužne posljedice rata i profiterstva u njemu.

Režija: Jasna Mesarić
Urednica: Lada Martinac-Kralj

Društvo hrvatskih književnika,
i
Istarski ogranak DHK

raspisuju

NATJEČAJ
za književnu nagradu
„ZVANE ČRNJA“

Nagrada „Zvane Črnja“ dodjeljuje se za najbolju hrvatsku knjigu eseja
i sastoji se od plakete i novčanog iznosa.

Nakladnici ili pojedinci mogu sudjelovati na natječaju s knjigama
koje su objavljene u vremenu od 1. rujna 2008. do 15. rujna 2009.

Pet (5) primjeraka knjige valja poslati do 21. rujna 2009. na adresu:

ISTARSKI OGRANAK DHK
Sv. Ivana 1
52100 Pula
– za nagradu „Zvane Črnja“ –

Svečana dodjela nagrade bit će na
7. Pulskim danima eseja
u listopadu 2009.

Prava fešta od stihova održana je u petak i subotu u Selcima na otoku Braču na Trgu Stjepana Radića, popularnoj selačkoj Pijaci: po 19. put održana je svehrvatska pjesnička manifestacija 'Croatia rediviva'. Pijaca je bila prepuna razdraganih posjetitelja, među kojima su bili i predstavnici lokalne vlasti ,gradonačelnik Ivica Škrpaca i Visko Haladić, dožupan Splitsko-dalamtinske županije.

Hrvatski pjesnici u prekrasnom su ambijentu nadahnuto i s ushitom čitali pjesme po vlastitu izboru, a bili su to Damir Šodan, Anela Borčić, Zoran Kršul, Tomislav Marijan Bilosnić, Denis Peričić, Tomislav Milohanić, Milko Valent, Lana Derkač, Davor Šalat, Tatjana Radovanović, Natalija Badovinac Ostojić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Siniša Vuković, Nevenka Nekić, Neva Kežić, Marčelo Štambuk, Josip Palada, Pajo Kanižaj, Fabijan Lovrić, Juro Štambuk, Ivan Kutnjak, Đuro Vidmarović, Mladen Machiedo.

U pauzi vijećanja za dodjelu vijenca za novog poetu oliveatusa nastupio je operni pjevač Ronald Braus.

Čast predstavljanja publici na početku svečanosti imao je prošlogodišnji poeta oliveatus Mladen Machiedo, a nakon otkrivanja njegove ploče na Zidu od poezije.

Ove godine maslinovim vijencem ovjenčan je pjesnik Milko Valent, on je dakle postao poeta oliveatus za 2009. godinu.

Više ovdje

Kada šesnaestogodišnja Nouf, pripadnica bogate i ugledne saudijske obitelji Shrawi nestaje uoči svog vjenčanja, siromašni pustinjski vodič, Palestinac Nayir, čovjek je kojem obitelj povjerava zadaću da je pronađe. Nekoliko dana kasnije Noufin leš pronađen je u pustinji, no Nayirov zadatak time nije završen: on osjeća obavezu otkriti uznemirujuće okolnosti koje su dovele do Noufine smrti.
Ovoj uzbudljivoj i izvanredno dobro napisanoj detektivskoj priči fascinantnu dodatnu dimenziju daje mjesto radnje – Jedda u Saudijskoj Arabiji – i odnos između glavnog junaka, pobožnog i tradiciji odanog muslimana Nayira i ostalih likova, osobito patologinje Katye s kojom surađuje na rješavanju ubojstva.
Roman je napeta psihološka drama i uzbudljiv prikaz svakodnevnog života u društvu koje je istodobno izvanredno kultivirano i zastrašujuće klaustrofobično, s paranoičnim odnosom prema ženama i seksu.


Napet psihološki krimić u kojem nas autorica vodi kroz egzotični krajolik Saudijske Arabije. Izvanredno iznijansirano pripovijedanje u kojem se kroz odnos glavnih junaka propituje način suočavanja nove generacije Saudijaca sa svojim moderniziranim no istodobno krajnje tradicionalnim društvom.
SUNDAY TIMES

Ovaj vrlo vješto napisan roman nije samo intrigantna i napeta kriminalistička priča nego i fascinantan pogled u svijet u kojem su muškarci i žene žrtve bizarnih, neprirodnih odnosa u društvu sputanom krutim vjerskum pravilima.
DAILY MAIL

Makedonski pjesnik Nikola Madžirov govori o poeziji, pisanju, prevođenju, identitu, nestalnosti i lutanju, bježanju, pjesničkim susretima i mnogim drugim temama.

Pitanja postavljala Darija Žilić.


Čitajte na ovome linku

U intrigantnom romanu zanimljivoga naslova, Ryu Murakami, japanski autor kojega kritičari nazivaju renesansnim čovjekom za postmoderno doba, spretno balansira inteligentne zapise o fascinantnim sociološkim detaljima koji se kriju iza industrije seksa s pronicljivim filozofskim argumentima o silama koje oblikuju individualni i nacionalni identitet. Potresni zaključak do kojeg će monstruozni tour de force kroz mračne komore i neprobojnu konfuziju ljudskog uma dovesti protagoniste odjeknut će čak humanom notom: trgovina seksom, čini se, ima manje veze sa seksom samim, više su u njezinoj srži fundamentalna ljudska otuđenost i osamljenost.

"Stravičnih situacija ne nedostaje… Prevladava mračna atmosfera, a klaustrofobija pokrajnjih ulica Tokija intenzivno je dočarana." Daily Telegraph

"Osim šokantnih scena, 'U miso-juhi' predstavlja se kao kontemplativan roman o samoći, nedostatku identiteta i kulturnoj i moralnoj korupciji… Ako volite noir, U miso-juhi dovoljno je mračan da vam produbi pogled na japansku kulturu i proširi horizonte dalje od sushija, mangi i videoigara."
USA Today

"Iz njega izranjaju tama i višeznačnost, a čita se poput trans-pacifičkog vlaka-metka."
Entertainment Weekly

Objavljen je novi broj BKG-a

Sadržaj:

PROZA
Andrija Matić, Berislav Blagojević, Bogdan Tirnanić, Dejan Zlatić, Edgar Alan Po, Eduard Pranger, Ivo Andrić, Jusuf Ali Hećimović, Luigi Pirandello,
Nada Dušanić, Pio Baroja, Tatjana Janković, Tatjana Stevanović, Vanda Novik-Pala,Verica Tričković

POEZIJA
Adnan Žetica, Amalija Žižić, Dušan Opačić, Dušan Radaković, Jelena Bogavac, Marijana Jovelić, Moris Šapaz, Nada Crnogorac, Nadija Rebronja, Numina Bliss, Vesna Korać, Zoran M. Mandić,

Separat: Antologija poezije staroga Meksika

Boris Lazić, Leptiri od obsidijana i žada, poezija

Separat: Robinson Jeffers, Izabrane pjesme, poezija

Separat: Dr Ivan Đurić, Vlast, opozicija, alternativa, ogled

PRIKAZI I ESEJI
Azemina Bojadžić, Između roda i doma, prikaz
Dragana Beleslijin, Intimni čin otkrivanja podeljen sa čitaocem, prikaz
Lidija Vukčević, Neupitnost, esej
Milan Janković, Frida Kalo, ili "traka oko bombe", fikcionalni esej
Ružica Jovanović, Književnost pa tek onda njeno proučavanje, esej
Srđan Sandić, Stakleni zid, prikaz

Broj uredila Vesna Denčić

Novi broj BKG-a čitajte na ovome linku

Zoran Malkoč, pobjednik ovogodišnjeg Večernjakovoog natječaja za kratku priču, u 'Vijencu' je objavio svoju novu priču.

Čitajte ovdje

Ovdje je tekst u kojem vam predstavljam blog kojega ćete, nakon što se upoznate s njegovim sadržajem, sigurno posjećivati jako jako često.

Polugodišnja inventura
strane, u nas
objavljene proze,
što je objavih u 'Vijencu',
dostupna je
na ovome linku

Hrvatski radio 3.program
06.08.2009. 18:00

RADIO DRAMA: Sibila Petlevski: "Ledeni general"

Dramski tekst "Ledeni general" Sibile Petlevski nagrađen je između brojnih pristiglih tekstova na međunarodnom Berlinskom natječaju za promicanje nove europske dramaturgije.
Vrlo aktualna i višestruko indikativna drama ispisana je u konvencijama znanstveno-fantastične farse, a problematiziraju se moguće negativne posljedice sadašnje svjetske globalizacijske inicijative u nedalekoj budućnosti. U obliku sf literarnog proricanja unaprijed se osuđuje svaka moguća pojava totalitarizma, kao i njegova uobičajena negativna praksa: nasilno brisanje nacionalnog identiteta, bespoštedna borba jakih za mjesto gospodara svijeta, i najzad opći kaos duhovnih i posebno moralnih vrijednosti.
Svijet drame S. Petlevski podijeljen je na malobrojnu svjetsku elitu i brojno anonimno roblje koje dakako elitu opslužuje; literarna križaljka poznate književnice usput nije nimalo daleko od aktualne realnosti i određenih nastojanja ali i presizanja europske unije na putu vlastitog okrupnjavanja.

UREDNICA: LADA MARTINAC-KRALJ
Režija: Ranka Mesarić

Povodom reizdanja njegova romana 'Sjaj epohe', Borivoj Radaković dao je intervju Radiju 101, u kojemu osim o romanu, govorio i o FAK-u, ''stvarnosnoj prozi'', i još mnogočemu.

Čitajte ovdje

PROGRAM 8. FESTIVALA FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI,
Pazin-Bale, 7.-8. kolovoza 2009. (radna verzija)


PETAK, 7. kolovoza 2009. – PAZIN

20.00 sati – pazinski Kaštel – VEČER FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI

predstavljanje:

Rade Jarak: Strašni (SF roman)
Tamara Lujak: Vilina planina (zbirka priča)
Damir Hoyka: Xavia (SF roman)
Aleksandar Žiljak (urednik): UBIQ (SF časopis, novi broj)
Boris Švel (urednik): Parsek (SF fanzin, novi broj)
Pavle Zelić (urednik): Urlik strasti (zbirka erotskih SF priča)
Adnadin Jašarević: Tragovima Bosanskog kraljevstva (zbirka priča)
Almir Zalihić: Imaju li zvijezde domovinu (zbirka priča)
Ivana Delač Horvatinčić: Pegazari (SF roman za djecu u nastajanju)
…i druga nova SF&F izdanja iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i bliže okolice…

…večer ide dalje uz:

Biljana Kosmogina: Cosmic Pussy Power (erotski SF performans)

…i
koncert grupe VEJA (Pazin)


SUBOTA, 8. kolovoza 2009. – BALE – VEČER DINOSAURA

Oko 15 sati – uvala Porto Colone kraj Bala – otkrivanje spomen-obilježja istarskim dinosaurima

18 sati – Galerija u Balama – Predavanje o dinosaurima uz projekciju slika (Aleksandar Žiljak)

20 sati – Trg u Balama – Književna večer

predstavljanje:

4. zbirka Festivala fantastične književnosti: PRIČE O DINOSAURIMA (sudjeluju: Milena Benini, Sanja Tenjer, Ed Barol, Aleksandar Žiljak, Robi Selan, Danijel Bogdanović, Ana Domini, Anto Zirdum, Jasmina Blažić, Zoran Krušvar, Boris Švel, Tamara Lujak, Adnadin Jašarević, Ivica Milarić, Zoran Vlahović, Mario Rosanda, Mirko Grdinić, Dragana Stojiljković, Pavle Zelić i urednik Davor Šišović)

Rade Jarak: STRAŠNI, SF roman o dinosaurima

21.30 sati – zabavno-glazbeni program

KRITIKA: Vedrana Rudan - 'Crnci u Firenci' (Profil, 2006.)

Bijela Vrana opet grakće...


Novi roman Vedrane Rudan “Crnci u Firenci” istodobno je objavljen u Makedoniji, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori te Hrvatskoj, njezina prethodna dva romana osim u nabrojenim zemljama objavljeni su i u Poljskoj, Francuskoj, Rusiji i SAD-u, čime se ta "bijela vrana" hrvatske književnosti po broju prijevoda opasno približava rekorderima Miri Gavranu i Miljenku Jergoviću. Po kvaliteti svoga štiva od njih je (od potonjeg naročito) ona jako daleko, ali se time, barem po tvrdnjama iz intervjua, Vedrana Rudan puno ne zamara. Ona, kako kaže, napokon u životu radi ono što voli, a tiraže pokazuju da i čitatelji vole ono što ona radi. Osobno nemam nikakvih nedoumica zašto je tome tako i bez ikakve grižnje savjesti priznajem da i sam, premda sam svjestan svih mana Rudaničina štiva, halapljivo za svakim novim posežem. Iz jednog jednostavnog razloga: previše je truleži svud oko nas a svakim je danom sve manje onih koji javno zbog tog dižu glas. A Rudanica vrišti u ime i na način onih koji za to nemaju prilike, niti će je ikad dobiti, i osobno sam joj to uvijek spreman honorirati…

U “Crncima u Firenci” pet članova jedne riječke obitelji, za potrebe nekakvog navodnog američkog istraživanja (a iza čega se, kako na koncu saznajemo, krije jedan mnogo prozaičniji razlog) na kazetu snimaju monologe o vlastitom svagdanu i životima. No takvo pripovjedačko višeglasje tek je klimava konstrukcija za izljeve autoričina bijesa usmjerenog na mnoge tamne mrlje hrvatskog svakodnevlja, pa tako i unatoč nešto kompleksnijoj strukturi “Crnci u Firenci” ponovo nisu drugo doli ulančani kolumnistički zbir.

Kao i u prijašnjim romanima, Rudanica ponovno inzistira isključivo na negativnim emocijama, odnosno na ogorčenosti i bijesu kao jedinim ugođajnim odrednicama, što ovoga puta biva posebno uočljivo jer je, za razliku od prijašnjih romana, prisutan veći broj likova. Autorici uspijeva svakog svog pripovjedača učiniti dostatno životnim i uvjerljivim, ali je karakterna razlikovnost gotovo u potpunosti izostala - svakog od brojnih likova krasi podjednak intenzitet bijesa i pretjerano sličan ili isti psovački vokabular. Različitost karaktera uočljiva je samo u slučaju dva još nerođena fetusa koji iz maternice komentiraju događaje iz svoje (eventualne) buduće obitelji, jer njih dvojicu Rudanica dijeli na buduću dobricu (čitaj: naivčinu) i pesimizmu sklonog cinika. Ostatak obitelji tvore ogorčena i od potomaka zanemarena nona, majka koja u Italiji pere staračke guzice (i ljubuje s gazdaričinim sinom), otac PTSP-ovac koji ni prašinu ni blato fronta omirisao nije, ali je uspio počiniti ratni zločin, kći koja nosi (srpske) blizance i razmišlja o abortusu i sin koji se vratio iz SAD-a gdje je ostavio ženu i dijete jer , kako kaže, “ne može bez hrvatskog zalaska sunca”.

Gnjev svih Rudaničinih likova, iako opravdan društveno-socijalnim razlozima, svoj temelj ima u njihovu egoizmu, u njihovoj nezajažljivosti i isključivoj usmjerenosti svakoga od njih ni na šta drugo doli na samoga sebe pa Rudaničin zaključak nije teško iščitati: kao rezultat višegodišnje bijede i svakovrsnog tlačenja dobivamo ljude lišene humanosti, ljude koji u svemu gledaju isključivo vlastiti interes te postaju bezosjećajni čak i spram svojih najbližih.

Osobno, s Rudaničinom prozom i njezinim manama nemam nikakvih problema, jednostavno zato što znam što od nje smijem očekivati i mogu dobiti.

Vedrana Rudan nema ambicija za mjestom među književnim velikanima, Vedrana Rudan ne pati za nagradama i kritičarskim laudama - Vedrana Rudan književnost (bolje reći: pisanje) vidi kao ispušni ventil i oblik buntovničkog aktivizma. Istina, u tome estetski i kvalitativno kilometrima kaska i šepesa za primjerice jednom Ivanom Sajko, ali sa njom niti ne dijeli istu ciljnu skupinu.

Vedrana Rudan ne obraća se intelektualnoj publici, Vedrana Rudan piše za mase i progovara u njihovo ime i na njihov način, iznoseći na papir ono što većinu muči, ali nemaju priliku to javno reći. Vedrana Rudan voli pisati i uživa u tome, ali isto toliko (ako ne i više) uživa i u ulozi glasnogovornice obespravljenih, a kada u svojoj ekscesnosti pretjera (a ima toga i i u ovom romanu, posebno na račun muškoga roda), to čini ciljano, namjerno i s razlogom, jer je svjesna zakonitosti medija i skandaloznosti kao njihovog primarnog pokretača te magnetskog učinka ekscesa.

Osobno bih volio da su “Crnci u Firenci” zadnja knjiga Vedrane Rudan – nikako ne zato što mislim da nije dostojna objavljivanja – nego zato što bih volio da dotičnu autoricu hrvatski svagdan iznenadi izostankom zgražajućih tema i razloga za revolt.

Nažalost, tome je iluzorno nadati se…

Ali, kad (nam) je već tako, nek (nam) je onda i Rudanice, i njezinog bunta!!!

Bilo njezino pisanje književnost ili ne, sasvim svejedno…

(Napisao Božidar Alajbegović, kolovoza 2006.)

http://ubiq.nosf.net
UBIQ 4/2009.
225 stranica, 59 kn

Novele
Milena Benini: Vilinska krv
Zoran Pilić i Dario Rukavina: 19,5 kb
Ed Barol: Uski put
Biljana Mateljan: Ispjevati zoru
Mladen Kopjar: Izvadak
Gordana Kokanović-Krušelj: Pahomijev paradoks
Lidija Beatović: Posljednji dani Ivana Groznog
Nada Mihaljević: Sastanak s Volginom
Sanja Tenjer: Brana
Marijo Glavaš: Baba
Marko Fančović: Kraljičina elegija
Veronika Santo: Badnjak, 1994.

Kritička praksa
Darko Suvin: O žarištima za razumijevanje SF-a
Fredric Jameson: Veliki raskol
Miodrag Milovanović: Kratak prilog za istoriju srpske naučne fantastike

Ako vas zanima što ovih dana iščitavam na plaži : novu novelu Miljenka Jergovića 'Volga, Volga' i mogu vam reći da je fenomenalna.

Posebno oduševljavaju elementi magijskog realizma i savršena konstrukcija teksta, ali i vrlo zanimljiva priča garnirana (uvjetno rečeno) trilerskim elementima. Stil je čišći nego u nekih njegovih ranijih tekstova, sentencioznost je bitno umanjena. I digresivni rukavci su manje brojni, pa rukopis djeluje kompaktnije.

Do kraja knjige ostaje mi još 50-tak stranica (od ukupnih 357) i čini mi se da se dojam neće pokvariti.

'Volga, Volga' novi je dokaz da je Jergović pripovjedač par-excellance!

******

UPDATE (01.08.):

Jučer 'Volgu...' dočitah, i ne da se dojam nije pokvario, nego je Jergović priču maestralno (i vrlo ganutljivo) zaokružio i zaključio!!!