Gdje je David Waiser?, Otac na službenom putu, Laku noć, djeco, Obojena ptica, Limeni bubanj, Mama Leone... – vrsni poznavatelji književnosti i filma u nabrojenim su naslovima jamačno već prepoznali djela kojima je, osim vrlo visoke kvalitete, zajedničko i dijete na poziciji pripovjedača, koje posreduje iskustvo odrastanja u uvjetima rigidna totalitarnog političkog režima, ili rata. 'Bijeli kralj' roman je 36-godišnjeg mađarskog pisca Gyorgyja Dragomana, koji tematikom, ali i izvrsnošću fino nadopunjuje taj niz, ponovo apostrofirajući vrijeme odrastanja kao neiscrpan izvor nadahnuća i otponac umjetničkog stvaranja.
Gyorgy Dragoman za naratora uzima jedanaestogodišnjeg dječaka Džatu kojemu tajna policija – zbog njegova potpisa na peticiji suprotivoj volji političke nomenklature – odvodi oca na prisilan rad, dok majka gubi posao nastavnice u školi, a djed, bivši visokopozicionirani partijski aktivist, biva primoran na prijevremeno umirovljenje. Svakodnevno zaokupljen školskim i inim pustolovinama i huncutarijama – dinamični i uzbudljivi opisi kojih zauzimaju najveći dio rukopisa – Džata nije svjestan traumatičnosti koja je, zbog svega navedenoga, njegovu obitelj snašla, ali nevolje neprestano prijete iz pozadine, vedrinu, nevinost i naivnost njegova dječjeg svijeta omatajući tmurnim tonovima. Roman je sastavljen od osamnaest poglavlja koja se mogu čitati kao zasebne priče i ostavljaju dojam da su pisane za sukcesivno objavljivanje u tisku ili časopisnoj periodici, a obuhvaćaju raspon od dvadesetak mjeseci Džatina života, tijekom kojih on postupno sazrijeva, na bolan se način suočavajući s tajnama svijeta odraslih, ali otkrivajući pritom i pogubnost škrtosti i izdaje, neumoljivost gubitka iluzija, kao i neizbježnost kompromisa u životu te licemjerje kojim su kompromisi često iznuđeni. Iako autor ne definira prostor i vrijeme radnje, određeni signali – npr. često spominjanje nedavne havarije nuklearne elektrane – ukazuju da je radnja smještena u prvu polovicu osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok imena likova i rigidan karakter društvenog, uređenja kao i digresije o zlatnim slavinama i kvakama u dvorima vrhovnoga državnog i političkog moćnika sugeriraju da je riječ o Rumunjskoj za vrijeme Ceausescuova diktatorskog režima.
Dragomanov se Džata, podjednako sklon različitim, često vrlo opasnim nestašlucima, ispostavlja gotovo blizanačkim srodnikom Ivančićeva vječnog trećaša Robija K., kroz nevinu prizmu čijeg infantilnog očišta brojne aberacije, ideologijom nametnuta ograničenja i uzurpacije slobode još više dolaze do izražaja. Pritom se junakove nepodopštine – koje uključuju spačke usmjerene spram školskog profesorskog kadra, provale u tajnu dvoranu gradskoga kina, česte tučnjave s vršnjacima, duhovito otkrivanje zamamnoga svijeta seksualnosti, itd. – pokazuju zapravo sredstvom osvajanja prostora slobode, ali i svojevrsnim oblikom otpora sustavu. U uvjetima rigidno postavljenih pravila, svako sitno i naizgled neznatno odstupanje, pa čak i nevine, ali za tjelesno zdravlje djeteta nimalo bezopasne dječje igre, na simboličkoj razini poprimaju osobine sabotaže i subverzivnosti (dobar primjer čega je i dječakova krađa veleposlanikove šahovske figure, kojoj roman i duguje ime). Autor dakle izbjegava izravnu docirajuću antikomunističku kritiku, a donosi je implicitno te ona, posredovana intimistički, prikazom negativna utjecaja ideologije na jedno djetinjstvo, prodire dublje i oštrije, bivajući tako možda čak i razornija negoli bi to bio slučaj s izravnim izricanjem osude režima. Dječje neshvaćanje i krivo tumačenje određenih situacija i okolnosti uvjetovanih ideološkim silnicama čest su izvor crnohumorne duhovitosti i satirizacijske komike, koja nerijetko poprima i apsurdistička obilježja kao odraz karaktera tamošnjeg tadašnjega političkog sustava (primjeri političkih parola, čija groteskna nakaradnost eruptira u slučajevima pogrešno odabrana vremena i mjesta na kojima ih junačić odlučuje citirati, ili pak dječakovo komično zazivanje imena narodnih heroja da mu podare sreću prigodom različitih sportskih natjecanja i dječjih nadmetanja).
Služeći se užurbanim, frenetičnim pripovijedanjem u obliku beskrajno dugih rečeničnih nizova i uz često zaobilaženje pravopisnih i gramatičkih pravila, autor sugerira povišen emocionalni naboj malenoga naratora koji redovito rekonstruira vrlo uzbudljive događajne sljedove. Izrazita dinamika i napetost posredovanih događaja generiraju takvu vrstu naracije, istodobno pritom izazivajući i dodatan komični efekt, koji ovaj put ne proizlazi iz opisanih zbivanja nego iz načina njihova iznošenja. Autor dakle formu prilagođava sadržaju, obogaćujući sadržaj novim slojem, svjestan važnosti koju ima način tvorbe pripovjednoga svijeta, ali i vrlo vješt u njegovu neuobičajenu oblikovanju. Dječaka Džatu odlikuje istančano, detaljistički izoštreno zapažanje svakodnevnih pojavnosti iz mikrosvijeta koji ga okružuje, čime nas autor podsjeća na osnovna obilježja dječjega poimanja svijeta: otvorenost njihovih nezasićenih, neutaženih osjetila na različite podražaje iz okoline, neiscrpnu maštu i znatiželju mladoga bića te neprestano čuđenje i divljenje pred stvarima kojima odraslost oduzima čar, pretvarajući njihovu jedinstvenost u banalnost. Osim za očuđavalačkim postupkom, Dragoman često poseže i za ugođajnim kontrapunktiranjem i miješanjem emocionalnih registara, izjednačavajući pritom doslovno i simbolično te bez jasnih rezova klizeći primjerice iz vedrine u bijes ili iz strave u humor i natrag.
Kao najdojmljivija i možda najzanimljivija ispostavlja se epizoda Džatina susreta s rudarom zvanim Trnokop i njegova boravka među rudarovim krletkama s pticama – osim što u tog čovjeka iza nesrećom stravično uništena, spaljena lica Džata otkriva dobrodušnu i vrlo nježnu osobu, također i iza pjeva njegovih ptica što u početku zvuči kao disonantna galama i nesuvisla buka maleni junak otkriva veličanstven poj i nadnaravno lijepu glazbu. Ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled (ili slušanje) čini, pa svemu valja pristupiti otvorena srca i uma, bez predrasuda i negativno obojenih očekivanja. A baš kao što se višeglasni pjev ptica u prvi mah čini nepodnošljivim i besmislenim kreštanjem da bi se nakon pažljivijega slušanja iz mnoštva malih, pojedinačnih pjevnih dionica postupno oblikovala skladna, uhu vrlo ugodna cjelina, tako i različita životna iskustva, naizgled nepovezana i međusobno neuvjetovana i neusklađena – a na rasplet kojih često nismo u mogućnosti utjecati – protokom vremena zadobivaju strukturu i tvore jednu, različitim, nekad tužnim, nekad sretnim emocijama oplemenjenu cjelinu, koju životom nazivamo. Dragomanov je junačić, nažalost, sve to primoran na odveć bolan način spoznavati...
napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 398, lipnja 2009.