Premda se poezija D. H. Lawrencea vrijednosno ne može mjeriti s njegovim pripovjedačkim i romanesknim opusom riječ je o važnoj dionici engleskoga modernističkog pjesništva koja je znatno utjecala na anglosaksonsko moderno i suvremeno pjesništvo. Lawrenceova poetika »pjesništva neposredne sadašnjosti« izrasla je na temeljima vitalističkoga svjetonazora te kriterija autentičnosti i neposrednosti stvaralačkoga čina. Ona slavi ljepotu i punoću svih oblika života: ljudskog, životinjskog, biljnog. Bogata originalnim misaonim i asocijativnim formama, raznovrsnim stilskim i izražajnim registrima, Lawrenceova poezija najbolje se osjeća u njegovim doživljajima stvarnih i duhovnih pejzaža, očaranosti životnim bujanjem i obiljem, u umjetničkoj nadogradnjii kršćanske i mitske ikonografije te, u posljednjim godinama života, promišljanjem sudonosa života i smrti kao iskonskih temelja sveukupnog, pa tako i vlastita postojanja koje je tek nesavršeno i nedovršeno djelo prirode čiji se »vrhunski trijumf sastoji u tome: biti najpotpunije i nasavršenije živ«.